socijalne mrežeimpressum

Na dnu (dio prvi)

Dio prvi

U malenoj, ispratoj flašici poslao je Arsen nekoliko pljuvački na analizu svojemu liječniku. On je bio dobio plućni katar, izbacujući dnevno čitave tucete žutih i punih komada. Arsen ih prispodabljaše koralima i spužvama, tako bijahu izdjelani. A za boju govoraše, da je žuta kao kanarinac ili žganac. Nije on podavao osobite važnosti svemu tome i već se je bio smirio s mišlju, da je to kronični katar, koji neće ni proljetno sunce presušiti.
Jer eto - proljeće je tapkalo mladim, nestašnim noškama, obavitim u sjajnim čarapama. I šuma je listala kao da iza okanca proviruju nosići ženske mladosti. I ptice se natrkivahu dječjim ćeretanjem noseći let kroz granje kao djevojče, što zavija suknju, a sve na njoj govori da je za udaju. I prve kapi znoja virkahu ko polucije sazrijevajuće mladosti. Arsen je gledao cijelu tu proljet od neba do zemlje, hvatajući se očima lijetanja oblaka, što su raskuštrani prolazili nad njim, bijeli kao nevinost i puni kao suza. A on je samo pljuckao zemlju, ne štedeći djevice, što srtaše u ogrljaj temperamentnoga sunca.
Arsen se je tome smijuckao. "Govorahu: proljeće, proljeće - a proljeće je došlo i sve ostade pri starom." Preturio je zimu čitajući, drljajući i psujući. Liječnik mu zabrani pušiti, a Arsen, videći, da je bez pušenja svako liječenje dosadno, primi se iz prikrajka jedne cigarete, a jedna čaša vuče drugu. Onda je počeo izlaziti, najprije gegavo kao seoske ekipaže, pa sve čvršće, sve stalnije do automobila. Nosio je i štap, ali više od nervoznosti, negoli od nužde. On je dapače počeo zalaziti i u gostione i pronašao, da pijača na katar ugodno djeluje. Arsen je to sa žarom dokazivao: "Evo, prospavaš se, a izjutra se raskašlješ i sipaš kao iz rukava. A glavno je, da se nepotrebno i trulo izbaci." Njegovi drugovi od čaše kimahu dobrodušno glavom slušajući njegova oduševljena razlaganja, koja svršavahu: "A što je još glavnije, iza pijače dobiješ apetit, a apetit, braćo, apetit je sve!" I dobivaše apetit - štono riječ - mladoga šteneta. To je bio veliki argumenat kod njegove majke. Majka kao majka. Njoj je prvo, da njezina djeca imadu apetit, pogotovo kad sama kuha.
Uopće, Arsen je s pravim zanimanjem promatrao čitavi taj "kataralni proces", a kako je bio neke vrsti piskarala, on je tu uhvatio mnogu prispodobu. Primjerice: "Tamo se bio nadvio gust i mastan oblak, što izgledaše kao katarska pljuvačka, tek što bijaše bijele boje." "A zvono zazveči ko sazreo katar." "I Matija se Prugovečki tako nadme, kao da se raskašljao u društvu, gdje ne smije da pljune." A kao što katar, tako i sve one nuzgrednosti od diareje do stitichezze. Tako je on prigodne pjesme nazivao kroničnom lijavicom, a za literaturu volio je od uobičajenog "sterilna" upotrebljavati "stitična".
Ali jednoga dana - onako od slučaja - zapazi, da je bacio krv. Čistu krv. I prije bijaše po koja pljuvačka isprepletena rđastim kao željezo prutima, ali tome ne podavaše nikakove važnosti. Sada bijaše to mrka, čista krv. A u prsima je kuhalo, u grlu je vrelo. Progovori, i glas mu se pričini sasma drugim. Nikada ne začu takvog zvuka. Razbit, mlak ko pištanje razvodnjelog tla. Kašalj ne presta. Htio je udisati zraka, ali stade se i više gušiti kao da čitavi njegov organizam ne podnaša ni svijetla ni svježine ni zdravlja. Krv!
Utihnuo se, lego i počinuo. Bijaše pod "krvavim dojmom", što tako porazno djeluje na čovjeka. Nije se tješio, da je to iz grla, iz zuba, iz nosa, jer je odmah osjetio, da to krvari pluće, da ne podnaša hladnoga zraka i da malakše. Bio je uvjeren, da se njegova bolest evolucionirala, i odmah je pomislio na smrt. Ona mu se pričini turobna i sažali se samome sebi. O staklo se već hvatalo crno noći, u sobi bijaše hladno i ukočeno, samo je u njemu vrelo i kuhalo.
I drugoga se dana otpravi k liječniku. On se nije bio prepao. Dapače, osjećajući ovo nešto novo, postane znatiželjan. A liječnik ga je pregleda o i konstatirao, da pluće nije povrijeđeno.
- To se je žilica otvorila i morate nastojati, da je i opet ne izazovete. Mir, počivanje, neuzrujavanje. Najbolje, da proležite nekoliko dana, a nada sve suzdržavajte se od kašljanja. Jedan gutljaj friške vode, a ovo (tu je propisao lijek) svaka dva sata jednu žlicu. Čuvajte se nagle promjene temperature, a po ovakim vremenima ne izlazite. Čekajte sunce...
Sunce je uistinu bilo već od dva dana zastrto gomilom oblaka, što su na mahove sipali sitne kaplje kao da ih sa njih truni vjetar. "Čekati sunce!" I on je odlučio čekati sunce. Začas mu se dapače pričini, da je našao svrhu životu. "Boriti se s njom!" Vidio je neprijatelja i osjetio sav čar borbe. I dižući se pogleda bradato lice liječnikovo i progovori sa zanosom:
- Gospodine liječniče! Ja bih želio, da mi iskreno kažete, je li to tuberkola. Poslat ću vam na analizu... Budite iskreni. Ja sam Primorac, nisam melanholik. Ako se ustanovi bolest, ja ću se tek onda primiti čvrsto liječenja. Razumite!...
On je još govorio. Htio je potpunu istinu, zaći u sve tajne svojega neprijatelja, i liječnik ne podnese njegovog nasrta.
- Pošljite - reče.
I on pošlje, a liječnik izjavi, da je zaraza tu. Arsen se ni sada ne prepade. A s pomisli, da je zaražen, osjeti ono novo još jače. On je neprijatelja imao na dohvatu i maštajući o njemu izdaleka, činjaše mu se grozan do užasa. A sad ga je prozreo i ništa ga užasna ne zahvati. Smrt mu se pričini tako jednostavnom i običnom, te se čudom nasmijao svojim pjesmama, koje ni ne bijahu drugo, no krik vjekovanja, otpora, života. Izdaleka, gledajući u ralje proždrljive nemani - on je se prepade. Ateista imadijaše da prizna veliko ništa od svega svojega: krvi, misli i mesa. Htio je živjeti i vjerovaše da živi. I u klicanju životu zaboravi na smrt. Ponašaše se kao zaborav bluda, kao ekstaza mase. Ne bijaše dubok; bijaše širok. Plovio je površinom, plovio po sebi i rijetko, na mahove, od slučaja zaronjivao bi u sebe i odmah izmiljio na vrh. A sada mu postane jasno, da je zaražen; da ima u njemu nešto, što se ne da prosuditi iz njegovih pjesama, iz njegova smijeha i njegovih lakih razgovora. Bacil je u njemu, razorni bacil, što se baca blatom na rimu njegovu i ideju njegovu. On već nije pristupačan društvu, ne smije pljuvati na pod, ni piti ne smije iz druge čaše.
Takav je bio otprilike njegov pogled, što ga je plaho bacio na sve oko sebe. I ne poništi se. On je osjetio svu snagu svoje nutrine, što ga je stala skupljati oko sebe. Jer tu bijaše poprište njegove borbe, njegovih zamišljaja, uspjeha i poraza. Ovo je bolest, što osamljuje čovjeka, odstranjuje iz društva i posvećuje sebi samome.
Tek je kasnije počeo pomišljati na svršetak. Jer njegove misli ne bijahu sklad, zaokruženost i logika. One se, istina, izvijahu jedna iz druge, ali si zato ne bijahu nalik. (Sin je drukčiji od oca, a nema toga, koji bi zadero u dugu prošlost, da iznese zakon hereditacije.)
Duga bijaše ta prošlost. Mrka, mutna. Kao oblak u noći s rijetkim bljeskovima. Arsen nije još počeo prebirati po njoj, jer ne bijaše dovoljno sređen ni sabran. A čuvstva bijahu nalik mislima. Ne bijahu burna. Tiha i mutna. Kao oblak. Budućnost mu se ukazivaše bez turobnosti, kratka kao proljeće. On je mislio: umrijet ću, ali ću umrijeti kao čovjek. I onako se nabacano pojave u njemu dvije misli: "Punoća života i jest kratka, jer radi se o tome: ispiti vino jednim gutljajem i osjetiti svu slast alkohola - ili na mahove, kao dobrodušni staračac i solidni želuci. A živjeti znači razumjeti svoje doba i živio ja sto godina kao fratar, bio sam svejedno mrtav od poroda."
Njegova majka bijaše kao svaka majka. Udovica od dvije godine, življaše nešto od pripomoći bratove, nešto od starijeg sina prehranjujući sa tim i Arsena. On se je nazad nekoliko mjeseci vratio kući ostavivši svoj agentski posao, a oboliv ostade tako.
Njegovoj majci bijaše pravo. Kao što je ocu milije imati sina uposlena u svijetu, tako je majci milije imati ga besposlena kod kuće. On bijaše još jedini, koji potrebovaše nju, a to je bilo ono, što joj ispunjavaše nekim smislom besmisleno življenje. Jedna joj kći bijaše udata za profesora Magdića, a sve drugo pomrije tijekom tih trideset godina bračnoga života. I ona se dade u službu najmlađemu sinu hvatajući ga za sebe, zavidna ženama, knjigama i drugovima, koji ga otimahu. Njezina je zavist bila nekaka podla krepost, koja s ljubavi rađa mržnju od kleveta, ogovaranja i laži. Kad bi u noći ostao do kasna vani, ona je tad imala jednoga neprijatelja: bio je to onaj, s kime bi se Arsen zadržao ili onaj, što bi ona zamišljala, da joj ga zadržava. Ona nije ni rasuđivala ni pitala, je li to zaista taj i taj; njoj bi samo sinulo koje poznato lice i odmah bi oko njega skupila svu žuć neegoisanog altruizma.
Arsen ju je osjećao i razumijevao. Ona mu je dala život; ona bijaše prošlost. Sad mu je ona smetala životu; razbijaše mu sadašnjost. Njemu je sad bila suvišna; bila mu je zapravo ništa, ali on njoj ne prestajaše biti sve. A dnevice bijahu zajedno, i tu je Arsen počeo zadirati u taj ogorčeni nesklad osjećajući njezinu ljubav, što se hvatala njegove egzistence, osjećajući suvišnost i u vječnoj trzavici da skine teret sa sebe. Cijela ta borba bijaše pritajena, tek kadikad primajući otvoreni biljeg sukoba, koji je ubijao nju i ogorčavao njega. Majka i sin - sin i majka pružahu prizore najbrutalnijih sukoba, zavisti i mržnje.
Njegov brat Julije bijaše trgovac. Braća bijahu u prikrivenoj antipatiji: bijahu tuđinci po idejama i nagnućima, a osjećahu vez krvi, jednih roditelja i jednoga stola.
Sestru Jelku rijetko vidjevaše i zato je prema njoj bio puniji stiskajući joj katkad bijelu, pjenušavu ruku, kao da ga baš podilazi ljepota sterilne žene, koja je družica strancu, profesoru iz povijesti i ljubomornome učenjaku s vječno nakupljenim obrvama.
A Jelka bijaše lijepa, razvita, crnokosa. U hodu se svijaše kao da ni nema kostiju. U nje je bio uvijek miris haljina izmiješan mirisom kosa i meso podrhtavajući kao hladetina. Nije bila rumena. Lice bijaše bronzano kao da ga osvjetljuje tama s očiju; a usne se prćile, mrko-crveno kao grožde. Ali nada sve bijahu zamamna njezina uda, jer ona je umjela slučajno prebaciti nogu preko noge, svinuti se o koljenima ili pritegnuti suknju kao rođena kokota, koja nije ni pomislila, da time privuče muškarca.
Profesor mu bijaše oduvijek nesnosan. On je rado govorio o etici, koju ne skrši ni historija. Ali još je radije veličao razumnost, koja sastoji u tome, da lumpaš cijelu noć, a da se ne opiješ. Kad je htio da razgovara učenjački, hvatao se etike, a kad je htio začiniti govor duhom, govoraše o razumnosti. U školi bijaše uvijek razumna etika, pa je u nižim razredima udarao đake nogom, da si ne ozlijedi ruke.
Ujak bijaše sasma drukčiji. Po zanimanju graditelj, bijaše u razgovoru prostak, sa ženom žandar, u politici cinik, u vicevima bez duha, a u samom životu jedan ogroman vic. Zato nije ni znao, zašto se oženio, kad ne bijaše kadar ljubiti, kad nije htio djece, a žena mu bijaše po vlastitom uvjerenju teret, koji je trebalo nositi i još plaćati.
Njegova žena, milostiva Gorup, kako ju je sam nazivao i zahtijevao, da je tako svaki zove, bijaše anemična i puna kao vrč budjejovičke pive, dobra i meka kao palačinka, a ljepušasta kao žena, što ljubi svoga muža, koji ju katkad ošine u vinskom zanosu i draga pred ljudima u trijeznosti.
Arsen sa svim tim ljudima ne zađe u razgovor dublji od objeda, cirkusa i politike. O sebi ne govoraše nikada, a o njemu su imali svi jedan pojam. Kad se ispostavila bolest, onda mu svi dotrčaše sa savjetima, jednakom zauzetošću i shvatanjem. A on je samo mahnuo glavom, primio se nekake "kućne higijene" i shvativ, da je sve u tome: "reagirati na rastrovno djelovanje bacila sa dovoljno jakosti i spreme" - hranio se i čas poživio uredno.

I.

U prvom katu iste kuće služila je jedna zdepasta, smijuljasta djevojka, s oparenim, crvenim rukama. Bila je zažarena kao soldatuše, a stidjela se od radosti kao sluškinje. O proljeću obukla crvenu haljinu, što je titrala na njoj kao od uzbuđenja. Arsen je ovaku sretne i još napola konvencionalan ne prođe bez opaske kraj nje. On je još držao, da je njegova dužnost, dužnost mlada čovjeka, osloviti za prvi put svaku ženu, koju sreta češće izazovnog rumenila i usana, drugi je put dirnuti, a treći bar poljubiti.
- Veseli ste, eh!
- Nisam.
- Šta vam fali?
- Dragi...
U proljeću sluškinje obično ovako odgovaraju. Hodnik je bio u polutmini, a u tu polutminu zujahu njihove iskidane riječi. Arsen priđe bliže i obuhvati njezina pleća, što mu se pričiniše podrhtavajuća. I gledajući joj u lice, zahvati nekoliko crta oko usana, što iskazivahu preranu starost i podavahu izgled glup i neistesan. Dirao joj se sisa, velikih, ispoljenih kao mjehuri, ali ne osjeti strasti. Ona mu se podavaše otimajući, uzbaciv glavu nahero. A Arsen je samo poljubi u kose i srdit na mlaki svoj cjelov iziđe napolje.
Zrak je bio oštar, nebo staklasto, sa zadnjim rujem o zapadu. Arsen podigne ovratnik i brzo zakoraca ulicom. On nije ni imao druge namjere, ali ga svejedno cjelov porazi. "Ovakav cjelov! Jesam li ja poljubio ženu ili muškarca? A bijasmo sami... i kad se uzme... nijesam cijele zime... Je li to impotensa? Ili je sušica već počela da djeluje?... Ali to je glupost! Što to ulazi? Ili je to intelektualnost? Glupost! Same gluposti! Nije impotensa, jer zašto me uzrujava" - Tu stane i pogleda u prolaznike. On je pomislio na svoju sestru i odmah prestao misliti. "Šta je to sada? Šta?" I hotice stade pomišljati na svojega prijatelja Nikšića, zabavljen jednom tričavom misli, hoće li ga naći kod kuće. "On je rekao u šest, a već je pola sedam. Ako ga ne nađem, potražit ću ga u gostioni "K lavu". Tamo on obično večera. Obećao mi nekake knjige. Čekaj... uzet ću..." On je brzo mislio, kao da se zabrbljao. "A kćerka trafikantice? Vidiš, zašto me i ona uzrujava, baš kao i sestra..."
Tu ga obuze srditost i stade fićukati udarajući štapom o trotoar. Bio je uvjeren, da ne misli ni na sestru ni na trafikanticu, i počeo se zanimati, kako čovjek može da misli na što hoće i može dapače reći: vidiš, na to ne mislim.
Na zaokretu naiđe na hrpu ljudi, što su vikali silne "abcuge", pomičući se polako naprijed. Arsen se zagleda u njihova otvorena usta i postane mu neugodno. Čekao je, dok prođu, pomnjivo gledajući u svakoga, ali ni jednog lica ne upamti. Njegove misli bijahu drugdje, nije ni znao, gdje. I kad su ga oni obišli, on je još stajao i tek na zapovijed stražara krene dalje, govoreći na sav glas:
- To je bezobrazluk! To je bezobrazluk!
Da su ga radi te riječi uhapsili, on bi bio iz uvjerenja rekao: to ja nisam vikao. Ali stražar ne pođe za njim; stao je na njegovo mjesto i puhnuo kroz nos... A Arsen je išao grdeći svejednako. Jedan ga gospodin sustavi:
- Šta je to bilo?
- Bezobrazluk! Eto! Ljudi izjavljuju svoje negodovanje, a policija svoju prostotu. Zar se više ni vikati ne smije? A šta se onda smije? Gutati, jelte?
Oko njega se skupilo nekoliko znatiželjnika.
- Ja sam stajao na uglu. Mirno dakako - i promatrao. Lažem, nisam ni promatrao. Najposlije, zašto sam ja stajao, to spada samo na mene. Ili se već ni stajati ne smije? Ne smiješ stajati, ne smiješ vikati, a šta onda smiješ?
- I samo ste stajali - čuo se glas. - Pa to još nije nikakav bezobrazluk!
- Dakako, da to nije. Ali gurnuti čovjeka i reći mu "marš", to može biti fino ponašanje za psa, ali ne za mene.
- A što to vi? Niko ni ne kaže, da je to u redu.
- Pa šta, gurnuti - oglasi se jedan deran. - Mene je sabljom!
- A - gospodin se je odalečio.
- A, a - jarosno poviče Arsen, a publika za njim.
Neki se nasmijaše, a onda i Arsen, videći da je to najumjesnije, prasne u smijeh i krene dalje.
Iz daljine čuli se povici, a onda najedamput iznikne masa šešira i krakova motajući se u bijegu. Za njima stražari. U čas se sve rasprši. Ulica bijaše po sredini prazna, tek se na vratima i prozorima skupljaše svijet.
- Šta je to bilo? Šta je to bilo?
A Arsen silno raspoložen uze mahati rukom:
- Šta bi bilo. Jednome su zavrtili glavom, a koliko ima ranjenih, to neće nitko nikada saznati.
- Bilo je i krvi, a?
- Krvi, da. A jedan se je konj srušio.
- I stražar s njim?
- Ne, on je svejedno ostao u zraku.
Neki se stadoše smijati, ali onaj, što je pitao, nastavi tvrdoglavo:
- Kako to u zraku?
- Pa lijepo. U zraku -
Sad se tek sjetio, što je na stvari, i progovori: - Glupan!
A Arsen je još govorio, lažući i mašući rukama, pa videći, da je svijeta sve manje, udalji se. "Zašto sam lagao?" pomisli Arsen, ali se nije dugo bavio tim pitanjem. "Ovaki cjelov! Pfui!"
- Arsene! Arsene! - netko ga je zvao.
On se strese i osjeti, da ne može stati.
- Arsene!
Tu otvori usta i zijevne dva puta, ali ne stane još. A koraci bijahu već bliže, brzi i sitni, praćeni onim istim glasom, što mu je cijedio krv i gušio riječ. Znao je, da je to sestra. "Kaki slučaj!" bio bi pomislio dva sata kasnije, ali sada bijaše prazan, bez volje, bez rasuđivanja.
- Šta si gluh? O bože moj! Kud ću sama, a tuku se?...
- A šta izlaziš sama? Ja nemam vremena, vidiš - Arsen je mirno govorio i dao joj dapače ruku.
- Alaj si smiješan! Da s kime ću?
- Imaš muža - porugljivo dahne Arsen i pomakne se od nje.
Sestra je šutjela. Znala je, da Arsen zna najbolje, kakav je to muž. Jer ona je njemu već jedamput izjavila, da svoga profesora ne podnaša. S njim je mogla da tako govori. Oni se ne bijahu vidjeli punih šest godina. Arsen nije dapače ni na ženidbu došao, (a kod očeve smrti ne bijaše nje): Rano je ostavio kuću, skićući se kao agent, zavađen sa svima, što je prekinuo nauke. A imao je jednu aferu, rad koje ga nijesu smjeli primiti u kuću, dok ne oboli, a majka izjavi bez razloga: ili će on k nama, ili ću ja od vas. Ova je afera bila velika malenkost: on je bio naime digao na očevo ime malenu svotu novaca, kad ga je jedna noć u bordelu riješila i posljednje pare. Izbivajući tako od kuće, postao je Jelki bliži od brata i majke, jer je gledala u njemu čovjeka, što je već sagriješio i što će najlakše razumjeti grijeh od nužde. Zato i ne prikrivaše svoje mržnje prama mužu, bijaše dapače u njezinome izjavljivanju nešto obijesna zanosa. A taj je zanos bio Arsen odmah osjetio, ali ne opazio ni ne zabilježio.
- Divan muž! - usklikne Arsen i bez neprilike zapita: - I tebi je dostatna njegova ljubav?
Ona ne odgovori.
- Reci - šaptaše on. - Ti mene poznaš. Znaš, da dajem manje na moral negoli na etiku tvoga muža. Jer mene nije uzgojila škola, mene je uzgojio život. A život razumije čovjeka kao što škola razumije sistem.
On je govorio toplo.
- Znaš, što držim o braku. Jer ako poznam ičiji brak, to poznam tvoj toliko, te mogu reći: on nije ni svetinja ni dužnost - jer je laž. Tvoj je muž trebao kuharicu i namjerio se na krivu adresu.
Tu se ražesti. On nije trpio profesora Magdića radi njegove etike, radi njegovih brkova i radi svoje sestre.
- On je podlac, jer je u ime etike prebio kukove jednome đaku i prebio tvoj život!
Ona popostane i primi ga čvrsto za ruku:
- Arsene! Tebi mogu reći sve... Kad bi dakle bilo što...
Ona ponovi: - Kad bi bilo, reci, što bi ti...
Arsen pljesne: - Kad bi bilo, bilo bi! - On se uzradova: - Kad bi bilo, onda bih ja stajao uz tebe, razumiješ, a onda... onda bih bio i ja kadar polomiti nečiji život.
On tu progutne riječi, što su spuznule nehotice iz njega. A misao ga jedna udari nenadano i omami. Zato nije čuo njezinog šaptanja i drhtavice, što je drmala njegovim laktom. Možda mu se ona privila, dirajući ga zaprepaštenim dahom i plazeći svojim izdisajima po iznakaženom njegovom licu. On je nije osjetio. Kao da se začudio svojim riječima, a usta ostadoše stisnuta, kao da ima još nešto porazna, čemu ne da napolje.
- Šta si to rekao... Kako si glup! - Ona je progovorila tiho vukući ga sa sobom. - Kako si glup! Na što ti! Na što ti!
Tu se začuo njegov hrapavi glas, kao da ga je izderao u piću:
- Ti odmah misliš bogzna šta... Ja sam htio da kažem: kad bi tebe tko dirnuo... A ti si slobodna, zapamti...
Pružajući joj ruku na rastanku, ne zadrži je dugo po običaju. Njegove su ruke bile nemirne, a njezine se skliskahu kao da padaju od umora.

II.

