socijalne mrežeimpressum

U šir (V-VIII)

V.

I po treći i ne znam koji put bila je ura stala; ali ja sam sada imao dvije ure. U isto vrijeme čitah Franceze, sociologiju, dnevne novine, i promatrah samoga sebe, onoga od druge kulminacije - alkoholizma - i ovoga sadanjega t. j. ondašnjega, bez peći u nastupu oštre zime. Bilo bi vrlo lijepo i umno napraviti plan pripovijesti i onda izdjelavati pojedine točke; ali ljepota i umnost nije u tom slučaju no komoditet za pisca i čitatelja. A ja bih htio, da ovi reci ostave u čitatelja onu neudovoljenost, skeptičnost i istrganost, koja ih je i pisala, da se naime piše onako, kako se je živjelo. Ja čitam francuski roman: dođoh na Bourgeta i Prevosta; promatram svoju drugu kulminaciju preticanja, individualisanja i padanja: došao sam na alkoholizam; promatram svoju treću - recimo radi komoditeta - kulminaciju toleranse, analize, sitnica: došao sam na jednu dušu bez peći. I s dana u dan idu moje studije u ta tri pravca. Ujutro sam u biblioteci, gdje donekle kure; poslije podne sam kod kuće, pokraj škaldina: grije me i čitam Bourgeta; podveče su žeravke već utrnjene, palim cigaretu i mislim na peć; a onda šetam obalom rijeke Arno, mislim na Rim i Tiber, gledam preko volje ledena nebesa i fiorentinske brežuljke, veselim se Chiantiju i večeri i pišem maštom svoju prošlost. Ali zapravo - ja trpim od zime. Već nekoliko mjeseci ne mogu reći, da su mi noge jedan jedini dan tople, a čovjek je bez toplih nogu što i zimi stan bez peći. Mjesece i mjesece osjećam prodiranje vlage u kosti, a ta se vlaga ledeni i osjećam čavle, igle, željezo, što mi stište nogu ko tijesne cipele, samo što mi je stište - iznutra. I sobe su hladne i ima nešto strašna u onome vazduhu, što se crni na plafonu i kao da para zidove i samo se nebesa nad glavom gomilaju sve više i sve dublje. Koliko mi se puta u pogledima sažali lampa, što oživljava melanholijom ispite, prazne lune moju sobu, predmete i moju raskomadanu, stisnutu, pognjurenu sapu. Na jednom mi se je palcu otvorila rana i odmah se zacijelila. Odurna, pomodrjela, skrutnuta krasta pukne svaki dan bez krvi i glasa, kad pođem grijati noge i udarati tabanima po trotoaru... Kadgod se udubem u čitanje: "Gle ga! Bourget predstavlja u većini svojih djela čovjeka, koji je psihološki skeptik t. j. analitik kao i ja, ali koji inače ne trpi od ozebina..." I odmah poćutim, kako gazim u pamuk okvašen ledom i iz zglobova hrptenjače kapa nekaka sitna, iglasta kiša. I čini mi se, da bih ja mogao pisati kao i Bourget, t. j. uzeti jedan komad ljudske psihe i taj komad razrezati na toliko komada, koliko bih romana htio napisati i napisati toliko romana, koliko bih godina htio poživjeti. Uopće ja sada konstatiram, da je Bourgetu lako pisati onake i onoliko romana, kad u zimi ima tople noge i sobu. I onda konzekventno nastavljam: Ja bih primjerice sada pravom nasladom pušio, mislio i čitao, da ne trpim na zimi. I ne samo sada. I prije. Kad uveče legnem, noge su mi hladne; kad se ujutro moram dići, noge su mi se tek stoplile... Idem na galeriju slika i promatram evoluciju slikarstva - od jednolikoga raznolikome... i mislim: "Kako bih sada mogao tu evoluciju točnije zamijetiti i jasnije zagledati, da ne moram tako hrlo prolaziti mimo slike." A onda, kad dođem do jedne bezvrijedne slike i naiđem do nje na škaldin, moram zastati kraj nje dulje vremena no slika zaslužuje. A kako mi je još rano za objed, to moram vrijeme, koje bih korisno upotrebio u drugim dvoranama, izgubiti ovako u ludo. I mislim: "Galerije bi morali dobro grijati, jer ovako čitava ta ljepota ostavlja čovjeka - hladna." Ali ja sam spomenuo objed. Ja običajem pokadšto ići na obilan objed; jedem, ali mi nije do jela, meni je do toga: ugrijati se. Hrana daje toplinu kao hrana, t. j. cilj i kao "nehrana" t. j. sredstvo, koje te drži u toploj, ugrijanoj sobi. Zato: što više jedem, to se mogu više vremena u birtiji zadržati. A kad se ugrijem, ja sam već toliko nakrcan i težak, te ne mogu radi neduha ići žurno ulicom i kad dođem do kuće i kreveta moje su noge i opet hladne. Zato ja pijem punč; topli me i tjera na kašljanje, a ja znam tako kašljati, te me probije znoj usred zime, sobe i kreveta. I često žalim za Rimom i groznicom, kad sam cvokotao zubima kao da to tapče četveroprežna kočija po asfaltu. A hrbat mi se tresao ko koljeno bluda i mlazovi toplo-ledeni ko sladogorki posmjesi oblijevahu pleća i čelo. Samo vatra iz očiju sukljaše na polusnove, na misao, kad se rastapa u maštu... Kad se sprema oluja i Hrist će poželjeti sigurno zaklonište, ako se nađe na polju. Kad nemaš kreveta, misliš da je sva sreća u tome: imati krevet... Kad te zaboli zub, misliš, da je sva nesreća u zubobolji... A ja sam uvlačio noge u rukave od kabanice, hvatao ih pestima i sjedao na nožne prste... Mislio sam: kako su sretne ruke, jer za njih napraviše džepove i rukavice, jer ih možeš tisnuti za pas ispod kukova, pod nos... Povrh vrele čorbe možeš ispružiti ruke, kako ne smiješ noge, a čašu vreloga punča ne primaš i ne možeš primiti nogama kao ni cigarete... Ukratko: da sam majmun bio bih sretniji, jer su oni - quadrumani... Ovako idem na sunce i sjedim dugo na klupi obraćajući mu sve strane mojega tijela. Nejasno se u meni rađa želja: biti - žena... i još nejasnije: biti - dijete... Nije ništa neobično poželjeti biti žena, kad nemaš kreveta i hrane... Uopće: žao mi je što nisam majmun ili žena. Stoplio bih noge kako stoplih ruke, a muškarac bi se već pobrinuo, da ugrije krevet... Ili dijete... Išao bih u školu, spavao za predavanja i zaslužio batine. Ali ne! Toplo je na suncu. Ne mislim ništa, a ako što pomislim, to je pomisao na odlazak. Kako je sada teško skupiti snagu i otići. U mene nema nikake otporne snage. Ja bih sada najradije pisao, da nije stol, tinta i hartija u sobi. Proklinjem sobu, dok sam na suncu. Ni širina ni dubina. Zanaša me visina, toskansko nebo i zimsko sunce - sva ona ogromna, parketirana, električna plesna dvorana - i onaj okrugli, sjajni i topli stol, s kojega prši bijela, iskričava, masna tekućina - ko šampanjac, koji pije francuski literata, a hrvatski vidi samo imitaciju u mokraći ili pjeni pive. I što nisam plesač? Što nemam balona... Sobe su tamne i mene proganja vlaga podruma. Svejedno. Valja otići, a ne mogu. Tamo nekoliko stotina koraka daleko, moja je kuća. A meni se čini da je svaki korak ravan kilometru, da prema tome 400 koraka znači 400 kilometara, t. j. da ići u stan znači doći do rođene - kuće... Eto, kako se razvija sve jasnije želja biti dijete. A sunce se pomiče nevidovno, ako ga nepomično gledaš; ako ga samo na prekide pogledaš - pomisliš na noć, podrum i vlagu. Nema trenja. Zašto se ne sudari zemlja s kojim planetom? Temperatura bi zacijelo poskočila - i eto, kako se rađa želja - ljubavi. Jest: U moje su gazdarice dvije kćeri. Jedna je nalik na drugu; obje su djevojke, mlade, tanane i onakog crvenila, koje sjeća na kožu oparenu kipućom vodom. Takova je baš i njihova majka, a k tome je udovica. Kad sam se s njom pogađao za stan, dugo sam se cjenkao, jer ona ima pravo fiorentinsko, kreštavo grlo i kad govori čini se, da se svađa, a kad se svađa, onda se srdi, a kad se srdi, onda se sva - zapali. Zato bih rekao, da je ono crvenilo zapaljeno od govora, koji sjeća na svađu i svađe, koja sjeća na srdžbu. Što sam je neko vrijeme volio slušati, kad bi grdila svoju kćerku, jer je odmignula migu jednog uličnog obožavatelja. A kćerka - s velikim očima i toplim organom - udarila bi u plač stida, korbi i bola te su i grdnja i suze bile nešto tako topla, da sam ih slušao kao da gledam u kobasicu ili žedan mirišem vrutak. A uveče znao sam često potražiti gazdaricu u kuhinji, makar sam znao, da je nema kod kuće i da večeru kuha njezina kćerka. A ona bi rekla, da mame nema: ja bih se stao izvinjavati na dugo i široko osjećajući vatru s ognjišta, mladosti i njezine drage neprilike. Da, bio sam zaljubljen u nju i voljah je od njezine sestre, jer ova nije nikada kuhala... I tako bih se sjetio sluškinja i prošlih ljubavi i bilo mi je žao, što nisam kapral: onda bih imao za ljubovcu - kuharicu... Uistinu pomišljam na ženidbu. U nje, u kćerke moje gazdarice, su velike, prevelike oči i tako jasne i čiste, te pale. Volim osobito iznenada banuti na kuhinjska vrata, da se iznenadi, prepane i zarumeni. I često mislim: kako bi to bilo banuti u njezinu sobu bez kucanja, kad si privezuje cipelice ili mijenja košulju.... Kako bi se tek onda zastidjela, a stid - grije. I ja bih onda stao i gledao strogo i uporno u nju: zacijelo bi tad od stida - izgorjela... I što je glavno, ne bih trebao peći; ne bih trebao dapače biti kapral i imati za ljubovcu kuharicu; mogao bih lijepo ostati to što jesam... "Študent!"... Sve u svemu: ja sam u nju idealno zaljubljen. Meni je dosta sjediti kraj nje, kad ona poklecne i piri u žeravke i sve se pretvori u puhanje, da se tad i ona i gorivo pretvore u vatru, pucketanje i... praskanje. Tada bih je eto poljubio. Ona je mlada, nevina i čuvstvena. Kad upozoravam na ozebine i šepesam kriveći od boli lične mišice, i ona uzdiše i zatvara oči. Ja bih nju najradije skupio u klupko i zarinuo u to grudi, gdje je mrtvo srce, krv i ljubav. ... A tamo je uvijek sunce, t. j. ne "tamo" više i valja se dići. Kako? Zapad već podrhtava kao žena, kad se sprema primiti ljubavnika. A u mene nema snage. Ja sam idealni ljubavnik. Valjalo bi kroz moje tijelo provući željezo; ovo je vlaga raskvasila i smekšala kosti. Od sjedenja mi se sploštilo meso i čini mi se, da mi na kukovima raste grba, t. j. dvije grbe. Mora da sam ružan. Nijesam se brijao već odavna... A kad legnem, kako ću se ogrijati... Pada mi na um ono trenje kostiju i gledam zamiranje dana, što mu pada zadnji mrtvački britki i "brijački" hropac na moj zatiljak. I sunce pada sve brže; ovaki su izdisaji umirućega. Bila ne osjećam; ni srca ne ćutim. Meni je hladno. Na plećima me oblijeva nešto kao vlaga i ja bih rekao: ono kopni toplina od - leda... Kad će kopniti led od topline?... Valja se dići. Oh! Nije li to sve skupa jedna ogromna zaborav i ja se ne mogu domisliti, da se stupa na nogama? Nije li ona želja majmuniziranja zamutila moje predodžbe i ja ne nalazim već nogu? Eno Giottova tornja. Šaren je ko trobojnica, a meni je udarilo sunce u glavu. Oči mi gore, ali znam, da izgoriti neće. Htio bih ih istrgnuti i uroniti u rijeku, ali prije s njima zagrijati plahte, u koje ću umotati ovo tijelo, ove dlake i kosti. ... Biti dijete i imati dadilju... Biti majmun i imati četiri ruke... Biti kapral i imati kuharicu... Biti žena i imati za ljubavnika stražmeštra, jezuitu i psa... Biti študent i sjediti pokraj nje, obećavati ženidbu njezinoj majci, primati pozive na objede i kad bih svršio ispite pobacati sva škripta, diplome i ljubavna pisma u vatru... Valja se dići... Kako je sada daleko i stan i kuća i pisaći stol i Bourget... A ja bih bio raspoložen pisati novelu, da samo dođem do kuće... pa možda ne bih osjetio ni zime ni groznice... Novelu bih nazvao "Jedna duša bez peći"... Kako je šaren Giottov kampanil!... Dignimo se! Dolazi tramvaj. A kad sam došao kući, nađoh dopisnicu prijatelja Marka. "Dolazim". Umah izađoh i pođoh u restauraciju. Jeo sam i mislio; misli bijahu - reko bih - bijele, pune i mirne ko ugojeni trbusi. Ja sam studirao alkoholizam moje druge kulminacije i kad sam u tome vidio individualizam, zadovoljno pozvah pečenu svinjetinu i naručih po litre vina. Dakako. Tu je mnogo djelovalo i to, što sam bio u pomanjkanju peći poželio svu onu već odbačenu i pogaženu prošlost. I kako me je sad grijala i pečenka i vino i peć, stadoh ponizivati slasno svoj prošli "ja". Ja sam baš stao pljuckati na samoga sebe prezirno i porugljivo i to je pljuckanje začinjalo moj prošli ižvakani "ja" kao vino pojedenu svinjetinu.

Poglavlje šesto

Moje pijančevanje je sasma nalik na moju seksualnu - reći ću - "tekućinu", koja izvire iz nevidovnih dubina, pomalja se, gubi, pravi slapove, teče mirno i najposlije utone u more beskraja i ništavila ili presahne ko rijeka bez pritoka i voda bez kiše. Jedamput se ko dijete opih strahovito u podrumu dalmatincem. Kad se otrijeznih, ležo sam na krevetu, sav izranjen, krastav, okružen susjedima. Govorahu, da sam u pijanstvu užasno vikao, grdio, cjelivao i padao. Od onda pa do petnaeste godine - taj recimo ukratko alkoholizam - miruje. Ja pijem vrlo malo; dapače se i pića odričem, ali u konviktu stanem užasno žeđati: mene se neobično doima pojava nekih konviktoraca, koji banuše u konvikt pijani, koje su morale časne sestre svlačiti i koji su radi toga bili istjerani. Meni je to imponovalo, jer je imponovalo i drugima. "Pravi študent" je pomalo stao primati nove oblike i karakteristike, t. j. ja sam ih na tipu ili idealu pravog študentstva stao otkrivati. Nije to već bilo oponiranje i vragolija: "pravi je študent" stao izilaziti iz predavanja, gimnazije i školskih sati; pravi je dapače študent stao postajati onaj, koji je najmanje učio školske predmete: tako je đaštvo iz vragolije za školskog sata prelazilo kroz tajna društva, privatnu lektiru u privatne stanove na karte i tajne lokale na - pijaču. Lumpacija s tamburom, serenadom i Heineovim kojim citatom ili bećarskim apostrofom naše narodne anakreontike stade istiskivati tajne revolucionarne političke osnove. Ukratko: u onom raspasavanju, izdizanju pogleda i koketiranju... u onim danima, kad izađoh iz konvikta, gdje je novina postojala nešto lako dohvatna i demonstracija nešto lako provediva, kad je naime patriotizam prelazio na verizam t. j. gubio mistiku kao malo kasnije i javna kuća - prestadoh biti vjernik, patriota i onanista: seksualac i postadoh pomalo ateista, literaran i lump. Bio sam došao kući da privatiziram i nekoliko dana iza dolaska dođoh jedne večeri kući totalno pijan. Vele da sam pred ocem hvatao sluškinju i da sam izrigao vino, pošto ispih maminu čokoladu. A ja znam, da je taj akat bio pred ocem i za oca ono, što moja "karakternost" u školi za pretpostavljene. Osam i petnaest dana ne razgovara otac sa mnom, a ja pjevam pjesme i serenade, čitam Turgenjeva i Šekspira i zaboravljam sasma na Smičiklasa i Starčevića... S ovom prvom lumpacijom, koja navješćivaše skoru "anakreontiku" ili deraču, ja sam prešao na čitanje svjetskih literata i ostavih Šenou. I dok je lumpacija označala pravog "študenta", bila je svijetla, raskošna i široka. Na obali mora, u noći, za lune. U to sam vrijeme tamburao i vodio prim kod pjevanja... Naše primorsko nebo, što se gleda u moru i cijelo se zasjaji tankim, sanljivim plavkastim sjajem, kad u moru zagleda svoju lunu zdrobljenu, isploštanu i politu... One noći, kad vjerovasmo u Turgenjeva i življasmo ko napiti trubaduri; kad pjevasmo luni ni ne misleći da i pseto laje na mjesec; kad smo pili radi pjevanja, kucanja i bratimljenja i radi ovih noći, koje je glupo, žalosno i bijedno prospavati, ako ih imaš čime propiti... Nisam ni znao onda, koliko je kratak korak ili razmak od religije turgenjevske do prakse, - "očajnika"... Kasnije, kad je lumpacija stala označavati pravoga momka, jer sam ja bio prestao biti uopće "študent" - i jer, jer sam stao besvjesno osjećati, da blijede, malakšu i venu karakteristike pravog momaštva - da ja naime mogu dostići momački uzor, koji popije nekoliko litara ma se i razbljuvao, ali da ne mogu dostići onoga, koji može šest, sedam puta na noć - onda sam stao iz jedne kulminacije kroz propade srtati na drugu. Valjalo je biti pošto poto momak, a ja sam to mogao biti normalno samo kao lump, ne i - bludnik. Propijah se. U prvoj kulminaciji dostigoh tip južnjaka: seksualca; u drugoj onaj sjevernjaka: pijanice. Ne bijah u to vrijeme pušač... Bijaše jedna strast, život i čovjek, koji je tražio mjesta u ljudskome društvu i ljudski izražaj izgubivši sebe, svoju strast, svoj život i čovječnost... Dadoh samo pozu, ne i fakat: afektaciju. I što se je sve lomilo i šumilo u meni, da podam svijetu samo - bljuvotinu! Koliko noći, koliko rakijetine i koliko derača, Nijesam onda pušio i nijesam mario ni - jesti. Nije li to sve bilo jedno krvavo, pijano i bolno pregnuće: biti ono, što su i drugi? Nije li to bilo hvatanje zadnje slamke: alkohola da me socijališe, udruštveni, uljudi. - Jesam li i mogu li onda biti ja kriv, što je s pijačama došla ona besvijest i zaborav obzira, okoline i ljudi, koja je pogodovala meni samome, mojoj antisocijalnosti i individualizmu? Bio sam ko žena, koja traži rehabilitaciju u braku (pijanka je bila ono dopustivo, momačko, životno i društveno, što sam tražio -) a ta socijalna nužda i moralni imperativ degenerira u žene, koja se uda radi ženidbe i novca u - preljub, u antisocijalnost i nemoral. Lumpovanje postade tako alkoholizam, pripitost pijanstvo i alkoholisana socijalizacija individualnost perverziteta i delikvense, osjećaja i dna. I kako je erekcija stala postajati ono, što hoće svijet, život i momaštvo i kako sam nehotice stao postajati ono, što neće taj svijet, život i momaštvo - alkohol je stao doslovnije i stalnije obuhvatati moje bivstvo: u njemu dapače i nađoh uvjete bitisanju: Pijan mogu ići na sobu i ne moram zaslužiti plaćenu ženu; pijanstvo opravdava sve delikte, ono je olakoćujuća okolnost kod ubojstva pred sudom i impotense u bordelu. Bijah uvijek račundžija i praktičnjak i onda kad štipah i onda kad se opijah: zavarati samoga sebe, jer je valjalo zavarati svijet, a ko će reći, da nije moja impotensa u normalnom prilegu stala pisati samilost za bludnice, shvatanje za pale i poštivanje za žene? Ja bih sada mogao prikazati sebe takim nitkovom, a da ne bih ni u čemu iskrivio fakta i - obratno. Jer ko će naime zanijekati, da nije baš moja samilost, shvatanje i poštivanje porodilo - impotensu... Da, valja istaći, da sam ja bio kadar zapiti i šešir i objede i poštenje i da nije čudo, što sam zapio seksus. Za nj dobih ako ništa drugo čistu svijest, da ne počinih hotimice i svijesno one zločine, kojih se svijet stidi i osuđuje. - Ne možeš, jer si pio - rekla mi je jedamput jedna, a higijena je nastavljala: alkohol podraži vanredno dotični živac, ali je podražica daleko veća i upravo nešto obratna od možnosti dotičnog akta. Ja sam pako dodavao: "tako u pijanstvu zamišljavaš velike probleme, djela i pjesme, koje trijezan ne izvedeš" i uvjerih tako i samoga sebe, da sam potentan, normalan i zdrav. I svi su vjerovali mojem uvjerenju; bio sam veseo, darovit, ugodan drug; pjevao sam prim i sekund. Znao sve pjesme prolumpovane slavenske duše, ridao kod čaše ko Marmeladov i na lumpovanje ulagao svoju darovitost, načitanost, dangubu i dušu. Pio sam sve što je samo nalikovalo vinu i rakiji po boji i jakosti. Pio sam sa svakim, koji je samo imao intenciju opiti se. Pio sam uvijek, kad bi mi se pružila prilika ili kad bih uspio natjerati kojega znanca, da plaća ili on meni ili ja njemu. Svejedno. Novac je bio nešto sporedna, filistarska, podlačka. I samo ga toliko uvažavah, koliko se nije dalo piti na vjeru. I došlo je posljednje ljeto i ja sam mogao piti rakiju o podne, teturati po suncu i ludovati u po bijela dana. Moji osjećaji postajahu suhar, zato ih zalijevah alkoholom. Tako je došlo do požara i ja izgubih pozu: postadoh prirodan, instinktivan, delikvent "individualni" ne "socijalni": delikvent bez taštine. I kako sam prije pio da ne vide i čuju, tako sam sada stao piti u zaturenim lokalima, šutke, bez pjevanja. Prije sam pio da pjevam, ludujem i lumpam; sada sam stao piti da pijem; ubijati radi ubojstva, ne krađe... I opet: - ne oduševljavaše me naša historija; postadoh, reko sam, literaran; oduševljavaše me literatura i muzika... Narod hristovski, golgotski i žandarski, što se je propio ko svi ideali, askeze i konviktorci... I sada još, kad mi se u uhu oglase usta naših narodnih popijevaka, ja umah mislim na teturanje, ako se prelijevaju i vežu, i na treskanje, ako su odsječene i kratke. Ne vjerujem, da ikoja glazba izražava osjećaje radosti, tuge, boli i očajavanja, kako se oni odrazuju kod čaše, kao naša. Kad sam pio, osjećao sam potrebu ovakih popijevaka; ako sam ih pjevao, stao sam osjećati upravo mahnitu želju opijanja. Tako sam sada već i pjevao da - pjevam... Strast izgaranja i paleža, uživanje u samopljuvanju, samorazoru i samosmilenju vijaše se u njima valovitim i prebitim očajavanjem kao da se kaže: izgubio sam ne ono, što sam imao, nego ono, što sam mogao i više ne mogu imati: sreću, mladost, bogatstvo i slavu: ljubovcu, koja je mogla postati moja žena i majka i više ne može... Turgenjevski ljubavnici kao Ruđin i očajnici kao Miša: cjelovi bez prilega i rakija sa suzama... Ja sam ovako izilazeći iz rođenog Primorja u Bosnu i Slavoniju postajao sve samilosniji, literarniji i pjaniji. Umjesto bure snijeg; umjesto mora šume; umjesto žene vino... I alkoholik i seksualac: najljepše su sremske pjesme, gdje se i pije i ljubi, a najviše - pjeva. I alkoholik i seksualac: otac me je zanašao za talijanizam, ja sam čitao Smičiklasa; u kući ko dijete govorah talijanski, u školi hrvatski; braća igrahu talijanske opere, ja sam pjevao narodne popijevke... Ja sam međutim zanemarivao sve više odijevanje: bio sam prljav ko kalabrezi i bosanci: pustio sam da se uši kote u dugoj kosi, a gdje je već kosa bila kratka, bio je omot oko glave dug... Ovo radi - Francuza... moje psihe... i figure... Pušač sam postao kasnije.

