U prvome desetljeću 20. stoljeća na nebosklonu je hrvatske književnosti zasjao meteor imenom Kamov i kao svaki meteor blještavo proletio, izazvao pomutnju u sustavu i potom zgasnuo. Bljeskovit upad Janka Polića, kako se Kamov zvao građanskim imenom, toga rano sazrela mladića buntovna karaktera i anarhična duha, u duhovnu žabokrečinu hrvatske kulture na prijelomnici stoljećâ (metaforički nazvanu po samom Kamovu «isušenom kaljužom») izazvao je konsternaciju i kontrareakciju u smislu odbacivanja njegovih ideja kao stranog tijela, ali je ipak dugoročno u istoj toj hrvatskoj kulturi ostavio bitan trag. Kao istinski protoavangardni iskorak i futuristički impuls neprepoznat od suvremenika,  Kamovljevo je djelo u posljednjim desetljećima 20. stoljeća doživjelo posthumno uskrisenje, utvrdiši se jednom od ključnih činjenica i paradigmi sveopće hrvatske književnosti. Kad ga je bard hrvatske književne povijesti, Ivo Frangeš, u proslovu svome sveobuhvatnom pregledu hrvatske književnosti od početaka do danas, 1987. uvrstio među deset najvećih hrvatskih pisaca, uz bok Marku Maruliću, Marinu Držiću i Ivanu Gunduliću od starijih a Ivanu Mažuraniću, Silviju Strahimiru Kranjčeviću, Antunu Gustavu Matošu, Tinu Ujeviću, Miroslavu Krleži i Ivanu Goranu Kovačiću od novijih, dovršena je akademska kanonizacija pisca koji bi, uostalom, u svojoj nesnošljivosti spram svake konvencionalnosti, da je u prilici, zacijelo takav čin s prijezirom bio odbio.
Pseudonim Kamov Janko je Polić prvi i posljednji puta izrijekom spomenuo i objasnio u pismu bratu Vladimiru iz Mletaka 1. ožujka 1907. 

Glede imena «Kamov» toliko na znanje:
Kad se je sijedi Noe bio napio i razotkrio golotinju, došao je njegov sin Kam i gledao u pijanoga i gologa oca – onda su došli drugi sinovi, Sem i Jafet i – pokrili golotinju. Pa kad se je Noe otrijeznio i doznao za ponašanje djece, rekao: Blagoslovljen bio Sem i Jafet – i da je proklet Kam.
Kamov za mene dakle znači program za literaturu…

Bilo kako bilo, ostaje činjenica da je u tome rano ostarjelu i umrlu genijalnom mladiću upisan nerazlučiv spoj egzistencije i literature, na taj način gotovo jedinstven u hrvatskoj književnosti, rijedak i u svjetskoj. Cijelo je Kamovljevo djelo doslovce njegova autobiografija, prenesena neprispodobivom izražajnošću protoavangardnoga stila u književni iskaz. Savršeno pak točan epitaf ispisao je pjesnik samome sebi u završnom distihu pjesme Ledeni blud iz Psovke:

Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: -
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.

Izuzme li se dramska crtica Iznakaženi, napisana u cigla dva dana 17. i 18. prosinca 1904., koju je u ostavštini pronašao Nedjeljko Fabrio i objavio u časopisu Forum 1987. godine, Kamovljeva su opera omnia nastala u nepunih pet godina: od pjesničke zbirke Psovka, datirane u autografu Zagreb, 30. X. – 4.  XI. 1905. – sa, za ono doba, nečuveno sablažnjivim uvodnim stihom

Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo

- do zaključne rečenice posljednje barcelonske impresije, Klin se klinom zabija, od 3. kolovoza 1910. koja glasi:

Možda ovaj mir nakon jedne burne godine navještava i tu borbu ustavnu, ljudsku, dostojnu našega vijeka.

Izim romana Isušena kaljuža i tragedije Mamino srce (što je već po sebi razumljivo s obzirom na osobitosti tih žanrova), pisao je Kamov brzo i grozničavo, u stalnu grču nasluta koji se pretvorio u spoznaju da se utrkuje sa smrću. Svijest o kratku roku koji mu je dan na zemlji rasla je u njemu postojano, neprestance učvršćivana i potvrđivana sudbinskim nizom odlazaka njegovih najbližih onamo «kud za vazda grê se». Protiv genetskog usuda, bolesti, tjelesne boli i duševne patnje i rastrojstva, tražio je i nalazio izlaz u književnom stvaralaštvu i u najvišoj manifestaciji intelekta: znanju. 

Što više vidjeti, što više čuti, što više saznati

– piše bratu Vladimiru 18. kolovoza 1907. godine iz Rima. Sanja Kamov, u tome pismu, o novoj hrvatskoj znanstvenoj generaciji – antimoralnoj, antisentimentalnoj, antipoetskoj (u starom shvaćanju poezije), ateističkoj i anarhističkoj. Nešto kasnije, u pismu datiranom s 5. listopada 1907., jasno i krajnje odlučno očituje svoj životni svjetonazor i stvaralački kredo.

A ja ću nastaviti pisati i dalje, pa se zamjerio svima i svakome; ionako je to sve što imam u životu od života za život. Ja sam se već tako emancipovao svih predsuda, praznovjerja, itd. (…) Istina: ta emancipacija je nepotpuna u saobraćaju, druženju itd…, ali je potpuna onda kad mislim i pišem, a kako ja vidjeh da je moj život samo u toj emancipaciji, onda je prirodno da su meni moja literarna djela sve.

Ovako totalno poistovjećenje egzistencije i literature, čovjeka i djela – a Kamov je to poistovjećenje doista krajnje dosljedno i proveo u svekoliku svom književnom pismu – posve je rijedak fenomen. U hrvatskoj se književnosti može uočiti, doduše s posve drukčijeg filozofskog stajališta,  jedino još u Tina Ujevića. Nije tu riječ, međutim, ni o kakvu larpurlartizmu. Izvodeći u svom pisanju same paradokse, budući da i sâm bijaše paradoksom prirode, Kamov vrhunski paradoks iskazuje utapanjem jedinke u čovječanstvo. Evo kako.
Ja ne općim u pravom smislu riječi ni s kime; ja sam sâm!
(…) I eto, ti, sad me razumi, moj Vladimire. I ja bih volio šutjeti pa pisati umjesto škica i pokušaja jedno jedino djelo, koje bi značilo ne samo za mene nešto, nego i za ovaj svijet, za čovječanstvo…

Kao što mu je život bio začudan, rastrzan, usamljenički i nenormalan, tako i njegovo djelo doživje posve neobičnu sudbinu. Za života je, osim feljtona, članaka, putopisa i kozerija, ponajvećma u liberalnom listu Pokret, objavio tek dvije knjige pjesama  i dvije drame u vlastitoj nakladi, te tri pripovijetke u časopisima, dok je najveći i najvrijedniji dio opusa ostao u rukopisu. O selidbama i prelaženju iz ruke u ruku tih rukopisa tijekom stoljeća, dok se većina njih nije napokon našla oknjižena u Sabranim djelima (1956.-1958.), mogao bi se napisati cijeli roman.
I tako je Kamovljevo djelo zadugo bilo fantomom, zaboravljenim mjestom i crnom rupom hrvatske književnosti, jer mu je bilo zapriječeno govoriti. Istom pola stoljeća poslije piščeve smrti uopće je došlo, doslovce, do riječi, kad su od 1956. do 1958. prvi put tiskana Sabrana djela u redakciji Dragutina Tadijanovića (bez Iznakaženih te opernog libreta Kad slijepci progledaju koji se pojaviše u 3. izdanju 2000. i, naravno, do danas nepronađenih izgubljenih pjesničkih, proznih i dramskih tekstova). Kroza sve to vrijeme Kamov je prebivao u nekoj vrsti limba, većma prisutan u sferi legende negoli zbilje. Njegova je literatura bila shvaćana i tumačena kao talentirana  nedorečenost, provokativna sablazan,  odbacivanje umjetnosti u ime ideje, anarhični antiestetizam, u jednu riječ – torzo. Ne osporavahu mu dar, no nijekahu djelo. A onda se ono, odjednom uskrisivši poput Feniksa, objavilo i ukazalo u svoj svojoj složenosti, vrijednosti i dovršenosti.