Nikšić je bio pred nekoliko godina zajedno s Arsenom ostavio školu. Oni onda nijesu znali, koji je pravi razlog tome, pa su sve bacali na dosadu, koja se orila iz učiteljevih usta, a odjekivala iz učeničkih ušiju. A donekle bijahu već prerano razviti i ostarjeli za svoje drugove. I Arsen i Nikšić već zarana zađoše u život, kome se s pravim zanosom spremaju tek abiturijenti, a njihovi drugovi školski zaudarahu još uvijek po mlijeku, crnilu i prašini. Ovi su bili u fazi apologetike, Homera i estetike, a Arsen i Nikšić, protjerani iz jedne gimnazije, zađoše u fazu politike, birtije i bezvjerstva. Vidjevao si ih kod svih iskaza, ko što ih nisi vidjevao na misi, što je sa žalošću konstatovao kateheta, Arsenov krsni kum i najmrži čovjek, što ga je upoznao u svom životu.
Na njemu bijaše popovski trbuh i afera s jednom sluškinjom, katehetsko zgražanje i špijunstvo, a kumska škrtost i propovijedi. Što je bilo ljudsko, to Arsen nije nikada ni mario naći, jer ima, govoraše on, ljudi, u kojih su i kreposti mana.
Tako je Nikšić od pisara postao neke vrsti inkasanta i komptoariste, jer je bio uistinu spretniji od Arsena. Bijaše to onizak, krepak čovjek, mio ženama i darovit u švindlanju. Već je u školi umio obarati oči kao milosrdnica i uzdisati kao fratar. Ali što je glavno, on je znao otići iz škole tako, te su njegovi kod kuće još uvijek držali, da krasno napreduje, postavljajući ga za uzor seoskoj mlađariji.
Rastajući se Arsen sa sestrom, potražio ga u gostioni, ali ga ne nađe. Donekle bijaše mu žao. On je bio raspoložen i veseo. Opazio je u obitelji svojoj neko miješanje, što ga je počela miješati njegova sestra. Njemu izgledaše njihov život previše tih i jednolik, od česa su svi primali mlake boje i neugodan vonj - ko mirna voda. I zato se sada uzradova. Ne mogaše ostati miran, bio je uzbuđen, i zato ni ne zagleda dublje, zaboraviv dapače na ono mutno i crno, što ga prije obuzimaše. I odluči čekati.
U gostioni bijaše nekoliko stolova zapremljeno. Arsen ih prođe i zaustavi se čas na gazdarici. Bila je ona ugojena i predebela, što zanašaše na brutalnost. Njemu se pričini, da ova žena ne može zaplakati, da ova žena ne može imati mrve samilosti. Češće ga napadahu slične misli pogotovo u ovo posljednje doba. Pričinjaše mu se sve zdravo i ugojeno nečim ravnodušnim i osjećaše antipatiju prema njima. On se od njih odalečivao, znajući, da je suvišan u njihovu društvu. A ako je i bilo samilosti u njima, ova je samilost bila samilost cinika. U gostioni inače ne bijaše bučno. Dvojica su govorili o politici, obazirući se bez prestanka na okolinu, ali im nitko ne podavaše važnosti. A u kutu sjeđahu dva mladića s beskonačnom dosadom na izduljenim licima.
Tu se gazdarica približi Arsenu:
- Što izvolte?
- Je li bio već u vas Nikšić?
- Nikšić? - i tek nakon premišljanja, razmotrivši dobro Arsena, odgovori:
- Nije bio.
"Nije bio, pomisli Arsen, a već je osma. On dolazi obično iza sedme. Zacijelo je bio, ali ova se neotesana baba ničega ne sjeća."
Ona je svejednako stajala pred njim. Arsenu se učini, da mu se nasmijala porugljivo.
- Što dakle?
- Ništa! - i izađe.
Bio je opet srdit na nju, na njezine sise, bokove i prepuno lice. Ona je stala porugljivo poigravati u njegovim očima. Gledao je njezine krepke laktove, gvozdene pesnice i iskrivljene usne. "Kako mora da je jaka i odurna, zdrava i gadna." I tu je zaredao spominjati svaku zgodu, što ga je vezala s njom. Ona je uistinu bila zla. Davaše male porcije povisujući do prilike cijenu na novčić, dva, režući malene komade kruha i vičući na goste, kad bi prigovorili. Arsen je sad svagdje vidio njenu pohotu povećanu. I sjeti se, kako je znala pijane goste bacati iz gostione, polupijana često i sama, teškim kikotom, pri čem se hvatala za bokove i dizala jednu nogu u zrak: "Ovako ću ja sa svakim!" I opet je gledao njezine laktove i pesnice, što su se ispruživale izazovno za njim. A Arsen bijaše slab. Nekoliko sati hoda, i on bijaše umoran kao kad bi u svoje vrijeme prevalio po četrdeset kilometara. Sada ga, istina, nijesu pekli tabani i nije ga rezalo po prstima, ali noge su drhtale i nešto teško nalijegaše na glavu. A u trbuhu bijaše puno, razbacano, pritiskavo. I onda bi sjedao klonuv glavom i dugi izdisaji izlažahu iz njega. U prsima bi ga stezalo, a on nije smio udahnuti, da ga ne napane kašalj. Ni porvati se nije smio. Njegove mišice bijahu bez otpora, uvele i mlake. A noge ne izdržaše napadaja. On se sav lomio i padao. "A nekada! Koliki put i kolika snaga!" Kod te pomisli nimalo se ne snuždi. Jer on je baš sada mnogo radio i koliko mu se pričini, sve je lakše shvaćao i brže rasuđivao. Tolikoga bogatstva misli i riječi prije ne imađaše. Ali što je glavno, sad je mogao tek pravom nasladom misliti. "Čudnovato. Što slabiji, to jači. A vele: zdrav duh u zdravom tijelu." I sjetivši se, da su svi njegovi zdravi znanci dosta glupi, i pomislivši na svoj prijašnji život, stade se u sebi podrugivati.
Usput sastane pravnika Jurića. Ovaj mu se približi, govoreći o današnjim iskazima, pa ga pozove na "pouzdani sastanak", gdje će po svoj prilici sresti i Nikšića.
Jurić je bio kroz prve dvije gimnazije njegov školski drug. Bijaše naivan i važan, ponavljajući tuđe nazore i smijući se na primjedbe nekih već određenih ličnosti. Takva je ličnost za njega bio Arsen. Štogod bi Arsen rekao, to je Jurića tjeralo u žablji smijeh, pri čem se je jednom rukom hvatao stegna, dižući glavu s očitom namjerom, da pokaže cijelome svijetu idiotski zavoj svojega lica. Došav na univerzu, počeo da uči njemački i da čita Renanov "Život Isusov", što je već znao i sveučilišni podvornik. Prama starijim se drugovima ponašao vrlo učtivo, pitajući uvijek za savjet, što bi mogao čitati, makar bijaše poznato, da ovu jednu knjigu čita već sedmi mjesec. I prama Arsenu bijaše učtiv, smatrajući ga za žurnalistu, jer ga je svagdje vidjevao bez posla kod čaše piva. Arsenu bijaše dosadan, ali je rado razgovarao s njim, podrugujući mu se od samilosti. Jurić se smijao tome podrugivanju, jer je mislio, da se to tiče nekoga trećega, kojega on pozna, ali od same pristojnosti ne spominje imena.
U restauraciji bijaše sve puno. Netko je govorio prekidan silnim primjedbama, odobravanjem i pljeskanjem. Najedamput prodere se jedan iz mase:
- Dosta! Neka pokušaju još! Gdje padaju u Rusiji stotine bomba, može pasti i jedna u Hrvatskoj!
A govornik nastavi uzdignutim glasom:
- Naše su bombe svijest naša! - Ali onaj se nije dao umiriti. Arsen ga nije vidio, ali je čuo njegov glas, što bijaše i grub i plačan kao psovke u pijanice. I njemu se pričini, da ga vidi ružna, gladna, izgrizena od bora i izubita od rada. "Mora da je užasno iznakažen, dok ima toliko snage u zvuku njegova glasa."
- Ne, braćo radnici! Naša će borba biti mirna kao savjest naša. A tko bude smetao našoj savjesti, taj će brzo uvidjeti, da je savjest naša savjest miliona. - Tu se prodere vika i pljeskanje sred uzdignutih ruku, što se motahu u zadimljenom svijetlu. Arsen, uzrujan, ne mogući srediti čuvstva straha i zanosa, što mu besavezno navirahu, uhvati dojam onih ruku. Pričiniše mu se crne i mršave, stršeći kao prsti jedne ogromne zvijeri, što će razderati svijet i raznijeti življenje. A onaj isti dizaše svoj glas, ko da na njegova usta izlazi prošlost propitog očajnika.
Uto provali na vrata golim sabljama policija i pozove ih, da se "u ime zakona razibu". Arsen nije čuo, što se zatim dogodilo. Nekoliko se stolaca izvrnulo, nekoliko je čaša tresnulo i restauracija se stade prazniti. U njoj je još bljeskala sablja i nekoliko gologlavaca, što ne mogoše odmah pogoditi vrata. Arsen osjeti na leđima rezak udar, a onda ga nasrtaj blijedih i dršćućih ljudi od srdžbe i straha potisne napolje. Arsen je tu tek vidio, kako su na drugoj strani ulice dva stražara udarala sabljama jednu ženu i zavikav nešto nejasna priđe bliže. Ali oni je odmah ostave, jer su se na drugim vratima tukli još stražari s općinstvom, što se opiraše štapovima i grdnom vikom.
- Gospođice - izmuca Arsen - dozvolite -
- Hvala. - Ona je bila zaprepaštena i samo ga primi za ruku govoreći brzo: - Ajdmo, zaboga, za miloga boga, ajdmo...!
Brzo pođoše ostavljajući osamljene povike, treskanje sabalja i iz daljine muklu viku, što se je osudno nosila kroz tišinu noći. Ona je bila ugnječena te joj svite izgledahu ko od hartije. Jedan je rukav visio, a kosa već padaše na stisnuta pleća.
- Prostaci - progovori Arsen i pogleda njezino lice. Bilo je vlažno, ali se to nije primjećivalo. Ni očiju nije vidio, ali usne su drhtale i njezina je ruka drhtala. On ju je teško slijedio. Hrla, ko u panici, odmicaše, te je Arsen tek dospijevao govoriti:
- Tužit ćemo ih. Ja sam vidio - to je nasilje - zločin tjelesne ozljede - razloga nije bilo - ja znam najbolje, razloga nije bilo - vi ste bili sami - potpuno sami. - I zašto na vas - zašto -
Ona tu tiho progovori:
- Poznaju me -
- I vi ste dakle jedna od onih?
- Dakako.
- A! - tu je zadrži i sustavi. On je pogleda. Njezino lice bijaše bez nježnosti, a goli lakat bijaše bez bjeline. "To je radnica, žena radnika ili dijete radnika"; pomisli, jer na njoj ne mogaše razabrati, je li žena ili djevojka. Bijaše cijela bez izraza. Ali ona ne htjede da stane. Arsen je tražio riječi, a nekako čuvstvo, veliko od strasti i udivljenja, ko klicanje ljeta ili trijumf sunca, zahvaćaše mu misli. On bi je bio poljubio u lice kao ženu i cjelunuo u ruku kao čovjeka. Mogao bi s njom proležati kao sa ženom i boriti se kao sa drugom. I začas ga stane nešto motati hvatajući ga za jezik, ruke i mozak. Ona je valjda osjetila, da joj je on previše blizu i da je oblijeta svakakim mislima, pa se stane opraštati zahvaljujući i pružajući bez smisla dvije ruke.
- I vi stradate za ono - progovori Arsen - što je kultura upisala u svoj barjak. I dok literatura propovijeda slobodu, vi primate udarce od sabalja, deru vam rukave i mrcvare. Vi žena!
Ona ga već nije slušala. Spremala se da ide, ali on pođe i opet bliže, uhvati joj ruku i drhteći s njom progovori:
- Udariše vas! Vas!
- Ostavite to, zaboga! - Njezine su riječi zazujale ko besvijesno otimanje pred jednom novom strasti.
- Zbogom!
Arsen bi bio najvolio poletjeti za njom, slušati je i stiskati k sebi njezino izbito tijelo i raspuštene kose. Ali on je svejedno išao na drugu stranu, pa kako iz druge ulice trčaše svjetina, zakloni se na vrata kavane. Bila su puna gostiju, što su znatiželjno gledali na masu, očito zadovoljni zabavnim prizorom. A Arsen odmah zaboravi na svoju strast i upilji se u finoću njihovih lica, što bijahu fina do praznoće.
- To su radnici - protumači jedan.
- A šta hoće?
- Izborno pravo i slobodu štampe - nasmija ih se nekoliko.
- Jest! - srdito dometne Arsen. - Sankiloti traže tečevine kulture, dok prvi naši intelekti udaraju po njima stražarskim sabljama ili podrugivanjem znatiželjnih blesana.
Nitko ne odgovori, a Arsen izađe s crnom ironijom u duši. "Sve prozirem, čitavi naš život prozirem. Sankiloti i ovo umnika, literata i naučenjaka!" On je bez razloga bio uvjeren, da su ovo sve ovaki ljudi. Njegova dapače srdžba postane nepravedna do apsurda. On ih je u sebi nazivao poznatim imenima: to je zacijelo taj i taj... Jer njega je živo zahvatio neosušeni znoj i neplaćeni rad, što dizaše glas čovjeka, glas svijetla, glas kulture. I ona je žena tu nicala da predstavlja emancipaciju žene, ne znajući možda ni pisma i ne došav nikako dalje od pučke škole. Nisu njemu sada - kao prije - udarale u mozak ideje, večeras ih je čuo svakakih i možda su u čemu nazori one gospode bili njemu bliži, ali u njega udarahu ljudi, udaraše krv i meso, udarahu životi miliona, udaraše cijelo čovječanstvo. I u ovakim osjećajima išao je ulicom osjećajući ono nešto nova, što je dolazilo iz daljine, duboke, crne, abisne. Jedan dan nosio je u sebi, a toliki mu oprečni i izmiješani osjećaji ispljuskaše dušu. Htio ih je srediti, ali ne dospije. Pomisli, da je to ludilo, što ga u slici nekake Erinije zove u smrt, a on se oteti ne može. U njemu se sve lomi i šumi: sestra, mlaki cjelov, izbita žena, znatiželjni blesani, crne ruke, tuberkuloza, krepki laktovi i želja nauke. Sve ga to udaraše poput neumornih, beskonačnih valova. A ono nešto, ono duboko, crno i abisno bijaše u njemu, u njegovom životu, organizmu i mozgu. I zamišljen zagnjuri glavu u kaput.

III.

Kako je živjela Nikšićeva gazdarica, to nije znao ni njezin stanar Nikšić. On nije znao ni to, zašto je pošao u nje stanovati. Ona je imala dvije nazovisobe na tavanu. Zapravo ta dva odijeljena prostora ne bijahu ničemu nalik. Bile su to i dvije sobe i dvije kuhinje. U prednjoj, manjoj, bez prozora, spavaše jedna žena, koja je samo zato i uzela tu sobu. U drugoj, većoj, s jednim poluprozorom, stanovaše gazdarica i Nikšić, a pokadšto bi u noći našao na podu još dva stvora, za koja nikada ne saznade, ko su i kako žive. Uopće život je tih žena bilo teško opredijeliti. A tu dolažahu i druge, u iznošenim šeširima, razderana lica i žutih nekakih, papirnatih boja krsteći se uzajamno "gospa". One su od prošlosti imale tek rijetko šaputanje i obični muk, koji nije dao čeprkati po tužnim, prošlim vremenima. Sama gazdarica bijaše isprebita, nemajući na sebi ništa ljudsko do dva modra oka i patnju. Življahu većinom, činilo se, od milosti, jer si ih češće našao, gdje stiliziraju molbe uzajamno, a gazdarica uvijek napastovaše Nikšića, da izmami po koji veliki, cijeli i čisti arak papira. A kad bi joj dao, ona ga je gledala svojim modrim očima s dubokim poštovanjem i ushitom, što ne mogaše biti smiješno u smradu sirotinje.
Čudnovat čovjek, taj Nikšić! Pun razgovora o noćnim bojevima sa stjenicama, koje nevidovno domilje i ispackaju pleća, pa buhama, što vratolomnim skokovima prave čudesa skačući iz gazdaričina trbuha na njegov nos, a nikad da ode od nje. Oni, što ne poznavahu njegove gazdarice, šaputahu štošta, lako probavljivo za kavanarska ušesa. Ali Nikšić kimaše glavom, nasmijan od gorčine. Tek Arsen zalažaše kadgod tu, da začini udobnost i istančanost svojih oćuta s ovo gada i blata i da donese koju buhu u svoju kuću kvareći slatke snove i savjesti sretnika. Tako podiže veliku buku jedna sitna buha, što je, đavo je znao otkale, skočila na sto. Bijahu baš kod večere. Arsen, majka, ujak i žena. U prvi čas kriknuše, a onda se stadoše izmjenice grditi.
Majka od ljubavi prama sinu tvrdijaše, da ju je ujak donio, a milostiva Gorup od ljubavi prama suprugu govoraše, da je mogao samo Arsen.
- Pa ko bi drugi! Znamo, što je donio s puta! - klikne ona.
- Uš sam donio - poviče slasno Arsen. - A vama valja to donašati, da saznate, čega sve nema u svijetu. Vi znate najviše za žohare, (majka tu izađe), vi! A treba toga vama, svima vama treba.
Ona se ogorči:
- Ne govorite o tom sada! Tražite si za to društvo!
- Ha, ha - prasne u smijeh Arsen, i ujak se uze smijati. Ali Arsenov smijeh bijaše drukčiji. On je gledao Nikšićevu gazdaricu, kost omotanu u kožu, glavu s rijetkim vlasima, što padahu ko istrulo lišće i glad, što je ne mogaše skončati. A onda se je obraćao k njoj, milostivoj Gorup, k njezinom zgražanju, što je titralo na punom i bijelom licu i srditom uzbacivanju glave, te joj dražesna, laka haljina podrhtavaše.
- Ja bih vam donio najradije ovakvih gostiju u kuću, jer kad literatura ne može da prodrma vašu savjest, to će je zacijelo - buhe!
Ujak se je smijao i saslušao ga do kraja; nije mogao na ino, no da ispije do zadnje kapi drugi krigl pive. A ona bijaše ogorčena. Arsen si je štošta dozvoljavao, kako je ona govorila mužu, tužeći se na ponestajanje pristojnosti i - dakako - religije. Bila je nabožna, žalosteći se, kad ne bi nedjeljom dospjela na misu, da se pomoli dragome bogu, i nadari kojega prosjaka s ono sitniša, što bi joj ostalo na haljinama. Ujak, smijući se uvijek, pokadšto je morao konstatovati, da je uistinu žalosno, što ponestaju religije.
- Da nema vjere, ljudi bi klali i robili.
- A zašto kolju i robe danas?
- Jer je nema.
- A zašto su klali?
- Jer je nije ni bilo.
- A kad je prema tome bila?
- Nikada!
Tu se uzeše smijati i Arsen i ujak ne nadajući se takvome zaključku. Nikšić je svoju gazdaricu zvao "stara" ne znajući, je li frajla ili gospa. A on je tu "svoju staru" volio, činilo se, od samilosti. I ona je njega voljela, makar joj plaćaše neredovito stan.
Drugi dan, u nedjelju, Arsen ga pohodi, a ne našavši ga kod kuće posjedne se do "stare". Ona se odmah potuži na nelijepa vremena, što joj ne daju izlaziti, i na sobu, što je prevelika, pa se zimi teško ugrije. A ovu je prošlu zimu jedva glavu iznijela. "Zapeklo me rebro", govoraše nekoliko puta hvatajući se za nj zgrčenom, drhtavom rukom. A kad bi se spomenula Nikšića, smiješila se otvarajući velike, naivne žive oči. O njem govoraše ko o dragom, prokšenom čedu, i bijaše ganutljivo gledati osamljenu bolest i potištenu starost, što se na pragu groba hvataše jedne razuzdane i obijesne mladosti. Ona bijaše sama. Po čitave dane i večeri sjedaše u sumračju svoje sobe, u onoj tišini, što izaziva škripanje i draži čula. Ona, osamljena i sujevjerna već kao žena, osjećaše sablasti, jer čitavi život ni ne bijaše na drugo nalik. Ono neba, što se vidjevaše kroz prozor, često zastiraše nezgrapna oblačina ko krilo, u kojem se kote aveti. I cijela ova kuća bijaše slične tajanstvenosti ko vapaj probuđenih mrtvaca. I na njoj bijahu upisani ti znaci osamljenosti, koja ne mogući biti jeka živih ljudi - ječi sama u sebi. Nikšić kazivaše, da je često vidi onako kljastu, gdje se noću uspinje na prozor i štakom tjera duhove ko da su to vrapci. Ona je i sada pripovijedala Arsenu djetinjskim uvjerenjem, kimajući suludo glavom, kako je "budlaj" (vukodlak) i noćas tjerao Nikšića.
- Kamenjem, tak, dragi gospodine. - Uh... a Nikšić je morao paliti šibice, tak, tak, tak -
- Pa šta bi mu budlaj? - pitaše Arsen žalosno.
- Joj bože! Sve on dere - tak, tak, tak. - I ponavljajući "tak" čudnovati joj smijeh raširivaše usne, te izgledahu dugačke do ušiju. I njezin pištavi, hripljivi glas sam ozvanjaše u neugodnom prostoru i činjaše se ko škripanje, što draška čovjeka nervozno, uzbuđeno i tanko. A vani bijahu nekaki sivi, jednolični oblaci, što stajahu ko nedogledne naslage, ko da je ono sunce spržilo nebo i ostade gusti, tvrdi, nepomični pepeo. Nije bilo ni vjetra, ali nešto hladna kao da jaukaše ispod one pepeljaste mase. Sve je ostalo šutjelo, a opareni zidovi, niski krov i blatom ispunjeni patos imadijahu na sebi nekaki nagnjili vonj i istrošene, starinske boje, šta pričahu čudne bajke prošlosti. Bogzna, koliki je svijet ostavio svoja stopala tu, bogzna koliko se je plača, kletve i crne ljubavi nakupilo između ovo ocrnjelih od dima zidova; bogzna, kaki je svijet ležao po ovim daskama i kakve su bile noći zimske u toj sobi, što propuštaše vlagu i divlji, oštri nokat bume grdosije. Nešto prošla, crna i odurna drhtaše tude, a ona iznakažena starica nosaše u svojem glasu grke i ljute glasove, u svojim očima zadnji i prvi krik života. I Arsen osjećaše gadnu, rumeno-crnu strast u igranju svojih zamućenih očiju i iskidanom dahu, što ga je lizao vonj čudovišta, nakaza i bjesova. I gledaše u nju i pričinjaše mu se kao glad, što neće da jede i sam se izgriza kidajući ljudsko meso i oblizujući svoje nokte. Pred njim su sad počele izilaziti i sve one druge žene, tajne prošlosti, iznošenih šešira, papirnatih boja i iskidanih razgovora; ili mesnata, sanjiva, oparena lica, što su imale krepke laktove i mrske razgovore, raskuštrane kose i sagnječena odijela, brutalnost i rugoba, smrad sala i trulosti, ili ona u prvoj sobi, koje je hrkanje počelo udarati u vrata, a ona ležaše zgurena u klupko, u tijesnoj surki, što pritezaše njezine grudi i bokove, a znoj joj lijepljaše kosu i rumen paklene vatre sažigaše nabuhla lica.
Ali Nikšić je došao i donio trešanja.
- Vina, vina - progovori ona - kako bi to meni dobro došlo. To bih ja trebala, to, to. Jača to. A za vas, nije vino. Vi ste predebeo.
Nikšić nije bio ni debeo, ali omalen izgledaše njoj predebeo, jer ona osjećaše njegovo meso u blizini svojih kostiju. Dapače, njegovo lice bilo je omršavilo i jabučice bacahu tek primjetljivu sjenu. Ona je međuto zobala jedva pridižući ruku, a Nikšić žmirkaše čeprkajući rukom po malom džepu i govoraše smješkavo:
- Vidite, da se ja vas uvijek sjetim... uvijek se vas sjetim...
Pođoše na šetnju. Kroz trg je išao sprovod, duga povorka muževa, žena i nekakog obrtnog društva. A glazba je polagano pratila tužni i dosadni korak, pod tmurnim nebom, u nesnosnoj nedjelji, što pozatvori dućane, iščisti tržište, ponese ljude na šetnju ili ih izijeva na kućnim prozorima. Bijaše poslije podne. Po strani bijaše svijeta, što gledaše tupo u povorku. Raznobojne halje, oba spola, malo i veliko, i sve s istim pogledima, koje ne bijahu ni tuga ni znatiželja, nego nekaki dugi, razvučeni i sumrtvi pogled, što ništa ne zapazi, a sve vidi. Zvonjava se je nosila ko da se nečiji glasovi kidaju, tonu i niču poput brodolomca. Arsen se zagleda u lijes. Za njim je plakala jedna mlada žena, bacajući mahnito glavu u rubac i trzajući ramenima ko da želi odbaciti nekaki teret. Jedan ju je gospodin mirio, ali ona je potresavala glavom sve jače i glasovi ko ona iskidana lomljava srtahu na bijeli lijes i ono smrdljiva trupla u njemu. "Plače" i Arsen odmah poželi, da i za njim mrtvim zaplače ovako mlada žena, crna odijela i zažarenih obraza, da baca glavu u rubac i dira nosom svoje suze. On se raznježi. Gledaše za njom slušajući jecaj, mio, sladak i pun. "Ovako jecanje... A ja bih ležao u vlazi dasaka, na kojima se još ne osuši boja. Zlatna pismena: Arsen Toplak - a ljudi čitaju i tkogod se sjeti, da je toga čovjeka poznavao i bude mu žao umrle mladosti i one crne i zažarene žene, što plače za njim... I ona je mlada..."
Za po sata sjedili su Nikšić i Arsen u bašči jedne gostione i gledali ljude, što bijahu oko njih. Nešto komijsko bijaše na njima. Odmah si vidio, da ovi ljudi, muško i žensko, rade šest dana, da se mogu nasmijati sedmoga ovakim smijehom, što ne kaže ništa drugo, nego da su žalobno glupi. Jer njima bijaše smiješno samo ono, što ne bijaše smiješno. Muškarci zauzimahu pozu zabavljača, što im pristajaše kao smješkanje njihovim družicama. Ne bijaše duha. Bijaše tek želja zabave, samo želja, što se stvaraše šest dana, da ostane zauvijek - želja, nervozna, gladna želja. To je bilo njima sve: ovaj dan, i ovo društva i ovo vina i ovo slanine. I mamurluk ponedionika umirivaše im glupe jezike, što govorahu: alaj smo se zabavljali.
- Nema ništa vrednijeg promatranja od norme, kad je sve zatvoreno i kad se ništa ne radi - progovori Arsen. - Prošetaj se izjutra ulicom: sve puno svijeta. Tu nađeš lica, koja nikada ne sretaš; tu vidiš sve grbavo, kljasto i sakato, što se rijetko kaže. I sve to uhvatiš u motanju pisara, obrtnika, švelja, trgovaca i dama... Haljine hoće da izjednače sve; haljine i velika sreća, što ironički podrhtava u glupim pogledima. Kolikima je to dan, veliki dan, što se iščekuje velikim, beskonačnim razgovorima, pripremama i programima "sjajno" - a ironija lijeta povrh njih, oko njih i u njima. Poslije podne prošetaj se i opet i pogledaj na prozore: gleda se u prolaznike, ispija kava u obitelji i pivo u pivani. Nitko ga ne progleda, nitko ne prozre taj dan i nitko ne pita: zar to bijaše sjaj i sreća - iščekivano veliko, vanredno, ogromno? Jer ogromna sićušnost i praznoća zablista ko velika fraza, što je prhnula iz knjiga, da se u knjige vrati. Izmakla se. Tek rijetki zapazi ironiju i gorko uzdahne: opareni, tvrdi čovjek, rad, patnja i napor - pa kakom zna da plane naivnošću i zabliješti nenavikle, mračne oči! - A ovo društvo, što imaš tu oko sebe - nastavi iza stanke prignuv se bliže Nikšiću - promatraj, da zahvatiš žalobnost čovjeka, kad hoće da se poveseli. Ne osjećaš? Slušaj im šale i u isto vrijeme dobro promatraj zanos, što se neprilično gega na ličnim mišicama ko nevježa, pravi nevježa. Onaj se je tamo počeo igrati lancem i zacijelo misli, što li bi sada mogao da kaže. Ona djevojka baca postrance poglede na nas, jer misli, da zaviđamo njezinome smijehu. A onaj do nje, što reže salamu, sprema se velikim uzbuđenjem i bedastim samouvjerenjem da ponudi društvo. Oh! svi su isti u raspoloženju, duhu i mizernosti. Ovako ti je svako društvo, koje se danas "zabavlja" prazne glave, a sutra "spominje" prazna džepa.
Jedan sat poslije, Arsenov je šešir bio prignječen, kose mu puzahu po čelu, a gusti dimovi sukljahu iz njegovih nozdrva i ustiju. Nikšić se rumenio, a nosom mu poigravaše nešto crvena i mračna. Arsen klicaše: - Šta ću tamo? Šta? Oni me ne razumiju; ja sam tuđinac u svojoj kući. Razgovaram tek s tobom, Markom i još kojim. Ali ono tamo, ono tamo, meni je nesnosno, ono mi steže riječ i prti laž na jezik, na oči, na sve. Razumi to, Niko! Razumi -
Htio je da ispriča čudne osjećaje, što su ga obuzimali od sinoć, od onog mlakog cjelova, koji mu još stezaše usne. Ali najedamput on je počeo duboko govoriti, sagibljući se k Nikšiću i mrskajući čelo:
- Koliko sam puta poželio da sam nezakonito dijete, da ne nosim zakon od poroda na sebi! Gnječi me zakonitost svojom antipatijom! Da mi je mutan izvor, da nemam nikakvih veza, da je prošlost crna ko duša. Crna ko duša... Onda bih bio slobodan u toj zemlji... A sad me hvata bijesna želja otići nekud daleko, u drugi svijet, druge ljude, sasma druge, koji neće znati, okle sam, što sam i kakav sam...
- Otići - dahne Nikšić i raspruži ruke. - Daleko negdje... vrlo daleko...
Sat iza toga išao je s njima i drug Marko pomažući njihovoj pjanoj pjesmi trijezno, suho i još neskladnije.