VI.

Ovo je kratki prikaz mojih studija, kako ga dospjeh srediti iza nepisane novele "Jedna duša bez peći". Sutradan iščekivah Marka. Pardon! To je i opet jedna hronološka griješka. Marko je k meni došao, dok bijah u Rimu. Sjećam se sada vrlo dobro svega. Ja sam polazio na kolodvor nekoliko puta i nikako ga ne dočekao. A iščekivao sam ga baš srdačno, kako mi se tad pričinjalo. Mislio sam: dolazi moj drug razgovora, šetnja i nauke; učit ćemo zajedno više i brže: što pročita on, ne ću trebati čitati ja i - obratno - bit ćemo obojica na profitu... I t. d. Ja sam samoga sebe uvjeravao, kako će to biti vrlo korisno i praktično raditi u dvoje i samo je - mišljah - to, što čini, te ga očekujem tako željno, srdačno i uzbuđeno. I ja ga nisam dočekao ni prvi ni drugi ni treći put. Što znači ovo "iščekivati i ne dočekati" bit će jasno svakomu, koji se uvijek boji, da će zakasniti na vlak i svagda dospije prerano; tad mora iščekivati odlazak, a vlak ima još zakašnjenja. I ja ne bih ni spominjao tog iščekivanja, da ne otkrih u tome jednu novu bolest, koja je izrasla na ruševinama jedne stare. Moji nervi! Mene se već ne doima toliko bol, patnja i nesreća: jučer je baš moga susjeda udarila kap i ja ga vidjeh raspružena, otpasana i nabuhla na kamenu i sjetih se svinje. Prosjaci me dnevno sretaju i skidaju duboko šešir, a ja skidam svoj šešir još dublje i tako ih mirno, jednostavno pozdravljam, makar znam, da njihovo skidanje šešira zahtijeva otvaranje moje novčarke, a ne skidanje mog - šešira. Preksinoć sretoh na ulici jednu od "onih"; htjela da pođem u njezin stan, ako je moj slučajno predalek, a ja nisam htio. Ona je molila; stadoh se cjenkati, makar sam bio odlučio otići u svakom slučaju - bez nje. Cjenkao sam se samo zato, da vidim, je li jeftiniji krevet bez žene ili žena s krevetom, i potpunoma se udobrovoljih, kad doznah, da žena košta isto što i krevet... Počesto znam biti ugodno raspoložen, ali kako se u razgovoru ma s kime raspoložim, postane mi neugodno i žao, što se čovječji jezik ne prodaje po mesnicama, dok sam sasma zadovoljan, što se ljudski mozak ne može dobiti u restauracijama. Uopće sam najzadovoljniji, kad se moj jezik dostojno ponese i šuti. Tako sam hladan, ali Markov me dolazak uzrujava više no oduševljava; ne duševno: moje srce zakuca življe samo onda, kad čujem ili zamislim fićuk mašine; ja se rasrdim samo onda, kad među došljacima ne vidim onoga, radi koga sam došao, izgubio vrijeme i koga sam s pravom iščekivao. Ja ne žalim, što nije došao; ja dapače ni ne mislim na eventualne nesreće, koje su ga mogle zadesiti i eventualne ugodne časove, koje smo mogli zajedno proboraviti... Ja samo ponavljam u sebi: "Ajd k vragu!" i ujedno znam, da ne mora biti on kriv, što nije došao, ali da to može svejedno s pravom mene uzrujati, te ja uime te uzrujanosti imam isto tako pravo nazvati njega nitkovom, norcem i prevarantom. Ovo mi pogrđivanje dapače ugađa i umiruje živce. Onda se sjećam toga, da sam mogao kod kuće sjediti i raditi, pa došao Marko ne došao, i ne gubiti uludo i vrijeme i novac (ja naime kod svakog iščekivanja pušim i pijem crnih kava suviše) i kad nazovem odmah sebe nitkovom, glupanom i prevarenim pa pušim i pijem još više. Čudnovato! Ovaka uzrujavanja ne umiruje alkohol, koji bi ih totalno umirio, nego crna kava, koja i više podražuje. A još je čudnije to, što se i alkohol pretvara u crnu kavu: ne opija, t. j. ja ga samo dotle pijem, dok razdražuje, ako ga već ne pijem radi toga, da začinim pečenku. Uistinu toga sam dana užasno trpio. Konstatiranja me ne udovoljavahu. "Marko nije valjda mogao doći, dok nije došao", rekoh stotinu puta, ali ja sam bio tako srdit, te sam znao, da to nije kadro ublažiti onu fizičku bol, koja je bila ravna boli, koju oćutiš, kad udariš glavom s nespretnosti u nešto kvrgasta i tek si opsovao jednoga sveca i počešao se za ozleđeno mjesto, udariš glavom u drugu kvrgu. Fizična se bol ne liječi - razlozima. "Mogao sam mirno ostati kod kuće", rekoh i drugi put, ali sam znao, da će me ta konstatovanja, koja dokazuju neopravdanost mojeg uzrujavanja i srdžbe rasrditi još više. Opet sam mnogo šetao, gotovo trčao, pušio i pio. Moji živci postajahu sve tanji, mekši i nježniji uporedo s otvrđivanjem i ohlađivanjem moje psihe. Mene se je jače doimao fićuk i pomisli: "hoće li Marko dospjeti - hoću li ja zakasniti? - hoće li Marko, ako me na kolodvoru ne nađe, znati naći moj stan...?" negoli pomisli na eventualne katastrofe i ugodne časove. Ja sam se grizao, ali razlika bijaše u tome, što sam se prije grizao u "meso", a sada u "kose" i bol je bila bez krvi. Tri se puta vratih sa kolodvora i tri puta problijedih, porumenih i zapjenih. Marko mi je postajao sve gluplji i nesnosniji. "Neće doći!" rekoh i kad bi me ta stalnost stala umirivati, odmah bih rekao: "A možda ipak dođe." I tu prvi put primijetih neke crte Markova lica i karaktera, koje nikada dosada ne primijetih. "On, ako skine očale, bulji kao svi kratkovidni i lice čini dojam čovjeka zaboravna, smušena i bezglava." I kako je on primao fizionomiju prema mojim predmnijevama ("valjda je zakasnio na vlak s nespretnosti i nemara"), tako sam ja prema toj njegovoj fizionomiji, koja bez očala postaje nešto protivna no s očalima, zaključivao: "On je smušen, bezglav i zaboravan i računa prema suncu - kao seljaci; željeznica je točna i obazire se na uru kao građani!" Primicala se je noć. Imao je doći još jedan vlak, ali s tijem nije morao doći i Marko. Ja sam jednostavno mogao ostati kod kuće i leći: bio sam umoran, izrovan i onako tjelesne nesolidnosti, kako osjećaš u mamurluku probudiv se u kanalu radi buke prolaznika i tramvaja. Što je jednostavnije od toga: ići kući nastaviti spavanje? Ali ja sam naprotiv i taj četvrti put pošao na kolodvor. Vlak je imao zakašnjenja dva debela sata i baš zato, što sam se odrekao kreveta i spavanja i što sam se užasno umorio i načekao, stade mi podavati ne snage nego kao podžigati i goniti na daljnje čekanje, umaranje i uzrujavanje. Nervoznost je užasna, što se ne opija i tvrdoglavo vjeruje u zadovoljstvo i mir i solidnost - treznoće. One sam noći šetao i gledao u dimove, kako se prše poput raketa na određenoj jednoj daljini i utezao dim za dimom, dok me nije zaboljela glava i glavobolja me odmah sjeti putovanja na željeznici, žeđe, iščekivanja i sparine. Nebo se je s jedne strane stalo oblačiti, kao da otiče. Pričini mi se, da se sapa izdišućih građana ne može vinuti više krovova kuća i da su sve ulice ispunjene katarskim isparivanjem znojnih tjelesa, konja i trotoara. Ne znam kako me je u toj sparini ispuhnuti dim cigarete sjetio na zimsku sapu zapjehanih konja i zašto me se teško i ružno dojmilo raširivanje nozdrva... Onda se je pomaklo granje i to se pomicanje granja stade uvijati u kasnu noć u nešto puno sumnjivosti, nepovjerenja i potištenosti. Isto lišće, što se je zemlji stalo goniti, doimaše se čovjeka ko kad se po patosu gone miševi u noći ili kad prolaziš kroz hodnike bez svijetla i znaš, da onud šeću žohari. Mene je pomicanje u noći ozgo i ozdo uznemirivalo; dapače me stisne tjeskobni dojam kao da ideš šumom kroz paučinu ili ležiš na travi, gdje ima puno mravi. Ne podnesoh to dugo. Zaderah ulicama i rijetki prolaznici pogledavahu širokim, otprtim, noćnim, mačjim pogledima u mene ne znajući, da istim takim pogledom gledam i ja u njih; dok se ne bi ti pogledi rastali i nešto mračno, stidno, skroz čovječje zapažaše se u našim noćnim i mačjim pogledima... Ili bih prisluškivao koracima i propuštao one, koji bi išli za mnom; a oni bi mimo mene prošli hrlo i letimice kao da su znali, da bi ne pospješivši koraka morali ovako propuštati mene. A kad bi koraci utihnuli, ostajaše u zraku onaj zvuk, i opet si osjećao strahotu: - slušati nešto, a ne vidjeti ništa. - I ja sam onda ulazio u "bar", uzimao crnu kavu i gledao radi nenadanog svijetla škiljavo, bolesno i zeleno u zrcala, elektriku, mramor i stakla. Od pušenja bješe mi se isušilo grlo; duvan i crna kava povraćaše se u usta ko sladogorka žuč. Nebo bijaše sasma crno i blijede, rijetke zvijezde stale se utapljati. A tad se pogna prašina, a drveće stade cviliti sve slomljenije i hrapavije, samo nekoje grane cviljahu sitno ko mačka, kad joj staneš na rep. Ove noći pomisao na mačku utisne u mene jak i oštar dojam. Moj se hrbat na vjetru počne ježuriti i kako sam dozivao u pamet mačje oko i pandže, kao da mi zastršiše i kose. Vratih se na kolodvor. Ljeto je odmicalo, Vjetar i šum lišća bijahu sasma jesenski, u nosu oćutih skoru kišu. Sjetih se ljeta, mačje derače i ljubavi po krovovima i ponavljah: "trnovit je put do ljubavi". "Prevalih već ponoć, pomislih. Eno još nekoliko sati i sinut će zora." Bijaše mi već svejedno, došao Marko ne došao; odlučih i onako prošetati noć, a pomisao na zoru stade me osvježivati i reko bih umivati. Pođoh na kolodvor. Marka ne bijaše. Nešto me razuzdana, obijesna i mladenačka prodrma. Pođoh u šetnju fićukajući. Na vratima kuća i crkava sretah ljude stisnute u hrkanju. I ta mi hrkanja, pogotovo kad bi prolazila kroz neisprani nos, stadoše dozivati u pamet mačku. I dok zamišljavah zelene oči i mekušasto gipko tijelo, s iglama i broševima ko salonska oprema dekoltovanih dama, jedna mi mačka presjekne put. Stresoh se. Izgubih načas dah. Sad sam osjećao drugu grozotu: - vidjeti, a ne čuti - i opet se stresoh. "Da mi ovako zaskoči za vrat ili grlo... Mačka je kao žena. Grebe oči." I davna jedna uspomena pane mi na um. Bijah tek došao u jedno glumačko putujuće društvo i pogledavah naivno ko svi novaci u ženskad. Ove se preda mnom uzajamno poštivahu. Jedne se tako večeri zavadiše i potukoše. Jedna je vikala drugoj u nos: "Ti si bila prosta bludnica!" "A ti si umorila muža!" "A ti si zadavila dijete i zakopala!" One se sada preda mnom uzajamno pogrđivahu. One sam večeri bio malo pripit i svemu sam se smješkao. Onda se one potukoše. Muškarac bije šakom ili nogom. On se sav pretvori u batinu. Žena grize i grebe: ona se sva pretvori u nokat i zub. Muškarac cilja na masu, lice, pleća i glavu; žena u pojedinosti: kose, usne i oči. Možda od zavisti, možda od istančanog ukusa okrutnosti?... Kad je tučnjava prestala, ostale su sve isparane, izgrebene i izgrđene: Muškarac ostavlja masnice, žena grebotine... I tu me opet uhvati srh strašljivosti, groze i noći. "Naići sada na ženu? Tu na osami. Zacijelo bi se pretvorila u mačku!" I kao što me je fićuk željeznice uzrujavao, tako me se sada uhvatiše, upravo zarinuše u predodžbe i pomisli nokti i zubi. Ja u tome momentu ne zamišljavah nikako strast cjelova, puti i draganja niti mišljah na odnos dvaju spolova kao na trenje, talenje i miješanje čuvstva ljubavi, sjete, mržnje i radosti. Meni se prividi muškarac ko batina, žena ko nokat; batina za žene, nokat za muškarce: masnica i ogrebotina... I tu se jedna još odurnija slika ispremetne mojom maštom: mačka, koju si tresnuo batinom i pseto, kome si u oku urezao uspravno zjenicu... Iznakaženo pseto i mačka: jedan s crvenim potezima na gubici, druga s oguljenim hrptom... "Muževi su kovači i stolari i barataju batom; žene su krojačice i kuharice i barataju iglom..." I kako pomislih na kuje i mačke, zamutih sve predodžbe... Trudni trbusi stadoše nakazivati sve ono, što sam ja bio unakazio u svojoj mašti. Uhvatila me muka i nisam imao što da bljujem. Zora je već pucala; hladni, bjelkasto-sivi dah stao je nasrtati na krovove, zvonike i povrh moje otkrite glave. Ne sklopih očiju. Pričini mi se, da je sve ovo oko mene uleđeni pepeo ispaljenog grada, neba i poljana, i da bi ga dirnuti bilo isto što dotaći se mumije. Bacih se na travu i uprh oči u nebo s neravnim, nabacanim naslagama oblaka... Bilo mi je, da su one naslage jedne gore, što se diže prema istoku osoviv se na temelje naših jadnih, kosturnih, zapadnjačkih lubanja.