Kamov se, kao što već kazasmo, ogledao u svim žanrovima koje je njegovala moderna. Po tome nije iznimka, već naprotiv slijedi pravilo: većina se onodobnih hrvatskih pisaca okušala u poližanrovskom stvaralaštvu (A. G. Matoš, Milutin  Cihlar Nehajev, Vladimir Nazor, Milan Begović, Fran Galović). Isključivo su pjesnici Vladimir Vidrić i Dragutin Domjanić. Moderna je jasno i u punoj izoštrenosti postavila načelno teorijsko pitanje, koje je iznjedrio romantizam,  i na nj praktički nastojala odgovoriti: mogu li se nove diskurzivne forme kao što su članci, feljtoni, pisma i dnevnici motriti i tumačiti kao književnost in strictu senso?  Jesu li to uopće književni žanrovi ili pak paraknjiževni, možda čak neknjiževni (publicistički, intimnoispovijedni)? Postoji li samo žanrovska ili također i kontekstualna razlika ako se, primjerice, pismo uklopi u širu i složeniju tekstualnu cjelinu? Mogu li književnim djelom biti (ili takvima postati, kako to nastoji pokazati Jurij Tinjanov svojom tezom o dinamičkom pomicanju žanrova) i tekstovi koji intencionalno uopće nisu tako mišljeni?  Prihvatimo li takvu tezu, zašto onda, dovedeno do krajnosti, sve što je itko ikad  napisao, s bilo kojim i kakvim povodom i razlogom,  ne bi bilo književnost? Tako napokon dolazimo do formule književnost = tekst (i vice versa, dakako), čime smo već u poststrukturalizmu za kojega kao da više ni ne postoji književnost, nego samo i jedino tekst.
Književnoteorijska i književnopovijesna misao od devedesetih godina 20. stoljeća naovamo konačno je ustanovila autobiografiju u svim njenim formama kao narativni žanr visokog stupnja vjerodostojnosti, pa je s tog stajališta autobiografskog modela kao žanrovske paradigme temeljito istražen korpus suvremene hrvatske autobiografske proze (Mirna Velčić 1991. i 1998., Magdalena Medarić 1993., Andrea Zlatar 1996. i 1998, Dubravka Oraić-Tolić 1996., Julijana Matanović 1997., Cvjetko Milanja 1997., Helena Sablić  Tomić 2002. – vidi u: Sablić Tomić, Helena, Intimno i javno / Suvremena hrvatska autobiografska proza, Naklada Ljevak, Zagreb 2002., Literatura str. 207-209.). Možemo, dakle, to primijeniti i na Kamova, te ustvrditi da je on svoju autobiografiju ispisao u svekoliku djelu i to u svim žanrovima moderne književnosti.  
Ono što se uviđa na svim razinama  (tematskoj, misaonoj,  jezično-stilskoj, čak strukturnoj i kompozicijskoj) jest jako interaktivno međužanrovsko su/obraćanje i su/djelovanje. Tek je motiv pisanja drugačiji. Pjesme, novele, romane i drame, pa i oglede i putopise, Kamov je očito stvarao iz duboke unutarnje potrebe, vođen autentičnim nagonom stvaralačkog  ispisivanja  života oko sebe i samoopisivanja. Članci i feljtoni nastajali su pak većma iz egzistencijske nužde, iako i među njima ima onih koji ostvaruju pravu jezičnu virtuoznost i misaonu briljantnost pri interaktivnom opisu fenomena i njegova osobna doživljaja.
U svim  trima dosadašnjim izdanjima Kamovljevih sabranih djela (1956.-1958., 1986., 2000.) posljednja knjiga nosi naslov Članci i feljtoni – Pisma. Ovim žanrovskim odrednicama dodajemo još ogled i putopis. Kako drukčije odrediti izvanredan i dirljiv simpatijski tekst o Kranjčeviću do li ogledom? Kamov, znamo, bijaše strastveni putnik, te stoga mnogi njegovi članci i feljtoni sadrže i putopisne značajke. A fragmenti studije Iz Venecije i  pretposljednji napisan i objavljen tekst Kroz tri luke – Genova – Marseille – Barcelona po svemu jesu pravi putopisi, natopljeni duhom lirizma i prožeti dahom prepletanja fascinantno literarizirane faktografije s osobnim uvidima. Oba su putopisa u čvrstu suodnosu s temeljnim prijelomima u piščevu životu, koji su ga iz psovke, bijesa i anarhična bunta postupno vodili u dekadentnu finoću, uzvišen mir, nadmoćnu ironiju i bezuvjetnu snošljivost. Konačna točka tog puta jest onaj bestjelesan prostor koji je najdojmljivije izražen u završnome dijelu Isušene kaljuže – U vis.
Pisma su neobično važan autoreferencijalan izvor za istraživanje životopisa Janka Polića i razumijevanje Kamovljeva svjetonazora i poetike. Mogu se razlučiti četiri skupine: prvu čine ona mahom puko trivijalno referencijalna i bez svjetonazorno-poetičkih konotacija; drugu ona koja iskazuju piščeva politička stajališta i/ili etička i moralna načela;  treća sadrže istrgnute djeliće ispovijesti jedne duše; četvrta izriču osobenu individualnu (anti)poetiku usko povezanu s isto tako osobenim svjetonazorom. U naš su izbor, razumljivo, uvršteni reprezentativni primjeri  posljednjih  dvaju  tipova, koja nalazimo poglavito u obilnoj korespondenciji s bratom Vladimirom.
I još nešto. Želimo li istinski razumjeti životna i književna kretanja Janka Polića Kamova i pratiti sazrijevanje njegova mišljenja i brušenje stila, nužno smo upućeni na metodu usporednog, simultanog čitanja članaka/feljtona/ogleda/ putopisa/pisama. Ako ikoga, Kamova valja čitati intertekstualno.

Artizam je itekako razvidan u Kamovljevim feljtonima, putopisima, ogledima i člancima. Premda je, rekosmo već, većinu tih tekstova pisao «namjenski», sâm posvjedočivši da ih doživljava kao nužno zlo, samo zbog osiguranja egzistencije (koju mu, uostalom, nisu uopće osigurali, jer su mu honorari stizali kasno ili nikako), u najboljim stranicama tih žanrova sve odlike Kamovljeva stila dolaze do puna izražaja: uzorna poveznost misli i izraza, lapidarna i smisaono bogata fraza, virtuozna uporaba paradoksa i ironije, eminentno urbani leksik, sposobnost empatijskog doživljaja i njegova prijenosa u novinarsko-književni diskurs, kakav je osobito feljton.
Kamov je prvi hrvatski izrazito urbani pisac, ujedno anticipator futurizma i književne avangarde, a znano je da je upravo avangarda preferirala izvorno novinarske žanrove stvarajući svojevrsnu mješavinu literature i žurnalizma. Da se bio posve posvetio žurnalizmu, sa silnim književnim darom koji je nosio u sebi, Kamov bio bi zacijelo u svome dobu postao ono što je Veselko Tenžera u našoj šire shvaćenoj suvremenosti. Treba podsjetiti da je kudikamo najveći dio tih tekstova Kamov napisao i objavio u godini 1907., dok je kasnije, na žalost, svoju suradnju s listovima i časopisima jako prorijedio. Ali i toliko koliko ih je, obasižu oni, zajedno s korespondencijom, cijelu jednu opsežnu knjigu.
Ponajviše svojih članaka, feljtona, ogleda i putopisa Kamov je posvetio talijanskim temama. Tomu je barem dvojak razlog. Prvo, u obitelji je bio odgajan politički u hrvatskome duhu, a kulturno podjednako hrvatski i talijanski, tako da će sam, pri kraju Isušene kaljuže, napisati: «A ja sam po svome temperamentu, odgoju i karakteru poluhrvat i polutalijan. Morao bih biti!» Iz ove određenosti valja razumjeti i pojavu brojnih barbarizama i tuđica, poglavito talijanizama, u Kamovljevu leksiku, uz također zamjetne arhaizme i neologizme.  Reklo bi se danas, u doba toliko popularne multikulturalnosti: tipičan predstavnik granične književnosti / letteratura della frontiera.
Drugo, njegova je vezanost za Italiju posredovana brojnim putovanjima, u kojima je prokrstario tom zemljom od sjevera do juga, od Trsta i Venecije do Rima i Napulja. Stoga je i mogao kompetentno pisati ne samo o književnim i umjetničkim nego i o gospodarskim i političkim aktualijama koje su tada potresale Apeninski poluotok. Štoviše, njegove raščlambe o odnosu Sjevera i Juga, proširene od Italije na cijelu Europu, nisu izgubile na aktualnosti do danas.
Hrvatske su teme kvantitativno kudikamo manje zastupljene, no zato ulaze među najuspjelije ostvaraje u žanru. Ogledi o Juri Turiću, Josipu Baričeviću i Silviju Strahimiru Kranjčeviću sjajne su analitičke impresije o nepravedno zanemarenom realistu ličke zbilje, o riječkome portretistu primorskih «oriđinala», te napokon o velikom pjesniku koga je Kamov prepoznao kao supatnika i prihvatio kao duhovnog subrata.
Treće, brojni kritički članci otkrivaju nam Kamovljevu lektiru koja je ponajvećma upućena na suvremene talijanske i francuske autore. Posthumno je objavljena izvrsna studija o Edgaru Allanu Poeu, piscu čiji je utjecaj na prvu fazu njegova stvaranja neporeciv, a čija je djela Kamov čitao u glasovitom  Baudelaireovu prijevodu. Napokon,  putopis kroza tri luke koje ga vodiše u barcelonsku smrt antologijski je primjer  spajanja viđenih i doživljenih mediteranskih pejzaža i unutarnjeg života jedne u biti romantične duše.  U Kamova se žanrovi stalno prepleću i prožimaju: identične ćemo po mjestu i duhu opise naći na početnim stranicama U vis. Nije to samo ovaj primjer, već vrijedi za Kamovljevu literaturu uopće: idealno bi njeno čitanje bilo vertikalno, sinkronijskim prerezom kroz sve žanrove, a ne horizontalno, tj. dijakronijsko, kroz pojedinačna djela pojedinih žanrova.