IV.

Marko Božić školovaše se sam. Najprije se uzdržavaše instrukcijom, a onda pisanjem adresa u jedne tvrtke, što plaćaše za svaku hiljadu tri krune. Njegov instruent bijaše smatran od roditelja po običaju talentom, a Marko imadijaše da iskusi svu mizeriju toga talenta. Jer on bijaše u potpunom smislu tup. Kad bi mu Marko što protumačio i zapitao: razumijete li?, on bi kimnuo glavom i nije shvatao ništa. Prvo je poljeće donio treći red, što kod njega ne bijaše znak darovitosti. On je učio kao lud, al zaludu. I sada se sve surva na Marka. A on, dosađivan prekorima, otkaže instrukciju, opsuje tri "talentirana sveca" i primi se adresa.
Večeras bijaše ogorčen i tek sjedoše do stola, on prekine pjevanje i plane: - Čekajte! Ja odlazim kući. Ne da mi se crkavati. Sinoć sam vidio, ko me ubija i daje uz to kruh, da me što kasnije zatuče. Slušajte. Ispisah svoju hiljadu, a pomogo mi Pleše. Htio sam da svršim, pa da dignem novac za danas. Ni prebite pare nije u mene, a u "potpornom društvu ne dobih ni prokletog bloka. I Pleše mi pomogo. Odnesem ja to jučer popodne nekakome zelenom idioti u tvrtci. Pogleda on sve i dođe do Plešinih adresa. Tu zastane, zagleda se i razdere. Ja gledam, kako to on dere i sve zahvatam njegove usne, što se prikriveno, iznutra, smiju. "Stani", rekoh, "zašto derete?" "To je drugi rukopis, ne vrijedi." "Zašto ne vrijedi?" pitam ja, a ruke mi podrhtavaju i glas mi dršće. "Ne valja rukopis, eto." Ja se dohvatim jedne razderane kuverte, sastavim je, postavim do jedne moje i sravnim rukopis. "Gledajte", rekoh, "ovaj je rukopis bolji, ljepši, čitljiviji od moga." On se nehotice zagleda. Onda se odvrne. "Gledajte", rekoh suzdržavajući krik. On sve odvraća glavu. "Pa neka", odgovori, "ja tako hoću. Ja ću vas svejedno isplatiti, ali tako mora biti." "Šta mora!" dreknuh. "Zašto mora!" Ja sam ga sad gledao glupog, zelenog, nakicošenog, dijete s brkovima i protekcijom, i mržnja mi stade izlijetati na oči. Jer ja sam sve sad shvatio. Ono sitno čeljade udari pljuckajem u moj ponos i čovječnost - ne interes. Ima vam ovakih ljudi, što hoće nekoga potčinjenoga, ispod sebe, da prostituira karakter i da ga oni prostituišu svojim niskim, pandurskim strastima. Ne podnesoh. Zgrabih sve kuverte, razderah i bacih u pasju mu njušku, pa tresnuvši vratima pođoh na zrak. Za sobom sam čuo: "anarhista", ali u meni bijaše još nešto fanatičnijega. Bio sam sirota, prosjak, što je osjetio čovječnost i saznao, da za njega nema ni rada ni milostinje.
A ona dvojica svratiše svoje glave k Marku i nešto im rezaše po licu jednaku mržnju, jednaki krik i jednaku kletvu. Marko nastavi:
- Sve sam razumio. Pisarija - mrdne gorkim prezirom, kroz koji se vijaše ljuta samilost. - Razumjeste li vi pisariju? Kad sjedoh uza sto da pišem, bijah snažan i mišljah: ispisat ću se i dobiti pare. Šta je to hiljada na dan A tri krune u džepu, dvije knjige u biblioteci i kad dođem kući, sve ću nadoknaditi. Sjedoh. Uzeh pisati. Veselo lijetah perom po papiru, a onda - oblak stade padati na tjeme. Oblak baš oblak. Nije težak, ali se svejedno ne snaša. A tu, braćo, gori, struže i reže i oči se mute. Stotina! Ispuših cigaretu i pijano pogledah u ostalih devet stotina. Dođoh do dvjesta i pedeset, odahnuh i bacih pero. Šta bijaše ono sve, pitah se sam, a u želucu se prevrtaše sve. I kose su stršile, čini mi se. Odahnuh i pljunuh. Ne bijaše ni sline. Nije me bolila ruka, ali ja bijah čitav bolestan. I izazovno zapitah: što li bješe ono? Jednu sam poštu pisao cijelo jutro i ne zapamtih joj imena. Ne znadijah, što sam pisao. Mozak bijaše umoran i ubit, a nije radio ništa. Ništa. Radile su oči, ruke, ali mozak ništa i opet bijaše ubit. Htjedoh se primiti čitanja, ali ne uspjeh. Novine me postahu sva duševna hrana.
- A vi mene znate - mrdne još gorče. - Znate i moju duševnu hranu i neumorni mozak, kad čitah i najzamršenije probleme. Prolažahu dani: pisarija, novine i bože daj da prokuburim intelektualno u šupom razgovoru s kojim kavanarskim filozofom. I tu, eto, razumjeh pličinu našega društva, dok inteligencija vrši ovake role pisara. Jer ovo sve rade oči i ruke i ubija se - mozak! Ruka postaje vještija, a suši se mozak. Tražite onda umnike i čitatelje. Misli se kroz oči, radi se kroz ruku i otupi mozak. Recite zahiri, ali tako je! Meni se tu ukaza sve naše društvo. Ubite ekzistense, ali što je glavno: ubiti intelekti. Iscijeđene glave i - čaše!! -
A Arsen progovori mrko, nezadovoljno:
- Osudi onda čovjeka! - Ali odmah prestane, jer "zeleni idiota" pane mu nenadano na pamet. Sada osjeti nešto mutno, što bijaše i srditost i žalost, pa bježeći te neskladne osjećaje zapjeva.
Ali Nikšić prekine pjevanje:
- A slušaj ti! Slušaj ti! U svoje vrijeme, kad ostavih školu, uđoh u komptoar. Od sedam i po ujutro do sedam i po naveče. Uzmi dva sata o podne, ostaje deset sati. Deset sati - ponovi i pogleda obojicu. - I zato mi je davao deset forinti na mjesec. Živi! - Mahnu rukom i isprazni čašu.
- Deset forinti - i Marko isprazni čašu.
A Arsen teturaše pogledima po stolu, dok je Nikšić nastavljao:
- Ma imaše li dušu taj čovjek? Imaše li on dušu, recite: Kako to? U njega nisam ništa učio, a radio sam ono, što bi radio na mome mjestu ministar i doktor. A kad bijah agent u istoj tvrtci, radio za nju i gladan ne dobio više puta ni krajcare. Dapače: kad otiđoh, prevari me tvrtka za pet banaka.
Arsen tu skoči i vikne:
- Bio si gladan! Slava ti! Bijah i ja i sve razumjeh.
I njegove riječi lepršahu u mirisu vina i dima bacajući mračni sjaj na njegove drugove. U birtiji bijaše bučno od treskaja, pjevanja i svađe. A gusle škripahu ko da nokti stružu po koži motajući svijet u plesu, što bijaše nalik na pjenu, kad bura zaveze svoje prste po beskrajnim tipkama morskim. I tu provali graja, što se ishlapljivaše iz nekakih dubina, gdje je krv i žuč, grohotanje i plač.

V.

Drugi dan u noći, oko jedanaeste, kad već svi legoše, zatvori se Arsen u sobicu, izvuče nekake omotane papire, razveže ih, razastre i stane čitati. Bijahu to očeva i majčina pisma, što ih pisahu uzajamno. Istrošena, izjedena s kraja, na nekima već isušena tinta, stara do trideset godina. Spremao se već i prije da čita, ali to je valjalo iznesti s tavana, izvući iz prašine, što je vlažna bacala svoje zubiće na ispisanu prošlost od tri decenija, koji će niknuti pred njegovim očima, kako mišljaše, u jasnoći i istini. Želio je nešto otkriti, nešto novo, nešto osobito, što bi zamutilo pojam o majci, ocu i njegovom životu: Mjesec je po nebu pršio bljedilo od naivne sjete. A nebo bijaše čisto, oblijevano mliječnim sjajem, što se je lako rastezao i gubio. Ono izgledaše ko plamsaj srebra i laki, hladni dah udaraše kroz rastvoreni prozor. Činilo se, da su to izdisaji lune, da je to njezina blijeda, srebrena, hladna sapa, što je u dalj sve bljeđa gubeći se ko dim. Ona izgledaše zadahtana ko beskrvna djevica, što se zatrčala uz goru. Jer ona primaše cvjetne, mirisne uzdisaje ženske naivnosti i sanljivi, plahi pogled djevičanskih očiju. I Arsen ostade zagledat u noć, a blago lice jedne djevojke pomaljaše plavetnu glavicu sa sanjom u raspletenim kosama, pružajući po licu trakove melanholije, što je crnila podočje i nabirala oko ustiju tanane bore. Ali on pređe na čitanje, jer zapadaše u mir istraživaoca.
Bijahu to najstarija pisma. Otac pisaše majci prva muška pisma, pisma muža i zaljubljenika. Sve citate prvih pjesnika, što mu padoše na um, upotrebio je tu. Arsen je stao zamišljati majku u dvadesetoj godini. Moraše biti lijepa. Prosjede kose iskazivahu još i sad tu i tamo crne, dobro sačuvane vlasi. Bijaše dakle crnka. Oca ne mogaše sebi nikako predstaviti u tim godinama. On ga oduvijek pamti sijeda, bradata i okrupna.
"Muž se mijenja, ali žena" pomisli. Jer činjaše mu se majka uvijek onako isto dijete, koje osvoji mlada, plemenita mladića. Ona je gledala u svijet istim pogledima ko djevica i majka desetero djece. "O žene!" usklikne tiho u sebi i zamisli se u cijeli svijet ženski. "Ma što se survalo na vas, ostaje onako isto dijete, kojemu mlijeko napunja rubove usana i obijesna suza velike oči. Bludnice - i naivne ko smijeh petnaestljetne djevojčice, što im kratke suknje kite naprćene usne. Žene umnika - i glupe ko seljanka, što je u znaku križa vidjela spas duše i sreću zemlje. Majke - i vječne zaručnice naivnosti, što ponavlja riječi, kojih ne razumije i zanaša se za idejama, kojih ne shvaća. Za vas ne postoji znanost: vi se lelijate na vjetrovima muškaračkog nagona i zakonika prirode. Vi ste besvijesna nerazumnost, što je svijesna umnost besvijesno grli, čuva i brani, da ne propane ljudstvo." I tu se nehotice gane. "Majka! Kolika bol, što se smije, i patnja, što uživa! Kolika ljubav, što mrzi, i mržnja, što ljubi! Kako si velika u svojoj gluposti, kako čista u svojoj zlobi! O Majko! Bolovi tvoji - kolika pjesma! Svemir je pjeva, sklada i - uživa!" I Arsen baci pogled na noć, što se lelijaše lagano ko grudi. A pred njim se izdizaše trbuh ogroman, brutalan i nabuo. I zasine mu djetinjstvo, a jedna crna točka stane micati pred njim - sluškinja nekaka, za koju mu kazivahu, da je voljaše više od majke. I ova crna točka postajaše veća i već prestajaše biti točka. Bijaše to sad uskličnik, vrlo nezgrapan, te zanašaše na upitnik. I on je stršio neukusan, hrapav ko da ga je nevješta ljudska ruka bacila na papir od slučaja ili u umišljenosti, da razumije pismo.
Arsen nastavi. Hladniji postajaše zrak pridižući mu kose i kup hartija, a svjetiljka na mahove štrapaše crnim mrljama staklo. A u tišinu udaraše pasji lavež ko komadine zlobe. Izgledaše obao, bezvučan, i tup. Arsen čitaše kasnija majčina pisma, beskonačna i brbljava. Pisaše o djeci. On uze srdito premetati listove bacajući hrlo oči, kojih ni o što ne sustavi. Želio je naći bar riječ, što bi zanašala na nešto neskladno i tajno, ali sve bijaše jasno. "Kako je vjerno tekao njihov bračni život. Čista li kreveta! O čistoćo! Vidim te u svakoj mrlji tinte i suvišnoj riječi. Zamamna si, da, ali inače iz tebe udara dosada, jednoličnost i nepriličnost. Stidim te se, nevinosti! Stidim!" I opet premetaše dalje, a sve veća neudovoljenost padaše po njemu. Primicaše se kraju. Bijahu pisma posljednjih godina i presta čitati. U njemu bijaše nešto bolna, što unutarnjim suzama oblijevaše majku. "Jesi li ikada zgriješila? Jesi li krenula vjerom svome mužu? Reci, jesi li? O da jesi, ja bih te ljubio! Ljubio! Zašto ne nosiš grijeha u sebi i zašto nemaš vanbračnoga cjelova na svojemu licu! Zašto? Gdje ti je krv prevrata i pljuckaj zakona? Zašto si tako sveta, tako čista, tako nevina! O majko, reci riječ! Zašto je dosadna prošlost tvoja i zašto je zakon filistara rodio mene..." I u velikoj tuzi prekapaše listove, a ono ogromno "Ništa" valjaše se po njemu ozvanjajući u noći ko misao lude.

VI.

Ustavši sutradan i otvorivši prozor ugleda svoga kuma, gdje se zaputio ravno ulicom. Ne izgubi ga s oka. Široka njegova crna pleća vrlo dobro zamjećivaše i baš na vrata one kuće, gdje stanovaše njegova sestra, uđe. Ta je kuća bila pod kraj iste ulice. Arsen se odmah obuče i izađe. Slutio je već iz majčinog držanja, da se je nešto tamo dogodilo, ali mu ona ništa ne iskaže. Kad je pozvonio prvi put na sestrina vrata, ne javi se nitko. On počeka, jer se je bio zapuhao i izgledaše još uzrujaniji. Nakon po minute pozvoni i drugi put. Tu se začuju koraci, a kroz otvor vratni progovori staračko, žensko grlo:
- Nema je kod kuće.
- Moje sestre?
- Nema je.
- Nije moguće! - začuđeno će Arsen. - Ona jest kod kuće! Ne pravite gluposti. Nešto važna. - A na njega bijaše uprto nekako mačje oko, što ga promatraše nepomično. Ne dobije nikaka odgovora.
- Ne pravite gluposti. Marta! - On se rasrdi. Ono oko postajaše nesnosno, a čitava šutnja sumnjiva. Tu škrine ključ i vrata se napola rastvore. Pred njim je stajala mršava, azmatična starica, pognjurena kao mula.
- Psst - dahne ona. - Gospođa nije sama. Tu je gospodin kanonik.
- Znam - jako progovori Arsen i pođe ravno prama sobi. Žena ga ona lagano dirne za rukav, ali Arsen pokucavši odmah uđe.
Sjedili su kod stola, kum i sestra. Jelka bijaše ko uvrijeđena, dirajući se podbratkom gologa vrata. Ruke je bila sklopila, stiskajući punim prstima prebijele laktove. Bijaše još neuređena, sa zadahom kreveta, neispratih ustiju i mutna pogleda.
Kum se odmah digne i zapita žestoko:
- Što želite vi tu?
Arsen ne odgovori ništa.
- Ja vas zato molim, da se udaljite.
Kumovo lice bijaše rumeno i grešpaše se od srditosti. Vrlo velike usne izgledahu sred onog masnog crvenila tamne, garave. Oči bijahu zelenkaste, zaprljane krvavo-crnim crtama. Na kumu se obrve ne razabirahu, nisi primijetio niti da je zabrijan, jer njegovo lice bijaše cijelo jedne boje. Arsen se tu uspravi i spusti šešir na stol.
- Recite vi, gospođo Jelka, recite vi.
Ali ona se odvrne i zakopa glavu u šake. Bijaše se svinula ko polumjesec. A noge se dirahu prstima patosa i udarahu nervozno o stolac. I tu se začuje duboki, ogorčeni i dostojanstveni glas, kaki se sluša samo na pozornici:
- I ja sam dakle svršio?
Jelka niti što odgovaraše niti što slušaše. Njezine noge stadoše nestašno poigravati ko u djece. Kum ponovi:
- I ja sam dakle svršio? - i njegova se obrazina nadvije nad tijelo žene, što izgledaše sitno i slabašno. Sunce je udaralo bijelim tracima po prozirnom crvenilu njezinih ušesa. Kanarinac je skakutao u krleci cvrčeći ko da nešto pita i dizaše glavicu ko da iščekuje odgovor. Jedna je muha dostojanstveno oblijetala sjajnu kumovu ćelu. Kum se ne pomicaše. Bio je raspružio ruke i ovjesio donju usnu. Njegove su ruke bile isto onako crvene ko i lice. I iza šutnje začuje se drugi, još dublji glas:
- Da.
Kum uzdahne i izvrne pogled na Arsena. Bijaše mu ispod časti odgovarati. Pa uzevši šešir izađe govoreći u patos:
- Govorit ćemo s gospođom majkom.
Jelka glasno zaplaka. Možda je njezin osjećaj bio razuzdanost i ganuće mlade žene, koja se samoj sebi mili u plaču. Arsen ovije svoje ruke oko njezinog struka; pričini mu se kao da upadaju u meso. Ovako postade časak. A onda osjeti, gdje ih njezini prsti odljepljuju sa sebe, pa sjedne i mrko uze govoriti ponavljajući:
- Šta je on htio? Šta si ga propustila? Ja znam. Nešto je bilo između tebe i muža, a kum došao da miri? Znam -
- Da, zato. - Ona ga nije gledala. - A sad idi. Molim te, idi...
- Tjeraš me?
- Ne, ja te ne tjeram. Ali idi. Treba da ideš. Nisi smio doći.
- Zašto?
- Nisi smio... nikako nisi smio. - Ona je govorila vrlo tiho i njemu se pričini, da u njezinom glasu ima nešto užasno stidno, što buni poglede i sklapa oči. "Nisi smio..." Tu je i njega počeo podilaziti neiskazano zabunjeni stid, pa izađe.
O rubu nebesa bili se pružili oblaci, što izgledahu ko bijeli ledenjaci na modrome moru. A samo nebo, što se vijaše nad glavom, bijaše sjajnog plavetila, s tu i tamo prozirnim oblašcima ko grude rastapajućeg se snijega. Na prozorima vidjevaše se cvijeće, po koja krpa ili načas ženske, omotane glave. Lica ovih žena bijahu vrlo ružna. Manjkaše im frizura. Ulicom se je gonio jedan voz, što su ga vukli konji pijana kasa i dupinskih hrptova. Kočijaš bijaše poštrcan lijepom, izvalivši jednu nogu s ogromnom čizmom i položiv bič na kukove konjske.
Arsen zagleda pred sobom crna pleća svojega kuma i nasmija se zlobno. Bijaše mu u volji, što je prekinuo njegove savjete. Kum se je tako miješao u sve kućne razmirice kao prijatelj i kao sveštenik. On si utvaraše, da vrši misiju, koja ga ide po dužnosti i po pravu. Arsen toga ne podnašaše. "Što da se diže čovjek nad čovjekom i da budu ljudi sudije ljudima. A on, moj kum, potpunoma sliči "zelenome idijoti" iz tvrtke." Tu postane raspoložen, ali se sjeti Marka i upravi se k njemu. Zakrene desno. Ova je ulica bila još neizgrađena, natrpana pijeskom, gredama i daskama. Po pijesku se sigrahu djeca, gologlava, bosonoga i zamusana, ko da se traci sunčani igraju s ono života i bacaju drobna tjelešca ko lopte. Samo je nekako čeljade s dvorišta psovalo "šmrkavu majku" izbacujući nekake "iš", "iš" ko lokomotiva. Onda je dolazio stražar polagano i odmjereno ko da uživa u svojim koracima. A dreka djece srtaše drsko u njegove brkove, što stršahu ko mačji rep. Još se je javilo zvono ko da nekaki zastarjeli pedagog nateže nečija ušesa - i Arsen ude na vrata. Marko ga dočeka s jednom osnovom. Ulazeći Arsen je odmah primijetio sjaj njegova lica, što je pobjednički drhtao na širokom čelu.
- Šta je to sve skupa! - poviče Marko, zapali cigaretu i sjedne na prozor. Soba je bila još u neredu i smrad se ispavanih teško lelijaše na sudaru svježega jutra. A jutro je tu na visini, na trećem katu, bilo čisto ko ptičje grlo, jasno ko put nebesa i lako ko pjesma lišća. Mladost je pirila iz svojih vječnih grudiju zanos, kretanje i polet, hvatajući se sunčanih traka i vezeći njima svoj štit i koplje. Ljupko se smiješilo granje ko da ga sunce škaklja toplim prstima i lišće je trepetalo ko srce ljubavi prve i glasovi dječji. Pred njima se izdizahu banane, u zelenilu trave i šarobojnom cvijeću, što bijaše priklonilo glavice ko da prisluškuje dubokoj pjesmi, što se nosi iz same zemlje. Vodoskok srtaše uvis ko da si smrskao grlo pune šampanjske flaše i od samog ushita zaboravio pretočiti u čaše. Oko njega pogledi dadilja, djece i djevojaka, lijepi od samijeh iskara, pjene i sunca, što im se odražavaše u začuđenim očima.
- Valja se krenuti. Mene ne zadovoljava ovaki život i ovako društvo. Dosadanji moj život bijaše borba za kruh, a društvo jedan birtijski drug, s kime se nađeš na objedu i večeri. Zato ti ja smišljah, kako da prestane borba za kruh, a da ne postanem gladan i kako da nađem društvo, s kojim me neće nužno vezati birtija. Postati bogat, eto! Sve se može, sve uspije. I slušaj. Ja odlazim kući, dat će mi Nikšić novaca. U mojem selu ima jedna djevojka za udaju, jedinica, priprosta i bogata. A ja sam jedini od našega sela na visokim školama. I eto ti!
Arsen skoči i uz silan smijeh udari pesnicom o sto. Zaludu! Mladost se je nosila ko polet ptice pod nebesa i sjaj se rose tek osušio na razdraganoj travi. Zelena polja i ševina pjesma ozvanjahu u ulicama gradskim i "poleti", "pođi" pisahu se u obijesnoj mašti. Sve se činjaše moguće i život izgledaše vječan. Jer oni sad ne vjerovahu, da će omrknuti sunce - i više: niti će prestati proljet - i više: niti će noć progutati mliječnu modrinu i igru sjajnijeh traka. I Arsen plane razuzdanim veseljem:
- Tako, da! Izrabiti makar i nju, unesrećiti makar i jedan život. Neko mora da pane! Ko da sustavi let misli i stvaranje ljudi? Paragrafi, savjest, poštenje? Obziri kukavica i impotentnih. Neko mora da pane! A što bijaše ti, Marko, do sada? Pokaži jedan veliki akt u svome životu. Najviše lumpacija i izljubljena prostitutka. Općeniti čovjek, obični čovjek, heroj ulični, heroj moralni. Do vraga! To će biti akt, veliki akt, koji će se jedini izdizati u tvome životu, kad si nešto pogazio i nešto posagradio. Srušio i sagradio. A sada rušiš druge i zakapaš sebe. Budi heroj i slava nama! - Ništa ne bijaše zla u tome. Prekršiti vjeru, unesrećiti djevojku, prevariti roditelje - šta bijaše to sred širokih srdaca i uzavrele krvi i smijeha mladosti? Dok je budućnost pružala ruke, da primi djecu misli, ideala i rada? Kolika obijest! Koliki usklik! Samo ga jutro donese u zlatnoj šaci nebeskoga diva i poskočnoj himni zeleni i svetom ditirambu pernatih soprana. Koliki ushit u cjelovima vaselene i plavetnoj vječnosti što se visoko dizaše ko smijeh bez bora i cjelov bez rumeni. Šuškaše lišće ko blaga ruka, što će da miluje prokšenu djecu, jer živa djeca radost otaca. Ne priječite skok djetetu, ne smetajte igru razuzdanosti! Njoj se nasmijaše bijeli oblaci, što lijetaju, dolaze i odlaze, njoj se nasmijaše ćusi s planina, što nose miris izvora; njoj se nasmijaše žuborni potoci i šumni slapovi. Fićuknu željeznica i fićuk se ponije pun, velik i silan. A tamo se izdigo dim i progutat će ga, mniješ, atmos... Ali nek se pali cigareta, neka šara svoje kolutiće i ispunja dosadu i mirisom draška nozdrve. Frčite, palite i pušite. A kad dođu crni dani, sjetite se, da ste u malenom džepiću ostavili čik, osušeni, ugnječeni čik... frčite, palite i pušite - i ne odbacite čika, ne odbacite...

VII.