VII.

Drugi dan dočekah Marka. Bio je baš udario pljusak i uđosmo u kočiju. Ne pamtim, što smo razgovarali. Ostadosmo na nogama do preko ponoći i ne rekosmo si onoga, što si valjda smišljasmo reći. Nakon nekoliko mjeseci bilo je to prvi put, što sam išao, jeo i mislio u društvu čovjeka. Možda sam zato i iščekivao toliko taj sastanak, da ustanovim, kako govorim teško i kako mi od govora promukne grlo prije i dublje no onda, kad bih prolumpovao čitavu noć s dobrom polovicom dana. Pripovijedanje je moje bilo nalik na onog derana, što ga poslaše u dućan po ulje i brašno, a on, da ne zaboravi, govori i ponavlja ujedno brašno, ulje, pa došav u dućan i nazvavši "dobar dan!" zaboravi pošto je došao. Upinjasmo se obojica, da budemo što srdačniji. Marko je od umora stao sklapati oči, ja rastvarati; on je od vina postajao sve tiši, mrtviji i mamurniji, ja sve budniji, trezniji i teži. Išli smo od kavane u kavanu i meni je bilo ko da vučem za sobom čovjeka, koji stojećke spava; a kad u jednoj kavani pogledah izbliza, pozornije u Markovo lice, uvidjeh, da sam govorio čovjeku, koji faktično spava i izgleda još pospanije, kad se napinje da otjera tu pospanost. Izraz njegova lica postajaše sve sličniji njegovim kretnjama: umoran, poništen, padajući. Mogao sam ga odmah uvesti u stan na spavanje pa otpočinuti i ja, ali nehotice silovah našu mučnu, grdnu, posrtavajuću budnost. Jedno smo samo izveli jednakim veseljem i sabranošću: pojedosmo naime večeru. Marko je jeo, jer je bio gladan; ja, jer sam umirivao tako živce: zato Marko nije mogao da jede više no mu je mogao podnijeti želudac, a ja bih bio još jeo, jer želuca ni ne osjećah. Ipak - mi smo kroz to vrijeme razgovarali. Ja sam s dosta taštine i samodopadnosti pripovijedao o rezultatima svojih psiholoških studija, ali s malo ili premalo frazeologije i jasnoće. U razgovoru me je dapače s čovjekom stala hvatati ona ista zaboravnost, koja je tresnula derana u prisuću dućandžije nakon pozdrava. Marko me nije shvatao. Ja sam gledao klonuće njegova organizma radi puta, nagle promjene ambijenta i štošta još, što ne iznašam, jer pišem samo o sebi. I ja sam ga htio poduprijeti, ali on se je instinktivno odvraćao kao da mu nuđam za potporište svoje izglodane, olupljene i odvratne kosti. Je li mu se zgadilo? Ili je mene sažalijevao? I zašto sam ga ja vukao po blatu i kiši od Vatikana na Coloseum, kad ga vidjeh umorna, tupa i poništena. Mislio sam valjda, da i on mora poći mojim stopama i trčati prve dane uokolo Rima i istrčati iz vlaka s onom žurbom, s kojom istrčah i ja. Išli smo uporedo jedan drugoga i ja tu opazih ono, čega ne primijetih za naših dugih, vječnih šetnja po domovini: da je njegov naime korak veći i sporiji od moga; da on stupa korakom, kojim se ide sredinom ceste, komotno i jednostavno. A ja stupam korakom sitnijim i bržim, nervozno, obzirno, kako se i ide po - trotoaru. I slično koracima on je sporije i govorio. Pripovijedao bi o jednom predmetu opširnije i polaganije negoli ja o deset predmeta. Oduševljavahu ga porcije, koje se mnogo vremena jedu i koje same po sebi zasite, a ja sam volio male i brojnije i uvijek sam ga preticao cigaretama. On je jeo, a onda pio; ja sam ujedno i jeo i pio. Ne opazih svega toga prvi dan našega sastanka; danas mi je lakše sve to opisivati no mi je to onda bilo zapažati. Ja i Marko proživjesmo zajedno mjesec dana; spavasmo u istoj sobi, jeli smo za jednim stolom i bili povezani onim vezom familijarnosti, koji je imao da nas rastavi duševno, životno i umno. A da nismo došli na alkohol, bili bismo se rastali onako, kako smo se sastali: s dosta svijesti, podmuklosti i pristojnosti. Već drugi dan osjetismo, da smo si teret. Čudnovato, kako zato nije trebalo mnogo iskustva: tek što bih ja sio da pišem, sio bi i on; tek što bi on odložio pero, odložio bih i ja; a mi smo teško pisali jedan pokraj drugoga. Dapače! Svezav se sobom, krevetom, stolom, hranom i istom lektirom - mi smo se stali uzajamno bojati naših misli i rada: bojasmo se, da će jedan drugoga kopirati, preteći u rezultatima na papiru ili u javnosti; da će jedan izrabiti drugoga u opaskama, slikama, impresijama i istom životu. Ovaj eto strah i ova zavist stadoše se podmuklo razvijati u nama izvan naših razgovora: mi nijesmo uvijek razgovarali i šutnje su naše bile najglasnije. Mi smo prije mogli o istom predmetu razgovarati i pisati, jer je život naš bio odijeljen raznim ambijentima i prilikama. Ali sada! Marko je, činilo mi se, pratio svaki moj kret, riječ, izjavu i čin, da ga onda - mišljah - opiše, ispripovijeda - a ja obratno njegov kret, čin i t. d.; dok obojica studirasmo sami sebe i uzimasmo monopol na autostudij. Ova logika nije bila u nas izražena baš tako, ali se je tako stala razvijati nevidovno i stalno. Mi smo stali uviđati, da ćemo o svem onom, što smo razgovarali, živjeli i čitali i - pisati. I mi mišljasmo raditi zajednički! Na istom predmetu!... Za osam se dana uvjerismo, da mi ne samo ne možemo raditi zajednički na istome predmetu, nego da ne možemo raditi niti uporedo na raznim predmetima, da mi uopće jedan pored drugoga raditi ne možemo. I došao je nerad ili rad siloviti, usiljeni i silovani. Tjedan se ovako dana šutke gonjasmo, siktasmo i stradasmo. Ali ja ne progovorih u tome smislu ni riječi. I Marko je šutio. I ne znam, je li zarad toga, čega li, on je stao blijediti, mršaviti i nijemo gristi samoga sebe i govoriti uvijek u onoj šutnji i napetosti: - "to radi tebe..." Jeli smo malo; pili nismo. Šetali smo zajedno, a ja sam osjećao, što već zapazih - nerazmjer i nejednakost naših koraka. - Ja sam se promijenio, rekoh jedamput, jer me je težina njegova raspoloženja, koja je tištala i sažimala zanos, volju i podvige njegove duše, stala otiskivati i fizički boljeti. - Oprosti. Mislio sam, da će to biti jedan topli sastanak uime zajedničkoga rada, ali mi ne radimo. Ja sam ohladio. Ti tražiš topline. Oprosti. U sljepočicama me je probadalo nešto nalik na prsna probadanja. A Marko je polazio u galerije i muzeje i izilazio zlovoljniji no bi ušao. Ja sam mislio: "to će ga i to uzradovati" i uvijek bih se prevario. Polazili smo na skupštine, u crkve, u kazališta. On je svagdje bio nezadovoljan, skupljao mučno obrve i šutke odlazio. "Čudnovato, rekoh u sebi, što se on ništa ne obazire na to, da li se je na dotični kip ili sliku obazreo svijet, štampa i kritika, t. j. netko drugi. On se ni u "Vodiču" ne obazire na zvjezdice... Laokont ga je oduševio, jer ga se je dojmio, jer mu se je svikao i - on to ne zna - jer ima lične crte slične Laokontovim... Sad se sjećam, kad bi se u domovini obdržavale na pr. skupštine, Marko bi obično rekao: - Šta ću tamo, kad bih se i onako dosađivao!... Nikada nije govorio: Pa ajdmo, da - vidimo." Nas je prevelika bliskost stala tuđiti; u našemu prijateljstvu ponestajaše strasti kao među rođenom braćom i blizina postajaše onako odurna, oteščala i zadušljiva kao doticanje muških golotinja, koji znadu za pederastiju, a nijesu homoseksualci. Ovako se gomilahu psihološke protivštine, što se više stadoše isticati vezovi životni: kako nas je kesa svezala, tako nam se jasno, upravo resko, sjajno i nedvoumno rastadoše duše. - Šta ti je? - zapitah ga jedne večeri, kad je on ušao bez pozdrava, lego na krevet i nenadano posušen i problijedio pogledao u plafon. - Šta ti je? - ponovih uzrujan, u dalekoj radosti i slutnji. - Gladan sam, eto! Ja tako ne mogu više, razumiješ! Ja sam dosta gladovao, razumiješ! I već mi je dosta, razumiješ! - Razumijem. Ti bi se vratio, otkle si došao. Za put ima. Idi. - Ići ću. Izađoh. Odahnuh. Preletih ulice lagan, veseo, prazan. Vidjeh, kuda nas vuče blizina; sjetih se onako uzgredno svojih osnova, koje bijahu sakrite još i za mene i s kojih ne htjedoh odgrnuti zastora, bolje omota, jer one bijahu omotane u mojoj duši i svaki dan se odmatahu malo pomalo, uvijek onako stalno i logično s našim življenjem. "Ne možemo zajedno, rekoh, i bolje da se rastanemo... Već eto tjedan dva, što razgovaramo samo da razgovorima smetnemo uzajamno rad. Postajemo preblizi, taremo se; a ako ima u njega još "mesa", ja sam zacijelo kost..." Ipak ne htjedoh okrivljivati sebe; ja sam u tom momentu uživao u potpunom, reko bih, rascvatu svog egoizma: zato svaljivah od sebe svaki povod i uzrok rastave, nerada i nezadovoljstva. Dokazivao sam samome sebi, da je on svemu kriv, jer je došao - nezadovoljan, jer je polazio galerije - nezadovoljan, jer se je vraćao iz biblioteka - nezadovoljan, jer je i s hranom bio - nezadovoljan, t. j. i s onim, što nas je bilo kod sastanka jedino udobrovoljilo i umirilo. - Ja sam došao tu da prestanem gladovati, a ne da nastavim - rekao je Marko, a ja rekoh nešto obratno... On, Marko, on je - ne znam ni sam kako da ga označim - čudnovat i dalek... t. j. ja sam se udaljio od čovjeka i ljudi... On, Marko, primjerice ide širim, sporijim i dužim korakom od mene; knjigu čita točnije i pomnjivije; jede sporije i jednostavnije. Ako mu se slika sviđa, uvijek bi je gledao radi užitka; a ako mu se ne sviđa, on je mimoiđe, makar ta slika znači za kulturu i slikarstvo više od one, u koju on bleji. Baš - bleji! T. j. "bulji". I ova me riječ sjeti i toga, kako Marko zna podveče leći na krevet i fićukati bez melodije, bez sluha, bez takta... "Kao pastir na paši... A ako on zapovede koju pjesmu i ja ga pođem pratiti, on izađe odmah iz jedne melodije u drugu i nikako ne možemo da se složimo... Bez takta i sluha... Jest! - Zaključivah s dosta zlobe - on ide onako po trotoaru, kako seljaci po sredini ceste. - On uopće ne zna da ide po trotoaru, jer ih sela ni nemaju... On hoće jedno i obilno jelo... on hoće jednostavnost, komotnost, jasnoću... ko seljak... Zato... Marko je seljak... A ja građanin. Zato... Rastanimo se. Zbogom!" Bijah vanredno ugrijan i raspoložen. Zato... Ja sam umio šutjeti i ne rekoh mu: "ti si mi, Marko, na smetnju..." On je danas jednostavno izlanuo, da ne jede koliko treba... Nije imao toliko lisičjeg izlagivanja, koliko ja ponosa i laži. Ovako se je totalno ponizio prikazav se nehote kukavicom... Ja ne. Ja sam šutio. Znao sam, da je on nezadovoljan poglavito radi jela. Moglo se je bolje jesti i ja bih sam bio drage volje bolje založio, ali ja sam bio onaj, koji je dokazivao, da s troškom nećemo izaći... samo da ne jedemo bolje i da Marka prisilim na ovakovu izjavu... Ja izađoh časno, makar sam veći podlac od njega. On ne umije lagati, ponosno, "pošteno i istinito". Moja me zapažanja tako zanašahu, te niti ne osjetih smrada i gada svojeg podlog ponosa i poštenih laži. Ja sam u isto vrijeme udovoljavao svojoj strasti analisanja i savjesti sintetika! Dokazah i bijah spreman svakome dokazati, da je Marko otišao i rastavio se sa mnom, jer nije bio jak podnašati toliko, koliko ja... jer je on slabiji i mekši od mene... A s tijem pogodovah svome "ja", koji je tražio potpunu izolovanost od ljudi, braće i znanaca, i odbijao jednog prijatelja i prijateljstvo od sebe dostojno, ponosno i pošteno... t. j. pospješivao sam rascvat i rasplod egoizma altruizmom: "Ja sam, Marko, htio da ostaneš, ali kad ti nećeš, dakako te ne mogu htjeti ni ja." Ovako se vratih kući. Donijeh nešto izviše jela. - Ovo častim ja, na rastanku... - A Marko je razgledao šunke, kruh i vino dobio svoj smiješak, raspoloženje i riječi i rekao mi: "Oprosti!" kao ono neki dan ja njemu. I sada se izgovorismo, spletosmo i utonusmo. Ne opismo se. Ali smo nastavili odsada prečesto piti.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Kako se je Marko nasmijao i oživio, ja se udobrovoljih, pljesnuh i pomamih. Ne znam, šta je ovo imalo značiti i kako je do toga tako nenadano moglo da dođe. Čini mi se, da je to sada došlo kao neko "otpočivanje"; da je razgovor, društvo i pijanka s Markom bila nešto nalik na "dušu bez peći" iza koje dolazi svinjetina zalijevana vinom... Kiša je stala škropiti; na stolu je bila litra, duvan i šunka. Tek kasnije shvatih, što ovo znači i kako je do toga moglo doći. Ja dapače osjetih na pogled vina i razgovorljivog izražaja Markova lica nešto nalik na ono osjećanje, koje te obuzme na pogled dugo neviđenog rođenog kraja, familije i znanaca, gdje ćeš ostati onaj, koji jesi i ostavši baš taj otpočinuti, odahnuti i ispričati svima - kako nisi više onaj, koji si bio... A nisam li možda i iščekivao samo ovaki sastanak? Ili sam se poradovao, što se tako rastajemo ko kompanjoni, kojima zajednički posao ne uspijeva i jednostavno prekinu ugovor? I koliko bih još mogao postaviti ovakih pitanja, da se nad svima ne ističe jedna tvrdnja: ja sam se poradovao i raspoložio povodom njegovog raspoloženja i smiješka - odahnuo t. j. fizički, kako sam radi njegove poze i grimasa i trpio fizički. Ja nisam mogao gledati onoliku potištenost jednog intelekta i onako buljenje jednog naobraženog čovjeka. Fićukanje, sporost, opširnost i krupnoća riječi, jela i koraka umaraše me kao spori, konjski tramvaj ili još sporija gegava, seoska ekvipaža. Ja sam uistinu živio s Markom, gledao njega i išao uporedo s njim; a kad bi on zastao za mnom, gledao sam u njegov pognuti trup i očali na njemu izgledahu kao da je za njih upregnut njegov pogled i cijeli izraz lica. I ona njegova šutnja sa sivim, naherenim pogledom, diraše me kao nešto, što mene sumnjiči i sumnja u mene: ovake poglede zamjećivah u naših seljaka, kad dolažah k njima ko agent ili tumačih politiku i pogotovo kad ih nagovarah, da se pretplate na koju novinu. Marko u domovini ne imađaše ovake poglede za mene; tu je na ulici stao dobivati za sve ovake jednake poglede; a ove je ulične poglede zadržavao specijalno za mene, kad bismo se našli sami. Istina: uza sve to on se je smijao i debatirao, ali njegovo prisustvo, napetost i sabranost osjećah baš u momentima šutnje i nesabranosti. Ili smo se obojica sažalili svaki samome sebi i pošli se ovako uzajamno izjadavati i tješiti ili svaki sebe opravdavati? - Krasno vino - rekne Marko. - Oprosti! Došlo je tako. - Oči mu zaigraše. Ovako se razulareni hat pogna i zagrije. Marko ipak ne skinu očala. - Šta ćeš. Ti si bio u kući uvijek sit... a ja gladan kroz pučku školu, gimnaziju i univerzu. Ne gladan, ali - ni gladan ni sit... I to mi je dozlogrdilo. On je očito ganut samim sobom stao govoriti od ganuća, toplo, u basu. A možda je ovaj momenat stao dozivati s mirisom vinskim, s polumrakom i kišom pa s nastupom jeseni, vlage i blata - naše prošlo drugovanje, domovinu i daljinu prošlosti. - Ne, Marko. Mi smo svi takovi. Nemamo si šta praštati. Moramo samo konstatovati i priznavati istinu... Nas može samo ovaka intimnost - ispovijedanje svih naših sramota i heroizama - svezati i sprijateljiti nanovo... jer - rekoh - naše je staro prijateljstvo umrlo... I ja sam govorio drhtavo i čini mi se, da je to bilo samo zato, jer sam počeo dobivati dar govora i slušatelja. Zato i stadoh na poseban način laskati samome sebi polaskavši i njemu. A bio sam više no siguran, da je istim namjerama laskao i Marko meni ili - sebi... Zaludu! Mi smo ipak znali razgovarati uz čašu vina i ja si nikada ne zamislih boljeg druga za razgovor i pijanku. Mi se svejedno ne opismo. Ostadosmo trijezni, ali ta je treznoća bila polita i vlažna. Tako nam i zazvučaše organi i frazeologija. I mi si ovu večer pročitasmo naizmjence svoje literarne stvari; bili smo - skromni i čekasmo naizmjence - pohvalu. - Vidiš - rekoh tu Marku. - Ja to tebi čitam samo zarad toga, da se naužijem zvuka svojih stihova u prisuću tvojih ušesa. Sam najposlije ne bih mogao čitati naglas. Susjedi bi rekli, da ludujem... Podli smo. Priznajmo podlost i bit ćemo manje podli, a više tašti... Ja ti velim: priznajem svoju podlost samo iz taštine. U mene je stala upravo mesnatiti i nabujavati želja totalne iskrenosti i istinoljublja. I ovo nije bilo već slično mojim davnim ispovijestima: ja ne uživah toliko u samoj činjenici, koju iznašah, koliko u svojoj oštroumnosti i hladnokrvlju, koja je tu činjenicu zapažala. U blizini čovjeka i alkohola ova uživanja u podvizima moga mozga stadoše postajati prava strast; i kako je želja za istinom bila obuzela mene cijeloga, ja se nazvah bez okolišanja lašcem. Pretjeravah dakako, jer potencirah, jer zapadah u strast. Na papiru bilo bi to izašlo bljeđe, ali svakako točnije. - Ja sam lažac, ali ne prosti, nego istančani, duhoviti i razboriti. Vidiš, i sada se pogrđujem, da se mogu - pohvaliti... Ta uzmi čitavi moj život; ispričah ti ga već na prekide, prigodice, u markantnijim potezima. Pa šta je to bilo sve? Pregnuo sam bio biti realan, t. j. normalan kao i drugi i prikazivati sebe u drugome svijetlu, crti i zvuku no uistinu bijaše. Poznato ti je već to... Ali ti ne naglasih svoju "teatralnost". Ja naime mnogo deklamovah u svome djetinjstvu i slušah deklamacije očeve. Otac je postajao teatralan, jer ga je bio uzgojio talijanizam, a ja pak zato, jer me je uzgajao moj otac i život... jer sam morao biti ono, što ne bijah t. j. glumac, što prikazuje velmožu i miljardera, a nema ni za objed... Glumio sam tako pred ljudima i pisao himne životu, ljubavi i zdravlju i - uživljavah se tako u tu ulogu, te sam stao gubiti pred samim sobom... Slušaj samo ove dvije crtičice, jer su dražesnije od najdražesnijih... Dakle! Kad bi otac zapadao u očajavanja, što majka previše troši, a on premalo zarađuje i gledao oko sebe i majku i sestre i mene, znao bi se uhvatiti za vrat: "Ovako ću se, ovako..." Htio je da kaže: "Objesit ću se!" I on je to iskreno govorio: on je bio