Kamovljeva mladalačka lirika, poglavito u Psovci, odmah se oglasila kao brutalan rez i drastična disonanca naspram estetizmu moderne. Umjesto biranih poetskih izraza i uglađena jezika Kamov neobuzdano huli i psuje, težnju k redu i skladu odbacuje slaveći anarhiju i kaos, logiku zamjenjuje apsurdom, artizam mu je posve stran i odbojan. Ta je zbirka bila i zadugo ostala šokantan i brutalan udarac u sve posvećene moralne norme i vjerske dogme. Njegovi su oblici slobodni i otvoreni, bez uzora u kontekstu svekolika dotadašnjeg hrvatskog pjesništvu, pa i sinkronije predstavljene pjesništvom moderne. Izravne seksualne konotacije, krajnje pervertiranje biblijskih motiva, morbidan i makabreskan erotizam, pjevanje bluda, ništavila i smrti – sve se to provodi ključnim leksemima u  prvoj (anti)poetičkoj fazi: strast, bijes, orgije, blud, ludilo, mahnitost, krv, crnina, krik, kaos. U grotesknoj izvrnutosti svega postojećeg jasno se očituju temeljna Kamovljeva polazišta u promišljanju i pisanju egzistencije: apsurd i anarhija.

Apsurd postaje pjesma moja i nema ludnice za mene;
ne čitajte djela moja i sažgite hartiju;
polomite mi pero i skinite oblačine sa nebišta –
dajte mi sunce! –grozan je Osvaldov finale.
(Intermezzo)

U anarhičnoj i grotesknoj  parafrazi Pjesme nad pjesmama Kamov pjeva divlji erotizam, leksikom rekreirajući i alterniranim ritmom dinamički izrazivši spolni čin s orgazmičkom kulminacijom, iz čega se rađa nezakonsko dijete –

I nadjest ćemo mu ime, najljepše ime od lijepih:
Prevrat će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!

Najstrašnija i najcrnja od svih, pjesma Ledeni blud jezovito je svjedočanstvo da je njen pjesnik dotakao deveti krug pakla. Kamov je zasigurno morao čitati Božanstvenu Komediju jer je Dante bio omiljenom lektirom njegova oca, a tu hipotezu dodatno učvršćuje i potvrđuje homologna trodijelna topografska struktura Isušene kaljuže (Na dnu, U šir, U vis). No nema dvojbe da je Kamovljev pakao autentičan, proizašao kudikamo više iz osobna egzistencijskog iskustva i upisan u papir vlastitom krvi, nego li preuzet iz lektire u kojoj je tek mogao prepoznati silno razvijenu analogiju s osobnim duševnim stanjem. Unutar tog pakla pjesnik okreće svoju kletvu ne samo spram svijeta i ljudi, nego i spram sebe sama. Teško da je igdje drugdje moguće naći ovakav evo iskaz:

Podignite lomaču i sažgite tijelo moje;
dim će se izdići k nebesima gdje kruže orlovi;
nema granice u bezmjerju njihovom i slobodan je njihov let

Pa ipak, Psovka završava, začudno, peanom Suncu. Začudno, no ne i nepretkazivo. Jer, središnji njen dio jest upravo Pjesma Suncu, postavljena točno na mjesto simetrične razdiobe, i ona priprema baš takav Finale presijecanjem dominanti tame, beznađa, mraza, ništavila i užasa konstrativnim elementima: sunca, nade, topline, božanske cjelosti, ljubavi. Nakon što je brutalno izružio Joba zbog pasivne predanosti Bogu, pa izvrijeđao Mojsija zbog, po njemu neljudskog, Dekaloga, pjesnik se s njima zauvijek oprašta i odziva se zovu Sunca.

Doći će sunce, ledena dušo, i rasplinut će sablasti mraza;
Doći će mlađani bog i dat će ti plamen krvi svoje;
Topla je njegova krv i riječi su njegove ko riječi ljubavnika;

U Pjesmi Suncu, prepunoj pastelnih, skoro nježnih tonova, dolazi «mlađani bog». Tko je taj bog? Kamov ga ne imenuje. Iz opisa u četvrtoj strofi - osobito po mjestu gdje se izrijekom kaže: dah je njegov ko priča biblijska - čini se da bi mogao biti Krist. Povezno s prethodnom pjesmom (Mojsije) gdje se spominje «plamena riječ Kristova», ta teza dobiva na uvjerljivosti. Znakovito je, osim toga, da veliki psovač i rušitelj svih vjerskih svetinja nikad nije hulio na Isusa niti Bogorodicu. U Finalu, zaključno, bol probija ledeni lijes, a oslobođeno se tijelo uzdiže u uskrsnuću spram ditirampskoga  praska Sunca.

O drhtava je bol moja i velike su njene zamisli;
smrskat ću ledeni lijes i prorovati zemlju;
izmiljit će prebite kosti i velike sjat će mi oči –
Sunce je tamo i uskrs i ditirambi leprše zrakom!

I dok je Psovka sva u duhu totalne oporbe sinkronoj poetici, jer u njoj Kamov dosljedno stvara svoju osobenu antipoetiku zasnovanu na nakaznosti, grotesknoj izvrnutosti i stilskoj anarhičnosti,  Ištipana hartija već kreće drukčijim putem. Ona sadržava dvije knjige pjesama; kudikamo je, dakle, opsežnija od prve zbirke. Pjesnik se tu, začudno, priklanja, čak u odnosu na poetičku kontekstualnost moderne, gotovo retrogradnoj poetici glede jezika, stila i versifikacije. Ali taj put nije čist niti jednosmjeran.  Prve su pjesme nošene još uvijek krikom i bijesom. Takav je provodni motiv u prvoj pjesmi, Krst, gdje je dijete golcato i meko, / uzdrhtano kraj prozora, / na obali našeg mora, / gdje se ljube do dva svijeta, / gdje se vjere do dva diva naravno retrogradno anticipirani Kamov koji kliče:

Ja sam kršten kapljam znoja
ljubavnika i sadika,
bez umira, bez pokoja,
u ponoćje divljeg krika.