Došavši o podne kući, majka mu spočitne "nedolično ponašanje" s kumom. "Bio je dakle i tu" pomisli Arsen i sjedne k objedu. Brat je Julije uporno šutio, ujakova žena ispitivaše o cirkusu, što je imao doći, a ujak je tvrdio, da će to biti vrlo obična švindlarija.
- Tebi je sve švindlarija! - srdito progovori Julije ko da tjera muhe.
- Da šta! Šta bi drugo i došlo k nama.
- A! - Julije mahnu rukom ko da tjera istu muhu i već postaje nestrpljiv.
Arsen je iščekivao običnu scenu, da se naime posvade, ispiju crnu kavu i pođu svaki za svojim poslom i svojim mislima. Ali gospođa Gorup ne obazirući se na muža stane ispitivati velikim apetitom Julija, te je izgledala ko pseto, kad gleda u kobasicu.
Ne čuvši ni riječi o sestri, pođe u svoju sobicu i zadrijema na fotelji. Za po se sata probudi ponešto uprepašten, makar je i u snu znao, da je to san. Snivaše o kumu, da umire, negdje daleko od njih, a Arsen se sprema k njemu i nikako ne može da dospije na kolodvor. Njegove su noge pretrgane, teške ko da je o svaku privezano olovo. A već se čuje i fićuk i ulica izgleda beskonačna. Sumrak je, ali se još ne pale ferali. On se s velikom mukom diže pomažući se rukama, ali one propadaju i ne idu dalje. Sad se poče hvatati zida, ali ruke se skližu i zid se ruši. On još misli, da će dospjeti, a već mu nešto nalik na reumatizam struže u nogama i znoj ga počne probijati. Tu stane mahati s jednoga prozora nekaka žena, a usne joj se smiju grohotom i već se hvata za trbuh, da se ne raspane. A njemu postaje već nesnosno i znajući, da je to san, potresa se i probudi.
U dvorištu je jedna žena vikala: "Vi ćete njega udarit, vi ćete njega udarit!", a netko odgovaraše skladno s njom: "Ja ću njega udarit, ja ću njega udarit..." Arsen se primi jedne zbirke pjesama i odmah je odloži zagledavši u crvene korice s crnim pismenima. Na dvorištu je vika trajala. Ona je žena sad vikala. "Ja sam milostiva" - a onaj isti glas: "Vi ste milostiva"... Arsen pođe napolje.
U šumi se zavali na klupu i zagleda dugo u nebo. Jedan je oblak, bio ko snijeg, plovio po nebu. A ona modrina bijaše beskrajna i u njoj se gubljaše pogled i rastezahu oči. "Što on (mislio je na kuma) ulazi tu i što su svi napali na nju? Svi. I majka će za njim i brat će za njim i ujak i milostiva Gorup. Ali Jelka će baciti sve do vraga - vidjet ćemo... ."
Dolje, niže, prepirahu se trojica. Arsen pogodi, da su to đaci, jer nitko ne zna da se prepire s tako mnogo zanosa i tako malo razumijevanja. Usput prolažaše guvernantka s dvoje djece govoreći nekaku njemačku pjesmu ko da se moli očenaš u pučkoj školi. "A što je napadaju? Šta? Misle, da je oltar mogao izjednačiti nju s njim. Tako je to, kad se sastanu etika i estetika... Jer... moja je sestra lijepa... vrlo lijepa..."
Uto zaviče jedan od one trojice istim naglaskom tri puta redom: "Dakako, da-kako, da-kako" - a onaj drugi mahaše samo rukom. "Ko da ih ja ne poznam" - "Šta je napadaju. Ko da se ne može pustiti čovjek da ide svojim putem. Ne, nego ovako, pa onako, - uvijek se netko nađe, što se umiješa i hoće da nekim upravlja... Zeleni idijota, eto..." Tu stane, raskašlja se i pljune. "Pa i ja... Što meni smeta njezino živovanje? Što sam se umiješao i što mi smeta njezina vjernost... Što..."
Njegov je pogled pao na zemlju i šešir se nagnuo. On zaista uživaše onoga dana, kad mu je sestra rekla: "Kad bi bilo". - Sad, gledajući uvijek u zemlju, stane misliti ko čovjek, što ne zna, o čem misli. Tako je morao dugo ostati, jer kad je digo oči, do njegove klupe sjedaše gospodin odbijajući dimove i promatrajući prirodu ko činovnici u nedjeljama. Arsen se zbuni ko da ga je netko u nepoštenju zatekao i pogledav snova u zemlju ostane tako. Nije gledao ni u što, a ipak njegovi se pogledi nikuda ne pomicahu kao da ono obraštene zemlje ima nešto zanimljiva u sebi.
- Ja bih joj dao i deset godina - govoraše jedan prolaznik obraćajući se k drugu. - Deset, jest! Ubila je dijete i zanijekala, da je uopće rodila. I baš radi njezinog nijekanja, dao bih joj deset godina. Jer tu su svi dokazi. Konstatiralo se, da je već imala i mlijeko, a ona taji, da je uopće i rodila. Ali da, kći činovnika, visokog činovnika.
- Ja sam tu poznavao - odgovaraše drug tiše.
"Deset godina", trže se Arsen i pogleda susjeda. Ali on je svejednako gledao prirodu vrteći glavom ko da ga stište ovratnik. "Deset godina! Ubila je, kažu, dijete i zanijekala, da je uopće rodila. Bah! Ko da je to teško zadaviti i - zanijekati... Roditi, čini se, gospodine sa zlatnim cvikerima, roditi mora da je teže..." I opet je njegov pogled padao na zemlju, gdje se je žutila pljuvačka, a on ko da je htio prostim okom iznaći bacil tuberkule. Ali on već nije na to ni mislio, jer ko da je naišao na zanimljiviju bolest, za koju ne znaš ni izvora ni razloga ni posljetka, samo znaš, da istjerana iz jednog mjesta plane u drugo. Ko rak.
Digne se i pođe dalje. Ali idući uzbrdice umori se i opet sjedne. Bijaše užasno ozbiljan i zamišljen. Jurić ga pozdravi, ali on samo odgovori ne pogledav ga. A Jurić sjedne do njega s velikim kupom papira i zapita: "Kako se je svršilo?" Arsen nije znao, na što on ide i svejedno odgovori: "Dobro". Jurić je pitao za rastjeranu skupštinu, pa držeći da se Arsen podruguje, prasne u smijeh. "Zašto se smije?" pomisli Arsen. "I šta je smiješna u tome". I preko volje pogleda idiotski zavoj njegova lica. "Kako je bijedan! I uvijek bijaše bijedan. Već bi se u školi zbunjivao i zastiđivao, te je dirao čovjeka i tjerao ujedno na daljnje podrugivanje. Svršio gimnaziju i - počeo učiti njemački. Upisao se na jus i napastuje ljude s Renanom. Zašto je taj čovjek došao u grad, kad može novine čitati i na selu. Nikuda ne zalazi. Ni u birtiju ni u kazalište ni u biblioteku ni u bludilište. Smije se, a tako je bijedan, tako bijedan."
"Otišao je i dobro da je otišao, kako to samo ide. A ovratnik u njega previsok. Nimalo mu ne pristaje. I noge baca ko da su to ruke i sav je bijedan."
U bližnjoj klupi sjedoše dvojica. Mladi, lijepi i ukusni. Arsen ih pogleda. Razgovarahu potiho, isprekidano, zureći u dim cigareta i gledajući kroz granje u malene komade neba. Ne zanimaše ga razgovor, jer je obojicu poznavao sa šetališta, s važnim licem i važnijim naklonima. Njihove su cipele bile uvijek svijetle, ovratnici bijeli, a štapići tanki ko čačkalice. S njima obično opisivahu krugove u zraku ili ih nošahu vodoravno ko da nose kufer. I njihovi koraci bijahu odmjereni i dražesni ko da im svaki gleda u potplate, jesu li čitavi. Vidjevao si ih i u kavani, gdje bulje u novine ko da je ono zrcalo ili izlog kravata. Cigarete su pripaljivali samo od urednih ljudi; inače su voljeli i ne pušiti. Dimove ne utezahu, a pušili su samo do polovice. Pljuvali nisu nikada.
Uto im se približi jedna djevojčica. Tražila je po svoj prilici milostinju, jer je jedan preko običaja progovorio glasno i razgovijetno:
- Zašto ne ideš raditi? - i odmah dao nekoliko krajcara, a ona je zahvalno i potišteno odšetala dalje.
"Raditi", ponovi u sebi Arsen i osjeti nešto ko progutanu uvredu, što je počela žderati nutrinu. On je dobro promotrio onu djevojčicu, s bosim, krivim nogama, zagnjurenu ko da je na ramenima ponijela decenije. Njezine su none bile mrkocrvene ko da je tuda zaderalo sunce, led i trnje najedamput. Bijaše još dijete, s čudnim umorom u glasu i kretnjama. Odšetala se, a njezine noge izgledahu i više krive i deblje od struka. Glavu je bila omotala u rubac i držaše je prignuto, sasma prosjački. Poznavaše je. Prodavala je katkada cvijeće na trgu pružajući svoj tanjir ko što pružaju već ostarjeli bokci šešire.
"Raditi!" I ko je to progovorio o radu! Šeta cijeli dan i sprema se za odvjetnika. Ne uči i svejedno ima svjedodžbe. Gleda u nebo i baca polovice cigareta i govori o radu. Zašto je bio tako važan i strog? Zašto je rekao: radi? Zašto je to baš on rekao? Jer on je trebao ka kaže: idi, bludi! On je tako trebao da govori i ne bi bio tako oduran. A šta je dao novac, trebao ju je oturnuti nogom i ne bi bio taki podlac. Podlac!
Počeo je osjećati žuč, gdje se koti u njemu i pomisli na kuma. "Zašto on govori o dužnosti, o ljubavi i moralu?" Sjeti se sna i uprepasti. "Kum bi mogao zacijelo umrijeti. Već je star i poslaše ga u penziju. Mogao bi vrlo lako umrijeti. Jer stari ljudi umiru nenadano." Tu ga stane napadati čudnovat strah. "Da umre! I kako bi umro mirno, tiho, umirno i sretno! Jer njegova je savjest čista! Niti je koga ubio, niti je što ukrao. A meni je dapače dva puta isplatio školarine. Njegova je savjest čista!!"
Pane mu na um jedna zgoda, koja ga nevidovno proganjaše i napunjaše odvratnošću. Arsenu bijaše umrla starija sestra. On je bio tada u prvoj gimnaziji. Umiraše, kad pozvaše kuma, da je bar ispovjedi. Kum dođe, ali bijaše prekasno. Sestra je ležala ispružena, s ubitom mladosti i srditim usnama. Njezine gole ruke bijahu tanke, oči sklopljene i dah raspada već miljaše iz nje. A cvijeće je još mirilo na njezinim prozorima i nebo bijaše čisto ko safir njezinog prstena. Ogromni kesteni zastirahu sunce, ponosni na bjelinu svoga cvijeća i sjajnu odoru zeleni. Samo je pseto čučilo i gledalo turobno ko očaj, što je klonuo od umora. I nebo je plamsalo o zapadu i gledaše svoje lice u glatkoj površini morskoj, nasmijano i veselo, ko začarano od svoje lijeposti. A tu ležaše ona, s prevarenim nadama i prevarenim životom. Još je drhtala majčina usna, a sijedi otac naricaše i kašalj mu davljaše bol. A on, Arsen, vijaše dječju glavu u toplim suzama, i tu je pristupio kum i rekao: "Vidiš, kumče. Nikada ne valja odgađati. Smrt je brza. Jadna duša! Jadna duša!"
Arsen onda vjerovaše sve. I zagleda pakao i svoju sestru. Njegov mu je kum začas dozvao sve u pamet, a užasne riječi "jadna duša" ozvanjahu u njemu i prvi put mu mračna groza presuši potok suza ko da će presušiti sve. A on, kum, stajaše tu velik ko božanstvo, imajući u crvenim rukama svu moć nad dušama ljudskim. I Arsen je gledao u njega i čekao riječ, jednu riječ, jer bijaše uvjeren, da on može sve.
Cijeli mu onaj prizor preleti pred oči ostavljajući mračnu prašinu za sobom. "Gad! Gad!" stade govoriti, a ona mu prašina padaše na oči, na nos, na njega cijeloga. "On mogaše onda sve. Mogaše me u sve uvjeriti. Kako bijaše velik! Kako ogroman. A prevarena služavka ostavljaše već onda neplaćene cjelove na njegovoj crvenoj koži - jer ona ne mogaše ništa, a on sve. Mogao me i raznijeti jer on je i smio sve, a ja ništa!"
Tu ga udari užas ko da se davni vjekovi, crni od dima, iznesoše pred njim. Sve bijaše jedan užas, nalik na njegov ondašnji osjećaj i jedna nemoć, koja je pružala svoje tijelo brutalnome udu ugojenog kuma. I stid, mrk od žuči, plamtijaše u prošlosti, a Arsen je užasnut govorio: "Da samo tako umre, mirno i tiho, umirno i sretno" koracajući ko šepesavo štene.

VIII.

Iza osme u noći pređe Arsen željeznički most i spusti se ispod jablana, što šuškavo uzdisahu ko da su usnuli.
Marko je bio otišao kući, a da nije prestao ni začas onaj jutarnji zanos u trećem katu. Nikšić se otpravio po poslu na more i obećao donijeti novaca. Arsen, ostade sam. Danju nije izlazio. Čitao je: Kazneno pravo i Stari zavjet velikim zanimanjem, koje nije ni sam opazio. Ali tek se javio angelus i prvi žižak planuo, on je ostavljao grad i polazio u polja, što stenjahu tek čujno pod svetim teretom.
Odatle je grad izgledao ko satrta, zgnjurena zvijer, s bezbroj očiju, u kojima bijaše i života i neumornosti. A s druge strane pružahu se nedogledna polja, sitne kućice, i osamljena, umorna svijetla, što tinjahu ko budnost ispaćenih seljaka. Činilo se, da se to poniješe zvuci angelusa, lagano lagano, zamirući u mutne daljine.
Arsen izgledaše spokojan. "Ode Marko. A hoće li išta biti od toga? Moglo bi, ali svejedno biti neće. Koliko bješe tih planova! Koliko svijetlih i lakih izlaza iz ovih tmurnih situacija, potištene svakidašnjosti i preobične dosade. Krenuti se nekuda! Krenuti! I sve ovo ostaviti, jer ovo je obzir, disanje na komandu. Disanje na komandu!"
Tuda ne bijaše žive duše. Iz grada bi se pokadšto začulo pjevanje ili harmonika, ali to bijaše tako daleko, te se činjaše, da dolazi iz nekakih azmatičkih, podzemnih prsiju.
"Rekoše nam: u vas nema energije. Za moga agentskog života prokuburih ko putujući glumac i rekoše: u tebe nema energije. Stvarah osnovu za osnovom i opet rekoše: u tebe nema energije. Smiješno. A šta je ovo, ako ne energija, kad te prevari deset osnova i stvaraše jedanaestu."
Tamo se je kroz nekake duge, guste i prozirne oblake verala luna izmiljajući i toneći svaki čas ko hrptovi tuna.
"Zacijelo i to je energija, energija zamišljaja. A jesi li ti kriv, što dođe nešto nepredviđena, zapreka, ili - ljepša osnova."
Luna se izdizaše. Činilo se, da se teško izvija iz onih strogih oblaka, što ne daju djevici zagledati u bludni, nečisti, noćni svijet. Ali ona se turkaše ostavljajući za sobom sjajnu prašinu. Tek jedna crna, podmukla oblačina stade je grubo zastirati. Ali luna već diže njušku i tihi smiješak sretnika puzne po navoranoj srdžbi crne nemani. A jedan mali, ko vata raščupani oblak nadvije se nad njom ko anđeli nad kraljicom mora. Ali luna ga prestiže i dražesno mu rasprši umišljenu pozu. Za njom se još motaše prašina, kao da je onud zagrabilo bijesno kolo, a pred njom drhtaj neba i zapjehana sapa vaselene.
"A gle!" nenadano mu pane na um. "Kaki se to đavo može u mene da zaljubi!" Uistinu! Jedna cvjetarica, koju je sretao svaki dan i bacao "po dužnosti" na nju poglede, kao da se zazbilja u nj zaljubila.
"I kaka ljepota! Gleda me, okreta se za mnom, zarumenjuje i smije. Ona se smije ko kobila, koraca ko čovjek koga tjera i sustavlja lijavica, a prevraća očima ko da joj je za vratom buha." On je volio tjerati ovaku gimnazijsku ljubav s usidjelicama nazad godinu dana. Ali sada najedamput stane. "Uvijek se ovako u mene zaljube. Eno Mita! Mita!"
Sjetio se davne zgode u jednom provincijskom gradu. Mita posluživaše. Bijaše sva izbuljena: u nje su buljile oči, obrazi, usne, kukovi i nos. I mozak je buljio: bijaše suluda. Govorahu za nju, da je od silnih batina otupila, što je nekako pala u kuću, a da njezinoj majci nije trbuh pokazivao nikakih znakova. Ko mače. Brojila je već dvadeset godina ne naučivši još izgovarati slovo "c", zamjenjivaše ga sa "t" i zato je prozvaše Mita. Arsen je češće vidjevaše u parku, gdje koraca široko, posrćući kao raca, s velikom kantom u ruci.
Onda je bio još obijestan, obraćajući cijelo živovanje na šalu, gdje se i pije i ljubi rad - smijeha. I blud bijaše vic. Preljub - vic. Pederastija - vic. Tučnjava u krčmi - vic. U pjesmi to nazivahu anakreontika, u romanima pikanteska, a u humorističkim listovima - šala. I Arsen lijetaše s tom lakoćom, gdje se vic lelijaše po površini kao humor na gomoljastim, crvenim nosovima rodoljubne korenike, ko "nazdravice u borbi za narodne ideale"... O oci, što se srdite na melanholiju sinova, a zaboravljate, da su oni došli, kad ste vi ispraznili podrume i u pijanstvu stvarali djecu. Još slušamo vašu samohvalu: "To bijaše generacija! Vesela u šezdesetoj godini i jaka podnašati bilikume. A ovo, što dolazi, sve blijedo i slabunjavo. Proklete knjige i filozofija!" O rodoljubni nosovi i sveti humoru i vesela ekstazo! O poštena gluposti, što si rodila djecu, da te izda i sjeti, kako je od tvoje radosti ostala sjeta, od tvoje gluposti filozofija, od tvojega humora ogorčenje, od tvojega zdravlja sušica, od tvojega rodoljublja proklinjanje vlastite grude. O rodoljubni nosovi: crveno-bijelo-plavi, što ponijeste na sebi boje narodne trobojnice i "narodne duše"!
Ovako se Arsen našalio s Mitom pozdravljajući je uvijek sa "Dobar dan, lijepa Mita!" A ona se zagrijala. Odsad si je vidjevao na šetalištu, gdje gleda u Arsena hvatajući se za kukove kao djeca u neprilici. Dok se jednoga dana, na glazbi, ne zatrča za njim vičući: "Srte moje, srte moje" i bacajući obje ruke. Arsen se poboja, da ga ne obujmi i uz gromoran smijeh publike pobježe. "Mita. Kako se je sve ono nasmijalo. I ja sam se smija..." - - - - - -
Na nebu plovljaše luna slobodna ko balon. Visine joj se smješkahu i luna izgledaše lako uzbuđena, vlažna kao riba, što se je istrgla iz mreže.
Arsen se nasloni o deblo.
"Obično u to doba prolazi. Oko devete. Ni ova nije lijepa i dosta je glupa. Ali me sjeća mora, jer su u nje i kose srdite i lice ispareno i zubi ispoljeni. Ovake su baš primorke. Čudnovato. Ne možeš je opisati, ali te odmah sjeti koje poznate djevojke s mora, što joj je majka pročupala kose, a ona se izderala u bezobraznom plaču izgrdivši mamu i svršivši negdje u gromovitom pjevanju."
Tu se bez razloga zbuni i hotimice pomisli na Mitu. "Šta je bilo ono? i sve ovako... A ja sam se onda smijao i prepao njene ljubavi..."
Arsen se okrene. Još su zadnji ostanci ljetnoga dana razbacano izdisali sred oblačja. A tuda se grdni oblaci ispruživali, raskidani, nepravilni, kao anđeli što sunuše u pakao. Ovaki su na slikama "Izgubljenog raja". Jedan, ogroman i tmast, kao da je ispružio ruku zaprepašten paklenog ambisa, u koji će se raspasti. U drugoga kao da haljine poletiše uvis, a tanana, izgrizena noga ispružila tabane, što bi se htjeli uhvatiti podnožja. A treći, sav se ispružio kao da je ruke digo u lice okrutnika nebeskoga, a već mu se nožni prsti diraju plamena.
Nešto se pomakne na vrh ceste. U prvi mu se mah pričini, da je ono sjena, nalik na pseto, koje ne daje glasa od sebe, tek što se pomalja za petama. Ovako pseto preleti kadšto polje u crnoj noći pretrgnutih bljeskova i muklih režaja, što se lome u trbusima ljetnih oblaka.
"To je ona!"
Uistinu, ona se blizaše izuvši cipele i bosonoga prskajući prašinom. Arsen se apstinirao pola godine. U njega bijahu i noći bez provale nagona, i dok bi njegovi drugovi dočekali po koju zoru s polucijom, on iščekivaše svaku proderanim kašljanjem, hvatajući zrak i srčući vodu.
"Jest, ona!"
Nešto ga napane, priđe k njoj i znajući, da su im za plećima oni oblaci, požuri korak.
- Nijeste bili nikada u noći na groblju - govoraše Arsen, a činjaše mu se, da su njegova leđa onaj užasni abis, kojima hrle iznakaženi očajni oblaci. A pogledav lunu bijaše čitava slika drugoga dojma. Kraljica noći stupaše na prijesto, što ga ostavi sunce bacajući grdne trupine, da spriječe ulazak djevice. To se je borio suton i noć; zora, što zamire i noć, što se diže. Drhtnu dah i klecnuše kosti. Šuškaj se jablana ponese dišući na uspavanku srebrenih prstiju i sjetnih usana. A grudi se izdignu i klonu...
Ali Arsen toga ne osjeti.
- Na groblje, u noći. Sve je tišina i crno. Napada vas strah. Kose se dižu ko munjevna žica. Oči otvorene ovako - ovako, a ništa da saznadu, da vide. Nećete ući, a ipak ste ušli. Bojite se i svejedno - ko da vas nekaka nepoznata ruka, ne ruka, konop... vuče i vuče... Niti ne vuče, nego priteže, a vi se sagibate ko magarac, kad neće da ide. I onda... iz svakog groba ne čujete usklika... nego... ko nekaki tajanstveni konopac, što se veže za tabane... Obuhvatila vas mreža... Ovako. -
On je primi oko pasa. Ona se je smiješila, ali dah ko da se dugo verao kroz hrapave grudi, jer je bio težak, izbit, klonuo. Stadoše. On se obrati k zapadu. Ona velika, očajna oblačina bijaše niska, široka ko da pada potrbuške raširivši haljine i uda. "Da nas ovaka avet zahvati, ovaka..." On je upozori na oblak, a ona se trgne, klikne i odmakne. Ne primijeti je do sada gledajući u čistinu lunine okoline i pričini joj se užasno niska. Kao magla.
On ju je držao i pritezao krilu... Ne poljubi je.
- Gledaj, gledaj -
Nijesu se smijali. Njihova lica primiše nekaku bezboju, što je stala drhtati. Zahladnjivaše. Velika šutnja ko gromada, što pada kroz zrak, stane im poigravati u ušesima.
- Gledaj -
Ali njegov se glas razlije ko voda i ruke mu zaigraše po njezinom stegnu, na kojemu napipa sitne piknjice. Ona je pala na travu.
- Gledaj -
I opet mu se razlije glas, a gole, mravuljaste noge, s grebotinama i jednom nečistom packom sinuše mu pred oči. Bio je digao suknju i prošao rukom po njoj ovijajući drhtavu nogu o koljeno. I najedamput baci se na nju ko da ga je ona ogromna trupina tresnula, omamila i srušila, ovivši ih zajedno u mrežu, što se stvaraše iz onih tajanstvenih niti na groblju...
Kad je ona otišla, Arsen je još sjedio na travi, zagnjurivši glavu među koljenima. Osjećaše razbitu, svinutu bol. Popostane tako. Ona odmicaše. Za njom se izdizaše svijetla prašina ko lebdeći čuperak plavih kosa. Zakretala je u polje. Glavu je bila ovila maramom i Arsenu se pričini, da je potiho zapjevala.
On nije znao, što je zapravo ta djevojka. Sreo bi je kadgod u gradu s velikom košarom, s kojom se je jedva vukla zagledavajući se u izloge i automobile po čitave četvrte. Ove ju je tri večeri sretao tu na osami. Prvu joj se približi i otprati komad puta bez ikakve strasti. Drugu mu dapače večer postane dosadna. A treću, večeras, nije ni došao radi nje. Sjeti se toga i ne podiže. Bijaše srdit na samoga sebe. "Sto sam se to tako poigrao? Je li to zavrijedila ova djevojka, koja čitavi dan mjeri trotoare s velikom košarom, što ju je već počela i kriviti i svijati bokove. Jadnica! Nije se otimala, dakako, ona je uvijek žena; ali ja onako usput, kao oficir! Jadnica! Hoće li na mene zaboraviti kao ja na nju? Zaboraviti... Gle..." On je već nije osjećao, čas dapače posumnja, da se je to uopće dogodilo i stane gledati uporno za onom točkom, što se je gubila. "Bah!"
Arsen se podigne. Vagoni štropotahu. "Baš nesnosno! Taj štropot djeluje kao smrad ugljena i raspoloženje meningitisa." Stane se zabavljati ovim nezgrapnim dojmom i uspinjati na most. "Kad pomislim na školu, slično osjećam. Da me uzmu u vojnike, slično bih osjećao. Glavobolja i zasićeni vonj pare." Bio je prevalio već polovicu stepenica postajkujući kod svake i obraćajući se unatraške. "Da me uzmu u vojnike..." Tu ga nešto pljusne nalik na ono poslijepodne u parku, kad se spominjaše prošlosti, živoga kuma i mrtve sestre. Nešto mu se stane plesti u trbuhu, a drugi se, gusti pram dima ispruži ko uleđen u zraku.
Bijaše na samome mostu. Pod njim crni vagoni posred svjetiljaka, što ni ne davahu svijetla oko sebe. Ko upaljene cigare. A tutnji se isticahu u mraku ko bijelo, što se zasjenjuje nevidnom sjenom. "Pod puškom". Težina mu udari u tjeme i ko da mu se ugnječila glava. Stane i zagleda se u drugi, nepomični stup dima. A štropot utihne, te se jasno razabra odbijanje ure. "Deset sati. Kako je to brzo prošlo i začudo ko da ni ne bijaše". Netko je dolazio.
- Dobar veče! - Arsen ga poznavaše. Svršeni filozof s očalima i balinom.
- Uživate?
- Pa tako, eto. - Filozof se sustavi i zavrti štapom. - To je moja obična šetnja.
- I moja.
Filozof je ravnao očale i svejedno vrtio štapom. Arsen pođe s njim.
- Treba zraka, zraka. Najposlije -
- Ne idete vi za avanturama?
- Ovuda? - nasmija se filozof i prestane vrtjeti štap. Nakon stanke rekne podigavši nos: - Glupost!
Bijaše to dobričina, nasmijan od dnevnih polemika, ozbiljan od same kratkovidnosti i važan ko svršeni filozof bez mjesta. Bijaše i zaručen, ali njegova je zaručnica bila već na ladanju, pa je po svoj prilici poradi nje polazio u prirodu gledajući u mjesečinu i dozivajući u pamet njeno lice: Pred njima bijaše čisto nebo i srebrene strune, što podrhtavahu ko prosute kose sanjarske plavojke.
- Fali more - progovori Arsen - i zato gledam u nebo. Na njemu sva raznolikost boja i forma, ali fali riječ. A more govori.
Ali filozof prečuje, jer odmah stane govoriti o jednoj prljavoj aferi javnosti, a vraćajući se još govorahu o istom predmetu. Arsenu postajaše već dosadno i zamoli jednu cigaretu. A on, pružajući mu dozu, reče:
- Vidite, to vam je baš ono - da nije Arsen svejedno znao, što je "to" i na što ide njegovo "ono".
Zahladnjivaše. To je puzala zapuhana i mirisna svježina ko da se prosuše prašci nebeskih svjetova. Pijetlovi kukurikahu, ko da vidiš raspruženi im vrat i crvenu krestu. A pseto zalaja kao izazivano ogromnom tišinom. Arsen najedamput zapita:
- Je li Matić u Zagrebu?
- Nije.
Kad se rastaše, Arsen još ne pođe kući. Prolazio je kraj jedne osamljene kućerine. Negdje je plakalo dijete kao da gaziš kroz navodnjelu travu, a s drugoga kata gledaše u noć čovjek u košulji. "Što on to gleda i zašto ne legne spavati kao svi drugi ukućani? Kako je to neugodno i sumnjivo vidjeti o jedanaestoj čovjeka u košulji, kad svi oko njega spavaju... Što dijete plače, to ja pojmim, vrlo dobro pojmim..." i ne znajući ni sam kako, sjeti se one djevojke. On joj sada ne razabiraše lica i bijaše mu ravnodušna. Ali odatle se njegove misli stadoše izvijati u nešto skroz drugo dodirući se usput sestre, pa mimoišav i nju stadoše se kupiti oko trafikantice. Bijaše to kao put udrijemalog putnika, što najedamput dospije do svoje postaje, pa se niti začudi niti promisli, kuda je sve išao, uzme prtljagu i skoči iz vlaka.
Trafikantica bijaše još djevojče. Uzbudila je Arsena prvim susretom i on joj s nategom pogleda u oči. Uistinu - ljubljaše strastveno njeno tijelo, pogled, glas i kretnje. U svakoj prilici, u svakom raspoloženju bijaše kadar osjetiti nju ovaku i izgovoriv njoj u lice najnedužniju riječ bijaše mu usiljena slačina na jeziku i nepritajena pohot u očima. Jedamput posjevši se uza sto istrgne mu se iz ruku crtica, što je nastala "pod dojmom njezinog pogleda". Arsen je sada dozove u pamet sjećajući se svakog poteza pera, riječi i usklika.