spreman objesiti se pred nama, da ga mi vidimo - jer bi se i bio objesio, da nas gane i jer je mogao biti više no siguran, da ćemo mi to zapriječiti... Zato je on mogao uistinu htjeti i učiniti ono, što nije ni izdaleka htio i mogao... A ja? Ja sam i tebi bio rekao prvi put: "Prijatelju! Ostah impotentan pred bludnicom, jer sam - naturalista; jer hoću spoj zdravih, mladih i plodnih..." A drugi sam put rekao: "Prijatelju! Ostah impotentan pred bludnicom, jer sam filantrop... Prije sam naime bio za život i Zolizam, sada za čovječnost i rusizam..." A ti si vjerovao - i ja sam vjerovao. Evo kako: jedamput sjeđah na klupi... Do mene je bila osamljetna djevojčica. Ja je od pustog djetinjarenja obujmih oko pasa; skrstih ruke preko njenog krila, nju posjedoh na svoje krilo... I prepustih se, znaš čemu; i vjetar me je ponio, znaš - dokle. A ja sam iza toga stao grditi rođenu kuću, moral i religiju (tad sam se držao starih nazora, da je vjera - ćudoređe) i obzire: "Dogodilo mi se ono, jer ne mogu ovako prinijeti dodiru moje puti tijelo naše sluškinje: ta svi bi vikali na nemoral! Curicu osamljetnu mogu prinijeti krilu i usnama - to nije nemoral, dapače! - ali je ne mogu prinijeti onako, kako bih mogao dvadesetljetnu djevojku, jer bi to onda bio zločin. Oh! Ta ja bih htio biti zdrav i prirodan, što dokazuje baš ovaj nezdravi i neprirodni slučaj..." Razumiješ, kako se uvjeravah? Marko se je smješkao i govorio: "Ovo je krasno vino". Kiša je odmjereno udarala na stakla prozora. Ja sam natakao vino u čaše. Mračilo se i nismo palili lampe. Cigarete se svijetljahu i kad bismo utegli dim, laki bi plamsaj zaplamsao na našim obrazima. Ja sam znao, da se Marko odlučuje u sebi zato, da neće otići. Nekaki slavenski fatalizam i stagnacija držaše nas na stolcu; mi smo govorili, pili i osjećali osamu, dubinu i - daljinu. Začas zašutjesmo. Mračilo se i nismo palili lampe. Dimovi nevidovno lutahu oko nas i povrh nas i mi primicasmo sleđene čaše zubima i stajasmo ovako raspruženi na stolcu sučelice jedan drugome. Ja sam osjećao, da je šutnja neumjesna; ona prečesto zanaša, da će se dogoditi nešto, što ni izdaleka ne očekuješ... A ja sam baš iščekivao, da će Marko reći: "Pijmo još!" Zato progovorih: - Mi od čovjeka vidimo samo vanjštinu, ono, što on ili želi da bude ili neće da bude, ali što on nije. I događa se zato, da on postane ono, što je poželio biti i tad se stane prikazivati onim, što je bio i više nije. Bilo je već sasma zamračilo. Ja sam očekivao odgovor. Marko je rekao glasno i zvučno "Možda" i odmah zašutio. A ja uvijek bojeći se šutnje i iznenađenja zapitah (tu mi se usne začudo raširiše u smijeh): "Bi li još?" Uistinu, smijao sam se bez glasa; tišina me i tmina stadoše škakljati. Bio bih prasnuo u smijeh, da me nije umirno raspoložila pomisao, da smo se bili odlučili rastati i kao da se tek danas sastadosmo. Zato je smijeh bio bez glasa. Marko nije odgovarao. A ja podražen i više šutnjom i napetošću upalih žigicu... Marko se je smijao navlas istim smijehom. - Bih - rekne tu Marko. - A bi li ti jeo? - Bih - rekoh - e bi li ti pio? - Bih! Smijasmo se i mahasmo glavama. I ostadosmo dva debela sata ovako puni humora, sjajni i bezbrižni. Ja sam pod kraj shvatio, da mi možemo zajedno razgovarati, ali ne pisati: počivati, ne raditi - i rekoh dižući butilju malvazije sa plafona: - Naši sastanci, Marko, imadu da budu ono, što je nedjelja u tjednu; Božić i Novo ljeto u godini: praznik, ne rabota. Marko je odobravao. On je stao veličati mene i sebe; dokazivao je, da se ne dadu zanijekati veze prošlosti, lumpovanja i razgovora. On je cijenio mene, ja njega; on je dapače i volio mene i ja njega; zato očekivasmo obojica sastanak - zato je neminovan postajao rastanak. Praznici ne smiju trajati više od rabotanja - ali radniku je nuždan nedjeljni počinak, familijama blagdan i literatama uzajamna pohvala. - Tako i nama - nastavih pridižući prvu čašu - nužna je intimnost, pohvala, počinak i pošta... Ali kako Božić nije familijama samo dan okupljavanja i iskazivanja osjećaja djetinjih, roditeljskih i bratimskih nego i dan objeda s pečenkama i slatkišima, tako taj sastanak nema biti samo pohvala, ispovijedanje i počinak, nego i pijača i - žderača. Smijasmo se obojica. Vani je kišilo. Ipak izađosmo, ali se ne opismo. Marko je govorio vrlo opširno, izvinjavao se i laskao: - Ti možeš mnogo podnijeti; žilav si. Ja sam oduvijek kuburio; zaželih se sitosti. Ja sam sporiji, reko si. Ja sam se rodio na selu, ali nisam seljak i ne ću da budem. Ja sam sporiji, priznajem, dakle temeljitiji i dublji - ti brži, lakoumniji, širi... Ja zapažam malo i zadirem duboko; ti zapažaš više i shvaćaš sve... - Ne. I ja mislim donekle tako, ali se ne izražavam ovako. Ja ću reći još nešto. Tvoja je gesta fićukanje bez melodije, moje je pjevanje melodija... Ti si ležao dane i dane poleđice na paši, žviždao i buljio u nebesa; igrao na pera, jeo puceta, fićukao i tulio i oponašao životinjske glasove... U nas se je plesalo, deklamovalo, pjevalo s tekstom i igralo tombolu, preferans i šah... - Da. Nismo si slični. - Ne. Mi smo kontrasti. Grad i selo. - Pogledah ga. Marko je bio niži, uvučen i tih. - Ne. Razumij me dobro. Govorim u slikama i prispodobama radi kratkoće i jasnoće. Ti si potreban hrane, topline i familijarnosti. Sve sam ja to već imao... Ti ćeš se možda i oženiti, ja valjda ne ću. U tvojoj je familiji predsuda, religija i težaštvo, a odgajao si se i učio u gradu, bibliotekama i modernizmu. Zato nisi imao familije i zato je žudiš. Ja ne. Išli smo oko Colosseuma. Ja sam nosio salamu, Marko bocu marsale. Htjeli smo se počastiti uzajamno: zato je on predložio najfiniju marsalu, ja najmasniju salamu. Bili smo si silno uslužni. Colosseum onako u noći ležao stojećke. Na mene je ta građevina činila oduvijek dojam nečega, što stoji i spava. - A jesi li ti, Marko, opazio još nešto. Danas smo pili. Tebi se je lacijsko vino sviklo i bio si zato, da nastavimo piti onu istu vrstu. Ja ne. Ja rekoh: - Kad već pijemo, pijmo uvijek ono, koje još nismo pili. - Uzesmo onda drugo i nisi bio zadovoljan; bilo ti je žao, što smo ga platili, a ne ide nam u tek. A nisi ni pomislio na to, da smo ga ipak - upoznali. Ti si originalan, instinktivan i zasukan i ne obazireš se na sud okoline i drugih ljudi, dodah ja odmah da ublažim prve izraze. - U mene je, vidiš, naprotiv - nastavih odmah - veća strast "viđenja" negoli izravnog "uživanja". Jedamput sam htio vidjeti ono, što su vidjeli i drugi moji bliski; sada pregnuh vidjeti ono, što oni ne vidješe. Čekaj: strast viđenja i upoznavanja u mene je uvijek obzirna i vezana za okolinu; ja nisam originalan, zasukan i instinktivan... Da. Ti se ne obazireš na okolinu. Tebi bi bilo svejedno piti u Rimu lacijsko ili pjemontesko vino, jesti štrakin ili skutu. Ti bi u Italiji pio istom nasladom i voljom francuske likere, da nisu tako skupi... Da. Ti bi pio i ne bi baš mario znati, kako se zove i odakle dolazi i koja tvornica producira ono, što piješ. Samo da je "vino" i "dobro". Jelte? - Da. - Marko je jeo i slušao napola, ali je svejedno izgledao vrlo pozoran. Radi intenzivnosti živaca okusnih ili slušnih? Ja sam pio i govorio: - Čekaj. Strast viđenja. U mene je i ta prošla svoju evoluciju. Jer rekoh ti, da sam se promijenio. Ne govorim rado o tom, kaki sam, jer možda to sada ni ne znam. Govorim lakše, kad tumačim, kaki sam bio. Dakle. Možda ja sada i opet pretjerujem, ali je nužno radi kratkoće i jasnoće govoriti ovako. (Tu sam stao govoriti vrlo brzo.) Ja ne znam, gdje bih i kako mogao početi bolje, no sa ženskim spolovilom. Kad sam polazio "tamo" bio sam pod dvjema - nagonima i strastima; koitirati kao drugi - i vidjeti ono, što vide i drugi: moći reći: iskusio sam ono, što iskusiše i drugi. Upoznavanje i viđenje radi zavisti ("vidjeti ono, što vidješe drugi") i taštine ("moći reći: i ja sam vidio")... Zanimljivo je to, što u strastima upoznavanja i viđenja, koje su životne, t. j. u kojima ima izravnog "užitka" kao vino i žena i t. d. ima više taštine; u onima, koje su intelektualno kao lektira, teorije, krajevi... ima više zavisti... Kasnije u mene nastaje strast (uporedo s mojom organskom, intelektualnom i iskustvenom evolucijom) od "vidjeti i upoznati što i drugi" i "moći reći: Upoznao sam i vidio što i drugi" - vidjeti i upoznati, što ne vidješe drugi od mojih bližnjih sve dalji i moći reći: Vidio sam i upoznao, što niti vidješe niti upoznaše drugi. - Dakako! Taština i zavist postoji kod te strasti samo onda, kad sam u blizini ljudi, razgovaram s čovjekom ili zamišljam publiku t. j. u trenju... Inače ta strast - apsurd! - reko bih prelazi u instinkt kao pušenje i alkohol, t. j. na osami, u sobi, pri radu i stvaranju nema ni zavisti ni taštine kao u pravom, besvijesnom spolnom nagonu... Ali o tome imam svoje posebne studije i rezultate, o kojima ne kanim govoriti danas. Ja uistinu o tome nisam još imao jasnih i točnih rezultata, nego onako samo jedan "zbroj po prilici". Ali ne dospjeh revidirati sada, da li se taj "zbroj po prilici" bar donekle približava istini. Nastavih: - Čekaj, da se vratimo na predmet. Ja mislim, da se mi i u tome dijelimo ne baš onako, reko bih, otresito i odsječeno kao u drugom, ali se ipak razlikujemo. U tvojoj "strasti viđenja" ima i taštine i zavisti, ali nema onih dviju faza ("vidjeti što vidješe drugi i što ne vidješe drugi...") onako jasno, konkretno izraženih kao u mene: u tebe naime nije ona prva ("što i drugi") tako istaknuta, zato se možda u tebe prema najbližoj okolini, selu i familiji, ističe grublje, samosvijesnije i taštije ona druga: "biti i vidjeti ono, što nisu i ne vide drugi". Zato, rekoh, u tebe je više instinktivnosti i originaliteta, jer ti si bio u selu i familiji bez onog intelektualnog ambijenta, koji sam u gradu i familiji imao ja. U mene zato sasma prirodno ima više prilagođivanja i uživljavanja u drugo i u druge - pa već i zarad toga, što sam kao abnormalan i perverzan morao nastojati upoznati život, iskustvo i osjećaje drugih... Zato je moj intelekt tolerantniji, objektivniji i svestraniji i ja ne bih bio podnipošto originalan, da nisam u sebi otkrio svoj spolni perverzitet... dakle i osjećajni... Ali o tome nije govor... Ili misliš, ne? Marko je gledao u kamen, derao cigaretni papir, palio žigice i lomio. - Slušaj. Ti možeš danas reći za jednoga, recimo, literata, da je prosti glupan, grafoman, kreten - a za mjesec dana, da je talenat. Ti siječeš: nitkov, heroj, idiot, ženij... Nemaš prelaze što znači toleransa. Neki dan si grdio Talijane (vrlo oštroumno, polaskah odmah), da su samo prosjaci, popovska kopilad i harlekini, da je Rim bio i više nije i t. d.... Grdio si naime, jer te se je neugodno dojmilo moje ponašanje i hladnoća, jer se radi svoje oporosti u prvi mah nisi snašao... a nisi ni pomislio, da ispitaš, nisi li dobio taki pojam o Talijancima radi mene i sebe, koji smo obojica Hrvati... Nisi opor, veliš. Oporost znači neprilagođivanje, neobjektivnost, znači nehaj prema okolini. Ti, vidiš, više puta u noći vičeš u sobi i niti ne misliš, da je već kasno i da u pokrajnoj sobi spavaju ljudi... Tvoj je kret i opet instinktivan. Taj nehaj nije drugo no zaboravnost... Neki dan smo bili u birtiji i ti si ispalio i satro sve žigice i napravio na stolu kup smeća. I čike tako bacaš bezobzirce na pod, a možda bi i pljunuo, da te ja ne upozoravam. - Ne. Ja baš trpim na maniji progonstva. - Znam. I to me ne pobija, nego nadopunjuje i potvrđuje u opažanjima. Tvoja manija progonstva i nije drugo nego pomanjkanje objektivizma, opažanja i uživljavanja u okolinu... Slušaj. Ti se primjerice nosiš tako otrcano, trošno i nehajno, ali ti nije ni na kraj pameti, da bi se nosio tako, te ljudi baš tu otrcanost, trošnost i nehajnost vide. Dakako da to udara u oči ljudima, a ti kako si originalan i subjektivan ni izdaleka ne slutiš, da bi to moglo udariti ikome u oči. Ti ukratko zaboravljaš da si otrcan i nehajan, kako si iz zaboravnosti i bio napravio kup smeća na stolu. A da je gazda došao i da ti je prigovorio, tebe bi to tako iznenadilo, te bi si počeo umišljati, dokazivati i vjerovati, da je gazda prigovorio samo zato, jer si to ti napravio - jer si ti ti... Ti dakako ni ne vidiš, da toga ne rade drugi; i ako bi se tko nasmijao tvome otrcanom odijelu, ti bi povjerovao, da se dotični smije - tebi, jer si ti ti, ne jer imaš takvo odijelo... Manija se progonstva svađa na nehaj za okolinu - ona je prosto pomanjkanje objektivnosti i objektivne logike... I ja sam išao nehajno, otrcano i kaljavo odjeven, da me vide baš u toj otrcanosti, nehajnosti i kaljavosti. I meni se podrugljivahu, ali ja bih bio rekao: smiju se, jer je odijelo otrcano; a u najgorem bih slučaju rekao ono, što ti u najboljem: smiju se meni, jer imam otrcano odijelo. - Ti si prilagodljiv? Ti si tvrdoglav ko i ja. U tom smo jednaki. Ti nećeš nikada popustiti. Ta prekjučer si htio, da budu prozori zatvoreni, jer tebi, veliš, smeta nagla jutarnja svježina. Ja sam pak htio da budu otvoreni, jer meni, rekoh, smeta smrad. I radi te trice bili bismo se posvadili na mrtvo... Ti nećeš ko ni ja da priznaš: imam krivo, a ako si ti popustio onog jutra, bilo je samo zato, da pokažeš svoju, reko bih, megalomaniju: da su kao tebi, naime, ovake trice samo trice, i da se ne voliš prljati za tricu. - Jest, ali ja naprotiv popuštam. Meni se može dokazati. Razlika je među nama ta, šta ti uopće nisi pristupačan razlozima. Ali ja, ako su razlozi razlozi, popuštam... u sebi. U mene ima podlosti i ponosa i uvijek ću naći častan izlaz. Ja sam bolji špekulant od tebe... Ja sam od trgovačke familije... Pustimo uostalom to... Reko si mi megaloman. Reko si istinu. Razlika je u tome, što sam ja svijestan megalomanije, a ti si - rekoh ti - besvijestan, instinktivan, elementaran. Ti si pravdaš, kverulant - ja polemičar. Ti si onom prigodom radi prozora rekao: "Ja hoću da tako bude; da bar jedamput imam pravo..." Ja sam ti stao dokazivati, da su prozori bili i jučer i prekjučer zatvoreni pa ako ti nije do danas smrdjela soba, ne može ti smrditi ni od danas; da je jučer bio zrak manje oštar no danas... Vidiš: ti si i danas rekao: "Ja sam dosta gladovao", a htio si reći: "Gladuj dakle ti"! - Ne! - Marko je to rekao zvučno, u basu ko ono kad stadosmo piti. - Dobro. Pijmo. Ali prije slušaj. Ja zaključujem prema tome, da sam ja građanin, a ti da si seljak. Dakako! Te definicije i izraze imaš shvatiti literarno... da sam ja naime... Ne ovako... Čekaj! Ti si danas čitao meni jednu svoju psihološku studiju, ja tebi svoju... Obojica smo čitali s istom dozom megalomanije, samo ja sam ju priznao. Ti se nisi ponudio čitati mi svoju, makar si to želio i više od mene... Ja sam to opazio i rekao: "Marko, čitaj!" da tebi udovoljim i da tebe obavežem i da kažeš: "Arsene, čitaj!" Ali ti nisi shvatio, da bi to morao reći nakon mojega poziva, što sam ja naprotiv shvatio prema tebi i bez poziva... Ti si oštroumniji, reko si. Možda. Ja bih rekao da si oporiji i zato originalniji i da sam ja prilagodljiviji i zato svestraniji i... da smo megalomani obojica... Ali to je sporedno. Htio sam reći nešto o tvojoj i mojoj psihološkoj studiji, koju ti već u domovini pročitah... One baš potvrđuju moje definicije. Slušaj: Čitao si Vergu. Tamo, u njegovim najboljim djelima, gdje je on slikar čitavog jednog kraja, a ne psiholog i pripovjedač jednog čovjeka ili događaja... tamo se pripovijeda: "pošao je, rekao je... poljubio je, otputovao, ubio..." - I t. d. i t. d.... T. j. nema ni događaja ni čovjeka: nema jedne izrađene scene, dijaloga, ličnosti, strasti... Sve je onako nabacano, bez reda, raštrkano. Naturalizam je u Zole sav u pojedinim jakim scenama i događajima, oko kojih se gubi i utaplja ostalo sitno i slabije: guska, delirij i glad u "L'assomoiru", štrajk u "Germinalu"... Zato je Zola grandiozan do simbola... Verga je komadan, nabacan, slučajan u svojem verizmu: impresionističan... Zola je Parižlija, građanin grada, što se krsti mozak svijeta. Verga je Sicilijanac, gdje su i gradovi sela... Vergino remek-djelo "I Malavoglia" je tehnički i stilistički ravno selu: sela nastaju od slučaja, bez plana, bez sistema, instinktivno i doimaju se svojim životom, obličjem i notom kao pejzaž i nikada ih ne bi mogao prispodobiti nečemu živome kao na pr. lokomotivu i grad... t. j. simbolizirati i portretirati: ona su impresionistička... Naprotiv, "L'assomoir" je tehnički i stilistički ravan gradu: grad ako nije u prvim počecima imao plana, postavši gradom išlo se je uvijek za tim: graditi, izgrađivati i rušiti po planu, davati mu i postavljati ga u neki sistem, logiku... On je nastao racionalno i može se prispodobiti nečemu živome, dramatskome, portretiranome i simbolizovanom. Racionalnost i sistem ovamo - raštrkanost i instinktivnost onamo: simbolizam je jači i velebniji u Zole, ali je impresionizam prirodniji i snažniji u Verge. Eto, prema tome ćeš sada razumjeti, što hoću da kažem. Slušaj. Čitao sam jednu tvoju i jednu moju psihološku novelu, studiju, svejedno. Mi nismo pripovjedači, razmatrači i opisivači - recimo tako - materijalnih, vanjskih fakata, fizionomija, karaktera i akata kao Zola i Verga. Mi smo iznašači unutarnjih dogodovština i pomišljaja, odraza i poriva vanjskih, materijalnih činjenica: psiholozi. I makar smo psiholozi, mi smo svejedno toliko oprečni i u tom, koliko u svemu ostalome. Marko je pozorno gledao pred sobom. Vedrilo se. Negdje je tamo stala