Većim dijelom i tu prevladava mračno, sumorno i mrtvačko ozračje kao izraz pjesnikova očaja i nihilizma. Evo zorna primjera - početka uvodne pjesme Mrtva Dijana.

Žalobno. Mrtvačka zvona. A sumrtvo oblačje blijedi
ko da je minula proljet – i  drveće sijedi i sijedi.
Je l' smrt? Gle, trnula lišca i uvele, klonule sise…
O zbogom, koščata Dijano! I nikada, nikada više…

Naslovi pjesama govore sami po sebi: Kad kroči smrt, U mrtvoj noći, U nagonu, Tragika, Vitlaj duše, Strast bitka… Pjesnik psuje društvo i vladu, ljude vidi stokom, «zakon je pljuckati nakan», i «kida(m) sebe u boli i muci – i misli vija(m) – i baca(m) pero u dršćućoj ruci – i slova svija(m).  No u završnim stihovima programatske pjesme P.S. kojom završava prva knjiga, nalazimo znakovit iskaz:

I kletva grdna, psovačka
sve pjesme od tad piše:
psovača tek sam pjesnik ja
i zasad – ništa više!

U drugoj knjizi, otpočetka, odjednom, nižu se soneti. Taj klasični poetski oblik, valjda najklasičniji, što ga je u hrvatskome pjesništvu kodificirao i na estetički tron uzdigao Matoš, najmanje bi se mogao očekivati od pjesnika Psovke. Često su oni čak i potpuno pravilni, izometrični jedanaesterci s propisanom cezurom iza petog sloga i obgrljenim rimama s rimovanim završnim distihom, poantiranjem ideje u tercetima. Poetološko pomirenje s vladajućim standardima moderne (Cvjetko Milanja će naglasiti Kamovljevo približavanje u Ištipanoj hartiji Matošu i Vidriću), pokazat će se, u skladu je s postupnim prijelazom od bijesnog «prevrednovanja svih vrijednosti» na (po)etiku pomirenja i snošljivosti, od bukačkih i sablažnjivih krikova protiv  društva i ljudstva na mekani šapat  i rezignantno smješkanje.  Taj će neočekivani obrat posve premrežiti posljednje razdoblje Kamovljeva života i stvaranja.
Rječca «tek», pa onaj budućnosni «zasad», u pjesmi P.S. najavljuje obrat koji će se i dogoditi u zaključnome diptihu – pjesmama Cjelov i Ridanje jedne bludnice. U njima se doista Kamov od onoga koji bje –

… pjesnik blata, pjesnik mržnje, pjesnik psosti,
razdraženi hat na gori, što sve lomi, kida, ruši
rušeći se kroza bezdan bez sućuti, bez milosti

- čudesno preobražava u pjesnika ljubavi, dobrote i milosrđa.

A po ovoj još mi suza drhti ruke, riječi guši
i smješkavo od ganuća mržnju u čas gorki ote
i dok eto zadnji plamsaj od razora crn se puši,
ja već klikćem kao pjesnik i ljubavi i dobrote

Cjelov – suza – plač/ridaj – ključna je semantostilematska trijada rečena preobraženja, čemu se logično dodaju kategorije ljubavi i dobrote. Od ranijih stvarnosnih i jezičnih dominanti ostade tek krhotina u posljednjemu stihu Ridanja jedne bludnice: glagolski oblik liznuo. A čak se i on, pojmljen onako kako se i mora, u kontekstu cjeline, smisaonom evokacijom jednog od bitnih motiva Dostojevskoga u Zločinu i kazni, spomenutu nizu apsolutno pridružuje.

A povik luto je, luto… i ridaj usne mi stresa
ko cijelom kriv da sam svijetu:
Raskoljnik tako je pao pred noge bludnice Sonje
i  njenu liznuo petu!!

Toj sublimaciji prethodi neobičan poetski miniroman u kojemu je Kamov kroz deset soneta oksimoronskim spojem ispričao tijek svoje ljubavne veze s fatalnom Kitty, alias Katarinom Radošević, sestrom svoga najboljeg prijatelja.  Retrogradni okvir pokriva modernu dramu spolne strasti i nagonske mržnje, kakva se začinje Strindbergom a završava u posljednjim odbljescima ekspresionizma. I to je ta osobitost, kamovljevska: ostavši u biti «pjesnikom bodlerijanske 'estetike ružnoga', sirovih nagona i anarhističkoga prosvjeda» (Milanja, 1997.), Kamov ju je samo zaodjenuo u staru, a za nj novu, formu.

Kamovljev prozni opus obasiže dva romana, od kojih jedan nedovršen (Historijat jednog članka), knjigu lakrdija odnosno duševnih groteski, sedam pripovijedaka (dvije su, Skepsa i Šmrčanska trilogija izgubljene, čini se nepovratno), devet dramskih tekstova (od kojih također dva izgubljena: Lakrdija naše dobi i Ah, žene, žene!), te pedesetak feljtona, kritičkih članaka, ogleda i putopisa, čemu valja dodati i značajan dio korespondencije.
U kritici se, od Matoša nadalje, često tvrdilo da Kamov ne bijaše pjesnikom, već da je svoj pravi izraz pronašao u prozi, i to prvenstveno onoj esejističko-feljtonističkog tipa. Ovome odmah valja dodati treći tip književnog pisma  koji je sâm pisac u završnome razdoblju života i književnog stvaranja smatrao idejnim htijenjima i umjetničkom biću svoga Ja najprimjerenijim: dramski.  Tvrdnja da Kamov ne bijaše pjesnikom ipak je dvojbena, jer se pomnim iščitavanjem sveukupne «kamoviane» neminovno mora doći do zaključka o čvrstom i dosljednom jedinstvenu svijetu djela u njegovu jezičnom, idejnom i stilskom aspektu. Pri tom se uočava misaoni i izražajni prijelaz od psovke na duševnu lakrdiju i napokon skepsu, te od radikalna buntovništva do rezignacije i tolerancije. Sve, dakle, što je kazano za poeziju vrijedi u dobroj mjeri i za prozu i dramu.
Prva je objavljena pripovijedna proza loša i beznačajna Ćuška (Riječki Novi list, lipanj-srpanj 1908.), a prave se vrijednosti očituju u znatno  ranije napisanu nedovršenom romanu Historijat jednog članka. Taj je tekst nastao 1906., nekako istodobno kad i prvi dio Isušene kaljuže, Na dnu. Kamov tu pokazuje ne samo ovladavanje tradicionalnom realističkom tehnikom pripovijedanja, nego i smisao za primjenu raznolikih oblikotvornih načela moderne romaneskne tehnike. Aktant je ostvaren tako da je raščetvoren, razdijeljen na četvoro glavnih aktera priče koji svaki za se očito predstavljaju raznovrsne, pa i proturječne, crte složena autorova psihograma. Zauzevši motrište sveznajućeg pripovjedača, Kamov istodobno odašilje jasnu poruku da su svi ti junaci u biti njegov vlastiti Ego, a upravo je on, taj Ego, jedan i jedinstven  aktant koji je na akterskome planu raspršen u poosobljene konstituente. To jest: Lovro je intelektualna samosvijest, Mario temperamentna borbenost, Miha čista, fanatična strast, a Markuš prekršitelj moralnih i društvenih normi i tabua. Za svakoga su od njih utvrdivi paragonalni modeli u osobnosti Janka Polića.
Premda se na prvi pogled čini da je riječ o tekstu čvrste realističke fabulacije s mnogostrukom perspektivom, pomna raščlamba narativnih postupaka i strategije vođenja priče vodi zaključku o kombinaciji različitih tipova romana. Na jednoj je razini to roman zbivanja, na drugoj karaktera, na trećoj pak, uvođenjem digresivna fabulacijskog tijeka, monološko-asocijativni roman. A taj treći tip, koji je Kamovljevu biću i duhovnom habitusu svakako bio najbliži i najprimjereniji, savršeno će se oblikovati u svojevrsnu dovršavanju nedovršenog  - Isušenoj kaljuži.