"To je njegova gazdarica. Došla je već treći put u njegovu sobu. Njezin je korak nalik šaputanju, a oči se pomiču ko usne, kad ne smažu riječi. Bluza je u nje raskopčana preko bijelih grudiju s crnim početkom crte; i čini se, da je ovo početak svih raskoši, da je to obijest ribe, koju hvataš, a uhvatiti ne možeš. Svejedno - on nije digao očiju sa knjige. Zna, da je ona tu, a neće da zna. I sve shvata, sve vidi, sve osjeća. To je udovica s crnom kosom i bijelim laktima. A njezine su usne ko njene oči.
Ona: Moglo bi vam škoditi.
On: Molim?
Ona: Ne valja previše čitati.
Polutama. Zastori su spušteni, kroz njih puca žar ljetnog sunca. A sa njih se cijedi plamen ljetnih poslijepodneva i omara moždana.
On: Možda. I sad ju je pogledao s nešto prezira i žalosti. On zna, što ona hoće. Već eto deseti dan ne može da podnese njegovu šutnju i uvijek ga razgovara s umiljatošću i dragošću dobrih žena, koje su i majke. A on samo prevrće glavom i smije se u sebi crnim smijehom sarkazma i groze. Gospođo. Kad ćemo dakle početi?
Ona: Početi...
On: Ma da. - I tu je glas snizio, suzio i ko istisnuo, da ne provali u onakim punim notama, koje skaču jedna na drugu kao strune pohote i strasti: Rekoste mi neki dan, da ću instruirati vašu gospođicu kćerku.
Ona: Ah da! - Ona se je nasmiješila ko da veli: "Ah ta molim vas", a on je i to razumio. Kako to sve lako shvaća! Kako je cijelu proniče tako istinski, tako jasno, tako jednostavno! Ta on je ima na dlanu! On joj vidi i srce i pluća i - dušu... Tu je potapkao jednom nogom: Što želite? Što hoćete od mene? I zacijelo mu se sviklo ono, što je rekao u sebi, nasmijao se, jer je ona prevrnula i oči i stid, i zadovoljno ponovio: Ja vas imam na dlanu. I pružajući pest i opet rekao: Tu vas eto imam.
Ona: Ja vas ne razumijem.
On: A ko može mene razumjeti? Ja sama sebe ne razumijem. Jer slušajte, što je ovo? Ja sam zaljubljen u vas! Bogami... Gledam u knjigu..., a znate li vi, što je u toj knjizi? Vaša slika. Ja sam je našao u ladici, koju dobro ne isprazniste. I poljubio sam tu sliku i ljubim očima svaku crtu vašega lica. A vi se smijete na slici kao sada, na javi. I vaš je smijeh smijeh sreće, zadovoljstva i bezbrige. On je biserast i svijetao... On je kao lišće lipino i cvijet mendula. On je kao površina mora, po kome se sigraju sunčani traci...
Ona: smije se dražesno i ravna kosu povlačeći svoju pernatu ruku o masnoj crnini njezinoj. On joj se pričinja obijestan i ukusan ko komplimenti po balovima i cjelivanje ruku.
On: O gospođo! O draga gospođo! Ludo je gledati dugo u nebo i u more. Ona je modrina suluda ko vječnost... A vi ste mi obećali, sjećate se... Danas dakle mogu početi.
Ona. Dakako. Ali samo ozbiljno i dolično. Prijeti prstom, a on joj ljubi ruku prinašajući je k usnama ko da diže grudu snijega.
On: Ljubim vas. Čitave dane gledam u vašu sliku i do danas se ne usudih pogledati u javu... Njegov glas počinje drhtati kao pomisao na blud. Hvala vam. Moja je ljubav štovanje i milina - a vi ste tako ljubezni kao pogledi nebeske kraljice na ljudstvo što kleči. Poklonio se duboko i ne gledajući u nju zakrenuo k vratima. A sad idemo gospođici kćerki.
Ona: ostala je nasmijana čudnim smijehom, a to nešto čudna ko da je preko njene volje ušlo u njezin smiješak tihe lakoće. Čini se, da je to njegov odlazak ostavio nekaku sjenu garavu ko oči Ciganke i kobnu ko zavijanje pasa. I ona je mašinalno pošla k stolu, uzela knjigu i potražila svoju fotografiju. I najedamput nešto je pročitala, i odmah prevrnula stranicu i puhnula s potresenim lalokama. I pogledala uokrug ko da se je ona sjena raširila i stvorila nešto nakazna na zidovima. I opet upiljila oči u knjigu... O... To je njena slika! Slika od trinaestljetne njene godine!! U kratkim suknjama, sa stidom na licu i nepristupnim grudima. Tanana je i vitka, s nedohvatnim strukom i prosutim kosama. Na ovoj nema smiješka, jer u ove su oči duboke ko tajna, nejasna ko budućnost i beskrajne ko pogled u modrinu neba - i mora... Oh... Kako je gadno slago! Pričao o smiješku, dok pliva po obrazima ono čudno, ono podmuklo, ono crno svijetlo nevinih, trinaestljetnih očiju... Pričao o podatnosti, gdje žig svetosti i zakona čvrsto stoji udaren na glatkoj tvrdoći netaknute puti... Tu nema ništa od onoga, od svega onoga... Ništa... Tu je sve svetinja, obožavanje i obzir... To je ono, što vjera veliča, ljudi poštuju, zakon brani, a - zločin dira! To nije ona, o kojoj je on pjevao svojim usnama, što su drhtale ko pomisao na blud... To nije ona, što se daje i nuđa, a on joj cjeliva ruku i podiže ko grudu snijega... NE... To nije ona. Taka je bila onda još, kad je sjedila uz prozor okružena pogledima roditelja, morala i odgoja... Taka je bila onda, kad je gledala u svijet čudnim, dalekim i tajanstvenim pogledom - svoje kćeri!!!
I ona je izobličila pogled bacajući ga za njegovim stopama i nemogući se krenuti u drugu sobu, gdje sjedi njena kći o boku proždrljive strasti čovjekove, što gazi zakon od stoljeća pljuskajući svetost i božanstvo ljudi - kriknula je od strave i užasa ko da ju je ona avet od sjene obujmila svojim širokim, paučastim rukama:
"Gospodine Mariću!! Gospodine Mariću!!"

Spominjući tako u sebi cijelu crticu, ne uzruja se nimalo. On je počeo sasma mirno i sređeno sravnjivati noćašnji događaj s onom djevojkom i trafikanticom. Sravnjivaše njihova lica: ona bijaše nelijepa; nikada je on ne poljubi; u ove trafikantice tanano rumenilo, što je plamsalo na obrazima ko ružični oblak o zapadu sunca; čelo prebijelo i glatko, usne malene, krupne ko rasječena malina; žeđaše cjelov: tisnuti usne na krivo, nagrešpati joj kožu i isisati zaprepaštenu krv. Sravnjivaše kose: u one razbaukane ko da ih je ko raščupao; u ove ko oblizano perje gavranovo. Sravnjivaše ruke: u one isjeckani prsti i nabuhline; u ove prozirna bjelina ko jutarnja maglica. Sravnjivaše trup: u one iskrivljena, neravna ramena, jedna lopatica ispoljena, druga utisnuta, sise ko u opatice, kukovi ko lopatice, u ove stisnuta, uobljena pleća, sise tek zamjetljive ko da si prevukao ruku pod baršunastim koricama nakvašene knjige; kukovi ko još nakvašenije korice. Sravnjivaše noge: u one ko slomljene, u ove ko tapkanje srnčeta, što mu je mlijeko izbijelilo laloke.
Ne. Ona mu noćas sama po sebi ne dade ništa. Dvije ju je noći mimoišao s nekoliko riječi, a ovo što se noćas dogodilo, ovo je došlo nenadano, besvijesno, slučajno... Sama mu noć donese sa sablasnim zapadom, što bacaše one trupine, raspružene, podmukle, očajne. Ko slike "Izgubljenog raja". Da je sada sretne, ne, da ju je sreo drugdje, u hodniku... ništa se ne zbude. Ništa. Tek "mlaki cjelov", "mlaki cjelov"! šane poluglasno t. j. njemu se pričinilo, da je šanuo, pa otre nos i poremeti sve.
Tu prođe mimo njega čovjek, silnom brzinom. "Stalno ide na vlak" pomisli Arsen, ali se tek onda sjeti, da se ovuda ni ne ide na kolodvor. "A ipak, vidiš, nije samo ljepota. I "ona iz prvoga kata" je lijepa. Pa ništa. A trafikantica je lijepa, ali ima ih njene dobe, koje ni nisu lijepe". Kihne. Negdje je u ključanici mrdao ključ. I opet se sustavi na onoj rečenici: "što vjera časti, ljudi poštuju, zakon čuva, a - zločin dira".
"Bludnica - pođe u misli dalje - ostavlja te hladna ko ona iz prvog kata i umišljena milostiva gazdarica u mojoj crtici. Ali gle! Od odraslih žena, od odraslih žena - opetuje u misli ko da se zbunio - osvaja te tek tu i tamo po koja ili u posebnim situacijama... Ali ove, ove..." Prekine se, jer se najedamput stvorila sestra i odmah otišla. A Arsen gledajući za njom mrmljaše: "A ovo?... Ali ne! To je nešto drugo i glupost je reći, te bih ja imao posebno kako nagnuće k njoj. Štaviše! Kod same me pomisli hvata užasan stid, a kad joj stisnem ruku ne smijem ni misliti na nju. Nije istina i nije istina! Ja je ljubim i u tome je sve. Ljubim kao sestru i više kao potištenu ženu, koja nosi na sebi jedan otrcani intelekt. Jer eto - brzo i pobjedonosno proslijedi uvijek u misli - zašto sam ja veselo pozdravio ono njezino "kad bi bilo..." i zašto joj pružih svoju ruku. Eto! Eto!"
"Da, tako je i nikako. On joj nakazi život, on joj je teret, a ja joj pomažem, da taj teret zbaci. A poznato je najposlije i to, da mlado i nevino ima više privlačivosti. - To je sve tako jasno, tako jasno! A ja bio već pomislio, da je hladni cjelov impotensa, a noćas se vidjelo, noćas se vidjelo..." I dižući se u ovake utješne, svijetle misli, stane ga i opet napadati ono dimljivo i izmiješano. "A ova nije ni nevina ni mlada ni lijepa..."
"Glupost! Ono bijaše na osami, spontana provala nagona, pa basta!" I rasrdi se. Htio je da prekine s tim mislima, ali one se vraćahu ko jetke muhe na zadnje ostatke šećerne prašine.
"Tako je! A što se bacam u ovakva rasuđivanja i istraživanja, to je samo gubitak vremena i posao za nezaposlene ljude, koji od dosade zamišljaju osnove i - zamršene probleme u čovječjoj duši".
"Tako je! Valja prekinuti, valja prekinuti. Nosit ću cigle, psovati kapitaliste i subotom profućkati sve". Ali u cijeloj srditosti ne uspije raspršiti ono zamršeno. Dok je on tako mislio, osjećaše bezobrazno zalijetavanje, što mu umaraše mozak.
I zacvokota zubima. "To je groznica. Trava bijaše vlažna, a već je i ponoć. Kakve sve gluposti ne počinjam..." Tu stane i posluša brzi, nervozni udar zubiju i panični drhtaj usana. Slušajući ovako dospije do kuće i legne, a koža mu se na glavi stane pridizati i spuštati ko mjehur kad se počne nadimati.

IX.

Zaspao je tvrdim snom tek pred zoru. A drugo jutro podigne se čio i svjež i pođe ravno u svoju sobu. Ptice se nadmetahu besmislenim ćeretanjem, a gusta kiša šumljaše pod isto tako gustim oblacima. U ovu sivu, vlažnu boju nošahu se jednolične vježbe s piana, kukurikanje pijetlova i mljaskavo deranje kočijaško. A crveni i crni krovovi i zelene krošnje izgledaju u to ko dječja mazanja po smeđe-sivom papiru, kakim se omotava roba. Arsen se zagleda napolje i prošlost, onako, kako je on htio, istrgano, rasječeno, zapravo komadi prošlosti, stade mu dolaziti u pamet. On je tražio pojedine dijelove i našav naniže ih u glavi ko na papir.
Prva spolna ljubav: Adela, br. 4.
Bijaše on u šesnaestoj godini, s tek probitim brcima; ona u poodmakloj dobi. Makar je imadijaše pod sobom, on je znao, da je ona nad njim. Iskustvo joj bijaše u pospanom pogledu, usiljenim cjelovima i poigravanju prstiju, što bijahu ko prsti u švelje. Jer ona je njega primila oko pasa, povela k sebi i posjela na svoj krevet. Ona je prva potapkala njegova uzrujana stegna i počela se sigrati s njegovim tijelom, što drhtaše kroz njenu silovitu igru. I tako je došlo ono, ono tajanstveno, čudno i veliko, što pogazi prošlost i posagradi budućnost na novim temeljima, znadijaše ona. Izišav iz njene odaje, poispiv na njezinom krilu crnu kavu i izmiješavši svoj dim s njezinim, on ono novo samo osjeti. A ovo novo sad bijaše snaga. Na ulici je osjeti, i više u kući, a najviše u školi. Bijaše samosvijest, što je svakim korakom rasla. Kroz treći koitus bijaše ravan - njoj.
Glumica Zora J. Primorska varoš.
Zaostala je za direktorom, koji je pošao s njezinim mužem tražiti zgodan teren za njihov orfeum. Vidio je par puta na pozornici. Nespretna ko početnica, a brojila je nekoliko godina glume. Govoreći širila je ruke ko Hrist, kad zove k sebi malene. A sam je govor u nje bio ko čitanje nevježe, koji mimoilazi interpunkcije. Odijevala se ili u bijelu ili u crvenu haljinu, šminkala vrlo živahnim karminom i udarala crne podočnjake. U jednoj je roli izašla sasma raspuštene kose, crnih obrva i krupnih usana, golih laktova i kratke suknje, te joj crne čarape propuštahu ružičnu bjelinu puti. Glas bijaše u nje sipljiv, napola promukao ko od nahlade.
Arsen je potraži u garderobi, izrazi svoja čestitanja i dosta nejasno svoj nemir. Njezin ga muž dapače pozove na kavu, što ju je ona umjela prirediti ravno bosanskim kavedžijama. Arsen dođe. Ispiše crnu kavu i zapušiše. I Zora pripali, utegne dim, pa ga izbaci ko da je pljunula u plafon. Tu primijeti, da je ona vrlo hvalisava, da cijeni vanredno svoj organ, što ga nažalost izgubi i da je probiše dražesni brčići ko ujogunjeno derište. Njezin muž ode u gore navedenom poslu. Zora ostane sama. Izjutra je Arsen pohodi i nađe u košulji i crvenoj kiklji. Izvinjavahu se obojica, a podveče pođoše u šetnju. Ona je iščekivala svoga muža, ali ne dođe. Ona očaja, Arsen ju utješi. Doprati je do kuće, stisne ruku i reče:
- Oslonite se na mene!
Dođe i drugo jutro. Ista scena, nešto intimnija. Ona ga ponudi kavom, on nju cigaretom. A onda je pravim ushitom zamoli, da mu zapjeva koju od svojih pjesama, što ih je pjevala pred pola godine, nestašna, u kratkoj suknji i golih lakata. Ona se je otimala i najposlije popustila i - Arsen je otišao, ostavivši krevet u totalnom neredu.
Bijaše ona pod njim. On je prvi nju potražio, našao i dobio. Od svih onih tamo - baš nju, najnevještiju i manje lijepu. Ne bijaše već svaka žena - svejedno. Njegov se je položaj mogao označiti ovako: On ne bijaše već dečko, koji prvi put jede u restauraciji i primi ono jelo, koje mu se donese, već bijaše mladić, koji je ponešto obašao gostione i naruči jelo, koje mu se svikne.
Natalija, bez broja.
Po pričanju Amerikanka. Tanka, mršava, nelijepa. Spavaše s njom. Skinula se do košulje i on se skinuo. Pokriše se. Poljubi je u kose i umoran okrene se od nje. I ona se okrene. Za četvrt se sata obrati njezinim plećima. Njegova je ruka potapka po naježurenom mesu i prsti je uštinu.
- Ne luduj -
On gnjuri nos u pleća i draška se rukom o suhu put. To je meso, hvata ga rukom ko igličavi samet i osjeća gdje one iglice odjekuju u mozgu.
- Što ti -
Ona se ne okreće. On osjeća njezinu ruku, kojom se zaštićuje. U nje je i ruka mršava, ali nimalo tvrda. A njegova je pesnica hvata još uvijek i o laktu ga nešto reska ko da je ganuo uspavalu ruku.
- Ah!
Okrene se. Bijaše možda ogorčena, ali Arsen joj ne vidje lica. Zastro joj i prsa i stegna... - ko mora... A onda se digo, zakoračio k škafu s vodom i opet lego mirno do nje.
- Otkle si?
- Iz Mehika.
- I samo ste dvije tu?
- Dvije.
- A ovolika varoš.
- Da.
- A šta se tako zatvarate i ne date čovjeku da uđe.
- Gadni su tu ljudi. Ne puštamo svakoga. Potuku se, pa hoće i nožem.
- Ali ovolika varoš. Kako to?
- Tako.
- Da utrnem svijeću?
- Pusti... kasnije - tu se hrlo digne, uzme svijeću i pobjegne. Dugo se nije vraćala. Arsen se zamišljavaše, kolikom se ono snagom srušio na nju... Prsti mu još ko užareni... Ovuda se lijepilo njeno meso... Zastidi se... Kad se je vratila, zaudaraše. Arsen se okrene i rekne u sebi: "Što me nije tražila papira... Tamo je u džepu. Budala".
Bezimena. Granica. Park.
Ne zapamti fizionomije, ali se živo sjeća njezinog pripovijedanja i kretnja. Bila je sjela kraj njega na klupu.
- Dajte mi krajcer.
- Nemam.
Tu ga ona čudnovato pogleda i ko zastiđeno odvrne pogled. Pred Arsenom se bijele gola koljena, koje ona stiska ko da joj u krilo pada lopta.
- Uh, stražari... I noćas su me uhvatili... Da... da...
- Zašto te uhvatiše?
- Uh, stražari... Uhvatili me pa ajd... Rukave su mi razderali... Vise... Da -
Ponjihala se pa i opet ko zastiđeno oborila lice.
- A zašto?
- Uh, stražari. Vukli me... Dvojica, a jaki... I rukama mi razderali, pa ajd. - "Ona je luda!" pomisli Arsen i začudi se, što nije to odmah opazio. Jutro je. Vrlo rano. Nema ni žive duše, tek što prođe koji seljak s košarom, ali taj njih ne vidi.
- Uh... I tukli me... da - potvrdi glavom ko dijete - uporno, nekoliko puta svezali, pa udri... Uh... oni... dvojica. - Tu se duboko zamisli.
Sva je u prnjama, prljava, a tako mlada. Djevojčica. Ima nešto rumeni po njezinim obrazima, ali to je zato, što su joj oči bile - valjda - modre.
Arsen se bliže primakne k njoj. Dira joj koljeno. Na njemu je jedna fina, dražesna brazgotina. Ali makar je prljava, koljeno je u nje bijelo. Oblači velike cipele, neviksane od poroda. Na njima nema povezica, a bijele nekada čarape izgledaju ko nepočišćeni patos. I suknja je ovake neodređene boje ko zasićena prašinom. Surka je pukla o boku i kupovi vune vire ko da su tuda zaderali miševi. Ali po trupu je dobro odjevena, gotovo natrpana krpama i jednim vunenim rupcem, iscrtanim sijenom i suhim poljskim cvijećem. Spavala je valjda na sijenu. Gle, i u kosama ima sijena pa se češe rukom, što je zastire predugi, široki rukav od košulje.
- I tukli me... Uh, kako su oni ljuti... Da, da - I opet se zamisli, a koljena se ne prestaju stiskati. Nešto ima stidna na cijeloj toj djevojci. I glas je tih. Tako govore djevojčice na ispovijedi, kad osjećaju masni dah svećenikov, što im se zalijetava u tjeme.
Kroz granje se skliska trak sunca, a kola se valjaju i nekako tanano pucketanje biča potresava lišćem. Ovo je sjajno ko zažareni pričalac, što je pročitao svoju ispisanu priču. Ništa se ne miče. Tek što ptiče potresava rosulju i nasmija se sitnim glasićem dražesnoj svojoj budalaštini. Jer ono ko da je vidjelo ovo dvoje ispod sebe i nevino se ne zastidi, nego obijesno pecnu sumnjive ličnosti. Arsena smete taj ptić i pogleda u njega. Nepriličan je. Ne podnaša ga. Čini mu se da na njegove uprte oči gleda netko, što ima riječ piljarice i novinara. I dok on motri njegovo skakutanje, besavezno zuje u ušima tihe, ganute, uvjerljive riječi, što teku iz onih čudnih usana, kojima ne pamti boje. A ptića nestaje. Zapleo se o treće drvo, fićuknuo i ponio u letu zelenu balavštinu.
Arsen se nadvije nad njom i dirne joj koljeno, što se ne otme, ali se izvrne izdignuv haljinu. U njemu mutež ko da se ispremetoše grane i pijesak, zlato sunca i zidovi kuća, koža se napne, ali on bijaše svejedno od punoće mekan... Primi je i - bijaše kasno... Htio joj zavrnuti svite, ali je izgubi s vida. On bijaše gotov.
Dalmatinski podrum. Ponedionik.
Arsen ispija svoja tri deci. U birtiji je još jedan pijani, plavi majstor. Previja se, a glasovi, što ih baca, hrapavi su ko nenavinuta struna. Lice mu izderala prolumpana noć, a oči ko da je prelila krmeljiva suza. Užasno viče i tetura, dok se ne sruši na stolac ko komadina kamena. A na vratima se ukaže jedna žena, priđe k njemu i prodrma ga.
- Opajgora.
On ne diže glave, a ona se nimalo ne vrijeđa. Smije se na usne i oči; u njenom pogledu ima onaki smijeh, kaki se vida u džepokradica. Ona ne odlazi. A muž prevali čašu i gurne je u trbuh:
- Marš!
I opet tresne o sto i ostane tako. A ona se svejednako smije, dok joj birtaš ne migne, da ga se kani. Tu ona sjedne za Arsenov stol i ispriča vrlo povjerljivo, da je ono njezin muž, da je prolumpao noć i profućkao sve. Arsen je nuđa vinom, ona ne odbija. Puna je i mekana ko da je ono meso na njoj dobrano udarcima umekšano. Oniska dopire Arsenu do ramena. Ona govori, ali je okrenuta od njega i svaki čas svraća k njemu oči, te joj se vrat grešpa krupnom grešpom. Češće se zagleda u bradu i odmah baci pogled na Arsena pa obori oči. Tako se ona sigra i priča, kako je pijanica njezin muž, ali da će ga ona svejedno dovesti do kuće i poravnati mu kose. "Izlemat će ga zacijelo", pomisli Arsen, ali na njoj ne opazi nikake zlobe i okrutnosti. Noge im se dodirnuše, a Arsenu se pričini, da je zagazio u blato.
- Valja bit uviđavan.
- Neka ne pije - odgovara ona, a Arsenu je jasno, da ona mora biti uvijek pijana, pa i ne okusila vina. Ali tu stane osjećati smijeh očiju, što bijaše isto onako mekan i gibljiv ko njezina noga. Bijaše na njoj cijeloj podavanje mesa, što prima i milovanja i udarce istom nasladom i obratno: istom tom nasladom i - daje. Bijaše mekana, ne samo na mesu. Cijelo njezino tijelo izgledaše ko gruda masti, što se rastapa u dodiru i nikako se rastopiti ne može... A bijela nebesa bacahu sjetno svijetlo kroz stakla i zimski suton drhtaše od studeni. U birtiji zaudaraše po vinu i rakiji, ko da negdje ogromno pijandursko grlo hrče punom snagom. Mamurluk sjedne i Arsenu na oči i opet - njegova noga zagazi u njezinu. A oči, one nasmijane, meke i masne oči, stadoše se na mahove zalijetavati u zaduveno njegovo lice. Pa kad je ona pošla na stran, Arsen je proslijedi. Ona ne zaključa vrata.
- On spava.
- Ko mrtav. A šta će on?
- Vrag je u tom, vrag. - I ko da zna, te će "on" planuti ko seljačina, još se i više razmekša pod užarenim pesnicama, što je stadoše stiskati. Arsen se sasma tisne do nje pritištući joj nespretno nožne prste... Pijani ih glas ne smete: ne čuše ga.