izmiljivati luna; nutrinja se je Colosseuma stala zamjećivati jasnije u svijetlu i sjenama. Butilja je bila ispražnjena. Digosmo se. - Ajdmo u kavanu. Tamo ću nastaviti i svršiti. Marko se je malo gegao, ali reko bih više od lijenosti i sporosti. Uhvatismo se pod ruku. Činilo mi se, da je Marko teži, a obojica bijasmo mršavi; mene je hvatala upravo poletna lakoća, dobra volja i brzina. A za nama je ostajao kolos nepomičan i hladan, makar su po njemu stali plaziti lunini traci, sjene oblaka i kotrljati se rijetke kišne kapi. Pođosmo u kavanu na likere. - Ima li tu kobasica? - zapita Marko. - Nema, čovječe. Valjda nećemo jesti kobasica, ako smo odlučili piti likere. - Nego? Ja bih jeo još. - I ja. - Dakle. - Uzet ćemo slatkiša. - Ne volim toga. - Marko se smrkne. I ja bih se rasrdio, ali sam bio suviše veseo i lagan; nekud se bacakah u zraku: težine Markovih nagnuća i želuca ne osjetih. Ona je nekud bila zarinuta u zemlju, ko kukuruz, trava i - pšenica. - Pa uzmi jaja - rekoh. - Ja ću poslastica - i odmah stadoh govoriti: - Vidiš, kaki si ti, a kaki ja. Ti bi jeo kobasica i pio likere, makar je to užasni diston: nemaš sluha. A onda - nitko ne radi tako, jer se likeri piju uz poslastice. Nisi obziran prema okolini. Originalan si. U romanu Kovačićevom "U Registraturi" seljak u kavani pojede šećer, pa mlijeko, pa kavu, pa kruh, pa vodu: u želucu se i onako sve razmiješa. To je svakako originalno! Ali pređimo na drugo. Tvoja, vidiš, psihološka novela iznaša činjenice psihološke, ali ih ne tumači. Ti si u psihologiji slikar: nižeš osjećaj do osjećaja, kao nešto sintetična, određena: "osjetio je, veliš, mržnju", kako bi drugdje rekao: "on je hulja". Tu je eto nanizan osjećaj do osjećaja kao boje - nabacano - ali iz određene daljine daje jedan određeni, sintetički dojam. U ovoj si noveli veći umjetnik od mene. Ja sam u svojoj psihologiji ono, što ti nisi: iznašam manje, a tumačim više, zato ne nižem osjećaj do osjećaja, nego jedan, dva osjećaja rastvaram, raščinjam, analiziram: ispitujem postanak i razvitak i povlačim konsekvense: ja sam analitik i proizvađam dojam bljeđi, slabiji i naporniji - analitički. A sinteza, koju ja povlačim nije već nešto sama o sebi, osjećaj do osjećaja, atribut do atributa, pa i misao do misli - psihološka naime; ona je naime više filozofska. Ona nije, da tako kažem, dojam cjeloviti, koji dobiješ bez obzira na svoje sopstveno rasuđivanje, nego je - zbroj, koji djeluje tek onda, pošto si pribrojnika i sam pošao zbrajati i tek se sada dojmi onako, kako sam ja htio - proračunano - da se dojmi. Ja sistematiziram - ti ne: ja sam ko grad, ti ko selo. I - dopusti! Odmah sam gotov. Ti fićukaš bez melodije i niti ne misliš, da bi to moglo koga smetati, da bi ko to mogao naime i - čuti. Ja pjevam s tekstom i uvijek mislim, da će me se čuti, ako već i ne pjevam zato, da me se - čuje... Ti si zasukan; ja uvijavan. Ja sam se vježbao svojim životom, naturom i perverzitetom u laganju, razumijevanju ambijenta i objektivizmu. Ti ne - ponavljam. Ja sam kretanje, nemir, promjenljivost, izmicanje, uvijavanje - ti si određenost, nepomičnost, oporost, jasnoća. Ti si poza - ja poziram. Ti si gesta - ja gestikuliram. Ti ćeš iznijeti i tip i karakter - ja psihu. Ti ćeš ostati priroda - ja mogu postati afektacija. Ti ćeš ostati jaka duševnost - ja ću postati bogata. U tebe će biti fiksa ideja - u mene ideje. Ti ćeš osjećati trajno, neprekidno, jednovito: ja prolazno, vijugavo, svakojako; ti si pasija - ja afekt... Dopusti! Evo ovako:
Arsen: Marko: grad selo familija paša glasovir, deklamacija fućkanje i drečanje tombola, ples igranje na puceta obzir nehaj napučenost izolovanost društvo plandovanje novina priroda planiranje slučajnost logika i račun filozofija i osjećaj socijalizacija individualizam strasti, koje se stiču nagon, koji se rodi + Strossmayer + Starčević ______________ ______________ = histerik = idiot
- Da me ne shvatiš krivo - odmah nastavih, da ublažim zadnju riječ. - To je sve shvaćeno i izraženo literarno, ne znanstveno i životno. Idiot ima za karakteristiku buljenje, pozu, zasukanost i prirođenost - histerik kretanje, imitovanje, gestikuliranje i primjenljivost. Idiot se rodi - histerija spoja psihoze i neuroze prirođena je i stečena. Ti bi t. j. bio nešto jasna, opora i stalna - ja nešto prelazna, plazmatična i nejasna... Ja bih t. j. mogao biti talentiran, ti - talenat; ili originalan - ti original; ili ženijalan - ti ženij... t. j. ja bih mogao ludovati - a ti biti lud... Nasmijasmo se obojica. Marko se javi prvi: - Ti si veliki afarista, špekulant i prevarant, reko bih ja. Mi smo radnici - vi izrabljivači. Ti si reko, da smo mi talenti, a vi talentirani: t. j. mi radimo za vas. - Možda - uletjeh mu u riječ. - Mi stavljamo vaše žito u promet... a ako mi s vašom šumom i prirodom napravimo milione, ne može to biti naša krivica, a vaša zasluga. Nego obratno. Vi imate bogatstvo ruda i ne znate im vrijednost... Da budem točniji, reći ću: mi im dajemo vrijednost! - Ti se uvijavaš ko zmija - završi Marko. - Ti buljiš ko tele. Prenusmo se. Ali ja dobro zamjećivah, da je njega sav taj razgovor privukao dolje ko teret, a mene podigao uvis ko krila. Marko je umorno, nepomično, pognjureno sjedio i nije se već dotako pića. Zato je izgledao krupniji, teži i stariji od mene. Tu mi se je najedamput stalo nešto plesti i odmah raspletati u mozgu... Marko već nije bio raspoložen... valjalo bi ga raspoložiti... Od neko vrijeme obojici zaudara rakija... Zato pozvah čašicu... I zaplakah. A Marko se je ganuo, zdrmao i primio me za ruku. Nije pomislio ništa. Njega su moje suze sjetile prošlosti, kad smo složno, prijateljski dijelili misli, opažanja i ideje kod čaše vina i osjećali slično. Zato se raspoložio. - Rakija - rekoh... Tek je se dotakoh, proplakah... Ona je prošlo, domovina, osjećaji, prijateljstvo. Stadoh se veselo smiješiti, pa smijati. Sutradan, u mamurluku grohotasmo obojica.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Jesam li Marka odbijao ili privlačio? T. j. jesam li s tijem želio privući ili odbiti? Došli su dani solidnosti, gotovo kuburluka, a onda jedan dan i po žderače i pijače. Ipak - ne opismo se. Ja sam u kontaktu s čovjekom počeo postajati ono, što sam bio. Marko bi primjerice rekao: "Sad bi došla dobro čaša vina", a ja sam dodavao: "Jedna čaša vuče drugu". Mi protuslovismo jedan drugome; zapravo protuslovismo sebi samima: Marko je sad bio čovjek prelaza, ja kontrasta. Ali tek na oko. Ja sam uviđao s dana u dan, da mi ne možemo raditi niti zajedno niti jedan pokraj drugoga; da se međusobno isključujemo, da su jaki intelekti u momentu stvaranja i u samom stvaranju apsolutiste, jer su egoiste. Marko uza sve to nije govorio: "Odlazim". Bili smo dobili novaca. Kuburluk nas je dražio i prolumpavao kao konvikat i apstinensa. Mi smo kroz sve to vrijeme vrlo mnogo razgovarali, a razgovarali smo samo zato, da ne - radimo. Ja sam bio oduvijek uviđavan. "Ne možemo izrabljivati knjige i nauku, e pa onda izrabimo život. Živimo!" I mi smo trošili, pili i jeli - ja se prepustih toku našega života i drugovanja. Znao sam, na što će nas to izvesti. I opet su dolazila ispovijedanja, intimnost i razgaljivanje. I možda bi nas to bilo svezalo, da ne bijasmo literarni obojica. Jer ova je intimnost bila siže, gradivo za novelu, studiju i dramu: izrabljivasmo jedan drugoga, a svaki je uzimao monopol na autostudij... Mi bismo bili ovako obastali jedan pokraj drugoga, jer je velika intimnost bila zagušila stid i mi smo mogli biti svakaki u osjećaju i životu, jer nam u programu nije imponovao ni svijet ni život ni javno mnijenje. Biti heroj i podlac - to je isto za onoga, koji studira - čovjeka. Herojstvo i kukavičluk ima za pisca istu vrijednost, a pisac se ne cijeni po svojim moralnim kvalitetama, nego intelektualnim: ne po svom životu, nego po svojim djelima... Tako bismo i mi mogli ostati životno pokraj svih protivština prijatelji - kao bludnice i zločinci - ako bismo prema tome životu stali s jednakim interesom: izrabiti ga za literaturu. Ali baš u tome, u čemu je ležao uvjet mogućnosti našega prijateljstva i intimiteta, izrastao je razlog naše totalne rastave... Prostitutke si uzajamno izjavljuju tajne, tribadizam, ljubavnike, ali su zavidne, ljubomorne i mačke, kad dođe do konte. Nije li to i nas odbilo - javnost, publika, slava i novac? Ondje, gdje se naši interesi stadoše dijeliti. Ne iznašam druge; pišem o sebi. Zato će sve ovo izići nepotpuno i neizdjelano. Meni dapače ponestaje, da tako kažem terena, jer odlučih pisati samo o sebi. A tu je bilo prigode osvjetljivati sebe u drugome, ogledavati svoje oči u očima drugoga. Ništa zato. Ovi će reci umoriti čitatelja i možda ozlovoljiti. Život ne umije dovršiti lijepo i zgodno dramu, kako ju je započeo. Uđimo u nj, i mi smo ušli u ralje medvjeda. A znatiželjne ću upozoriti na onaj premudri upit: što bi bilo od čovjeka, da ga medvjed pojede? Jest. Sve ono mrsko, bijedno i prezreno, što autoanalizom konstatovah u svojoj prošlosti, stadoh osjećati u manjoj snazi i količini sada u odnosu s čovjekom i ljudima. Smrad je bio jači, jer je bio bliži... Ali ja griješim. Ja ga nisam osjećao: ja sam to tako kvalificirao. Jedne večeri izađosmo. U birtiji naiđosmo na nekoje đake; približismo se i udarismo u razgovor. One sam večeri bio pijan, razgovorljiv, frazer, entuzijasta... Drugo jutro konstatovah: u kontaktu s ljudima postah takim i takim, što mi se sad na osami duri; s Markom sam pio i on bi manje izdržao trijeznost od mene; a tek stadosmo piti s ljudima, ja sam izdržao pijanstvo manje od njega. Srdio sam se kao kad ti nešto ne pođe za rukom... Sjećao sam se svojih snova: "Spavam i snivam: san se prekida, ali ja se ne budim, nego uvijek spavam i san se nastavlja... Kad me san suviše umori, hotimice se trgnem i probudim; ako mi godi, hotimice nastavim spavati i - snivati... U snu vladah sa sviješću... a ne mogu da s njom vladam u pijanstvu i trezvenom društvu..." - Ja ne osjećam blata na sebi, Marko; osjećam prezir prema sebi. Sebe prezirem, ljudi mi smrde. Kćerka naše gazdarice šepesa; onako žuta, čini dojam svijeće lojanice: volio bih je zabiti u čavao kraj oltara i upaliti njene kose... Smrdjela bi upaljena i više! - Išli smo okolicom Rima mamurni, srditi, zlovoljni. Ja sam se obarao na ljude, jer se nisam mogao oboriti na Marka. Nekaka nesmiljenost, nimalo hladnokrvna, nego ugrijana, slomljena i razbita ko s umora kretaše moj jezik i nije bila kadra krenuti moje ruke... Marko mi je bio na dohvatu, zato se na nj ne oborih... - Ljudi - rekoh. - Šta me zove k njima. Uvijek se uvjerim, da sam u njihovom društvu rekao više gluposti u jednoj minuti negoli bih mogao zamisliti u tri mjeseca... A glupost je u društvu strašnija od one na osami - jer si ju rekao i jer se je čula. Znam, da nisu oni krivi, što čine na mene dojam stjenice, koju si primio, stisnuo, i koja te smradom progoni u vječnost... Znam, da sam pretjeran, ali šta zato! Blizina me ljudi, t. j. vez jezika i razgovora i bliskosti duševne, baca u psihopatije... Umjesto da ih mimoiđem, ja ih mrzim... Ne radim ništa. Gubim vrijeme. A radio sam prije toliko... U sebi razmatrah i predstavljah sve uzlaze - od analfabete do intelektualca... Sada mrzim kćer naše gazdarice: žuta je ko lojanica; mrzim i gazdaricu: žuta je ko suhar; mrzim i one naše sinoćnje drugove: bili su blijedi, hrapavi i suhi: ko papir... Sve je to dozrelo za vatru. Za drugo nije sposobno. Išli smo po suncu; prašina je ležala u zraku, u našim očima, u našem mozgu, u grlu. Žeđao sam. - Ajdmo na čašu! Pođosmo. Marku je lice bilo isto onako blijedo, hrapavo i suho. Ja ponovih svoju rečenicu... Dozivah vatru, a mi smo gorili od alkohola, sparine, suše i zadušljivosti. Prešetasmo cijeli dan. Cipele mi se stadoše lijepiti za noge ko znojne čarape i bilo mi je, da njihova koža puca na meni od vatre. Ja ponovih nekoliko puta: - Blizina me i dodir s ljudima baca u psihopatiju. Ja mrzim, a nisam kadar i jak ljubiti. To je užasno. Postaju mi ljudi odvratni, i što je još groznije, mržnja mi postaje odvratna: moji osjećaji postaju prema meni onaki, kao ljudi prema mojim osjećajima. Ja sam ono, što ne ću da budem. Jedamput sam bio ono, što sam htio biti i što su bili drugi i što ja nisam bio; onda ono, što sam htio da budem, što nisu drugi htjeli da budem i što sam uistinu bio; ali sada sam ono, što ne ću da budem, što nisam i što neće nitko da budem... Ko je kriv? Boljela me je glava. Marko nije htio ili nije mogao shvatiti, ko je kriv. Toga radi me je glava i jače zaboljela i Marko je sad izgledao kao da je on ta prašina, sparina, suhar i naoblaka, bez sunca. Pleća mi se pričiniše svinuta, šija ukočena i oko glave stadoh osjećati onako nešto kao kad ti se ruka uspava. - Ne osjećam samilosti ni za koga. Jučer sam uhvatio na krevetu jednu stjenicu. Nesnosne su. Izilaze u mraku. Grizu ljudsko meso. Kad ih satreš, zaudaraju... Mene danas boli želudac: zacijelo sam jednu pregrizao i pojeo u snu... Utisci, impresije, dojmovi i - rezultati... Fui! Ovako je to kad propustiš u svoju sobu stvaranja, nauke i rada stjenice... i ljude! Marko nije shvatao. A mene je stao čitavi organizam boljeti, ježuriti se i šumiti kao uspavalo udo, koje ganeš, pomičeš i budiš.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Bili smo kod prostitutke, ali nijesmo mogli podnijeti, da budemo i žene t. j. mačke. Ja znam, da smo bili postali jedan drugome zapreka u hodu, mora u disanju, glavobolja u mislima; da smo prema tome morali odstraniti zapreku, ako nam je bilo do hoda, napretka i rada. A nama je obojici bilo vrlo mnogo stalo do toga. Ja sam osjećao da dekadiram: Prve dane Markova dolaska alkohol je djelovao na ruke, oči, ali ne i - mozak: ja sam teško govorio, naporno i budno gledao, teško i nestalno koracao, ali sam svijesno radio, mislio i osjećao. Bio sam i polupijan, ako bih se napio, ali uvijek onako kao čovjek, koji je umoran od hoda... A sada - mjesec dana nerada, ferija i nedjelja... Rastanak je naš postajao neminovan i mi smo se dapače bili rastali umno, duševno i karakterno, ali ne vidjeh rastanka životnoga. Prva je dapače rastava prijetila životnim spojem i nagodbom - delikvenata i prostitutka... Marko nije mislio još na odlazak. Možda se je bojao rastanka dviju intimnosti - t. j. svađe prostitutka i glumica, gdje bi se vidjelo, koja je umorila muža, koja je zadavila dijete... strah polemike literata, gdje bi se vidjelo, kako je niska podloga velikih osjećaja i ideja i kako mirisno cvijeće raste od gnoja... Rastanak je postajao nuždan: ali dvije zavađene intimnosti ne mogu živjeti u javnosti jedna pored druge... Netko mora da pane... Ovo je bio rezultat naših grižnja, patnja i neodlučnosti... nejasan nama samima, ali svejedno proveden u nama. Ja sam znao, da je to logika čovjeka i života, kad bi se čovjek u život dospjeli izolovati od ljudi i knjiga. Ali ja ne zaključih jasno i svijesno tako u sebi: shvatih odmah, kako sam pomislio na gornji rezultat, da je to potpuni mrak, dno i propad - da je to zamisao zločinca, koji nema mišica - da me je Marko vratio u dekadansu, zasukanost i prošlost - i da je taj rezultat logičan i nemoguć najedamput i da ta nemogućnost jedne logike dokazuje samo to: moram udaljiti Marka bez svađe. Pili smo. Ja sam i opet majstorski spajao svoja nagnuća želučana i potrebe intelektualne: pili smo, dok se je dalo, a kad već nije bilo s čime, rekosmo složno: "Ovako više ne ide! Valja se rastati!" Marko je baš iščekivao novac za put. Ja sam bio dobio slučajno od sestre desetaču. Bilo je čime, dakle smo mogli. Izađosmo u društvo. Ja sam te noći bio totalno pijan. Sutradan: nema novaca; pošiljka ne dolazi; mamurni smo; zadnji novac htio je Marko potrošiti na kruh - ja sam pošao u dućan i kupio duvan... Objedovasmo kod kuće rižu, što nam je jučer bila ostala; prije no je istresoh na tanjure, primakoh svoju žlicu svojim ustima, da okusim, kaka je riža, a onda opet zagrabih istom žlicom. A Marko se je tu strahovito proderao: "To ne! To ne smiješ! Iz svojih ustiju u zdjelu, iz koje ću i ja jesti!" Kasnije sam doznao, da to on ne može da dopusti (a mi smo češće kod kuće jeli i ja sam češće na njegovu želju za njega frkao i zaslinjivao cigarete), jer sam ja tuberkulozan i zloban: da sam ja naime samo zato zagrabio žlicom, koju sam već bio prinio ustima, da ga zarazim i da sam ja njega samo i jedino s tom namjerom zvao k sebi! On da zato ima bjelodani dokaz: da sam ja naime to njemu u pijanstvu sinoć izjavio!! Ja nisam ostao zatečen; ostao sam iznenađen. Marko je bio blijed, bez krvi; čini mi se, da ga je nenadano polio ledeni znoj. Ja sam se smijao preko volje; i Marko je ostajao nepomičan preko volje... Razumjeh: on me je jasno zamrzio. Sve ovo, što se gomilaše kroz mjesec dana i na mene i na njega, što gomilasmo obojica pritiščući polet, uspon i podvige misli i rada i ne mogući naći jasnog i prirodnog izraza - izrazilo se je sada u njemu i izvan njega: jer mu je moja koja pijanačka gruba i isto tako jasna, bezobzirna riječ s moje strane dala moralne snage i umnoga razloga za mržnju. Ali mene to u tom času ne zapeče. Mene je rasrdilo iznenađenje: Marko veli, da sam to i to rekao u pijanstvu; on može da dokaže i ono, što nisam rekao, a ja ne mogu da dokažem ni onoga, što jesam rekao... To je već bila potpuna dekadansa i povratak. "Vino me je nekada individualizovalo... danas po njemu postajem ono što nisam i što ne ću da budem..." Nasmijah se preko volje, grko, prezirno i jalno. Čini mi se, da su i boje naših lica postale nalik na vodu iz mlake i kaljuže, kad je istočiš u staklenu čašu. Upregoh se, usilih i razložih Marku otvoreno slijed misli, prešutjevši zadnji rezultat: "rastava bez svađe". A onda hladnije i mirnije rekoh: - Ti si planuo. 