Osam lakrdija sa svojevrsnim epilogom u tekstu Ispovijest, premda po iskazu samog Kamova neizrađene, pisane usputno, «sipane iz rukava, gdje se brblja svašta i o svačemu», tek poradi honorara i razbibrige, žanrovski su izvanredno zanimljive i značajne. Sve odreda autobiografske (treba li to uopće više posebno naglašavati kad je o Kamovu riječ?!), one polaze od uočavanja beznačajnih zgoda iz svakidanjeg života, no prelomljene potom refleksijom u psihopatološka izobličenja uobličuju specifičan oblik duševne groteske. Naći će se u njima i elemenata egzistencijalnog straha koji je temelj fantastične grotesknosti (Katastrofa, Potres), no prevladava spoj farsičnog i tragikomičnog. A taj je pak eminentno moderni osjećaj svijeta i čovjeka  izražen poglavito u dramskoj književnosti i kazalištu 20. stoljeća.
Nije stoga slučajno da Kamov u tom kontekstu spominje i glumca. Taj tijekom povijesti vrlo često prezren i ubog stvor skriva se još od srednjovjekovlja pod krinkom lude koja mu podaruje, makar imaginaran, prostor slobode izrugivanja posvećenim društvenim normama i totalne ironizacije svega postojećeg. Vrhunac je rugalački cerek samoj smrti (Galgenhumor). Budući da je u narativnoj strukturi akter lišen tjelesnosti, preostaje mu samo jezik, pa njegovu ulogu preuzima pripovjedač. Uočljiva je i funkcijska razdvojenost: pripovjedač je istodobno i protagonist i promatrač zbivanja, tako da su u njemu sjedinjeni objekt i subjekt priče. U konačnici cijeli je svijet prekriven dušom tvoračkog Jastva.
Iako vremenski odvojena (napisana u posljednjim mjesecima života, 1910.), pripovijetka se Bitanga svojim  bitnom značajkama priključuje lakrdijama. Jedina je to pripovijetka iz zagrebačkog života, u kojoj Kamov pokazuje dobro poznavanje hrvatskoga glavnog grada gdje je i sâm živio nekoliko godina. Groteskna obilježja naslovnog junaka prepleću se sa situacijama otprije nam poznatim iz lakrdija: psihotična stanja, potres, umreženost osobe u apokaliptički pejzaž modernog velegrada. Kamov tu sažima i zaključuje sva svoja iskustva u pisanju duševne groteske, tog osobita žanra kojemu je, zajedno s Josipom Baričevićem, ne samo rodonačelnikom nego i prvakom u hrvatskoj književnosti.

Antologijske pripovijetke Žalost i Sloboda tvore uz izgubljenu Skepsu trilogiju naslovljenu Naše duše u ogledalu smrti. Nadahnute smrću sestara  Marinke (1899.) i Milke (1900.), pak oca Ante (1905.) i napokon brata Milutina (1908.), u širem smislu ulaze u kontekst obiteljskoga ciklusa kojemu još najizravnije pripadaju dramska duologija Samostanske drame,  tragedija Mamino srce i  pripovijetka «Ecce homo!» s kompleksom majke u središtu, te opsežni dijelovi romana Isušena kaljuža. U svim tim tekstovima Kamov spušta dubinsku sondu psihoanalize u složene motive i suodnose unutar obitelji te vrsnom literarizacijom doseže magistralan vrhunac osebujna spoja zbilje i fikcije kroz samosvojan, dosljedno proveden i zaokružen, stilski postupak.
«Ecce homo!» prvi je eminentno novelistički književni ostvaraj na temu zapriječene spolne ljubavi s totalnom polarizacijom aktanata:  Represija (akterski predstavljena Majkom) vs. Sloboda (akterski predstavljena Sinom). Opsesivno zaokupljen problemom i nepomirljivim srazom konvencije i slobode, krutih društvenih stega i individualnog prava na  vlastiti izbor načina egzistencije, te potisnutog erosa, Kamov taj prijepor razrješava simboličkim ubojstvom Majke, kao što će se  u Slobodi jedinom mogućom katarzom pokazati fizička smrt Oca.
Doživljaj sestrine  smrti u noveli Žalost popuno je reflektiran kroz percepciju dvanaestgodišnjeg dječaka. Jezik se i stil uzorno prispodobljuju izabranoj perspektivi, pa pripovijedanje ni u jednom trenutku ne izmiče čvrstoj autorskoj kontroli. Kao i prve dvije, i ova se novela može smatrati romanom odrastanja u malome, bivajući ispisom već posve modernističkog duha. U svima je tim tekstovima također vrlo naglašen, u Kamova važan i nezaobilazan, kontrastivan motiv erotike koji će kulminirati, kako kvantitativno tako i kvalitativno, u Isušenoj kaljuži. Uza sve, valja naglasiti da su rečene novele izvrsni primjeri urbane «tvrdokuhane» proze, zacijelo prvi u hrvatskoj književnosti koji ne tretiraju grad tek u opreci sa selom, nego kao samostalan i samostojan entitet koji određuje sadašnjost i budućnost naroda i čovječanstva. Recentna je književna kritika o tom izrekla decidiranu prosudbu: Kamov je prvi naš eminentno urbani pisac.
Brutalno iskrena vivisekcija tjelesnoga i duševnog rastroja doživljuje vrhunac u noveli Sloboda. Tako krajnje otvoren i nezazoran opis kompleksa Otac – Sin rijetko je tko ostvario i u razmjerima svjetske književnosti, izuzmemo li, dakako, Knjigu nad knjigama – Bibliju. Osamnaest se je godina šuljala jedna strašna misao – rečenica kojom započinje tekst, lajtmotiv je podsvijesne želje za smrću oca kao simbola represije. Naznačeni kao krajnje suprotni i nepomirljivi neprijatelji, otac se i sin zbližuju približavanjem neumitne smrti. San u kome se otac udaljuje žalostivo odmahujući predstavlja sublimaciju posthumna pomirenja. I tako će  žuđena i ostvarena sloboda na kraju, kao i uvijek u Kamova, zadobiti gorko ironičan značaj. 

Roman Isušena kaljuža ironijska je sinteza Kamovljeva doživljaja svijeta i njegova književnog djela. Ljubo je Wiesner pri neuspjelu pokušaju, poradi društvenih zapreka i moralnih skrupula, da ga objavi 1938. godine (kad je izdao Kamovljeve Novele i eseje), bio napisao  da je to «veliki psihoanalitički roman, srodan romanu D. H. Lawrencea i glavnom djelu Jamesa Joycea…». Kad se pak sredinom pedesetih godina prošloga stoljeća opet smjelo spominjati Kamova, poslije prešutna skidanja uništavajuće etikete «buržujskog dekadenta» koju mu prilijepiše korifeji partijne umjetnosti i  socrealizma, Jakov Ivaštinović uvrsti ga među nekoliko romana hrvatske književnosti koji «mogu zanimati i zadovoljiti ukus svjetske publike» (1955.).
Ova se davna prosudba, usamljena u svom dobu, tek u novije vrijeme pokaza, uza sve svoje euforične pretjeranosti i nedostatnosti pojmovne aparature pri argumentacijskom postupku, točnom anticipacijom neobične sudbine tog romana. Lucidne su raščlambe Ljiljane Gjurgjan potvrdile dubinsku svezu Kamova s ranim Joyceom, a Mladen je Machiedo povezao i rasprostro cijelu mrežu uzajamnih odnosa našega pisca s inozemnim silnicama i poticajima (1987.), dok su svojim čitanjima iz duha recentne naratološke teorije Cvjetko Milanja i Krešimir Nemec konačno precizno odredili mjesto Isušene kaljuže u kontekstu naše suvremenosti. Napokon, 1999. u anketi «Globusa» o deset najboljih hrvatskih romana 20. stoljeća jedanaest najistaknutijih suvremenih hrvatskih književnih kritičara, teoretičara i povjesničara književnosti Isušenu kaljužu smjestiše u sam vrh, uz Povratak Filipa Latinovicza Miroslava Krleže i Mirisi zlato i tamjan Slobodana Novaka. Tako je na kraju stoljeća i tisućljeća prvi hrvatski avangardni roman kasno ali zasluženo dobio svoje mjesto među nekoliko najizvrsnijih hrvatskih djela romanesknog žanra.
Premda razbija fabularni koncept tradicionalnog romana, uvodi disharmonični diskurs i zastupa (anti)estetiku ružnoće, Isušena kaljuža ipak ima provodnu nit moderne priče o povijesti bolesti/bolèstī jedne hipersenzibilne jedinke. Čitatelja kroz priču provode rastrgane impresije i permanentna autoanaliza glavnog lika, Arsena Toplaka, piščeva Alter ega. Započinje opisom plućnoga katara, nastavlja se izraslinom na vratu, tumorom na ruci, a završava potpunom duševnom aberacijom. Trodijelna struktura romana - prvi dio Na dnu, drugi dio U šir, treći dio U vis – naznačuje višestruku prostornost: fizičku, duševnu, egzistencijsku, umjetničku. Sâm je Kamov, ustrajavajući na očajničkom traganju za sintezom, to izrazio ovako:

Rekoh: osjećaji puni, jaki, strastveni – to je dno. Strast viđenja i upoznavanja – to je širina; osjetljivost tanašna, svestrana i slabašna – to je visina. Dno je poezija, širina je znanost, visina je artizam. «Dolce far niente» znači imati u životu ložu, automobil, komotnost… Poezija je instinktivna, bezobzirna i strastvena; artizam je obzir i odgoj; on je kulturan i hladan. Poezija je duboka i elementarna; artizam je lagan i formalan.