X.

"Dosta je" htio je reći i misli Arsen. Kiša je prestajala, ali se to nije opažalo. Tek po oblacima bijaše gdjegdje nekaka plaha bjelina i osjećaše se dah sunca, što se veraše kroz onu gomilu. Arsen uvuče dim. Postajaše i njemu jasnije. Ne izbirane, same se nizahu ove žene prošlosti označujući sav uspon i propad nagona.
Ova crta bijaše sad jasna. U nizini, - Adela. Tu ne bijaše težine, umora i potištenosti. I krenu korak dalje. Tamo se na visini izvijaše čar i draž, ljupka, vedra i glatka modrina dalekih gora. I u duhu se zaleti i plamsaj dražesne mladosti zaplamsa u zadivljenom momačkom oku. Zasjaše oči, široke, velike, jasne, a rumen spodbi nabuhlu usnu. Tako se smješka mladosti ideal, što znači život, poletno ko krilo ševino, obijesno ko vrapčiji jezik i samodopadno ko pjesma kanarinčeva. Tek naivnost zasrami ljepotu njezinu i - on se zaleti nogama. Blijeđaše modrina i šikarje se nabiraše po njoj, ali - on ne stade. I kad se ponese do vrha, Zora bijaše pod njim i cijeli svijet u taj čas bijaše pod njim. Umišljena poza obalavi mu jezik vicevima, osjećaje zastrije lakoumnošću i momački cinizam besvijesnom brutalnošću. Bijaše ravan kapralskim porivima, oficirskoj duhovitosti i smijehu kavana. Žena bijaše tu i muško bijaše tu: ženidba i bordel. Govoraše ko higijena i prakticizam, začinjeno moralističkom soli: jedno je možno da zadrži majku, drugo da je - sačuva. Shvati društvo: budi normalan; sve je u tom: sredi se. I dok on tako na vrhu umovaše, ugleda dva abisa. I zadivi se snazi poleta, što ga živa kroz jedan izvede - ali se stresa, kad zagleda drugi: mutan se gubljaše u dubine bez svijetlog ideala i modrog posmjeha; u ovaj se je trebalo spustiti.
Ne trebaše tu krepkih noga: sam se skliskaše hvatajući drhtavim rukama grmlje i svježim grebotinama drugi trn. Ko bijaše nad njim? Ko pod njim? One zaostajahu - on je padao. I zastav najedamput na bacilu tuberkuloze, što mu sustavi vratolomni let, sabere se, skupi i zamisli.
Bolest ga povuče u se, jer ona ga odijeli od svijeta. Bolest ga baci u rasuđivanje, jer njegov organizam imadijaše u sebi nešto, što površina ne oda. I cinik lakoumnik postane razumni osjećajnik, budući otac ostane vječni momak, ne plaćajući poreza speciesu; bespravan, ali i bezobziran, van zakona - slobodan.
.... . A oblačje već udaraše u bijeg. Prepade ga iznenadni poklik jutarnjeg sunca, što mu zatuli u magareće uho, da se makne svojim putem. I zaista! Nasmija se sunce nezgrapnoj svojoj šali, a široki mu smijeh razotkri zlatne zube. Raširi mu se dobrodušno lice i sjajne suze od ogromnog smijeha zatitraše na staračkoj, dugačkoj bradi. I cijela zemlja odječi smijući se istim smijehom svog zakonitog druga. A lišće zadrhta i ko razmaženo curče - zastidi se preglasnoga smijeha... Ali ptice - ko djeca - udariše u ciku, unatoč prijetećoj šibi zadnjeg oblaka, što iz potaje žmirkaše ko pedagog...
Arsen se uspravi i uzdahne.
"Dosta je!" progovori sada u sebi. Pričini mu se, da je razumio svoju crticu. A sestra mu ne pane na um. Iz kuhinje razabiraše dva ženska grla: ono majke i dvorkinje. Računahu naglas, a dvorkinja na pojedinim mjestima živahno potvrđivaše: uhu, uhu, dok najedamput ne izbaci jedno okruglo - - eliptično "O".
"Razumijem, rekne Arsen, račun se ne slaže".

XI.

Sutradan ujutro, baš kad odbijaše jedan sat, digne se s kreveta i pođe napolje. Nije mogao usnuti. Dva se je sata premetao i silesija ga misli stane napadati... Prošlost, sadašnjost, budućnost - sve se je to izmjenjivalo užasnom brzinom, a on je htio da sve to lagano, razumno rješava. Ne uspije. Mučila ga ovisnost o ujakovoj i bratovoj kesi, majčinoj brizi, nepojmljivi osjećaj prama sestri, mržnja na kuma i zaboravnost na bolest i Markovu osnovu... Prevraćaše se s boka na bok, izmjenjujući svaki čas položaj tijela i prekidajući jednu pomisao drugom.
Sad bijaše na zraku, što se gusto vijaše nad njim i osjeti potrebu pušenja. U džepu napipa groš i pođe u kavanu. Uzme tri cigarete i duboko se pokloni kavanarici skinuvši dapače šešir... Jedan dim... drugi... i njega nestane.
Uspinjao se polagano. I što je više ulazio, to postajaše nebo svjetlije u drhtavici hladnoga zviježda. A tamo se izdizaše nezgrapna komadina, bez forme, s nekakim svijetlom ferala poštrapanih stakala. Luna. Noćas izgledaše ko bojadisani komad papira, što si ga u srditosti neravno izrezao i još srditiji na neuspjeh bacio napolje. Bijaše ko zgužvana. A cesta, što je tuda po visini vodila, bijaše obraštena po strani glogovima. Arsen se provuče kroz njih i stane na polje. Nešto se pomakne u travi. I njemu se pomakne srce, ali pođe svejedno mimo trupla. "Žena!" Niti je ne pogleda, nego ko pseto skokne na cestu i zakoraca brzim koracima, što zanašahu na strah i potištenost.
Koračajući ovako ne mišljaše ni na što, ko da ima za petama bezglasno, bajoslovno pseto, što preleti polje, presjekne cestu pa se izgubi u drugo polje... Tu se raskašlja na silu i uzdahne tri puta redom, pa zastajkujući pogleda u nebo.
"Žena. Bez kreveta. Nije nedjelja niti je subota. Vidi se". Sad istom pomisli, da se vrati i da kaže: moj je krevet prazan. I tu se sav zasjaji. Ali on je svejedno išao naprijed. "Tako ću da kažem: moj je krevet prazan; spavajte; ja sam i onako odlučio prošetati noć". To ponovi nekoliko puta, a onda se uzruja i rasrdi na samoga sebe. "A šta bi oni... koji kod kuće?" I opet zastane, uzdahne i pogleda u nebo.
Ovud se je pružala nepokošena trava što se savijaše o djetinjasti brijeg umišljenog potočića. Arsen se spusti na svu onu vlagu i lagano, lagano stade se sjećati jednog prošlog - već odavno prošlog - tjedna.
... Bijaše to u graničarskom jednom mjestu. Dani kišoviti, s reumatizmom jeseni i niskim oblacima. A kiša ko da truli oblaci iscjeđuju svoju gnjilež. I ovaj je dan prošao. Arsen legne iščekujući novce. "Hoće li sutra? Hoće!" Sklapaju mu se oči, t. j. on ih sklapa, ali vjeđe se nikako ne mogu sastaviti. Gleda. Prizemno razgovaraju i hihoću: piju špiru, njegovi gospodari i njihov jedan krznarski majstor. On ih je ostavio, jer mu izgleda ko da oni kroz oči ujedno pitaju: kad ćeš platiti stanarinu? A Arsen je protjerao ova tri dana jedva pomislivši na to. On se ujedno zabavlja mišlju, kad će mu stići novac, da krene - i dakako - da prevari stanodavce. S tim je načistu: neće platiti. To je jasno i razumije se samo po sebi. U trbuhu mu "leži" samun, što ga je progutao ko udav i sad čeka na prokuhavanje i pije vodu. Ponešto je umoran. Sinoć je prevalio trideset kilometara po kiši i blatu kroz sama muslimanska sela, da povečera na račun jednoga prijatelja. Danas se ujutro vratio, prošetao dan i legao...
Uspinju se. To je muž sa ženom. Svade se. Sad su već u pokrajnjoj sobi:
- Ti si pijan!
- Ti si pijana!
- Ti! Ne ću da spavam s tobom!
- Ja ne ću! - Raskrstiše se.
Arsen sluša preko volje i ne zna, kad će već usnuti. On se baš ne osjeća slabim, ali u očima ko da mu igra vatra... Ugodna vatra...
... Drugi dan. Ujutro. Najprije pošao na poštu. Ništa. U džepu ima sedam krajcara. Jedan kruh i rakija. Ispije i pođe preko, u Bosnu. Putevi su kaljavi, a cijela ta bosanska varoš izgleda ko da vječno pada po njoj ovaka bezvoljna, troma kiša. Uputi se filijalki iste, svoje, tvrtke. Tu je jedna djevojka, što izgleda ravna toj varoši: i ona je morala odrasti u ovakoj, baš ovakoj kiši.
- Gdje je poslovođa?
- Nema ga.
- Kad će doći?
- Ne znam.
Na kolodvoru (za tri je dana bio u njemu deset puta) pomnjivo čita "vozne redove". Čita sve od početka, po dva i tri puta pojedine stacije, i češće se zamišljava u to, nije li gdje koja pogreška u brojkama, koje označuju vozne cijene. Redar u fesu, uspravan i vitak, promatra ga, ali ne veli ništa.
O podne vraća se i opet za granicu, u Hrvatsku. Najavi se jednom krojaču i potuži, kako nema novaca, a posao ne ide. Krojač uvijek pripit od rakijetine, kojom pokadšto nuđa znance, slaže se potpunoma s njim. "Svi su lopovi, cijeli svijet hajduk!", ali ga ne zove na objed. Arsen je baš na to čekao, ali krojač se oprosti i uspne u prvi kat. Čudno odzvanjaju njegovi teški koraci i teško disanje, još čudnije treska tanjira. Eto, diže se dim! Krasna li dima!... Ali on već ide dalje do bunara i loče vodu ko konjče. Tu je i jedna djevojka s kondirom, a Arsen poćuti veliku želju biti s njom ljubezan i polaska. Dugo laska, a kad ona ode, osjeti, da je bio gadan, suh i neotesan. Popodne vraća se i opet krojaču.
- Jeste što opravili?
- Ništa!
- Ni neće. Slušajte vi, gospodine Toplače, samo mene. Pokupite stvari i bjež! Što prije to bolje.
- Pa jest! Čekam samo na novac. Tu ne znam, u koga bi.
Ali krojač saslušav žalosno zakima glavom: - Zaista! Nema tu ni u koga. Prokleti svijet - i ode u dućan.
Arsen se ne miče. "Pošao po novac. Znam ga ja. Pošten je to čovjek..." Mrači se. Varoš, što je preko rijeke, sasma je već tmurna i mrtva i čini dojam, što zatureno stište grudi i omotava mozak krpetinama. A život, što se tuda javlja, izgleda bez misli, grustiv i omamljiv ko špira. Ljudine su tuda ogromne i jake. U očima im nezaboravna prošlost grabeža i krvi, a na ruci težački žuljevi. Kad se krenu, potresavaju zemlju i ostavljaju široka stopala u blatu. Piju, ali se ne opijaju do mrtva; njihovo pijanstvo potencira samo divljački im pogled i reže krepke, tvrde i šiljate psovke, što ih prati stisnuta pest. I smiju se, ali taj je smijeh ko nepritajena srdžba, što se voli nasmijati i smrskati lubanju. Kad se povezu vozom, izbace svoje treskave glasove, što se natječu s grmljavinom, kad smrska stoljetni hrast i odječi slobodnom planinom. Zamjeri mu se i on će posegnuti za kuburom, što mu je ne otme ni kultura, jaka od oružnika i vojske. To mu još ostade; njegova je duša ravna duši pradjedova. Zato se on smije onakoj tijesnoj odori, u koju ga strpaše. A odora puca i on sarkastičan vuče za sobom njezine - prnje.
Krojač se vraća i nuđa ga duvanom.
- A vi još tu. Baš dobro... Šta sam ono htio reći... Da. Vi ćete u D. još večeras?
- Hoću!
- I vraćate se sutra ujutro. Dobro. Pogledajte, ima li što za mene na pošti.
- Hoću. - Odlazi. Za nekih pedeset koraka požali izgrdivši samoga sebe, što ga nije zamolio groš. "Da sam ga zatražio bar koru kruha!" A kad je uveče došao kući, zaboravi, da je gladan. Majstor ga ponudi špirom, a Arsen porazgovorivši se dapače s njim o vrlo važnim stvarima, pođe u sobu i legne. Tu ga stane mučiti na vlas sličan nemir ko i sinoć. Ista pitanja i isti uvjerljivi odgovori. Prsa ga bole ko da ih je pritiskao o sto, a on se danas ni ne primače stolu. Trbuh ko da se srastao s hrptenjačom, ali njemu je tako i bolje. U džepu napipa koru kukuruznoga kruha, zagnjavi je u usta i teškom mukom pojede ko da se je već negdje prejeo. Sad ga stane moriti žeđa pušenja. Nepce, jezik i želudac bijahu užareni od pohote. Skrpa nešto od prašine i mrvica, zapali i utegne. Ogromna mu se slačina razlije nutrinom i kad je htio utegnuti drugi dim od cigarete ostade tek crni komadićak papira.
... Treći dan ujutro. Ništa. I opet se spusti u varoš. Najavi se krojaču. "Nema ništa ni za vas!" Krojač je zabavljen mušterijama, pa se Arsen udalji. Odluči izvesti skrajnju osnovu, što ju je već potpunoma izdjelao. Otići će do župnika, sve će mu ispripovijedati lažući ovako: Ja sam đak, putujem i proučavam narod; ostah bez novaca... Župnik će radosno dati, jer će on, Arsen, to razviti na široko, iznijeti svoja opažanja i pravim interesom zatražiti podatke o velikoj iskusnosti i dubokoj inteligenciji rodoljubnog svećenika... U ovakim mislima navrati se u župni dvor. Pozvoni i napola otvori vrata. Jedna žena zapita: "Šta želite? Gospodin župnik nije kod kuće." "Nije. Dolazi o podne." "Hvala lijepa" odgovara duboko Arsen, izađe i odmah opazi da je ona morala saznati, e dolazi, jer je gladan. O podne se vrati. Pozvoni i otvori vrata. Nekaki žestoki glas zapita:
- Šta je?
- Tražim velečasnoga.
- Šta će vam?
- Želio bih s njime govoriti.
A onaj isti glas žestoko, jako i veličanstveno izjavi:
- Nemate vi ništa s njime govoriti.
Ne plane. Pričini mu se, da mu se glava spustila, pleća svinula i on je postao slab, malen i ponizan. Smirio se, zahvalio i odšetao polaganim koracima. Potražit će stolara. S njime je nazad nekoliko dana slučajno lumpao. Već dolazi.
- Ja bih vas nešto molio - plaho i ponizno progovori Arsen ne gledajući u njegovo poštrapano odijelo i srdite kretnje. - Uzajmite mi novaca. Gladan sam. - Stolar uzdahne, ali ga ne pogleda nimalo srdito:
- Ništa, gospodine. Ovo pet krajcara -
I govoreći od same turobnosti polagano, Arsen dospije prekinuti mu riječ i sjajno zavapi poluglasno:
- Dajte!
Imaše ih u ruci. I zadrži ih u ruci. Džepovi nisu sigurni. Uzme samun i krajcer cigareta. Silnom brzinom prođe varoš i zađe u polje. Htio je počekati, a strast mu zaigraše na jeziku i proguta tobožnju slinu. Guta i žvače, čini mu se, da je prije progutao, onda prožvakao. U čas se poboja, da je to san, ali dan je vedriji, jedan se je oblak raspuknuo i - sunce, sunce, sunce. On ga gore ne vidi: sunce ima u sebi... A tu želudac zijevne prejako, ko da se je mamuran probudio, te ga je zabolilo.
... Peti dan. Nedjelja. Ništa.
Navrati se krojaču. "Nema, majstore, ni za vas na pošti ništa". Majstor je danas silno zaokupljen. Cjenka se, hvali kroj i ponudi kojega rakijom. Arsen strpljivo čeka, da odu svi ti ljudi, ali njih je sve više. Majstor se obraća svaki čas k Arsenu.
- Misli, da ga varam. A recite vi, recite. Sukno? A kroj? No, gospodine Toplače.
Arsen sve odobrava i na sve pristaje. Na jeziku mu je da kaže: Kaki ste vanredan majstor vi - ali jezik mu nešto okreće na protivnu stranu i sve govori u sebi. Tu krojač pita:
- Hoćete i vi u varoš?
- Hoću. Tražim novaca, a ne znam, u koga bi.
Ali krojač sluša i prečuje. Arsen bi sio, jer mu noge užasno dršću. Kadgod pomisli: srušit ću se - ali on se odmah nasloni o zid ili čučne na kakvu vreću. Sad mu noge i jače zadršću... Dan je hladan. Ljudi u dućanu prejako žamore, a majstor nadglasava sve. Jezik hoće i opet da naglas kaže: Kakvi ste vanredan krojač vi - a tamo ljudi već odlaze. Ostaju sami. Krojač ga nuđa rakijom, bistrom ko voda. "Ta pijte, pijte!", a Arsen odgovara:
- Ne mogu. Odmah bih se opio.
- Šta je to tri čašice? Ja dnevno popijem litru i po. I evo me!
- Opio bih se odmah - uvjerava Arsen, a uvjerava tako, te majstor mora uvidjeti, da bi on prije jeo. A kad primakne čašu ustima, spopane ga drhtavica od uzbuđenja i izlivši čašu u sebe, želudac zijevne istim onim zijevom tako jako ko da će ostati otvorenih čeljusti. I druga... "Samo pijte" čuje glas, a on je siguran, da će mu taj glas reći: "Objedujte u mene!" Zato pije. A kad će se sastati kod stola, Arsen će i opet progovoriti toplim riječima, ali onda neće reći: Kaki ste vanredan majstor vi - nego: Kaki ste krasan čovjek vi... Pseto mu se mota među nogama. Arsen osjeća njegove oči i hvata za capicu. Razmiljuje se. Njuškom mu draga stegno. A Arsen sve govori u sebi psetu, uvjeren da ga pseto razumije. "Ni jučer nisam ništa jeo, razumiješ? Gladan sam. Padam. Srušit ću se. A moje su ruke slabe. Ni ubiti ne bih mogao... ni ukrasti... eto, ni zaprositi ne znam..." A one oči u pseta pune su suza i gledaju u njegovo lice, što je odurno od ganuća... Podne. Arsen se ne miče. Kalfa jedan odlazi na objed. Arsen se ne miče. Krojač je otišao. Arsen se ne miče. Najposlije i pseto odskakuta. A Arsen s nekakim kukavnim strahom samo čeka, da pojedu. On će onda reći: Dajte mi kost... Nema stida. Samo je potišten i slab, pa ne može govoriti. I opet osjeća bol u prsima i sve je u njemu savinuto. Užasna strast za lizanjem i oblizanjem stane mu zahvatati jezik. Mozak je mekan ko da nekud otječe. A jezik postaje veći, dosegnut će, misli, i prašinu na podu. Kako li bi on umio oblizavati i želio da svi ljudi vide njegovu majstoriju.
- Ajte! Gore je objed. Ajte samo, ajte -
On se ne čudi nimalo. Ide i svejedno se nećka. Izvinjava se, ali ide. Duboka, svečana podlost liže mu pogled, što je prazan i pun suza. Oči mu propadaju i iskaču. A kretnje su ko da ih kreće onaj jezik, što je oćutio grdnu snagu, da obliže izlizanu kost...

XII.

Prekine se. "Bijah podao i kako podao...", ali se ne zastidi. Sjeti se one žene, povaljene na travi. Sad bijaše uvjeren, da je njegova "totalna podlost" gladi bila razlogom, te ju je mimoišao tako kreposno, herojski, samozatajno. Ne bijaše on više kicoš, što iz dužnosti obalavljelog intelekta umije izrabiti svaku priliku. Da je Arsen sada imao i novaca, dao bi i - otišao. A ona žena, bez kreveta o drugoj uri u noći, dala bi sebe cijelu i još zahvalila. I Arsenu bi savjest bila čista. Ali njegov um bijaše u ekstazi jednim tjednom gladovanja stečenih misli i one diktovahu savjesti. Ali tu se počeo i nehotice udaljivati od predmeta.
Ovo ga gladovanje oduvijek napunjaše zanosom, koji je vedro izjavljivao svu onu podlost. Bijaše u tome istinsko uživanje. I ne samo to!
I sve one mutne, prljave, odurne scene, što ih mogaše naći u svome životu, iznašaše istim zanosom... Kraste organizma, što mrkom rumeni odavaju sav smrad svoje nutrine; ono žuto, što uznemiruje pokoj natrpanog želuca, pa se zalijetava u nos i rastvara svaki osjećaj; tjelesa, išarana crvenim pismenima noćnih, gladnih, bespravnih pisara; gulaš gnjiloga mesa i plijesan hljeba; blato, što stvara debele naslage na suhoj koži i štrapa razornim izljevima svoje nutrine bijelo platno; noćišta, što primaju izljeve katarskog grkljana i truloga znoja; smetišta, što ko bludnica skupljaju svako udo i prnja i otpadaka - sve je to blistalo u prošlosti i on upiraše češće na to svoj zadivljeni pogled i raskošnu riječ.
Pred tim izblijedi njegovo djetinjstvo, čisto i mirisno ko njegovani cvijet, sa zlaćanim vlasima i bijelim zubima; sa prozirnim haljama, što propuštahu anđeosku put. I smijeh, što mu iskazivaše zadovoljne zubiće; i igra, što mu iskazivaše razuzdano meso; i molitva, što iskazivaše nepomućene slike dražesti.
On u iskazivanju svoje lijepe mladosti osjećaše prama sebi neugodnu nepriliku - blato i smrad bijaše zanos, što se ne zastidi svojega poleta. I tu mu odmah iznikne cijela literatura pred oči, što je iznijela čovjeka u borbi sa stjenicama, u ljubavi s prostitutkama, u zagrljaju s kletvama. Brutalnost izviraše na svakoj stranici, sastavljenoj od crnih slova, o koja se upire čitalačko oko. Čitajući dijaloge, istinite u tančine, što bijahu dijalozi naivnosti i čistoće, bijaše mu stidno ko da je vlastito neiskustvo iznio pred prokušanu publiku. Lijepi junaci, što svojom profinjenom ljubavi nošahu zaplete i rasplete romana, bijahu antipatični ko salonske drame bez tučnjava ili salonske komedije bez pikanteska. Slika ženske ljepote bijaše suha makar slikana uljenim bojama, ako ne bijaše gola ili ako ne imadijaše bludnih crta. "Lijep čovjek" označavaše pisac svojega heroja i čitatelj ostajaše hladan. Ali dok bi ga prvo poglavlje uvađalo u podzemni svijet, gdje je patnja i blato izbacilo svoj vonj, čitava knjiga dobivaše posebni čar.
U "lijepim junacima" ne bijaše dakle ništa snažna: kicoštvo im zasjenjivaše i najradikalniju ideju, parfim i najžešći karakter, a ljepota i najdublji osjećaj. Ali u njima ne bijaše ni druge snage: snage humora. Duhovitost njihovih misli ne bijaše ravna besvijesnoj "zgodnosti" kakog propalice; smiješna njihova glupa poza ne bijaše ravna umišljanju "pruskog kralja"; blesaste primjedbe ni izdaleka ravne primjedbi rođenog idiote. Ne bijaše to fraza. Literatura je kročila tim smjerom, u koliko joj bijaše stalo do toga, da iznese boju i oblik čovjeka.
Bijaše snaga boli i snaga humora. Jer leptir ne pobudi nikada toliko smijeha, koliko jedan jedini skok buhe; niti zada toliku bol, koliku jedna stjenica; niti poremeti probavni organ koliko zgaženi žohar.
I "naturalizam" pogazi "idealizam" ko koitus stihovanu ljubav. Klikovahu: ljepota, a već drugo boštvo: rugoba rigaše samsonsku snagu i zasipavaše zasramljenu božicu.
Zavikaše: čistoća - i čisti se zastidješe, a blatni razderaše sve stranice njihovog programa i otriješe si tur.
A kad bi se literatura spustila u dubine ljudskih osjećaja, ona brišući sve te pridavnike i nehote iznese riječi u fakta. Ove dubine ko da ne znadijahu za drugo.
Razumio je to Arsen. Razumio smijeh podrugivanja i nagon mladeži, što je zaposjela bordele; i publiku, što je raznijela određene pisce; i literate što suvišnom logikom zaderaše u neorano polje.
Ali večeras - stane i klone. Jedan se osjećaj stane gurati kroz njega, da se istura naprijed. On ga nije puštao. Ne bijaše to strah, bijaše uzbuđenost, koja predviđaše poraznu činjenicu.
On je naime mogao pripovijedati o prljavštinama i gladovanju u društvu drugova; u kući, pred rođenima ne mogaše o tom govoriti. Nikako. Sad to osjeti i užasnom ga snagom stade moriti... Nije vidio noći ni laganog uspona lune, s prvim, slabim bojama novoga dana. Ne oćuti ni šuškavog zraka, što je hladan trepetao ko prvi prethodnik sramežljive zore. Ne ču ni odbijanje ure, što je dizala svoj metalni zvuk, pun ko bas piana, valjajući ga u beskraj horizonta.
Ostane tako i nešto progovori u njemu: "Taman tako. O bludu nikada u kući riječi; među drugovima to je zanosni razgovor." I ova se rečenica stane gibati u njemu puna strasti, da zahvati jezik.
I progovori to u sebi.
Nato se odmah digne. Bojao se rasuđivanja i spusti se u grad, u neopredijeljenom strahu, što je poput hobotnice plazio po glavi. Išao je brzo. Došav među kuće, postane mu lakše. Tu najedamput ispane pred njim čovjek. I prepav se jedan drugoga nazovu si uzajamno:
- Dobro jutro!
I ma da je bio odlučio odmah leći, kako dođe kući, sjedne u fotelju. Tjerajući onu rečenicu, umori se i više pa se i opet stane zabavljati s njom. Bijaše se proširila. Jer on osjećaše slične osjećaje i u progonima, ma primali ovi kakugod formu. Progoni pojedinaca, škole, države ne iznašahu se pred rođenima; isti duboki, tek zamjetljivi, neugodni stid. Sjetio se jednog događaja iz prve nedoraslosti: proćeraše ga iz škole, i dok pred svijetom iđaše radostan, pred rođenima obaraše oči. I u svim daljnjim sukobima i progonima odstupaše od njih istom neprilikom. A sada zaredavši po ovim neodređenim osjećajima, on ih najedamput ko slučajem - prokletim slučajem - sredi. Pred njim stajaše ko u knjizi:
Blud, prljavština, progoni i patnja: jednake forme stida i zanosa!!!
Oprečni, daleki, različni i bezsavezni razlozi: jednake, skladne, bliske i složne posljedice!!! Ne razumije. A uto se silesija događaja, sitnih i bezvrijednih stade skupljati ko munjina u ušiljani njegov mozak, u tajanstvenost, koja obavijaše činjenice, nepojmljivim neskladom rastvaraše misli. Nije se mogao oteti. A najgore bijaše to, što ulažahu i druge činjenice, koje niti ne bijahu usprkos s tima u savezu. Tako se dvije proturaše, izbite, krvave i smradne. Prva bijaše iz nekake kriminologije: jedna je žena osjećala spolni nagon samo onda, kad je muški otpadak turala u nos! Druga bijaše san njegovog prijatelja, koji je u snu koitirao s - revolucijom!
To ga pljusne. Možda je rastvorio začuđene i zgrožene oči, ali on ne znadijaše ni gdje se nalazi ni koje je doba ni ko je on. Spavaše li? Bijaše raspružen bacajući glavu, što ne mogaše podnijeti tupih nasrta nezgrapnih pomišljaja. Bio bi se digao, ali ne uspije. Bio bi zapušio, ali se ne mogaše domisliti, da se puši duvan. I sad ga stane ta zaboravnost napastovati. Puši se, dakako, ali što se puši, ne sjeti se. Umor bez počinka, besanica bez sna i glad vječnosti zažari mu mozak. Žeđaše li? Bio bi pio, ali ga ista onaka zaboravnost stane moriti više od žeđe.
A zora već nicaše. Tamna modrina neba trepetaše ko zastor. Pijetlovi, sasma drukčiji no o jedanaestoj, kukurikahu ko trube, što najavljuju dolazak kraljevne. A zablijedjelo plavetilo primi prvu ružičnu žutinu ko put pileta, što se je crvenilo o vršcima gora. I opet stanka. A tada zapjeva sjajno, raskošno sunčano grlo i dah njegov zaplamsa nebesima ko da je zapad izrigao svu blud utrobe svoje. Strune i vatra zažare hladni cjelov vaselene i novi dan zakorači rumenim talambasima i zlatnim frulama ko trijumf mladoga pobjednika. Ali Arsen se ne makne. Svijetlo i sunce prospava, jer budnost mraka izdere njegovo lice i skrene na krivi put njegove oči. Protegnut disaše teško, mrtav za cjelove novoga dana ko za one služavke iz prvoga kata. "Mlaki cjelov" puzaše po njegovome licu, što je klonulo ko sažgano od zažarenih, crvenih sablasti.
Izgledaše ko pepeo.