1. jer si stalno iščekivao novac, a nije došao. 2. jer sam ja kupio duvan umjesto kruha. 3. jučer smo zapili novac i nismo uživali, jer smo skoro izgubili svijest... Onaj novac, koji jučer nismo uživali, mogli bismo uživati danas... Ali Marko nije slušao; nije htio začepiti uši; legao na krevet i sklopio oči. - Dobro. A ti si mi podvalio nešto, što nisam ni u snu mislio, bar ne onda, kad sam te zvao k sebi, jer l. ti trpiš na maniji progonstva, 2. nisi uviđavan i prilagodljiv t. j. nisi histerik, da bi mogao shvatiti, da si mi smetamo uzajamno i da ja ne mogu tebi reći "otiđi", budući ti rekoh "dođi", 3... Tu se je on okrenuo na drugu stranu. - Dobro. Završit ću. Nisi pristupačan razlozima. Misliš, da ti se smiju, ne zato, što imaš otrcano odijelo, nego zato, jer si ti ti... Svejedno. Zapuših, zašutjeh i pogledah u dim, kako se polagano i jednostavno diže uvis... Sjetih se dna i širine; pričini mi se, da mi se od skrućivanja i skupljanja ukočiše udovi i kad sam pokušao zakoračiti u šir, uhvatio me grč... Gledao sam u maleni dio neba, modar, pun, bezdan. "Odahnuti. Visoko... Kad presahne ova moja psiha, što ću na dnu? Ono će biti grobište... Kad nedogledna široka ravnina razvuče i rastavi dijelove moga "ja", što ću onda ja u - širinu? Ono će biti sveljudski hram... Visoko!... Balonom ili teleskopom? Solidnošću ili vratolomijom? U svemir?... Ko znanstvenjak ili poet?..." Odmah se snađoh. Poželjeh i opet biti jednostavan i lagan ko dim. I mirno oborih pogled. Međuto je došla pošta i novac. Marko se odlučio odmah na odlazak... I odmah si postadosmo - uslužni... Marko me je iznenadio finim cigaretama i posudio novaca, ja njega likerom. Bilo je stalno, da ćemo se uistinu sutradan rastati: karta je već bila kupljena. Pomislih na štropot vagona, fićuk i putovanje. Sjetih se, da ću skoro morati i ja nekuda i rekoh: - Valja mijenjati ambijente i gradove. Ostavši dugo u jednome mjestu, to je kao da ne mijenjaš odijelo. Ono sagnije na tebi, ti se usmrdiš u njemu... Promjena! Stao sam disati. Marko je bio šutljiv i odmjeren. Ali ja oživljavah. "Promjena". Preletjeh sve ove dane našega života i u misli povukoh rezultat. Ipak sam zaradio mnogo. - I rekoh glasno: - Hvala ti! Marko je cijele ove večeri govorio vrlo malo. Pogledah ga nekoliko puta i sve sam više zapažao sličnost s Laokontom, reko bih sličnost dinamičku: bol je na licu Laokonta bila slično izražena kao jad na Markovom; u obojice skupljene obrve i dvije paralelne bore na čelu. - Slušaj. Rastajemo se. Valja da saznaš sve. Ja nisam mogao ići za apsurdom: umoriti tebe. Išao sam naprotiv za jednim logičnim rezultatom: odstraniti tebe tako, da ti ne kažem "otiđi" i da se rastanemo bez svađe. - Ne. Sam si priznao, da si delikvent. - Reci. Ja sam ti se odurio. - Jesi. - Reci. Odurnost nisi ti otkrio na meni, nego ja. Ja sam mislio, da potpuna, bezobzirna pa i smradna istina daleko više opčarava od najljepših i najmirisnijih laži... Ja sam mislio, da ću tebe obasjati, ako sebe osvijetlim... a ne zamračiti... - Priznao si. A ja imam na temelju tvojih riječi izrečenih u treznoći - "ja sam delikvent i perverzan" - i onih u pijanstvu, kad si bacao novac u blato i na moja pitanja "zar si me zato doveo, da me ubiješ?" odgovarao jesno... Ja dakle imam na temelju toga zaključivati, da si me uistinu i zvao samo zato. - Žalim te. I - mene je obuzela nenadano velika žalost. Marko je govorio tiho, bijedno, prosjački, kao bokci, kad pripovijedaju svoju bijedu. Glas njegov uvijek tih i svejedno zvučan, elegično intoniran, kao da dolazi iz daleka ili duboka, poput pjesme za jugovine - dao bi se slušati zatvorenih očiju, da nije izraz njegova lica dozivao još uvijek u pamet Laokonta. Opazih, kako je njegov glas kad govori muzikalan, ma da Marko nema sluha; da su crte njegova lica slične Laokontu kad osjeća; kad pak gleda, onda sjeća na Sokrata i tele... Dinamika i statika. - Hoćeš me saslušati do kraja? Samo ponavljam za posljednji put: da ću te obasjati i obradovati, ako sebe osvijetlim. Nisam znao, ako sam i mogao slutiti, da sam te više obasjavao, dok bijah tajanstven i crn... Ne ću o tom... Hoćeš me još saslušati do kraja? Ja jesam delikvent, ali ne akta i fakta. Ja sam danas delikvent samo u svojoj psihi, ne mišici. To zabilježi. - I egoista. - Delikvent i egoista. Da. Ali ne delikvent realnosti, jer sam realista... ne fakta, jer sam literaran... Znanost, literatura, rasuđivanje ubija akciju... I egoista, dakako! Ali ne zaboravi, da sam gladovao zajedno s tobom, ali da zajedno s tobom nisam radio. I više: dao sam ti novaca i dao bih pa i gladovao, ali ti ne bih dao jedne svoje pjesme, da skapavaš... I delikvent i egoista! Govorio sam s dosta oštrine i akcenta. U sebi sam sravnjivao snove, koje snivah, dok bijah sam i ove, otkako je došao Marko. Prije sam snivao i to, da sam jedno lice svoje pripovijesti, i ja sam znao u snu, da sam i autor i to lice ujedno... A sada snivah obično o školi, svađama i opet - školi: "imam polagati ispite: nikada nisam pripravan..." U ušima mi je zvučio Markov glas. Napala me je želja umekšati samoga sebe, jer sam znao, da na Marka činim suh, odvratan i reumatičan dojam olupljene, tvrde i gole kosti. Zato rekoh: - Drugo je nešto grozno u meni, ne ovo... ovo su groze za onoga, koji sluša i nije se nikada duboko zamislio u sebe, a ne za onoga, koji ih nosi u sebi... Ali ovo! Moj recimo literarni rad netko pohvali; ja se u prvi mah uznesem i obradujem t. j. podam se osjećaju. Ali onda stanem rasuđivati i tuđu kritiku i svoj dojam i ustanovim, da je kritika opazila u meni nešto, čega u meni nema - da je lažna, a ja da sam tako častohlepan i tašt, te sam je ja radi kađenja primio objeručke, makar je uime pohvale zanijekala moj "ja"... Ali kako sam od besvijesti prešao u svijest, od psihoze i osjećaja na intelektualnost i rasuđivanje, mene ovo raščinjanje vlastitih osjećaja tako uznese, te zapanem opet u psihozu... I tako ad infinitum... Ja sam umoran i ne ću da počinem, jer ne mogu... To je nervoza u punom rascvatu... Pospanost u besanici! - I odmah dodah: - I to je, vidiš, Marko, pozivanje - i nastavih: - A tvoja je groza u tome, što si potreban topline, blagosti i mekote i svagdje izazivaš s nespretnosti led, tvrdoću i krutost... Izađosmo. Šetali smo uz Tiber. Noćalo se i mi smo šutjeli. Idući ovako jedan pored drugoga, osjećasmo, da se udaljujemo sve više, da smo već dapače užasno daleki, a ipak osjećasmo, da nam se sape dotiču. Zato nas diraše u čulima nešto sablasna, spiritualna. - Ti ćeš razumjeti tu nervozu, ako si kad bio u prilici morati spavati, kad ti se ne spava i željeti spavanje, kad ne smiješ ili ne možeš usnuti... Svejedno... Umaram te... Vratimo se. Sutradan pođosmo pogledati katakombe. Kad izilažasmo napolje, obojica hvatasmo jednakom požudom i srhom sunce, svijetlo i zrak... A kad se rastadosmo, pomislih: "Marko me je morao silno zamrziti, jer me je jedamput silno ljubio... I pokuditi, jer me je hvalio... vaga..." "A ja?" Ništa od svega. Kako je Marko otputovao, stadoh hvatati svijetlo i zrak kao da izađoh iz druge katakombe. Marko mi postade uspomena i simpatija; zaželjeh mu sreću, zdravlje i rad - a sebi samoću, visinu i vječnost. I sve mi stade postajati uspomena i simpatija: niti sam ljude mrzio niti sebe prezirao. Bijela, čista, zapjehana zima stade se raširivati oko mene, povrh mene, u meni. I bio bih imao i samoću i vječnost i visinu, da sam kod kuće imao - peć.

VIII.

"Nešto sam izgubio" rekoh, pošto je Marko otišao. "I nešto sam dobio. Ali šta?" Osjećao sam i praznoću i punoću. Otiđoh iz Rima. Prvi mjesec Markova odlaska radio sam na više strana. Stao sam postajati onaki, kaki sam htio. Izolovah se potpunoma od ljudi i uđoh u bliži kontakt sa svijetom i znanošću, literaturom i novinama. Onaj je san o čovjeku-gorili postajao sve dalji i bljeđi. Sada ga hvatah kao konkretni izraz borbe, kulture i instinkta: onoga, što sam imao steći i onoga, što sam imao izgubiti i razumjeh osjećaj, koji me je obuzeo iza Markova odlaska. Mislio sam o tome mnogo podveče na šetalištu i poslije podne u parku. A kad bi došla nedjelja, posjećivah galerije slika i prolažah mimo nedjeljne publike pomnjivo i brižno, da se ne dotaknem ljudi. Zašutjeh i opet; izgubih dar govora, društvo, veselicu i dodir s čovjekom - stekoh snagu pisanja, ozbiljnost, znanje i savremenost... "Je li to život?" zapitah više puta u sutonu, kad nebo podrhtavaše u srsima hladnih, jasnih i beskrajnih boja. "Ta ja živim, jedem, spavam, mislim, krećem se... A ipak, to se ne može nazvati životom... Nema dogodovština, afera, iskustva - nema trenja... To je samo šetnja galerijama i ulicama i sjedenje kod stola i u bibliotekama... Nema ni alkohola ni seksusa ni prevare... nema osjećaja... To je mišljenje, čitanje i pušenje... ." "Šta ću pripovijedati, kad me ko zapita: kako si živio? Nema života. Šta ću odgovoriti, kad će me se upitati: s kime si se borio? Nema ljudi. Sve sam izgubio: ženu, društvo, familiju i prijatelje... I Marko je otišao." Mimo mene prolažahu muškarci, žene i djeca ko snovi u spominjanju i ljudi u knjigama. Prolazila je prošlost... I opet je dozvah, sredih i stadoh iz nje izvlačiti jednu avetinju, koja je bila strašna, porazna, osudna - avetinja bez mesa i kosti - nešto nalik na fiksnu ideju i halucinaciju. Prva halucinacija moga života prikaza mi se kao nešto, gdje su drugi živjeli u meni i ja sam pošao živjeti u drugima. A onda, kad sam našao sebe i htio proživjeti u sebi za sebe o sebe - u drugima... stadoše se gomilati činjenice, sama fakta, koja sada dokazivahu ono porazno, osudno i strašno - da sam bio "bez fakta i izvan akta" ko fiksna ideja, halucinacija i delirij. - Po djelima ćeš se prepoznati, prosuditi i afirmirati! Gdje su ti djela? ...... ." O majko, zašto nemaš grijeha na sebi? Zašto nemaš vanbračnoga cjelova na svojem licu? Zašto si tako sveta, tako čista, tako nevina i zašto je zakon filistara rodio mene?" ...... ." Znaš, sestro, što dajem na brak. Jer, ako poznam ičiji brak, to poznam tvoj toliko, te mogu reći: on nije ni svetinja ni dužnost - jer je laž... Kad bi dakle što bilo, ja bih stajao uz tebe... Što je meni smetala vjernost moje sestre?" ...... ." Izrabi, Marko, tu djevojku, unesreći makar i jedan život... Ko da sustavi let misli i stvaranje ljudi? Obziri kukavica i impotentnih. Paragrafi, savjest, poštenje? Do sada si bio radi toga heroj obični, dnevni, ulični... Prevari nju i budi heroj!!" ...... "A Nikšić je strastveno ljubio Ljubu i bio je od mene daleko jači... Slušaj, Nikšiću: Čovjek je nevin - položaj je kriv! Ali ubijajući položaje ubijaš ljude..." ...... ." Govorah Rubelliju: Individualizam ne može biti ni askeza ni stvaranje djece... Valja biti perverzan... A Rubelli je rekao: Ne mogu više da radim!..." "Eto, gdje su mi bila djela. Zamrzih majku, što je ostala vjerna, tjerah Marka na prevaru, sestru na preljub... Veličah bludnice i ponizivah vlasnika bordela pred Nikšićem... Tjerao uopće druge na djelo ko agitator... Htio sam da drugi požive umjesto mene, a ja sam htio živjeti. Pregnuo sam da druge svedem u tok mojih misli i osjećaja: postah apologeta zločina pred Markom i Nikšićem, koji su bili instinktivniji od mene, seljaci i krepčih mišica... Rubelliju otkrih artizam i individualizam u perverzitetu, jer se je dao zavađati i monstrumima ubio svoju umjetnost, život i individuum..." "Drugi su imali poživjeti mjesto mene, udovoljiti mjesto mene dužnosti, da onda ja mogu uživati pravo... Oni su imali poživjeti za mene. Ta kad bi afere, dogodovštine, borba i iskustvo - jednom riječi grijeh i život bili upisani na vanzakonskom porodu mojem - kad bih to primio u prilegu stvarajućem i utrobi materinjoj - što bih onda potrebovao ostala - fakta? Rodi se bez krsta i ostao si po crkvenom shvatanju grešnik: jer si čovjek i jer ti je Adam praotac... I ako imaš jedan smrtni grijeh, zašto da stičeš i druge, kad se i samim jednim smrtnim grijehom može da kupi - pakao?... A onda, - Nikšić, Marko, Jelka, Rubelli - i ja, zločinac i razvratnik, što bih prvom potpunom afirmacijom svoga "ja" zaradio tamnicu i vješala... Zašto ubijati druge, da onda drugi ubiju tebe, kad možeš poput Napoleona natjerati ljude kao pseta i pijetlove da se međusobno pokolju?... Tako eto ne postah delikvent prakse, nego ostah onaj teorije. Kultura i instinkt sraziše se u meni u mozgu i na papiru, a mozak je i papir takvo zemljište i podneblje, u kojem ne može da izraste instinkt onako kao kultura... Da sam za teren odabrao život i osjećaje, bilo bi obratno. I ja bih bio odabrao ovo posljednje, da sam mogao odabirati - da sam sa životom drugih mogao spojiti svoje osjećaje, da nije papir i nauka ostala jedini refugij i ja sam blagoslovio znanost! Liječnik ima na raspolaganje golotinju žensku i ne osjeća strasti, jer pred njom stoji kao liječnik sa znanošću, ne kao pred svojom ženom... Ostati dakle pred tom golotinjom impotentan je samo herojstvo, snaga i potentnost! I ja tako stadoh pred životom kao literata - snažno, potentno i zdravo - a stadoh, jer sam pred njim bio već kao čovjek ostao radi bolesti duševne i tjelesne impotentno... Stadoh tako živjeti na papiru - pregnuh živjeti od papira - umislih se živjeti za papir..." Tako zaključivah onoga sutona na obali rijeke Arno, u kojoj se kupahu nebesa. Nisi znao, je li zatvoreno u staklu nebo, rijeka i gorje ili tvoje oči: tako je sve bilo čisto, jasno i svijetlo. Bilo je dosta hladno, ali moja sapa nije mogla zamutiti ona čista i prozirna stakla. I moje misli bijahu visoke, poletne, jedre. Cijeli se je moj život pružao pred njima i pričini mi se jedna brza, kratka, naporna žurba i patnja... Kao da sam bio pregnuo preći faze ljudi, života i čovjeka, da mogu dospjeti što prije ovamo u čovječanstvo, knjigu i literarnost. "Da. Samo sam tu mogao odahnuti, gdje imponira istina i čovjek - gdje je i fiksa ideja činjenica, zvijer u ljudskoj prilici, čovjek i uvjerena laž istina... gdje je negacija fakta, čovjeka, života i istine i fakat i čovjek i život i istina... Tu samo; gdje je to sve stupanj za - temperaturu..." Kako je one večeri bilo sve vedro! I moje misli i nebo i ista tmina, u koju se stadoše topiti kruti obrisi gora i grad. Zakoračih. "Drugi imadu onako oživjeti za mene, kako ja pisati za druge." Ne znam, kako da izrazim dobrodušnost pogleda i dojmova, što me večeras obuzimahu. Čini mi se, da se sve to najbolje odrazuje u jasnom toku mojih misli, koje uticahu u jedno veliko, beskrajno i isto tako jasno more zadovoljstva, umirnosti i sreće. "Ne tako. Ja sam izvan fakta i bez akta t. j. izvan života i bez društva. Mogao bih zato krenuti na večeru... Ne, sutra je nedjelja. Ići ću u galeriju slika za posljednji put... Prekosutra odlazim u Milan... Moram se još uvjeriti, da li lica fra Bartolomejevih slika čine uistinu dojam onoga fratra u Zolinom romanu "Il fallo dell'abate Mouret", onoga župnika u Maupassantovom "Une vie" i onoga u Mirbeauovom "L'Abbe Jules". T. j. gestama ovih "asketa" pristaju boje fra Bartolomejevih svetaca: ona zemljana, brutalna, oparena lica s velikim obrvama i jakim ličnim kostima... Raffaellove su Madone uistinu djevice i majke... Murillove su u licu asimetrične, ali imadu crne podočnjake, što dokazuje, da su bolje - žene... Murillovu bih Madonu volio imati za gazdaricu od Sartovih, jer su ove bliže Rafaellovim... U Murillovih bih se još radije kostirao.... One su ostale previše majke... pa i Correggiove, ma da obaraju poglede... Spagnoletto je stvoren, da slika martire i da kvari apetit... a bijele i prozirne Lippijeve i Boticellijeve žene sjećaju na Japanke, jer se za ove pripovijeda, da se kupaju u prisuću muškaraca... Ove bi bile dobre za konobarice... Svejedno, ja bih međuto sada večerao... A ako danas pođem na večeru, sutra ne ću moći na objed." I opet mi sve dozlogrdi. Bilo mi je kao kad mi najljepša misao pobrka nešto, što nije misaonim tokom nimalo u savezu: muha, gazdarica ili propuh. Raspoloženost, vedrina i jedrina mojega intelekta naoblačila se, grešpala i mračila sada svim onim, što me jedamput zanašaše, rasplamsavaše i jačaše: bolest, patnja, gladovanje - seksualnost, oponiranje i opijanje: sve ovo materijalno i moralno udovoljenje najprimitivnijim zahtjevima ljudskog bitisanja. Bolest, patnja i gladovanje - neudovoljenost i oskudijevanje skladaše se valjda uime one "vage" s opijanjem, oponiranjem i perverzitetom - prebujalosti, suviškom i "prejedenosti" povlačeći me u prošlost, osjećaje, život i fakta... I iz jednog i drugog izvlačio sam u najgrčoj, najodurnijoj i najporaznijoj slici: seksus i alkohol... Sve je to bilo kao neumirovljenje onoga, što je zrelo za penziju i nesposobno za službu... Jer moj je intelekat potrebovao s jedne strane zdravlje i sitost - s druge svijest i treznoću... T. j. ja sam potrebovao jedan mozak sa punim trbuhom i puni trbuh s dobrom cigaretom. Ne znam. Moje se biće stade s temelja mijenjati, izvraćati, revolucionirati; ja se najposlije oslobodih i posljednje dogme: života samoga kao dogodovština, iskustvo, borba i osjećaj. I ja sam potpunoma napustio afirmaciju moga individualizma