Najvažniji motivacijski stimuli, osim bolesti, pridolaze iz erotskoga i obiteljskog kompleksa. Često se oni i združuju, čak i drastično, primjerice pri opisu incestuoznih  sklonosti prema sestri. Onda je tu i «roman u romanu», gdje pisac niže svoja seksualna iskustva, od dječačke inicijacije do mladićkog doba. Premda se danas ne bismo mogli složili s Ljubom Wiesnerom u ocjeni da se radi isključivo o psihoanalitičkom romanu, jer bi se s jednako jakim razlozima moglo govoriti i o arhetipskim i mitskim gradbenim dominantama, ipak je sigurno da je raščlamba duše glavni Kamovljev movens. Duša je strasna, potom analitička, na kraju eterična, i to je opet trijada oko koje se sve kreće i opleće, tvoreći nezaustavljiv i beskrajan perpetuum mobile.
Važan je akcijski provodič i putovanje. Prateći Arsenova putovanja iz domovine u inozemstvo i natrag, roman ujedno ispisuje duboka poniranja u mračne sfere ljudske duše, u najširemu rasponu od neuspjela traganja za egzistencijskim uporištem do posvemašnjeg gubitka Jastva i njegove disperzije u kozmičkoj entropiji. Neopozivo poništenje identiteta iskazuje posljednja rečenica romana: «Jer ja – nisam ja!» A završni obrat i vrhunsko poantiranje ironije i paradoksa nalazi se u zaključnom potpisu – ARSEN TOPLAK.
Apsolutni kamovski aksiom – da se piše život, ma koliko bio ružan ili čak odvratan, i to do kraja iskreno i otvoreno, ma koliko istina bila bolna - ne isključuje, međutim, maštu i snove. «Pišem maštom svoje snove», kaže na jednom mjestu Kamov. Zato je Isušena kaljuža premrežena snovima glavnog (i jedinog) junaka.  S psihoanalitičkoga motrišta zamjetne su ponajviše sveze s Dostojevskim. Ono pak što čini Isušenu kaljužu bliskom modernome senzibilitetu, pa i našemu dobu s početka 21. stoljeća, stavljanje je u fokus seksa, alkohola i pušenja, s vrlo smjelim izvodima i poantiranjima. Nedostaje samo droga, no  nije li i ona na neki način implicirana u – duhanu?!
Zaključno i sažeto: temeljna ishodišta i konačna utočišta Kamovljeve egzistencijalne pozicije i svjetonazora – apsurd i anarhija, te poetike – grotesknost, u Isušenoj kaljuži istkaše gustu mrežu lucidnih (samo)analitičkih rasudbi s uvjetnom ironijskom sintezom u završnome dijelu. «Zašto ne možemo padati – u vis?!» - nije samo genijalna dosjetka jednog fantastičnog književnog uma, nego i misao koja sažeto izriče «el sentimento tragico dela vida», kao što reče veliki Miguel de Unamuno. Kamov  je u sebi, uza sav svoj cinizam, psovku, lakrdijaštvo i ironiju, duboko nosio taj tragični osjećaj, izrazivši ga najjače u tragediji Mamino srce. A ona nas već privodi dramskokazališnom dijelu njegova opusa.

U pismu prijatelju Miji (Mišku) Radoševiću od 18. travnja 1910. Kamov je napisao sljedeće:

…moje je uvjerenje, da sam u drami našao svoje pravo mjesto i izlaz, pa da su mane mojih drama – prednosti. Ja idem za tim, da dramski izrazim našu duševnost i da budu svi faktori, zapleti, kulminacije i raspleti čisto psihološki - moje su drame tek psihološke slike i nejasnoća je tu važna radi realizma…

Ostaje otvorenim jesu li doista drama i kazališno pismo «pravo mjesto i izlaz» Kamovljeva stvaralačkog bića. Skloni smo ustvrditi, naprotiv, da je to pripovijedna i feljtonističko-esejistička proza. Važno je, međutim, uočiti i istaknuti posljednju misao. Njome Kamov zapravo parafrazira Dostojevskog, kad je kazao da su njegovi romani u biti realistički, jer prikazuju i opisuju stvarnost ljudske duše.
Od prvih dramskih pokušaja, poslije inicijalne dramske crtice Iznakaženi, koje sam nazva «dramatizovanim studijama» (Tragedija mozgova, Na rođenoj grudi), preko već složenije duološke kompozicije Samostanskih drama, do kontrapunktnoga komedijskog odnosno tragedijskog oblikovanja instinkta i kulture u završnim dramskim tekstovima Čovječanstvo i Mamino srce, Kamov je uistinu dosljedno slagao (pato)psihološke portrete iz onodobna hrvatskog društvenoga i  vlastita obiteljskog kruga, a sve slijedom načela koje je iznio u Isušenoj kaljuži, u razgovoru između Arsena Toplaka i slikara Rubellija:

Dosadna je čitava literatura bez propalica, luđaka i zločinaca. Život je interesantan, ako ga žive ljudi, a ljudi ako spadaju u psihopatologiju. Psihologija počinje tamo, gdje zdravlje prestaje!