XIII.

Jedna čaša vuče drugu. U onim zapletajima neobičnih osjećaja, kojima je sva neobičnost bila u konstatiranju, ispolji se jedan osjećaj, što bijaše već ko zadušen. Bio je to odnos prama bratu.
Arsen se nikada ne porazgovori s njim, vezao ih objed. Ali što se je u ovo posljednje vrijeme manje obazirao na bolest, to je više počeo osjećati ovisnost o bratu. Nije ni to bio pravi izraz: Arsen ga je samo tom riječi tumačio. Ali ono, što ne priznavaše, bijaše upravo potištenost. Arsen mu nikada ništa ne prigovori, nikada mu ništa ne spočitne i nikada mu pravim akcentom ne odgovori. Dapače! Nije mogao da govori s njim niti onako, kako je govorio s majkom i ujakom. Arsenu u njegovoj prisutnosti ponestajaše dara govora, izmicahu mu argumenti i cijeli dokaz bijaše ko glina. Danas, drijemovan, sasluša iz hodnika pravdanje. Pristupi k vratima. U kutu se bio stisnuo "dečko od kancelarije", a brat je držao nekaki snop pisama u ruci izbacivši oči, što sijecahu svu onu zaprepaštenu, bijednu pojavu.
- A zašto nisi?
- Tako. Zaboravio sam.
- Tako, zaboravio! - i bratu zadrhta ruka, pa ga pljusne tako brzo, da je Arsen samo čuo pljusak. Uto se odmah okrene, blijed, te mu usne izgledahu ko da je u usta turnuo prozirni rubac, da se zaštiti od zime. A iz kuta se ne ču ni plač ni protest; ništa. Samo dva oka potištena, zastiđena ko sramna bolest skretahu na stranu.
Arsen se povuče u kraj. I on osjeti stid, s kojega ne skretaše nikuda oči, ali skretaše misli. I čas počekavši izađe. Ostavio kavu, ostavio sve i preletio ulice ne gledajući ni u koga. Knjige, što je ponio sa sobom, ne rastvori. Zapali cigaretu i baci. I sad tek stane onaj prizor pred njim življe, te sve razabiraše jasnije i bolje.
Udario ga, vrlo ga je jako udario i odmah mu je lice poblijedilo ko usjano željezo. Zamjećivahu se i prsti na licu. Nije reagirao. Malen je, istina, ali već o svome kruhu živi i nosi pljusku od pet krakova na sebi. "Zašto nije reagirao?" zapita Arsen, ali mu najedamput postane jasno, da nije ni mogao reagirati. Kroz one oči, što su skretale na stranu, isplazi nejasni, gušeni vapaj čovjekov. I taj vapaj u prvi mah ne rekne ništa. Ali sad se vraćaše ko progutana žuč. "Gutaj", gorko govoraše cinički jezik, "gutaj", odazivaše se porugljivo trpka duša. Ali one oči, što skretahu, nicahu sad velike i bijahu ko pogled ptice, što si je sastavio sa zemljom. U njoj već sve mrtvo, tek oči žive ko one udavljene Dezdemone.
"Glupost", strese se Arsen kao od zime i ugleda na klupi jednoga znanca, što je gledao nepomično u njega.
- O!
- O!
- Tako rano!
- Rano!
Znanac se uze smijati.
- Šta se smijete?
- Rano!
I Arsen se uze smijati. Obojica uzmahivahu glavama rastežući svježu, jutarnju pljuvačku prenježnim potplatima. A znanac se primi za prsa, udahne tri puta i zagrizav u brk progovori:
- Zrak!
On je pušio, ali nije utezao. Prsti mu bijahu popaljeni, ko omaljani. Jedan nokat, žut ko suncokret, uvijek zabadaše u nos i pomnjivo gledaše u ispruženu zanimivost.
- Gdje ste vi sada?
- A vi?
I opet se uzeše smijati. Znanac bijaše samo toliko smiješan, što se svagdje prikazivao jednakim riječima, kojima on podavaše deset puta više komične vrijednosti, no što one zasluživahu.
- Šta ste vi?
- Pišem!
- Dakle pisac?
- Ne. Pisar.
Išao je u red one obične grupe propalih đaka, što ispunja galerije, uboški dom i trotoare. Oni uvijek "nekuda idu", a vrte se oko osovine svojega mjesta ko muha oko lampe. Početkom ili svršetkom svake školske godine uzrujavaju se bez potrebe za ispit, ne vjerujući ni iz daleka, da će ga položiti. U prvo vrijeme, što su bez škole, sačinjavaju najživlji elemenat u neredima; ali kasnije njih zanima ponajviše sudbena rasprava. Tako se oni ne znajući primiču od političkog zanimanja u kriminalno. Puše svi, ali rijetki svoj duvan. Čitaju sve, ali se kod ničega ne zadrže. Ljubav je u njih romantična kao u svih ljudi bez novaca. Najzdušniji su posjetioci crkava i javnih zahoda. Živu od osnova. Lažu dosta ugodno i pristojno, a njihovoj istini gotovo nitko ne vjeruje. Poigravaju se s licejkama, a zapliću sa sluškinjama, zato im je najmrži stalež - vojnički. Njihovo je javno djelovanje ograničeno na primjedbe i odobravanje kod političkih govora pod pseudonimom "Općinstvo", "svijesno izborništvo", "otmjena publika", ili jednostavno "narod".
Arsen se ne sjeti, kad je znanac otišao. On se je već za njegove prisutnosti dva puta zapitao: "A zašto nisam ja reagirao?" Jest, trebao je izgrditi i osuditi svoga brata, ko što bi primjerice kuma ili ma koga drugoga; ali on je onda znao, da nije ni mogao reagirati. Sad bijaše poniknut i razjeden. Sjećaše se, da ga u prisutnosti bratovoj hvata uvijek neprilika, da ne govori svojim riječima i da nikada ne odobrava s uvjerenjem. Tu bijahu toliki prizori, kod kojih je sad sasma lako mogao uhvatiti svoj mizerni položaj. "Odakle ta neke vrsti impotensa? Nikada je ne opazih ko danas, ali ona postojaše i prije. A on, brat, nije tako neobičan prama meni, dapače, vrlo je obziran i pogoduje preko mjere." I odmah stane dokazivati. "Prije toga ne bijaše! Nikada toga ne bijaše!" A nešto vrlo prividna, razložna i logična zasine u njemu. "Uzdržava me, a nije obavezan. Ženio bi se, a ne smije. Živio bi drukčije, a živi tako." I odmah zagrabi dalje: "Ja mu dakle smetam, a smetati ne bih smio. Morao bi me otjerati, a otjerati neće. Morao bih o svome radu živjeti, a za mene nema više rada... Obolio sam i došla mi u pomoć - milost..."
Zadrhta. "Milost!" I jače zadrhta. "Nema rada, ali ima, mora biti - milosti". I ova je riječ počela rastezati osobitom nasladom svoja slova. Slova bijahu mekana i velika. Svako je slovo bilo tako izdjelano, te je samo o sebi zadržavalo istu riječ, dok najedamput ogromna naplava nečega mekana ne zaplavi njegove nježne grudi. A brat stajaše podalje od njega i silna mu bol razdiraše lice. Na njegovoj ruci bijaše ne krv, ne rumen; bijaše grč. I oči vrludahu ko da teku, ne u suzama; one isticahu. Ponešto mutna i nejasna, što on ipak dobro vidjevaše, ali ujedno i vjerovaše, da neće moći upamtiti, zaplete se pred njim...
Arsen se upre rukom. Iskrivio je vrat, ruka mu se uspavala, a reumatično reskanje zastruji nogama. Opipa. Fotelja. Strese glavom pa i opet opipa. Fotelja. Poravna kose i pogleda uokolo. Soba. Digne se odmah i, zapuhan, poblijedio, zareda po sobama. U prvi mah opazi, da su svi nekuda morali otići. "Kamo su otišli?" pomisli. "Kamo su otišli?" zapita... "I sada snivam; i sada snivam... Jest!"
Jest. Bijaše to klupa. Prava drvena klupa, a podalje je sjedio znanac i gledao nepomično u njega... Zvonjava. Svijetlo. Cjelovi. Prolaze djeca i cika djece kikoće u plaču i usklicima. Toplo je. Lišće je već oznojeno i zažareno, a jedan bijeli oblak polagano puze po nebu i nalik je sjeti rad izgubljene sreće. Arsen mu hvata bjelinu, gustu ko svinjska mast. Htio bi zaploviti jedamput tako tiho bez gromova i gledati na šarobojnu odoru prostranih poljana. A onda odmah osjeti dosadu i znanac mu se onaj pričini ko glupost, koja se zgodno izražava.
- Alaj ste spavali!
I obojica se uzeše smijati.

XIV.

I drugi put. I to baš isti san. Sasma isti. Ali začudo - ne prenerazi ga. Sada ga ne bi znao točno ispisati riječima, makar je njemu poznat u tančine. Uglavnom mogao bi ispripovijedati ovako:
San je počeo, kad je već muž moje sestre bio mrtav. Ne posumnjah nimalo, da sam ga ja ubio. Ne osjećah savjesti: osjećah raskošni nagon za životom. A sve bijaše ko žeravka u pepelu. Žeravka u pepelu. Tako mogu označiti boje ambijenta i svoj mozak. I da ispitujete bez kraja, kako je bilo, ja ću uvijek odgovarati: ko žeravka u pepelu... Vidio sam (u snu!) kao kroz san (!!) i umorenoga profesora, ali ga odmah zastre sestra. U kutu koitirah s njom. Bez stida. Ali što je glavno, ni ona se nije stidjela... Tu se probudih, a san je bio tako vruć, te sam i na javi vjerovao u zbiljnost sna (!!!). Kad pak sklopih oči, snivah potpunoma isto, u tančine.
Tu se počeo truditi, ne bi li ga što točnije ispisao, ali njegov je opis uvijek izilazio jednak "u tančine". I sjedajući na klupu, sklopi oči. Nešto se je slično i opet vraćalo. Rastvori oči i odmah sklopi. Onda se najedamput digne i sjedne na drugu klupu.
"Zločin! U snu!"
I sad se o to upre. "Došao je". I makar je stao istraživati njegov porođaj, udalji se od predmeta. On je pred godinu dana bio napisao jednu crticu. Napisao, razderao i odmah po drugi put napisao, pa opet razderao i za pola godine i opet - napisao. Sve ovake "bilješke" imaše uvijek sa sobom u džepu, ne šiljući ih nikuda. Sad je razmota i pročita na dušak.

"Emanuel otvorio vrata i zastao. Na kanapeu leži Adela, udrijemana, sama, s ispaćenim krivuljama oko očiju. Oko nje leprša tišina i klonulost. Ali sada - ona se trže najedamput i krikne, tek što je ugledala onoga čovjeka, po kome drhturi tajna i strahota... A on se rasrdio besvijesno i bezumno: A šta! Šta!! I izbuljio se u nju proždrljivo, široko rastvorenih ustiju.
Adela, tiho, zijevnuvši: Alaj si me prepao... A Emanuel ko da se snašao i ko da je onaj kratki prizor odavna prošao, pošao do nje i sjeo. Onda se nasmijao svojim čudnim smijehom: Gdje ti je muž?...
Adela: Emanuele! Emanuele! To je bio uzdah slučajan i beznačajan. A on se smije uvijek istim smijehom i draga njezinu dugu, bijelu ruku, prozirnu kao bjelina skrofule... Nebo je bijelo, mrtvo. Do njihovog prozora strši golo, nepomično granje... Adela je beskrvna, bez riječi ko sjeta i bol anemije. I Emanuel je tih: nije ko drugda, s bludom na usnama i pohotom u očima... Šute oboje.
Adela: Gdje si bio ovo osam dana?... Ja ovako sama, uvijek sama....
Emanuel: A on?
Adela: Otišao je... Ja sam ti javila... Vraća se prekosutra...
Emanuel grohoće: Vraća se! Vraća se! Šutnja. Onda on pita i ponavlja uvijek dragajući njezinu ruku: Gdje sam bio? Radio sam - pisao -
Adela: Pa ti i pišeš?
Emanuel: Da - rijetko. Slušaj. Pišem vrlo jednostavno. Tebi se ne bi sviklo. Ti voliš lijepe riječi i topao stil. U mene ti je sve kratko, tvrdo - činjenice... Slušaj... Hoću da ti pripovijedam... Zapravo to je studija, razumiješ... Prestao je dragati, turnuo ruke u džepove i zagledao se pred sebe ne trenuvši okom. Miran je, tek pokadšto izmakne se po koji laki trzaj mišićja oko ustiju ili preko čela. Govori isprekidano, na mahove, lagano, vrlo lagano, ko da uspavljuje onu ljupku ženu, što se stisla do njega prebaciv nogu preko noge i primiv se rukama za koljena. Oboje su tihi ko san.
Što pokreće velika djela? Taština. Želiš ime, slavu, popularnost, hoćeš da značiš nešto u svijetu, u narodu. I eto - niču novinari, političari, učenjaci, pisci - čitava jedna legija ljudi, u kojih je taština jača od želuca. I niču heroji i - mučenici... Naravski, mi vidimo samo čovjeka, što je prošao u tamnicu radi ideje, ali nikada ne primijetimo, radi čega je došao uopće do jedne ideje.
Ovaki je moj junak. On je u mladosti odlučio dati se sav narodnoj ideji - dati se na javno djelovanje. Tu su novine, protivnici, pristaše i nedogledna masa... tu je ime i značenje. U svojoj naivnosti on sav podrhtava gledajući sebe u ustima hiljada i - nad hiljadama. I radi, sprema se, uči - ostavlja uživanje niskih: ženu, vino i tako redom... Njega vide planine i soba... Njega slušaju gorske vrleti i četiri zida... Ali zamalo, onako korak po korak... on primijeti, kako javno mnijenje sve ovo "žrtvovanje za općene interese" promatra sa sažalom... Ali razumi: ono drugo javno mnijenje: jedno je, što osuđuje brakolomstvo, a drugo, što ga ističe s poštovanjem - jedno novina, drugo četiriju oka... On to primjećuje sve bolje i jasnije... Na sudu jedamput, kod rasprave protiv jednog viđenog čovjeka javnosti, našao se u mnoštvu slušalaca. Optuženik je bio tužen radi političkog delikta. I osudiše ga. A od publike dahnuše mnogi: eh, kad je ovolika - bena! To je moj junak dobro zabilježio. Njemu se sad pričini, da je vidio ogromne, nasmijane usne... da je vidio onu tajnu, tek zamjetljivu, ali veliku porugu na sve radnike za narod... A on je gledao iste slušatelje i suce kod druge rasprave protiv jednog ubojice i provalnika. I tu je primijetio i na sucima nešto od - strahopočitanja. Porugi ne bijaše ni traga... To su te činjenice... U njemu se sada pretrgnu sve niti. Izgubi ravnotežu, rasuđivanje i zaključivanje... Osjeća samo stid, stid - ogroman ko one umišljene usne. Sreta ih u razgovoru, u pogledima, svagdje... A on stupa, čini mu se, osramoćen, ispljuckane ideje, što bijaše njegov život... U Emanuela počeše mišice da igraju, ali se ne mače... On hoće, da ova žena, što je prevarila svoga muža i podala svoju golotinju drugomu, sasluša sve, sve i da - shvati. A onda, da je tresne iznenađenjem, što bi joj grozom napunio pogled i progutao krik. On, dakako, već nije normalan... On gleda čitavu tu svoju rođenu domovinu kao uspjelo poprište za ubojice i varalice, a oni drugi gacaju pod rugom i ako nemaju stida, svrše ko - bene!! Tako on gleda svoj narod kao sredovječno razbojište, gdje jači za grabež i otimačinu dobivaju diplome i - krune... Razumi: on već nije normalan... On je faktično mahnit... One usne sreta i vidi svagdje... I najednom sune, mu u glavu misao: rehabilitacija!... Dok on to čini, on je uvijek lud, razumiješ... Rehabilitacija... Jer on ne može da bude sprdnja... On je taština: on hoće ime, slavu i - strahopočitanje... To je još dodao i odmah vidio, da je ovo posljednje - strahopočitanje - jače od prvih dviju... I tako on luta, vrluda, i smišlja strahote... Onda počinje pripovijest... Sadržaj je ukratko ovaj. Emanuel je pogledao ravno u Adelu. On se zaplete s jednom udatom ženom i kao ljubomoran ubije muža... Tri hitca... Ona je skočila i zaurlala ko gladno pseto, ali to je urlaj, što se ne čuje... jedan tu, drugi tu, treći tu... On je klecnuo, srušio se mrtav, mrtav, mrtav. I u grohotu, usiljeno, nenaravno, ko da u njemu baca sve rastrovane, rastrgane nerve i onu pušeću se masu u glavi, pošao k vratima.
Adela: Emanuele, Emanuele!!!
A nebo ko njezine ruke uvijek bijelo, glatko - tek što se nije ni ganulo, bez drhtaja, mrtvo..."

"Bez drhtaja, mrtvo", ponovi. Ali nebo bijaše ljetno; sažgaše mu bijelu odoru i ostade golo. I Arsen odmah odvrne od njega pogled. Pamtio je historiju one crtice: "Rasprava protiv viđenog čovjeka javnosti" i "bena" bijahu fakta. On je vidio i čuo. "Javno mnijenje četiriju oka" i "strahopočitanje" slušaše na svakome koraku. A ono ostalo on je izmislio, pod sablastima "ogromnih ustiju" što bijahu sa dviju strana ulice. Ali sada stane ga zanimati, kako se u tome rodio zločin. Jer on je to onda - prvi put - instinktivno pisao i zagledav u tome apsurd, razdere. A nakon pola godine uprv se o taštinu, što je čitaše kao veliko pokretalo u delikventa, a gledaše u javnome životu, napiše to i po treći put. Ne bijaše to više apsurd, ali bijaše samo mogućnost. Taština bez delikventskog terena izrazila bi se drukčije, a noviji pogledi, što ga uto zahvatahu, učiniše, te je to ostalo samo "crtica", koja nije njega ni u što dirala. Bijaše studija, u koju ne ulažaše on.
"Gle, mišljaše sada, u tome zločinu u snu ne bijaše već taštine. Ne bijaše ni nužne samoobrane ili samopomoći... ni polucije... A što bijaše onda?" Ne iznađe ništa. On prestane i pitati, jer već bijaše tu sestra. Došla je onako, kako je često dolazila. "Nenadano i besavezno. Mislio o desetom i baš u to deseto - stvorila se ona... Došla i prošla... Tako čudno".
Ali on je znao, da ga sada sestra neće mimoići kao onda. Znao je, da će se odsada uvijek motati po glavi i on je neće nikada više tjerati. Pričini mu se, da će ona biti tu kao i Adela i da mu odsada ostaje rasuđivanje bez uzrujavanja. Kao da se otrijeznio od prolumpane noći i pošao u potragu za šeširom, što ga je izgubio, ni sam ne zna gdje...
Večeras je imao doći Nikšić. Arsen pođe prema kolodvoru. Bijaše mu kao svejedno, dođe li, ne dođe. On je putem mislio o svačemu, ali jedna ga misao napadaše uporno. Priličilo je to putniku u strelovitom vagonu; izmjenjuju se predjeli, stacije i sela, ali on uvijek vidi "Opasno je van se nagnuti", izlizano drvo i "Na znanje".
"Kum. Ne vidjeh ga već tjedan dana. Ni sestre ne vidjeh. Sinoć je sretoh, ali ne znam, je li bila vesela ili nujna". Ferali se užigahu. "Brat! ff!" Zakretao je u glavnu ulicu. "Začudo te ne mislim na majku. A ujak ko da ne postoji. Profesor, da, čudno". Rolete štropotahu. "A Nikšić će zacijelo doći. Najposlije - bogzna. Možda i ne dođe".
- Molim, da pripalim.
Arsen mu podnese cigaretu, ali ona nije gorila. A on je svejedno gnjavio iscrnjeni vršak u zlatnu glavicu nepoznančeve smotke.
- Ta ni vama ne gori -
- Ne. Ne gori.
Nepoznanac uzvine obrve i srdito pođe dalje. A Arsen stane ogledavati onaj crni vršak, pa kako mu se cigareta odlijepi, baci je na trotoar. Onda je zgazi nogom i otre nos. "To će biti vrlo velika kuća, a ako pođem na kolodvor, neću dospjeti na večeru; ako pođem šetalištem, srest ću Jelku". Šetalište se već pružalo pred njim živahno od šuškavih ljetnih odjeća. Iz jedne klupe začuje sestrin glas i priđe k njoj. Pogleda je u lice velikim zanimanjem niti ne opaziv, da je do nje muž, makar se je porukovao s njim.
- A kuda vi?
- Na kolodvor - odgovori Arsen i ne pogleda ga. I sjednuvši s druge strane sasluša ove riječi kao kroz staklo:
- A vas nije dugo vidjeti. Jeste li se gdje smjestili?
On je gledao vrlo pozorno postrance u sestru, a onaj glas nastavljaše:
- Traži se vježbenik s početnom plaćom. Možda bi što bilo za vas.
Arsen odilazeći htjede uhvatiti izraz sestrina lica, ali mu sasma izmakne. "A dugo sam je gledao i sve sam onda vidio i ničesa ne umijem opisati. Kao i san". Tu mu pane na um profesor. "Što je ono govorio? Začudo ni ne osjetih da je kraj mene. Ko da ga ni nema". Nasmija se gluho. "Ko da ga ni nema..." I opet se nasmija. "A Nikšić je zacijelo vidio Marka. Bogzna što je s onom osnovom..." Tu ga napane zdravi istinski smijeh, što raspoloži čovjeka i omili slušateljima. Usne mu se nisu nimalo krivile; smijao se u sebi. "Osnova fuć! Ko i tuberkuloza". Da je sada sastao ma koga, bio bi se - pričini mu se - o tom razglagoljao, i zaboravio na vlak. I on se ogleda. Po strani sjeđahu mladići šarajući štapovima besmislice, koje ne nađoše već mjesta na jeziku. Znanca ne nađe nijednog i sjedne na klupu do jedne stare žene. Razgovornost ga odmah ostavi.
- Lijep je zrak - rekne ona i zatalasa rukom po zraku.
- Lijep, da -
- ..... pokojni S. podban. - Tu Arsen počne slušati. Ona je morala već duže vremena govoriti. Sad već pripovijedaše o pokojnoj ekselenci vrlo točno, što je o podne jela i ko je sve u nje dolazio i kako je ostavila sve nećaku, a ženi ništa.
- Od koje je bolesti umro?
- U želucu, tako.
- Od raka?
- Da, u februaru.
Arsen se digne. "Ova je žena gluha, a tako brbljava. Bluna!" A na kolodvoru motaše se sila svijeta. Znoj mu ne smetaše ništa. Restauracija ozvanjaše od treske tanjira i govora, što se valjaše po pjeni ledene pive. Nitko tu ne osjećaše sparine, jer im se u mozak zalijetavaše ladanjski život, sa zeleni i bezbrigom. Po hodnicima stiska i obijesni poklici, bijele haljine i veselo rukovanje. Koliko radosti! I kaki smijeh! Taki se smijeh sluša samo na kolodvoru i na ladanju, kad ljeto razotkrije vratove i u bijeloj, lepirnoj odori ponese dangubu žensku. Na svima ovima ne bijaše jedne bore, što bi sjećala na rad, a odurna bjelina ruku izazovno kliktaše: Nema žuljeva na dlanu mojemu i prsti su moji tanani ko cjelov ptice. I odmah se osjećaše ptičji njihov let i činjaše se, da ga smijeh nosi. Odakle življahu svi ti mirisni i dražesni stvorovi, što im je šećer napunjao nabrekle usne? Nitko ih za to ne zapita. A njihovo veselje srtaše cvrkutavo i uda se premetahu ko brbljavi jezici. Dražest i bezbriga smijuljasto gledaše u kamilska pleća poslužnika i kad ih opali smrad tercijaša, njihovi iznenađeni nosovi nabreknu ko mačja njuška. Svi hodnici bijahu njihovi i njihova dreka ušutka rogobornu lokomotivu. Arsen, sjedeći na klupi, zaveze oči po onoj gomili. Sve mu izgledaše bezvrijedno. Bezvrijedno ko igračke i papirnato cvijeće. "Baciti sad bombu u onaj kup tamo, bilo bi vrlo lako". I jest. To mu izgledaše tako jednostavno ko preskočiti uže. Ali Arsen je ne bi bacio. "Ne bih, rekne, a ipak ni najmanje od groze ili straha". Njemu to izgledaše bez smisla kao i preskočiti uže. "Skoči!" govoraše mu nekaki drzoviti glas. "A zašto?" pitaše dosadno Arsen. "No skoči, da vidimo". "Ne ću. Nema smisla". "Nema smisla, jer ne možeš". "Glupane!" "Dvije stope ne bih preskočio!" "Ne". "A šta ne!" "Nuder, skoči dakle". "Ne ću. Ne da mi se". A onaj glas zamre ko da je pošao nekuda duboko, duboko... I preko volje, ko da se skliska na glatkoj, kosoj daski, spusti se i Arsen za njim...