u mome životu... Stao sam živjeti kao filistar, ili bar nastojao živjeti. Uobičajnost i jednostavnost i nehote istisne s mene sve one posebne, individualne oznake nošnje i ponašanja. Uživah gotovo u tome: biti jednak svim tim ljudima, s kojima me ništa ne veže i s kojima ništa ne dijelim i od kojih sam tako drukčiji, dalek i osebit. Ošišah se i nastojah uporno biti uredna života i odijevanja - odstraniti od sebe sve ono, što udara u oči i izaziva. Sveopća beskarakternost učini me skromnim, tihim i plahim; u debatama i prepirkama postah obziran, pristojan i uslužan; toleransa me obujmi dobrodušnošću, smješkanjem, i trbuh mi stane rasti. Ne izdržah polemike u četiri oka; držah se one: pametniji popušta - u životu, da izrabi glupana na papiru. Stadoh gubiti jednom riječi vanjske karakteristike svoga ja - postadoh beskarakteran: izgubih najprije za sebe život, onda stadoh gubiti sebe u životu. Drugi se dan prošetah za posljednji put fiorentinskim galerijama: od Bizantinaca preko Giotta, Tintoretta, Tiepola do Rubensa. Nije sada ideja tjerala ideje: ne gledah tu više spiritualizam, naturalizam i psihologiju; konstatovah samo, da spiritualizam idejni ima grublje, prostačkije i grotesknije forme od naturalizma... Ja sam gledao kako jednolične poze, iste fizionomije, izduljene ruke, uobljene obrve... kako forme ljudske ostaju u slikarstvu kroz stoljeća jednake i kako se ono malo pomalo oslobađa dogme, autoriteta i skolastike i - ruke postaju punije, prsti gibiviji, poze raznolikije, fizionomije bogatije: - kako u jednoj grupi Rubensovoj ima više heterogenosti, komplikacije, istine i individualizma, nego u starim raznim slikama raznih autora raznih stoljeća. Na selu jedu svi istu hranu, posjećuju istu birtiju, crkvu i čitaonicu - misle, vjeruju i osjećaju prema hrani, birtiji i crkvi jednako, a u selu je socijalni život najmanje razvit - u gradu najviše, zato tu možeš udovoljiti radoznalosti želuca svježim voćem u zimi, onoj mozga religijom Behuanaca i onoj seksusa prilegom pederasta... I strast me viđenja stade opet draškati, reskati, nervozirati. Grad! Grad! Gdje je život najsocijalniji i gdje je čovjek najindividualniji... Gdje su skupštine, kazališta, knjižnice, izložbe, muzeji, kinematografi... gdje moraš i možeš sve vidjeti... gdje jedna čaša ne dospije izvući drugu, jer jedno "viđenje" vuče drugo... Vječno gledati: sav se pretvoriti u umne, jedine, velike oči... gdje od samog gledanja ne dospiješ ni ljubiti ni mrziti ni plakati - ni osjećati ni živjeti... gdje je svaki pogled jedna misao, deset pogleda jedna ideja, a jedan dan gledanja - čitava knjiga! Činilo mi se, da u mene nije bilo nikada nostalgije za prošlošću, da nisam nikada bio vezan vezama osjećaja, ljubavi i intimiteta za ljude i da bih mogao uvijek gledati, samo gledati - bez riječi, bez umora, bez uzdaha, bez suza... Osjećao sam, da sam u čovječanstvu, jer pokraj mene nije bilo čovjeka... I opet se prođoh galerijama; žurno, lako, bez umora... Promatrah publiku. ... To je Englez; gleda samo slike označene u vodiču sa zvjezdicama; on je možda i došao radi te jedine slike iz Londona... To je Nijemac: gleda sve istom točnošću i pomnjom: i on je možda došao samo radi nekih slika, ali kad je već tu, hoće da vidi sve... To je Francuz: gleda tu i tamo, kao da ga i slike i publika gledaju; nema vodiča... gleda i zastaje i smiješi se kao da mu je koja duhovita opaska na jeziku ili kao da otkriva tu duhovitost na slici... To je Talijanac: gleda u mene, jer je ostalo već vidio i misli: "A zašto si ti došao? Ti zacijelo nisi došao k nama da vidiš i da kupiš sliku, nego da ih prodaš... Vidi se: mora da si sam slikar... Tako si mizerabilan!" A ja sam baš i gledao slike bez mrve artizma: kao amateur ili učenjak... Ali od toga svega ne bijaše na meni ništa... Siromaštvo me je učinilo - artistom. Osjetih neugodnost, zbunjenost i postidnost. I u tom momentu bilo bi mi teško priznati, da nisam artista, ali da jesam Hrvat. Činilo mi se, da bi to priznanje poništilo i ponizilo i mene i Hrvate - da sin engleskog naroda može s ponosom reći: "Ja sam Englez" pa makar ima šuplje pantalone i glavu, a da ja ne bih smio reći: "Ja sam Hrvat", pa mi tek popucao potplat i upoznao tek šest literatura i zemalja... Propali barun i miljarder paradirat će uvijek svojim propalim bogatstvom i položajem u društvu više od obogaćenoga plebejca. A ako ko i polaska u lice plebejcu, polaskat će radi novaca i koristoljublja, da mu se iza plećiju prezirno i sažalno naruga... Ali propalom barunu laskat će svaki iz pošte, jer mu radi novaca i onako laskati ne može... radi pošte ili titula, za koje će platiti... Ali ko da uz najveću svotu kupi tituluš: "plebejac". Izađoh i uđoh u drugu. Ne pođoh na objed. Odlučih otići na večeru i spojiti zaručak, objed, večeru i drugi objed, jer sam sutra imao ionako putovati. Posla nisam imao. Dođoh kući, napih se vode, zavalih na stolac i zapuših.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Duvan je bio istisnuo alkohol i seksus; točnije: podredio alkohol, a istisnuo seksus. I zamislih se u evoluciju pušenja, zašto sam postao pušač i zašto sam se svezao s cigaretom i uzeo nju kao jedinu pratilicu, druga i utjehu u životu. Možda će se kome pričniti fraza, ali u tom momentu u mene nema ništa od poze, afektacije i izvještačenosti. Tako sam dalek od prirode i - prirodan; tako istančan i jednostavan; tako osjetljiv i bez osjećaja. Pišem to na obali mora, ljeti, pred podne. Nebo je posipano praškom oblaka, istanjenih, splasnutih; nema naoblake i nema šunca; ono svijetli i grije kroz paučinastu bijelu krmelj oblaka. Glasaju se ptice, marva, ljudi - ali more je nijemo ko nebo, ko uleđeni plinovi i tekućine... Danas dozivam u pamet ono poslije podne, kad je sunce bilo izvuklo sve iz kuće i ja sam jedini možda bio živ i budan i... mrtav u velikoj kućerini tamnih hodnika i tamnije vlage. - Počeo sam pušiti, jer sam vidio da puše i drugi i da drugi vide, da pušim i ja. Pušio i ne utezao; pušio na šetnji radije no kod kuće. U samome pušenju ne uživah ništa; držao sam više cigaretu u rukama negoli u ustima; nosio sa sobom paket duvana, kako se nosi kravata, duga kosa i štap. Bješe to u doba kicošenja, uličnjaštva i vikaštva. Počeo sam onako i rad onoga pušiti, radi čega počeh piti i ljubiti. Onda sam stao nuđati bludnice duvanom, pripaljivati na cesti od nepoznatih ličnosti; frkati u društvu radi društva; uživati alkohol u zadimljenim lokalima; bacati cigaretu za cigaretom, kako se vrti štap i - u debatama nemajući još spremnog odgovora pušenjem herojski zatajavati pauzu od nespretnosti, neprilike i neznanja. Netko se naime domišlja odgovoru češajući se za glavu ili otirući nos, raskašljavajući se i pljujući. Ja sam opazio, da pušenje raskašljava... Prsti se priučiše na frkanje, nozdrve na škakljanje; truniti pepeo i utezati dimove postade nešto kao srkanje crne kave, zafrkavanje brkova, čitanje novina i čačkanje zubi. I odmah postavši nešto kao ovo - nisam mogao bez pušenja ni piti ni razgovarati ni čitati... Pušenje je bilo pratnja, podređenost i nuzgrednost. Tek kasnije stade se kao umjetnosti odjeljivati i živjeti o sebi... Ja sam stao pušiti za pauze i radi pauze: iza jela, iza čitanja, iza pisanja i iza šetnje... Ono nije više bilo luksus, začin i suvišno, nego nužda, probava i počin: kao nedjelja u tjednu, Marko u umnom rabotanju, kao pauza u radnome danu, satu, minuti... I dolazile su kod pisanja pauze nakon svake desete stranice pa desetog retka pa desete riječi pa... i svake riječi... Kako se sporo piše i brzo misli! I sad mi se stadoše ukazivati svi oni mjeseci rada, studija i žurbe. I noći tu i tamo, s besanicom, i besanica s pogledima otprtim, velikim, zastrašnim: jame pogleda u jamu mraka. A ipak, kroz sve se to vrijeme kretah među ljudima, slušah štropot mašina i gledah izmjenjivanje slova, stranica, knjiga, sižeja, ideja, teorija... Čitao sam brzo; mislio još brže: valjalo je bilježiti i čitanje i misli; a kad bih sio da pišem, valjalo je sustavljati misao, da ne satre ispod sebe slabunjavu ruku... Valjalo je vrlo mnogo - pauzirati... Tu se sjetih dviju trica, dviju dogodovština:

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Jedamput sam imao - diarreu. Zadobio sam se je bio, jer nisam pošao od sebe, kad mi se je išlo; a nisam pošao, jer sam putovao željeznicom u 3. razredu, gdje nema zahoda. A izaći napolje kod pojedinih postaja, to je pogibeljno, pogotovo kad te progoni fobija zakašnjenja. Tako ja ne udovoljih jednoj prirodnoj potrebi, a ovaka askeza dovodi do perverziteta. Naravno - najprije je došla stitichezza, a onda tek i opet naravno - lijavica. Šta je pak to za nervozna čovjeka, kojega proganja fobija zakašnjenja, lako je shvatiti. Bojiš se izaći napolje; bojiš se skinuti i leći i usnuti; bojiš se odahnuti odostrag, kihnuti, pušiti i jesti. I najzdravija se i najsolidnija hrana izvraća i samo osjećaš razvrat otpadaka. Bojiš se jednom riječi zime i topline, sladoleda i punča, prehlade i upale. Misliš: kako bi to bilo sada ugodno otići u šumu, čitati novine i promatrati majmune, papige, djecu, dadilje i nedavno dovedenoga tigra. I kolikogod se to pričini ugodnim, tako se ono, što bi moglo doći, pričinja neugodnim. Moglo bi doći štošta: muke, tjeralica, iznenađenje - strah ljudi, ulice, trga i svijetla: sve fobije dana i svijeta i... Ja pođoh. Izađoh i bijah zadovoljan. Oćutih se isušenim i izažetim. Popodne pođoh u šumu. "Za svaki slučaj, rekoh, imam novaca. Za svaki slučaj, rekoh, ima javni zahod... Za svaki slučaj, rekoh, uzet ću Carduccija. Možda se vratim odmah; možda se zadržim; u najgorem slučaju sjest ću na onu klupu, koja je najbliža zahodu..." Ja sam se stao žuriti, da dođem što prije do šume i do dotične klupe. Na po me puta stane proganjati ista fobija zakašnjenja: usopih se i uznojih iznova. "Na po sam puta, kuda ću? Naprijed ili natrag?!" Pođoh naprijed žurno, uzbrdo, azmatički. Sjetih se, da sam negdje vidio mule upregnute za krcata kolica, naježurene, olupljenih hrptova, a povrh njih vitlanje bičeva, psovaka i prašine. "Hijo! Hijo! Hijo!" A mule se upiru o kamen, glava im visi, pada i poniče, samo se dižu pleća, bičevi, psovke i prašina... Kakovo je za njih sunce, ljudi i život? Što znači za njih dan, koji ih muči svjetlošću, bukom i radom? "Ko je mrtvac u tome životu? Koji se ubijaju? Ko umire za koga? Jesam li ja otprtih očiju u agoniji ili dan?" Zrak nalik na prašinu, prašina nalik na zasićenost atmosfere razlitog željeza - stade mi padati na tjeme i upijati se u pore, pa tad skrućivati u tupe, olovne, zarđale šipke... Na prstima nožnim osjetih istu onakvu bol kako osjetiš, kad ti se žbica zabije u nokat ili kad suviše odrežeš nokte. Mene nije tjerala nužda, nego strah, da me ne bi poćerala nužda. "Šta bi bilo, da ne dospijem? Da zakasnim? To jest, da ono dođe prerano, a ja prekasno?" U šumi odahnuh. Sjetih se djetinjstva. Stanovah van grada; majka mi je branila ići u školske zahode - radi čistoće; ja nisam u nje zalazio radi poslušnosti; na cesti me je jedamput tako uhvatilo i nisam htio ići na stran - radi pristojnosti. Uime čistoće, posluha i pristojnosti usrah se u hlače. Eto do čega vodi preveliki mar za čistoćom i pristojnošću i strah nečistoće. Ali zatomih suvišne misli. Uzeh Carduccija i stadoh čitati "Odi barbare" u sjeni vitkog stabalja, s kojeg se je odbijalo svijetlo i toplina. Spavalo mi se. Stranice Carduccijevih pjesama šuškahu ko lišće stabalja; osjećah trbušasti, pretrpani umor; tek čujno, zapravo zamišljeno cvičanje zemlje, zraka i zeleni, kao škripa vozova krcatih sijena umorno uspavljivaše ušesa i oči. Prošle noći nisam spavao ništa. Pred jutro usnuh slatko, pošto udovoljih jednoj potrebi. Ovako se slatko spava samo onda, pošto udovoljiš i drugoj potrebi - seksualnoj. U šumi ne bijaše nikoga. Sve one zvijeri i ptice za rešetkama šućahu, makar je bilo i papiga. Kroz granje pogledah još jedamput poluotprtim očima jezero. Očima mi se prelila ravna, naježurana površina i jedan zamah vjetra i lišća zašaptao u uho riječ, koja se sluša zatvorenih očiju ko miris. Zadrijemah. Nedugo iza toga, u polusnu, stadoh osjećati bol, kao da gazim po svojem trbuhu nogama, kroz koje se provukoše one zarđale šipke. Otvorih oči od boli. Sad sam tek stao osjećati u trbuhu mjehur, koji se napinje i pukne, i kako te pati napinjanje, tako te blaži pucanje. Pođoh u zahod. Odlučih riješiti sve s deset filira. Ali novac potroših i ne riješih ništa. Nije išlo. Stadoh se svijati; pričini mi se, da sam preko trbuha razrezan napola i onda sašit nekakim konopcem, kojim se vežu kobasice i suhomesnata roba. "Vidiš, da sam imao novaca i pošao u drugu klasu, ne bih se bio ovako ruinirao. Ne ići, kad ti se ide, to je kao ne pjevati, kad ti se pjeva. Kad je ono bio Marko, htjelo mi se pisati pjesme i nisam mogao pisati pored njega... Nakupilo mi se toliko toga... Toliko puta pokušah pisati i sve je izilazilo vodeno, bez smrada, masti i krupnoće." Postajaše mi lakše. Sjedio sam već dugo. "Šta će misliti čuvar?" Pobojah se, da će udariti na vrata, bojeći se, da sam zaspao ili počinio samoubojstvo. "Vidiš, rekoh opet, da nisam imao novaca, bio bih ostao kod kuće ili ne bih tako uludo bez prave potrebe bacio deseticu." Osjetih suho u očima i onaku nategu, kako osjetiš u noći, kad nenadano upališ lampu. Izađoh na sunce i istu nategu osjetih u nogama, mozgu i plećima. Ogledah se uokolo; nekoliko došljaka stade me svojim nijemim pojavama umarati, ko refleks sunca sa stakla i komarac, što te oblijetava i ti uporno paziš, da te se ne dotakne. Čemu da prispodobim raspoloženje onih satova? Noge mi oteščaše kao kad zaspiš ne skinuvši cipela; i glava kao da je visjela poput noga, a šešir ko da je bio cipela, ne viksana, izgrizena od prašine, popucala na suncu. Misli, što mi dolažahu na um postadoše nešto nalik nožnim prstima sa suviše izrezanim noktima i reko bih: nije sad glava patila od misli, nego misli od glave: glava je bila ko žbica zarinuta u nokat. Sad sam se naime žurio kući. Nakon nekoliko me minuta stade tjerati. Nekoliko mi puta nabrekoše grčevi i popuknuše. "Sad će!" mislio sam. I dok me je bol sustavljala, strah me je stao goniti; na mjestima bih se svinuo ko upitnik bez točke. "A sve bi bilo tako jednostavno: odahnuti!" I odmah bih se prepao, da ću uistinu odahnuti, ubiti bol, riješiti sve - kako se ne smije riješiti... Sunce, dan i svijetlo uprepasti me, izblijedi, zarumeni. Sve bijaše ko strah i muka u snu, što se rješava budnošću, javom i zbiljom. "Prenuti se - i naći se u mraku, noći i tami..." Za mnom je ostajala šuma; ulazio sam u ulice, vrevu, ljude, kočije i tramvaj. Sav život grada stade se o zapadu zgrtati, komešati, bučiti... Prođoh kroz vrevu i pričini mi se, da je to jedna ogromna pješčara, ispaljena od sunca i bez vode... da je sve to, što se pomiče jedna žedna karavana, koju čeka smrt i gavrani... I odmah mi stadoše svi smetati; njihova usta doimahu me se ko rasporeni kujini trbusi... Želudac me je bolio, prolaznici me dirahu i kako sam se ja žurio, pričini mi se, da se oni tek pomiču i ne miču nikuda, da su to sve komadi elektrizovane jedne zgažene žabe na isušenoj močvari... Čovjek mi se oduri; zamrzih ga. Primijetih nekoliko crvenih lica i odmah pomislih na groznicu i lica izjedena od komaraca. "A oni su i lice i komarci... Sami sebe grizu, nakaze i glorificiraju..." Ili: "nije li to smeće; nije li naš planet smetište svemira? Pljuvačka? Zahod?"... Uhvati me trenutačna želja riješiti sve... Ali to je zapravo bio mjehur pukao i bol načas popustila. Žurio sam se; oglupljen stadoh gledati izloge; nesabranost me razbadri i ublaži; stadoh brojiti prozore kuća kao da idem na prvi ljubavni sastanak. Zločin i vješala... "Kad sam bio dijete, sjetih se, i žurio se ovako radi ovoga, zavjetovao bih se s nekoliko krunica i molio: Ako sretno do zahoda... Ako... ako... ovršit ću zavjet... Oče naš, koji jesi... I to mi je pomagalo: Vjera! Zašto nema više boga i vjere..." Opet me stade tjerati: "Zašto nema boga! Zašto!" pitah u ekstazi i ujedno psovah ljudima - boga. I ne znam, što evocirah s više strasti, topline i srdžbe. Poželjeh trešnju. "Da se sruše ove četverokatnice na sve ove šešire, cilindre i konje! Da veliki strah rastjera svu tu gomilu ili slijepi za pločnik!..." Zadnji mi se traci sunca pričiniše bojadisane sjedine. Prokleh tramvaj, prodavače novina i štampu - sve ono, što smeta prometu: promet sam! Nije više bilo u mene straha, fobije, svijetla, ljudi i ulica. Mržnja me stade na mahove uvijavati; pričini mi se, da mi stištu prste inkvizitorno, da priznam grijehe i boga, da svaki stisak izaziva priznanje i boga i grijeha - i da samo za pauza mogu poželjeti trešnju, koja će zakopati ljude, štampu i elektriku ili orkan, koji će pročistiti jedno smetište smeća, blata i smrada... Sve mi se oduri, omrznu, iznakazi. Stao sam trčati, znojiti se, blijediti i rumeniti... "Tu je oluja, pučina i dno... Tamo utočište, kraljica mora... javni zahod!" I kad najposlije dospjeh na vrijeme odahnuti na doličnome mjestu ko da s mene popadaše sve dogme, bacili i verige. Izađoh. Sve je mirisalo, sve je listalo, sve je cvjetalo... Proljet fizionomija, kočija, sumraka... Pričini mi se, da je to dan, svijetlo, život - ko da sam ja uskrsnuo iz groba i ko da je zemlja iskrsnula od mrtvih. "Kako je divan električni tramvaj, ulice, ljudi, štampa! Kako je divan promet i kako su divni javni zahodi!