I što je to drugo negoli  kreativno, rječotvorno, poniranje u dubine psihopatologije svakodnevnog života, o čemu je tih godina ili tek nešto ranije bio znanstveno pisao bečki psihijatar Sigmund Freud? Nemamo dokaza da je Kamov poznavao Freuda i njegovu tada revolucionarnu teoriju, ali  dubinske su sveze među njima očite. I opet moramo kod toga podsjetiti na primjer posljednjih novela i Isušene kaljuže. Budući da je, kako već rekosmo, Kamovljevo djelo otpočetka pa do kraja zamišljeno i stvarano u komplementarnosti svih svojih dijelova, jasno je da se u taj sklop uklapaju i dramski tekstovi. Tako su prva tri sukladna  fazi psovke i rušilačkog nihilizma, Samostanske drame pak fazi duševnog lakrdijaštva, a posljednja dva skepse i motrenju duša u ogledalu smrti.
Mladalačko buntovništvo i idejni nihilizam obilježavaju prva tri teksta. Iznakaženi su  nastali kao naknadna refleksija na Jankovo potucanje po Dalmaciji i Crnoj Gori u ljeto i ranu jesen 1904. godine s glumačkom družinom. Glumačkih se ambicija brzo odrekao, ali su znatni tragovi tog iskustva ostali  trajno u njegovim tekstovima. Spomenut ćemo značajnu epizodu Historijata jednog članka, gdje se Miha vraća u rodno mjesto s glumačkom družinom koju će napustiti, a usputno se daju opsežni i autentični opisi karakteristične putujuće družine, njenih predstava i stila pučke glume, gdje je i sam Janko nakratko grizao tvrdi teatarski kruh.
Protagonistica Iznakaženih Mara, po svojoj strastvenosti i putenosti, te po jakosti stavova i ponašanja, gotovo da predstavlja ženski pandan samome Kamovu. Utjelovljeni je to akter Ženstva kakav se više kasnije nije ponovio. Jer, žene su u Kamovljevom viđenju pretežito ljubavnice, majke ili sestre, stavljene u poziciju trpećeg objekta, a često se pokazuju i kao objekt erotske žudnje, bolno željkovana seksusa. U trajnoj libidinoznosti Kamov ne preže niti od otvorena iskazivanja sadomazohističkih i incestuoznih želja kojima je premrežen tekst ne samo Isušene kaljuže, nego i njegovih drama – primjerice, odnos Vladoja Sabljaka i sestre Mimi u Orgijama monaha, pa Lee i Srđana Krpana u Čovječanstvu. Uz seks ide i naglašen kompleks impotencije, provučen od Historijata jednog članka, preko Isušene kaljuže do Čovječanstva.
Tragedija mozgova i Na rođenoj grudi dramoleti su neobuzdana, anarhistički eksplozivna mladalačkog duha, posve sukladni onom svijetu što ga je Kamov sinkrono oblikovao u Psovki, većem dijelu Ištipane hartije, te ranim pripovijetkama i prvom dijelu Isušene kaljuže – Na dnu. Alkohol, seks i zločin, kretanje života na granici ludila, uz anarhistički tretiranu aktualnu društvenu problematiku i osebujnu analizu političkog stanja čine ove drame  važnim sastavnicama prve stvaralačke faze.
Prijelomnu točku dramskog autorstva predstavlja duologija Samostanske drame. Inspirirana je seksualnim aferama u talijanskim samostanima godine 1907., o čemu je Kamov napisao i objavio u Pokretu više članaka. Tema je u Orgijama monaha i Djevici transponirana u obitelj Sabljakovih i postavljena kao građanska drama, upravo ibsenovski. Sami junaci više puta spominju glasovitog norveškog dramatičara koji je bitno odredio europsko dramsko pismo i kazališnu scenu druge polovine 19. stoljeća.  Finale Sablasti s očajničkim Osvaldovim zazivanjem Sunca posebno je opsesivno zaokupljalo Kamova. Slijedimo tu opsesiju. U zaključnom stihu pjesme Intermezzo čita se:

dajte mi sunce! – grozan je Osvaldov finale!

U trećoj i završnoj sceni Orgija monaha «osjeća se teški uspon sunca kao da se vere uz jednu visoku, strmu, gudurastu planinu».  Sunce se diže paralelno sa zločinom, umorstvom neželjena novorođenčeta. To je kulminacija perverzne, sadomazohističke i incestuozne igre u krugu obitelji Sabljak.  Bratsko trojstvo – Vladoje, Ivo, Boško – reflektiraju se u Maminu srcu kao Bruno, Romano i Dušan, alias Vladimir, Milutin i sâm Janko u obitelji Polić. Sestre su tu već mrtve, i vuku poput utega ne samo majku, nego i cijelu obitelj za noge na dno. Groteskna izobličenja u konačnici se okreću u tragediju, uozbiljenu i stoga uobličenu u klasičnu petočinsku strukturu. Na mjesto rastrganih i disharmoničnih fragmenata patologije izgubljenih duša nastupaju osmišljeni i skladni dijalozi, pa čak i veliki monolozi, prepuni autentična patosa. Monolog majke Linde o grobovima vlastite djece jedan je od najsnažnije napisanih monologa u svekolikoj hrvatskoj dramskoj književnosti. To pak dokazuje da je Kamov, osim izvorno ucijepljena osjećaja za duh i stil avangarde itekako ovladao i umijećem izvrsnosti uzorna klasičnog dramskog pisma. Uistinu, rijedak spoj!

Valja se zadržati na opreci instinkta i kulture koja je Kamova opsijedala u posljednjim godinama života. On je u njima vidio bitne poticajne silnice u  hodu i razvoju čovječanstva, pa se i sam lomio između njih. U razdoblju psovke, rušilaštva, hule i nihilizma razumljivo da posve prevladava instinkt, kao što će u završnoj fazi skepse, snošljivosti, rezignacije i dekadencije to mjesto zauzeti kultura. Kamov, dakle, baš poput kakve pirandelovske figure, bijaše i jedno i drugo. No ipak će zaključiti da je preuzimanjem kulture i svih njenih rafiniranosti izgubio identitet. Arsen, alias Kamov, podvukavši konačnu crtu pod svoj život, ustvrdit će da je, izgubivši psovku, izgubio stil, a budući da je stil čovjek, to znači da nije više čovjek, pa mora izreći završnu, sudbinsku riječ:  Jer ja – nisam ja! 

Tu je opreku Kamov prenio i na plan razlikovnosti dramskih žanrova, pa mu instinkt predstavlja komedija, a kulturu tragedija. Tako jedna naspram druge stoje komedija Čovječanstvo, odnosno tragedija Mamino srce. U prvoj se prepleće politička satira na onodobne aktualije hrvatske zbilje s psihoerotskom analizom neispunjena seksualnog nagona. U drugoj je uzornom klasičnom manirom kazališno ispričana tragična povijest obitelji Bošković, alias Polić. U Maminu srcu stoji sav Kamov u času ispunjenja vlastita žića: to je sad ranjeno, beskrajnim bolom ispunjeno biće koje na odlasku tužnom i dekadentnom molskom kantilenom još jednom, paradoksalno, gradi rasulo jedne obitelji. Zajedno sa završnom dijelom Isušene kaljuže, U vis,  Mamino srce nedvojbeno predstavlja vrhunski domet Kamovljeva literarnog artizma.