XV.

Skliskaše se polagano. On se najprije sjetio vrlo živo one noći, kad je tražio vanbračni cjelov na licu svoje majke, u ogromnoj želji, da iznađe, e je on vanzakonsko dijete. Bijaše to onda besvijesna ekstaza, u koju se zaplitaše luđačka zapara. I sada se odmah do ovoga nadoveze sestra sasma mirno i razložno. Ne bijaše li krik individua, koji osjeti zakon oko sebe i na sebi, a duh nedisciplinovanih praotaca u sebi? Gle, kako mu to jasno zablista u polumraku, što naginjaše na potpuni mrak. I on klikne, pretjeran od zanosa i uzbuđenosti:
"To je zadnji krik individualizma. A kuda se ono sve veraše od Adele do Jelke, od bludnice do sestre. A izmičući zaprlja svoju rumen skrvavivši sebe. Vidim vas, sve vas prozirem, koje padoste žrtvom štipaja moga. Individuum reagiraše ne donoseći poreza speciesu. Perverznost zagrohti, poštrapa pokoj i mir, i kletvom ovjenčah pobjede svoje. Šta briga. Je l' genij, je l' luda, je l' delikvent! Čitavo ljudstvo nosi jednu psihu u sebi i dok evolucionirasmo sisteme društvene, ona se ne evolucionira nimalo. Dođite u ovaku samoću. Ostanite bez službe i odbacite sve predsude - pa da vidite duše biblijskih heroja inkarnirane u Hristovoj braći. Šta briga! Poslužiste li ih ludnicom, tamnicom i sterilnošću. Oni nose čovjeka, što grmi: Tijesna je cipela zakon; mi je odbacismo, a vi unakaziste plemenita stopala svoja. Zdravo, Kinezi, pozdravlja vas Izrael!"
I zazuja to u njegovom skliskanju, što postajaše bezumno i strelovito.
Padaše.
"Ne osudite čovjeka, jer nije nužno da pokažete podlu glupost. Ne iznesite ljepotu, jer blato je brutalnim kretom sruši pod udo svoje. Ne čudite se apstinensi literata, boraca i mučenika, jer intelekt im proždrije spolni nagon. Eto ga, eto! Bog bluda! Čovjek bluda! Blud individualizma! Perverznost!
Klicaše ko čovjek, što strmoglav sune u bezdno.
"Vidim dno: ono je zločin!"
I mrak stade padati, ko pljuskavica, što je nosi bezmilosni vjetar. Nigdje zaklona. Sve porušeno. Potoci mraka. Bare mraka. Svijetlo mraka. Groteskni bljeskovi vijahu svoju slomljenu dreku, da upru prstom u sve dublju tminu. Oni je pokazivahu. Nesretnik je trebao da vidi užasni mrak, u koji padaše. Zato je bljeskalo. I tutnjava boli i gorčine stane se motati ko dreka panike i mozak u vati.
"Perverznost, jest! Perverznost je besplođe! A ona zar da je ponijela na sebi sve ovo miliona ljudi, ona zar da je rodila djecu, kad je sterilna ko reakcija na zahtjeve speciesa?! A ona, veliš, ona je dubina psihe. A dubina psihe, veliš, ona je ravna od vijeka u vjekove!!!
Ha! Ha! Ha!"
Stane se grohotati, proždirući samoga sebe ko glad.
Kolosalni nesklad zabrenča i zamota mu groktavu misao.
Ne trebaše bljeskova, da mu pokažu abisni mrak.
On je zagledao nesklad - on bijaše nesklad.
Jer već ležaše razmrskan - na dnu.

***

Probudio se na klupi. "To bješe noć!" I kako je napeo mozak, da se svega sjeti, ne sjetivši se ničesa obuhvati sve i veliki se osjećaji zatalasaše u njemu. Mrena mu zastrije oči: sklapahu se. A iza sklopljenih vjeđa šarahu se fantastične boje istoka i zapada, kad ljeto izdiše u znojnim cjelovima ili u rosnom posmjehu. Ni jedne misli ne složi, a ipak, pričini mu se, da je sinteza ovih posljednjih prolumpanih dana: suza. Kako se je ona izgurala i istiskala, u prvi mah ne shvati. Živa uspomena jedne bludnice, Ljube, stane plamsati na usnama i sažge sve. On nije sada znao opredijeliti njezinog lica. Ali mučeći se, da ga predoči, osjeti ugodne žeravke njenih cjelova i stane tako. Imadijaše ih na licu. Ko žig. I povjerova, da mu ih ni vrijeme izbrisati neće.
"Nitko me tako ne poljubi. I kad posumnjah u moć poljupca, kad mlaki cjelov raskvasi balavom slinom lice, ti dođe, o javna bludnice 0 broja i povrati mi vjeru u nj... Dođi i dođi... Stani o bok moj i o svojoj ću te ruci povesti kroz svijet: I ja ću reći glasno: Ovo je javna bludnica 0 broja, zovu je Ljuba, a ja je krstim sa najljepšim imenom mirisa, i ko sveticu vodam sa sobom... Dođi i idimo!"
Tako on govoraše, ko da je ima uza se i kretaše naprijed. Popuhivaše. A njemu izgledaše sve bijelo i hladno, samo vatru alkohola osjećaše u sebi, Zađe u klub i primi se novina. Čitao je, ali ništa ne upamti. Bio je sam. Rastvori jedna vrata i prođe sve sobe. Tišina, čista i prazna, ishlapljivaše se iz svježih još zidova. Ne sjedne. Nasloni se o vrata i tupo izbulji. Prisluškivaše, ali mamuran zaklopi oči, izvrne se, protre i sjedne. A Ljuba se i opet stane šuljati, na prstima, lagano, mekano...
"Dođi i idimo. Svi će te vidjeti i treba da vide. I raspoznat će te, ali ja te poznam jedini..."
"Tako... Plačeš... Bliže... Plačeš... Kako to teče - teče... teče... Čitava rijeka... A odakle tolike suze?... Oko nas zima, a mi smo ljeto. Jug na sjeveru, plamen u ledu..." "Odlazi, huljo! Htjedoh te zadaviti. Ne smij se. Ajd! Slab sam, misliš. Varaš se. Ajd! Velim ti! Ajd! Ajd! Ajd!"
Ne bijaše nikoga, a Arsenu se pričini, da je predugo zaspao. Digne se, izađe i odmah sjedne. Vlasnik bordela pane mu na um.
"Ajd! Huljo! Huljo! Da!"
Drekne i opet se probudi. Po klupama bijaše nešto svijeta, ali on ništa ne razabiraše. Mrena mu uvijek bijaše na očima, pa i sad, na javi, sve mu se činjaše bezbojno i neodređeno ko san. I ne znajući, zašto, pođe k sestri. Tu ispije tri čašice rakije, ispuši dvije cigarete i nazove kuma prascem.
- Cijelu si noć i opet -
- I opet i još ću.
- A ko plaća?
- Večeras ćeš platiti ti.
- Ja? A odakle?
Sestra ga je nasmješljivo gledala i sjela do njega. Bijaše radosna. Arsen je nikad ne vidje taku. I potresavši jezikom reče:
- Ništa se nikada ne boj! Ti si slobodna. A za tobom uvijek ja. Ja. Jer ja sve žene ljubim. I poštujem.
Ona ništa ne odgovori, a za nekoliko minuta zapita:
- A ti nisi još ništa našao?
- Nisam. A ti ćeš mi dati nešto.
- Za piće ne dam.
- A ti mi daj za žene.
Pogledaše se čudnovato, dok Jelka od navike ne zaprijeti prstom.
- Ni zato.
A Arsen se digne i hrapavo, puno, ko da mu se u ustima rastapa šećer reče: - Veliš: ovo je moje dijete, ali žena ga izrodi. Veliš: ovaki je društveni moral, ali žena ga nosi. Veliš: ovo su moje suze, ali bez žene ne istekoše napolje. Poštuj ženu, veliš, ona je majka. Ali poštuj ženu, velim, ona je i prostitutka. Ne buni se. Ne buni... Jer sam tako dobar... dobar - i on je zagrli, poljubi, pa prevaliv čašicu izađe.
Bijaše mu, da nešto obujmi i da nešto izgrdi. A rakija mu stane udarati izazovno u mozak. Uhvati se za džep, ali ne napipa ništa. Odluči potražiti Nikšića, ali se odmah sjeti, da ga naći neće nikako. Izjutra, oko tri sata, pijani se izgubiše. Nikšić bijaše u pijanstvu čudnovat: prodrijemav se na klupi udaraše u zečji bijeg gubeći obično šešir.
A Arsena minu san. Drhtahu mu usne i duša. Ono u njemu, što bijaše u mozgu i što je plazilo grudima, pa komadalo dah i tiskalo oči, ono što bijaše širina i dubina, mržnja i ljubav, samilost i nemilost, ono, što se cijedilo u progutanim suzama i ispitom alkoholu - to drhtaše u njemu ko usna o cjelovu i sise o prsa.
A akordi, pjesma i glazba, riječ i nota, čitavi orkestar i čitavi zbor ozvanjaše u njegovim grudima. I melankolija Slavonije i potištenost Bosne i naricanje Primorja: jer u svemu se tome nosio vjetar izgubljene mladosti i popijevka prostitucije. A tu i tamo upadahu ciganski bolovi, razrezane note, divlji nesklad cimbala i razlivena strast, što oblijeva kamen. Dugi uzdasi, što prosipaju blud spola i mozga pa odječe sami o sebi, raspruživši nervozno ruku ko da izvlače sve zaplakano i raskuštrano, crno i žarko ko oči, masno i divlje ko kosa - uzdasi stoljeća, što ih shvati raspukla žica i opipa svijest - uzdasi ko slapovi krvi i hršum mora - poizviše se u njima. Ili se otme dreka srbijanskih gudala, što izmiješaše sve u jedno, u kaos motiva, u kaos osjećaja. Ali sve to ode u šir i zahvati sve ljudsko, što je pijano razderalo svojim glasovima mirno lelijanje atmosfere i zaplakalo tresnuvši o patos.
Arsen je tražio čovjeka, druga i prijatelja. Nekoga imati i s nekim dijeliti. I tu ga stane napadati prava strast za društvom i vrati se k sestri.
Natjera je da igra i zapjeva. I opet ispije nekoliko čašica, pa prisili i asmatičnu Martu da se kucne s njim. Sve mu se smijalo. A profesor ušavši odmah zapita: "Šta će to?" i poviče: "Eto ga na! Eto ga na", pa stane nešto mrdati sestri.
..... Arsen se ni kasnije ne sjeti, što je sve tamo bilo. Probudio se na kanapeju, o petoj popodne. A Marta ušavši uzdahne:
- Oh, bože moj, bože moj, što će to sada biti...
"Morao sam nešto počiniti", pomisli Arsen i počeša se po glavi. Marta svejednako uzdišaše. Tu se Arsen digne i ne pozdraviv nikoga izađe.
- A ja, vidiš - govoraše Arsen Nikšiću uveče u pivani - morao sam nekaku glupost počiniti. Danas ujutro bio sam kod sestre, nadero se i probudio se o petoj poslije podne na kanapeju u onoj istoj sobi.
- Kakvu to glupost?
- Ne znam. Sve mi se čini, da sam napao profesora.
- Pa eno ga! - upozori Nikšić. Uistinu, Jelka je baš ulazila s mužem i ujakovom ženom. A za njima došao i ujak, odijelio se čas od njih i prišao k Arsenu:
- Luđače! Opijaj se u birtiji, a ne u tuđoj kući.
- A šta! Ništa ne znam.
- Htio si ga stolcem. - Ujak se smijaše. - Previše radikalno! Previše radikalno!
Arsen se zagleda u zemlju. Zamisli se. Postajaše mu jasnije. Sjeti se, kad je profesor ušao i zapamti njegovo mrdanje. A sad se njegovo pamćenje stane raspruživati i sam se začudi, kako je mogao zaboraviti, da ga je uistinu napao. "Sa stolcem, jest, baš sa stolcem. A zašto ga nisam, to ne znam".
Tu ga prekine Nikšić jednom opaskom:
- Gledaj! Sve žene zapremaju samo rub stolice. Baš promatram.
Škiljio je na sve strane ko da se sprema na tuđe trešnje. (Bio se Nikšić vratio baš one večeri, kad ga je Arsen iščekivao, veseo i pun novaca. A sam govoraše, da se već tako bio privikao na stjenice, te nije prve noći u novom, čistom krevetu mogao usnuti. I od onda udariše svaku noć.) Arsen mu ne odgovori, uzvine ramena i pogleda uokolo. Njega je zanimalo ono neprotumačeno i baveći se oko toga podiđu ga svi oni jutrošnji osjećaji. Trebao ih je sad iskazati, ali ne nađe riječ. Bijahu kod druge čaše.
- A vidiš - javi se i opet Nikšić - muškarci se najvole smijati u nebo, a ženske, recimo tako, u zemlju. - Škiljio je još.
- Sestra te promatra.
Uistinu, ona je češće pogledavala u Arsena.
- Mani!
Nekaki gudalački zbor sviraše vrlo dosadne pjesme, nalik na sajmišnu muziku ringšpila. Ujak je bio već tri puta rekao naglas, da ga svaki čuje: "Krištir-muzika", čemu se je samo Jelka nasmijala, a profesor zavrtio glavom: - A molim te, a molim te.
Arsen je gledao u njega, i cijela suhonjava i stršeća njegova pojava užasno ga ražalosti, pa se obrati k Nikšiću.
- Blago nama! Svi oko nas, to su bijednici. Od svih gluposti, što ih ima, glupost "u društvu" najviše dira čovjeka. Ja sam ti govorio već jedamput o njihovim zabavama. Sada nemam ništa ispraviti, ali imam dodati. Zadnji dan na pr. karnevala iz prozora pruža sliku raspasanog smijeha, orgij radosti i razuzdanosti. Zađi bliže, u masu, i tu uhvatiš počešće nesnosnost, nepriličnost, jedan smeta drugome, gurnu se u rebra ili pregaze nogu... I ova psovka individualno daje generalno lice bezbrižnog veselja. Pfi!
Ne dočekav odgovor nastavi:
- Ali još je nešto. U društvu oglupiš. Nisi nikada primijetio, kako dođe ovaki čovjek "iz društva", pa priča nešto, što po njemu bijaše do užasa smiješno, a tebi to nije ni najmanje smiješno. "Glupan", rekao si u sebi. Ali važnije je ovo: istu ćeš glupost nazvati i ti smiješnom, kad si je donio sam glavom iz društva. I nećeš reći za sebe: glupan!
Nikšić potvrdi glavom, a Arsen završi:
- Koli je velika, ozbiljna i kruta osamljenost!
Tu mu padoše na um oni užasni dani, kad se spuštaše u dno svoje duše. Nešto je već govorio o tome Nikšiću.
- Došav na dno, vidiš ovako, osjetih se raskomadan. Pričini mi se tada, da sam došao do svrhe, kulminacije života: da sam doživio svoj život. Jer nikada ne saznah, mišljah, ništa novijega i većega. Izdrljah pjesmu i ona je ostala na papiru ko testamenat. Uhvati me turobnost: sve sam rekao i više nemam reći što. Svršio sam. I samoubojstvo postajaše razumljivo: sve će odsada da bude beskorisno i suvišno. Sve.
- Jer eto - zadrhta i okrene leđa rođačkome stolu - tamo sam na dnu otkrio ovo: Nema krivnje na ljudima, svi su nevini. A ko se nasmija mojoj drljaniji učinit će ono, što bih i ja učinio da sam se rodio kao on. Ona dubina bijaše razumijevanje čovjeka i oproštenje svima. I ja se prepah! Jer šta je ovo! Ovo znači svezati si ruke; ovo znači ili prekinuti sa životom ili živjeti beskorisno, jer ova "generalna amnestija" znači odreći se borbe; oprostiti svima znači: impotensa! I kum, najmrskiji čovjek dotada, postane nevin i ja osjetih čuvstva suca, koji je nekriva osudio. Eto!
Prekine se. Sarkazam, nasmijan od rugobe i boli, ispremetne mu se licem.
- Još dvije - pozove Nikšić.
- Eto, što iznesoh odanle. A nešto prekorna dreknu na mene, što bih ti mogao označiti ovako: Spasih utopljenika i izvedoh na obalu; bijaše go i gladan. A ja ne imađah ni odijela ni kruha. I on mi krikne porazno i osudno: Što si me spasao? - I spominjući ovaj neobični osjećaj, koji se je izrazio u još neobičnijoj formi, osjeti svu onu potištenost, nemoć i ubitost, koja mu je donašala samoubojstvo ko razumnost, posljednju i jedinu. I pred tim postajaše onda turoban, plačan, ali ni jedne suze ne istisne. Bijaše bez energije i mekan i povjerova, da je svako samoubojstvo ovaka umekšana, melankolična, neenergična turobnost. Ali sad se odmah stresa i brzo, nejasno izgovori.
- Otišlo je. Sad sam drugi. Drugi!
Djevojka, što je donijela pivu, iščekivaše novac.
- Plati!
Nikšić plati i baci groš ozgo. A Arsen doda: "Dobro si učinio!" i odmah stane govoriti vanrednom lakoćom.
Ali to bijaše još sve na dnu. I počeh izlaziti, gore na površinu. Pili smo, znaš, zajedno. U bordelu čuh stvari, koje sam znao, ali tek sada osjetio. I kako osjetio. Samo nešto. Ona, primjerice, ona najniža od krune, plaća vlasniku šezdeset forinti mjesečno, šezdeset slovima. To znači podnijeti dnevice četvoricu. U onom ih ima osam, slovima osam. A u radnim danima, izuzev subotu, vidio si i sam, koliko ima gostiju i koliko ih ide u sobu. Računaj. Ona će ostati uvijek u dugu, to je jasno, ako se ne upre o napojnice, pa kad se njoj kaže: a šta ostaješ u bordelu, to je baš tako, kao kad se kaže izrabljivanome radniku: a šta onda radiš... Ali to je sporedno i ne mora da bude uvijek tako. I to je sad suvišno spominjati; kao i onu sličicu, gdje je jedna skrofuloznoga morala podržati na prsima. To je sve još zastarjeli filantropizam, koji se upire o apstrakciju, o bijedu i nepravdu "kao takove", a ne o čovjeka. Ali ovo, ovo je za mene glavnije: prostitutka, koja traži krajcer za cigaretu i kojoj oduzeše alkohol!!
A Nikšić, raspoložen od krupnoće izraza, izbaci:
- Ovo bi sve valjalo poslati na studij ne pred katedru, nego u bordel!
Arsen mahnu rukom:
- Ljubu, poznaš je.
Nikšić plane i zadrhta. Njegove se oči sklopiše.
- Gore, u sobi, ridala je. "Dođe, veli tako". Dođe...
Bijahu kod sedme čaše.
- Skupi sve. I evo, što izlazi. Ja sam tu počeo osjećati s dana u dan dobrotu, beskrajnu, samilosnu, široku. Ona se je okotila među bespravne, popljuvane i nesretne. Okotila se među one, što mogu razumjeti orgiju, piće i plač, jer one su same i orgija i piće i plač. Kćeri bluda - i besplodne! Nositeljice morala - i nemoralne! Prodano meso - i nasmijana patnja! Besanica i - nerad! Bordel - i naivnost. Paf!
Govoraše bez smetnje, prignut k Nikšiću.
- Jest, bijaše to ogromna dobrota. Sve bih bio dao sa sebe, od sebe i iz sebe. Sve. Ali tu, vidiš, tu se nešto ispolji s drugog kraja. Što je jače rasla dobrota, to je ko izazivana njenim rastom rasla s druge strane zloba. I tu razumjeh ovo, novo, drugo:
- Rekoh ti neku večer, da smo mi svi perverzni zločinci u sebi. To se je kod mene manifestiralo u snu. U zbilji, realnosti, to se manifestirati nije moglo, jer je realnost čitavi moj odgoj, društvenost i položaj u društvu. Realnost me uzgoji za realnost. A šta se više gubljah u snove, nerealnost i samoću, ono dvoje ispružaše svoje rogove. Uđi u svijet, mišljah, i rogovi će se povući unatraške. Ali eto! Ušav u ljude postah dobar i samilostan, a ovo dvoje izazove mržnju. Zavolih bludnicu i zamrzih vlasnika bordela. Alkohol mi igraše u glavi i rukama, istina. U alkoholu primih cjelove jedne bludnice i zgrčih pest na vlasnika bordela. U alkoholu postah potentan na dva kraja: prama njoj i prama njemu. Bijah spreman iznijeti nju živu, a njega unijeti mrtva, njoj dati i košulju, a njemu oteti i kravatu. I razumjeh, da opijanje nije kukavština, makar i jest bijeg od realnosti. Jer ova realnost nisam ja! Ovo je svijest, ali ne moja. Propijasmo se.
Arsen spusti glavu i preko volje progovori užasno hrapavo:
- Ni ne znajući nađoh se u pozi borca. I trijezan opravdah jedan apsurd ovako: Rad položaja zamilovah jednu ženu i zamrzih jednoga muškarca. Čovjek je nevin - položaj je kriv. Ali - ubijajući položaje ubijaš ljude...
Izvrne se. Njegove obrve bijahu užasno nakupljene, a oči se pod njima nepomično svijetljahu ko u zmije. Orkestar cviljaše vrlo nevješto, a s jednog stola dolažaše nevješti smijeh. I opet se nakupljaše tmina na nebu, veličanstvena u svojoj dubini, crnini i tajni.
Arsen se nehote stresa. Šutio je. A kroz tu šutnju pogledavaše katkad u Nikšićevo lice, što iskazivaše nekako mračno i zatečeno nepoimanje. I sukladno s njegovim mislima zalijetavahu se njegovi pogledi u njega. A uvjerenje, što postojaše dosada ko nešto, što se razlozima niti dokazivaše niti obaraše; uvjerenje, što bijaše dosada mladi osjećaj besvijestan svoga procesa - sada najedamput uprv se o desetu čašu pobjedonosno zaviče ko da je zakoračio brzim koracima prerano razvitog čovjeka u budućnost i na dlanu iznio proces porođaja svoga:
- Eto!
Ne proslijedi odmah dalje. Zafrče cigaretu i nastavi:
- Po čemu ćeš poznati nevinoga u bordelu? Po gadnim rječetinama. A što je ono, kad bludom isisani pisac bez srama propovijeda apstinensu? Sad reci, nijesi li nikada osjetio strasnu potrebu biti dobar, pošten, vrijedan, kad si nešto zla, nedopuštena i gadna već imao na sebi? To reci, ti! Ko dijete-đače dogodi se, te dobijaš u školi prve redove, a pred svijetom ističeš svoju nemarnost; kad zapaneš u terce, govoriš o svome neprezanju. Nije li tako? - Nikšić ga pomnjivo pogleda rastvorenih ustiju. Arsen brzo proslijedi:
- To su činjenice, psihološke gotove činjenice. Čine se niske, bezvrijedne i besmislene. Ali ja nisam efektni pričalac, što izmišlja fakta. Nije mi ugušio jasnoću osjećaja pepeo od imponirajuće umišljenosti, jer osjetih velike osjećaje i zato bez stida priznajem male. Glupan će se smijati. Ali zapamti, i njihov prezir i njihov smijeh bit će prezir od neprilike i smijeh zastiđenosti ko kuraža od straha. Kritika će biti ravna - "jungferu" na krilima prostitutke.
Govorio je već preglasno. Ali ni susjedi sa svojim pridizanjem nosova ni nekako psikanje od desetoga stola ne zbuni ga.
- A gle, narod golubinje ćudi i njegova je literatura jaka tek onda, kad pogrđuje njega samoga. Ona je ravna njegovim pijanicama...
Nasmije se, ali taj smijeh bijaše nalik smijehu kod zatvorenih očiju.
- Da, spustih se na dno, gdje bijaše grijeh i gdje misli bijahu zlodjelo. Pa, eto - Tu se zamuti ko da su te riječi bile nekaki mulj, što se je zbunio u bujici njegova govora.
- Ali, kad se uspeh, bijaše velika dobrota misli... Kad pristupih djelu... ja sam ti sve razložio...
Njegove se riječi stadoše zaplitati. Samo je jednim okom bio uprt u čašu ko da mu je mučno govoriti i mučnije šutjeti.
- Pristupih djelu.
Prekine se i vrlo polagano, sasma trijezno završi:
- Jer jedno podavaše moralne snage drugome.
Ponovi:
- Moralne snage.
I ko da je spustio kamen, ne kamen, goru, cijelo gorje sa ramena, isprazni čašu. A odanle se poniješe opet akordi s napetih žica, što ne bijahu sada nimalo dosadni. Bijahu nalik na pijane misli, što se grle u alkoholu i ljube u suzama... A djevojka, što je pristupila s prodajnim bokovima i nevaljalom pivom odilazeći ostavi na njihovom stolu dva velika, puna i živa oka.
Za napojnicu.

Polovicom g. 1906. u Zagrebu.

bg