Odnos javnosti prema osobi Janka Polića Kamova i recepcija njegova književnog djela zacijelo su najneobičniji fenomen u povijesti hrvatske književnosti 20. stoljeća. Tome je, dakako, uvelike, razlogom činjenica da je najveći dio tog djela gotovo pola stoljeća poslije pjesnikove smrti bio ostao u rukopisu, nedostupan čitateljskoj javnosti, pa prema tome i kritičkom čitanju. A neki su pjesnički, prozni i dramski tekstovi izgubljeni, čini se nepovratno. O punoj, pravoj i objektivnoj recepciji može se govoriti zapravo tek otprije pola stoljeća, kad su prvi puta tiskana Sabrana djela u redakciji Dragutina Tadijanovića.
Za kratkog je života Kamov bio prezren od građanskog društva kao boem, razvratnik, psovač i hulitelj, s druge je pak strane nacionalistička proturežimska mladež u njemu gledala jednog od svojih idejnih vođa, premda je politiku zarana napustio i pred smrt prema njoj gajio i izražavao jedino prijezir i gađenje. Kritičke reakcije na njegove knjige pjesama i drama 1907. godine bile su podijeljene, no pretežito negativne. Najžešće, upravo brutalno, napao ih je Matoš u Hrvatskoj smotri, a pohvalno je pisao Milan Marjanović u Savremeniku. Pri tome se tu nipošto nije radilo o čisto estetičkim, nego više političkim  mjerilima, s obzirom na nepomirljive protivštine između onodobne pravaške i liberalne struje u hrvatskoj inteligenciji.  Matoš je svoje, u svakom pogledu pretjerane i nepravedne, prosudbe mlađeg kolege po peru uvelike ublažio, iako ne posve opovrgao, u nekrologu.
Otada pa do 1956. o Kamovu je objavljeno sedamdesetak bibliografskih jedinica, najvećim dijelom biografske i prigodničarske naravi. Među njima se dubljim poniranjem u predmet ističu monografija Kamovljeva vršnjaka i obožavatelja, pjesnika Vladimira Čerine  (1913.), studija Stanislava Šimića Veliki psovač i Antijob (1936.), dva teksta Asje Petrović o dramskim djelima i korespondenciji (1953.), te dva teksta Jakova Ivaštinovića o jeziku u djelima Janka Polića Kamova i o Kamovu kao romanopiscu (1955.). Spomenuti je da su na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Padovi pod mentorstvom talijanskog kroatista Artura Cronie napisane dvije disertacije o Kamovu (Redenta Zonta 1943.-1944. i Amadea Mantovan 1961.-1962.)  
Od izlaska Sabranih djela interes se javnosti i recepcijska kvantifikacija, razumljivo, pojačavaju. Taj je značajan čin popraćen nizom recenzija kojih se bit može naći u naslovu članka Nikole Milićevića: Napokon: Janko Polić Kamov (VUS, Zagreb, 16. I. 1957.). Nije trebalo dugo čekati da se pojave prvi fundamentalni radovi iz pera kritičara i književnih znanstvenika. Bruno Popović već 1965. tiska u Forumu studiju Ikar iz Hada, koja 1970. izlazi kao knjiga; a 1968. već spomenuti pjesnik i sveučilišni profesor Nikola Milićević uređuje izabrana djela Janka Polića Kamova i Vladimira Čerine kao 83. knjigu edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti i piše iscrpan i vrlo instruktivan predgovor izboru Kamovljevih pjesama, novela, drama i eseja.
Vrlo je značajan prilog novom čitanju Kamova i promociji njegova  djela dao kazališni časopis Prolog, koji mu je posvetio  cijeli broj 32, IX., 1977. Premda se pretežito radi o suvremenim tumačenjima Kamovljeva dramskog djela i kazališta, tu se nalaze i četiri raznovrsne literarizacije na kamovljevsku / kamovsku temu: pjesma Ivana Rogića Nehajeva Barcelonska postuma, desete, kratki ulomak iz romana Milorada Stojevića Primeri vežbanja ludila ili Janko Polić na putu u Barcelonu koji ulomak na osebujan, stojevićevski način priziva «sablasti u crnogorskom kazališnom vrtu», poetska reminiscencija Psovka Francija Zagoričnika uz projekt Kamov, i napokon dramska freska Kamov, smrtopis Slobodana Šnajdera.
Kazališna vizija Kamovljeva života i smrti zacijelo je najbolji Šnajderov dramski tekst iz mladenačkog razdoblja, a možda i uopće, i do sad je izveden tri puta – praizvedba je bila 1977. u zagrebačkom HNK-u u režiji Ljubiše Ristića, slijedila je splitska izvedba 1982. redatelja Želimira Mesarića, i napokon relativno recentno dramaturškoredateljsko čitanje Branka Brezovca u Zagrebačkom kazalištu mladih u proljeće 2003. No Kamov je, kao i njegova obitelj i fatalna Kitty, zaživio kao kazališni lik i u riječkoj predstavi Salon sa slikama obitelji Polić koju je 1985. u Guvernerovoj palači postavio Vlado Vukmirović, potom u koreodrami Hodač Magdalene Lupi na specifičnoj lokaciji na Sušaku (podhodnik) 1997., i napokon u predstavi Čitajte Kamova, autorskom projektu Katje Šimunić, također u riječkome HNK-u 2000. godine. Dodamo li ovome još dokumentarno-igrani  film Bernardina Modrića Pjesnik crne psovke, snimljen 2000. o 90-toj obljetnici pjesnikove smrti, slobodno možemo ustvrditi da se niti jedan  hrvatski pisac, a ni umjetnik uopće, nije pojavio kao prozni akter odnosno dramatis persona u toliko raznovrsnih i raznolikih literarizacija i teatralizacija kao Janko Polić Kamov.

U posljednjih dvadesetak godina obranjena su tri doktorata i dva magisterija o raznim vidovima Kamovljeve osobe i djela (Uglješa Kisić, Darko Gašparović, Tomislav Sabljak, Ljiljana Gjurgjan, Bekim Sejramović) a prema kraju stoljeća i tisućljeća doživio je Kamov, zahvaljujući prije svega istraživačkom maru i promotivnoj upornosti riječkog profesora književnosti i publicista Mladena Urema, upravo ekplozivan proboj na svjetsku književnu scenu. U tome je prekretna godina 1997. Nevjerojatno je koliko se toga od tada  zbilo! Evo, redom:
Četiri tematska broja časopisâ posvećena Kamovu:
Most/The Bridge, Literary Magazine, časopis Društva hrvatskih književnika/The Journal of the Association of Croatian Writers, gl. ur. Dražen Katunarić, gost urednik temata o Kamovu Ljiljana Gjurgjan, 1-2/1997., Zagreb 1997.
Rival, časopis za književnost, ur. Mladen Urem, godina X., broj 3-4, Rijeka 1997. (tematski broj posvećen Kamovu)
Rival, časopis za književnost, godina XII., br. 3-4. Rijeka 1999. (tematski broj na njemačkom jeziku posvećen Kamovu)
Književna Rijeka, časopis za književnost i prosudbe o književnosti, gl. ur. i urednik tematskog bloka o Kamovu Darko Gašparović, br. 4, Rijeka 2000. 

Potom:
JPK Selected Short Stories and Poems, selection and introduction by Mladen Urem, translated from the Croatian by Ljiljana Šćurić, Damir Biličić, Majda Jurić and Suzana Zorić,  Centar društvenih djelatnosti Rijeka i Nakladni zavod Matice hrvatske Zagreb, Rijeka/Zagreb 1997. 
Isušena kaljuža, predgovor Cvjetko Milanja, Konzor, Zagreb 1997.
Pjesme i novele, izabrao, priredio i biografijom popratio Cvjetko Milanja, Privlačica, Vinkovci 1997.
Pobunjeni pjesnik, izabrane pjesme, novele i drame, izabrao, priredio te uvodom i biografijom popratio Cvjetko Milanja, Konzor, Zagreb 1997.
Sabrana djela Janka Polića Kamova I-IV, treće, dopunjeno izdanje, ur. Dragutin Tadijanović, Izdavački centar Rijeka 2000.
Isušena kaljuža, biobibliografska bilješka Darko Gašparović, Matica hrvatska, Zagreb 2003.
Pjesme i novele, priredila Dragica Dujmović-Markusi DiVič,  Zagreb 2004.

Poslije dvaju izdanja Sabranih djela (1956.-1958., 1984.) i pola knjige u ediciji PSHK (1968.), prvi puta se, nekako sinkrono s izlaskom trećeg izdanja sabranih djela 2000., na izmaku stoljeća i tisućljeća, zbila oknjižena koncentracija najvrijednijih Kamovljevih književnih ostvaraja, i to osim na hrvatskome i na engleskom i njemačkom jeziku! Opet zahvaljujući Mladenu Uremu, eto Kamova i u Americi, predstavljena u prestižnim književnim časopisima antologijskim novelama Sloboda (Freedom) i Žalost (Sorrow), a ugledni ga ondašnji književni teoretičari proglasiše kao najznačajnijim europskim protoavangardistom.  Preobilje je kritičke i teorijske literature (vidi priložen popis samo važnije literature) otada do danas toliko da pruža više nego potvrdan odgovor na proročanski pjesnikov upit, ispisan u pjesmi Intermezzo:

Hoće li tko pisati studije vrhu mene i elegije vrhu zalutale duše?

Što nama, dakle, danas znači Kamov?
Bez dvojbe: jedinstvena je to pojava u hrvatskoj književnosti 20. stoljeća. U doba kad njome neporecivo vlada duh bečke secesije i talijanskog esteticizma (paradigmatski predstavljeni Antunom Gustavom Matošem i Milanom Begovićem, apsolutno dominantni još u Hrvatskoj mladoj lirici 1914.) i Nazorova domoljubna patetika, Kamov silovito razbija sve te okvire, anticipiravši avangardnu stilsku (anti)formaciju. Prije ekspresionista (Ulderiko Donadini, Miroslav Krleža, A. B. Šimić) apsolutno je jedini hrvatski književni (proto)avangardist. Nitko osim Tina nije u hrvatskome pjesništvu toliko iskreno, bolno i potresno iznio vivisekciju vlastite duše. S obzirom na kratkoću životnog vijeka i samog pisanja, ostavio je iza sebe veliko djelo koje je tek u drugoj polovini 20. stoljeća otkriveno i raščlanjeno u svemu svome značenju i značaju. U njemu se nalazi nekoliko antologijskih pjesama, nekoliko vrhunskih pripovijetki, izvrstan kritičkoesejistički i dramskokazališni opus, napokon izvanredno zanimljiv i intrigantan roman, mišljen i napisan u potpunu dosluhu s najrecentnijim književnim kretanjima svog doba, pa čak i ispred njega.
Kamov je, u jednu riječ, ključno mjerilo i bitan sukus hrvatskoga modernog književnog, pa i kulturnog, duha.