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Nisam se nikada opio kroz sve to vrijeme, ma da sam i pio sam. Nisam suviše ni jeo. Nekoliko bih dana jeo vrlo oskudno, da se onda mogu s ušteđenim novcem najesti do sita pa i - prejesti! S jedenjem se je stalo zbivati ono, što prije s pijenjem. Ne bih naime po tjedne okusio vina, da se tad mogu napiti i opiti. Ali i jelo i pijenje stade se tu evolucionirati kao sve ostalo: ja sam prestao piti da se opijem; pio sam da uživam - zato sam pio samo dobra vina - i da upoznam talijansku vinsku produkciju - zato sam nastojao u provinciji pojedinoj piti dotična vina i to što više vrsti. Okusni živci postadoše vrlo osjetljivi. Opazio sam, da se piva pije na čaše, vino na gutljaje, liker na kapi: da između jedne čaše piva i druge pristaje cigareta, između čaša vina meso, između čašica likera cigareta i slatkiši. Piva se pije najslađe iza paprikaša, lumpacije i natašte, t. j. prije objeda i prilega. Vino iza riba, slanine i šetnje: t. j. prije cigarete i spavanja. Piva je humoristična, vino duhovito: zato piva tjera više na smijeh i na stran, vino na pjevanje i nazdravicu i posmijeh. Piva bi bila za razgovor bolja od vina, jer podnaša pušenje; ali vino je podesnije, jer se polaganije pije. Piva bi bila za nervoznije ljude, jer se naglo i brže kapi, ali zapravo je vino bolje, jer se jedne čaše dotičeš više puta. Uostalom: pio sam rado jedno i drugo, ali budući da sam bio u Italiji, pio sam vino i mislio na Francusku i likere, na Njemačku i pivu, na Rusiju i rakiju i sjećao se Hrvatske i šljivovice. Ja sam tako postajao sve istančaniji, rafiniraniji, osjetljiviji. Prije sam mogao podnašati svakako igranje i pjevanje, samo da je bila melodija, ona, koju sam žeđao; pjevao u društvu neskladno, bez sluha, samo da se pjeva, rida i pije. Sada je loše pjevanje stalo djelovati kao loše vino. Ja sam počeo jesti manje, rjeđe i obilnije - i svestranije: obilazio sam birtije, restauracije i pučke kuhinje, da vidim i upoznam. Ali kako bih vidio i upoznao, pristajao sam odlučno uz restauracije. Razvijajući okusne živce i dolazeći do uvjerenja, da između čaša vina pristaje masna i krepka hrana, iza hrane čaša vina, iza vina cigareta; da naime cigareta po svojoj naravi, položaju i vrijednosti pristaje na puni želudac i logično na čašu vina - stadoh lumpati trijezan. Osjećaje je nadomjestila osjetljivost, fanatizam, toleransa, kuburluk, filistarstvo i pijače - žderača. Pošao bih na večeru nedjeljom ili subotom, kad bih odložio i svršio koji određeni posao, ostavio koji grad, pregledao galerije ili poslušao kojeg glumca. Prije jela ispio bih čašu vode; onda riža i čaša vina, pečenka i dvije čaše, spržene ribe i tri čaše; onda bih zapušio i nastavio: sir, voće i dvije čaše, pa uzastopce tri cigarete... Ništa nije tako ugodno, melankolično i sjetno kao kad puni trbusi zapuše i polusklopljene oči od sitosti gledaju dimove, a želucem se prelijeva dim za dimom ko sutonsko svijetlo svemirom i morem... Ima u tim momentima nešto modrikasta, siva, zibajuća; boje neodređene, prelazne, sanljive.... Blijeda sjeta nigdje ne pristaje ljepše i skladnije no na sitim, punim i lijenim želucima... A onda bih se digao starački, dobrodušno i tolerantno i polazio polagano polagano na crnu kavu, s poluzatvorenim i malenim svinjskim i elefantskim očima. A na kavi bi prelazila ona sjeta u sve gušće dimove, u izmjenu cigareta, u skeptičnost i "generalnu amnestiju"... Nikoga tada ne osuđivah, svakoga uvažavah i osjećah dosadu, u kojoj se ogledavaš, s kojom se uzrujavaš, na kojoj se sanjkaš i s kojom se ziblješ i... veliš za sebe, da si preugodan, predobar i preduhovit čovjek. "Generalna amnestija" ponavljao bih tada sjećajući se davne pijane, drhtave noći, Nikšića i iste jedne "generalne amnestije", koja je onda značila impotensu - oproštenje svima: smrt! A sada mamuran, trijezan i osjećah u toj amnestiji novi život, s novom potensom, preporodom i radom. Stadoh zamišljavati novele, drame, studije, putovanja, nove sižeje, gradove, zemlje, tehniku i stilistiku... Gledah jednog poetu, gdje umire od gladi i jednu poeziju, gdje umire od poroda... i novo jedno dijete, koje se oporavlja, jača i raste od sitosti, zdravlja i života. "Nikoga ne mrziti, nikoga ne ljubiti - svakoga razumjeti". "Da se nađem u društvu i udarim u razgovor, mogao bih slušati svakaki razgovor. O suši, nerodici, poeziji; o čudesima, filozofiji i općinskim izborima... Dapače! Podnio bih lakše glupi razgovor od lošega vina i loše glazbe; kod dobrog objeda dakako..." S te pomisli postajah nasmijan. Promatrah fizionomije prolaznika i odilazeći nakrcan, oteščao, išao sam kroz svijet zibajući se nonšalantno. Kod svakog bih "bara" zastao, ispio punč i došav kući buljio dugo vremena u lampu, dim i zatvorene trepavice. Žderača me je opijala ko piva; ne, ko hodanje, napor i ejakulacija... Ali ja sam već jeo, kako sam i pio: da uživam i da upoznam; ali sam jeo i onako, kako nisam pio: da se opijem, zatučem, zaspim. Moji popucani i pucajući živci baciše me pred dilemu: ili se opiti ili prejesti... i nehotice sam stao jesti onako, kako nervozni ljudi puše... jesti naime bez apetita onako, kako sam s apetitom stao - pušiti. I eto zašto je sav taj mir, dobrodušnost i sjetna toleransa rijetka i rjeđa od žderača... Ja nisam manijak, vjernik, fanatik... ja sam fobik, skeptik, sumnjičav; ne velim "onaj me proganja" t. j. ne tvrdim da nešto postoji, što ne postoji - ja velim "bojim se, da ću zakasniti", bojim se, da će se nešto dogoditi: što se može, ali ne mora dogoditi - Ja počinjem bivati sve bliži povratku u domovinu; zove me brat i ujak. Radim grozničavo; čitam, učim, ekscerptiram kao da spremam putnu prtljagu. Skupljam sve, a ima toliko toga te odabirem samo ono, što je vrijedno i trajne vrijednosti... Kod čitanja se isključuju knjige, kod studiranja predmeti, kod pića vina, kod hrane jela, kod kazališta glumci i sve bih htio i na ništa se ne mogu odlučiti: od sociologije se bacam na medicinu, od francuskog romana na ekonomiju, od astronomije na autostudij... Ništa temeljito, polagano i solidno... Prolazim pokraj izloga kravata, knjiga, kruha, automobila, slika, sira, posuđa, odijela, vina... i u meni se s izlozima izmjenjuju razne želje uživanja i upoznavanja i radi siromaštva ostaje samo - upoznavanje... Zato ne trošim na odijela, posuđe, automobile: jer ovo se gleda i vidi. Ostaju knjige. Imam nešto ušteđena novca. "Kupit ću knjigu". Obilazim sve izloge, u biblioteci pregledavam sve knjige... I jedna knjiga stade drugu isključivati, dok se sve ne isključe i nakon nekoliko dana trčanja, gledanja, odabiranja, uzrujavanja, ja sam potrošio novac na kave, cigarete i objede... Istina: upoznao sam nekoliko autora, predmeta, knjižara; bibliografiju obiđoh svestrano - i talijansku i francusku i njemačku i englesku - prolistah djela i pregledah izloge i biblioteke... Bio sam odlučio u tuđini odabirati i kupovati, u domovini čitati i učiti... Ali onda ustanovih: "Nisam kupio ništa, jer su moderna i vrijedna djela skupa, a ja sam raspolagao s petokrunkom..." Uistinu nisam kupio, jer se nisam znao odlučiti; jer je svako rasuđivanje skepsa, a skepsa ubija odluku, što znači akciju i fakat... I onda od svega ostajaše površni pregled literature o dotičnim predmetima i nekoliko dubokih rezultata u autoanalizi. Kolikogod se puta bacih ušir, toliko puta padoh na dno... Tako ja demantovah zakone teže! I ovako je to išlo dalje. Jedamput sam bio rekao: "Imam evo nešto suviše novaca. Ove su cipele ispod kritike; proderane su, što je za oči najgore, na koži; u stvari su još dobre, jer su potplati cijeli. Svejedno. Kupit ću cipele!" Ja sam htio spojiti jeftinoću, valjanost i modu. I stao sam trčati ulicama nekoliko večeri uzastopce, promatrati cipele na izlozima i prolaznicima, sravnjivati cijene, pomnjivo čitati novinske oglase i reklame, što se dijele na cesti. Umarao sam se, maštao i rasuđivao. "Imati jake i komotne cipele, t. j. moći komotno ispružiti nogu!... Ovako mi je neugodno: kad se na poliklinici raspružim na daski, mora da se to doima onih profesora i đaka, koji vide moju žlijezdu i cipele, kao da sam ispružio prosjački - ruku... Kako siromaštvo ponizuje, siše i izrabljuje našu dušu i mozak više no tuđe kese i strpljivost... Poderane cipele udaraju u oči; uopće to je nešto nepodnošljiva i nezdrava: ako su cipele poderane, ne možeš imati ni čisti ovratnik, jer je to taki kontrast, koji mora udariti u oči... A ljudi onda misle: taj ima ne samo poderane cipele, nego i žuti ovratnik... To mora da je tek užasna mizerija, kad pravi tako žalosnu figuru!" O meni je ovratnik bio tako prljav, da sam ga morao zamijeniti s drugim. Eto, kako su nove cipele postajale upravo neophodno nužne. I ja sam se bio tako uputio u "pitanje" cipela, te je trebalo samo birati. Ali prosuđivanjem stade jedan razlog isključivati drugi, dok se ne stadoše isključivati i cipele i - ja sam najposlije izmoren i razrovan kupio one cipele, koje nisam ni u snu mislio kupiti. Te su cipele bile upravo užasno skupe uzevši u obzir, da je forma bila šegrtska i prosta i da potplati otpadoše za petnaest dana... I ja sam samo mogao konstatovati, da imam dva para cipela, jedne s poderanom kožom, druge s ispalim potplatima; da sam potrošio u ludo novac i da sam upoznao vrlo dobro i forme i kvalitete i cijene i tvornice i modu cipela... Strast je upoznavanja isključila onu - uživanja. Tako bih se odlučivao kupiti uru... šešir... odijelo... automobil... i trčao, sravnjivao, čitao oglase, reklame, cjenike... dok uistinu ne bih imao kadgod ni za objed. Umišljao sam si, da sam milijunaš i da mogu kupiti: da prema tome moram gledati i upoznavati, da tad mogu izabrati... I strast upoznavanja ne bi više isključivala onu uživanja, jer je jedna uvjetovala, značila i uključivala drugu. Tako sam ja polazeći u šir dolazio na dno: iza izloga, biblioteka, popisa i cjenika svraćao oči na sebe i uvjeravah se s dana u dan, da postajem i da jesam već drugi: da razni pribrojnici moraju dati i razne zbrojeve.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ja sam još uvijek sjedio. Onda uzeh pero i zabilježih gotovo stenografski u svojoj bilježnici:
Instinkt (dno: domovina) Kultura (širina, svijet) seksualna iperestezija seksualna anestezija osjećaji osjetljivost uživanje upoznavanje aktivnost u osjećajima pasivnost u - fanatizam u idejama toleransa u - fakta u životu, jer se bez fakta u životu, jer podaje: iperbulija rasuđuje: abulija vlaga, mekota, magla, suhar, tvrdoća, alkohol, bujnost, meso - duvan, kosturnost ko bdijenje uz čašu vina, ko bdjenje uz cigaretu, pjano - t. j. izgubiti noć trijezno t. j. izgubiti u orgiji i besvjestici noć u svijesti i besanici trenje autoanaliza ljudi osama manija fobija + nabujalo srce + istančani nervi ________________ _______________ = psihoza = nevrosa
I odmah sam bacio pero. Uvidio sam, da bih mogao još dodavati pribrojnike i da bi zbroj rastao za - ništice... Mračilo se. Kućerina je bila zacijelo prazna; ja sam jedini bio u njoj i osjetih osamljenost, sušu i krcanje kao da presušiše suze i krv... Samo mi ruke bijahu znojne i hladne... A sumrak osjećah na ušesima, nozdrvama i očima. One hladne, pomodrjele boje sutona i sobe, u koju ne dopire sunce i s koje se ne vide nebesa, pričiniše mi se ko podočnjaci jedne velike besanice bez prilega, boli, bez plača, teturanja bez pjanstva. I onda odmah - ko da sam ja bio ti podočnjaci na suhoj, isprljanoj atmosferi. Pokušah izaći, ali se nijesam mogao pridići. Nenadano me uhvati uzrujanost, neduh i srsenje kao ono jedamput na suncu i ostah ovako zavaljen... I ovo me ležanje umori kao hodanje. Ja sam odsele često znao sjediti komotno i umarati se, zapuhavati i znojiti kao od žurbe, trčanja i uzbrdice. "Ruke hladne i znojne... Zašto se zapuhavam od sjedenja kao od hoda?" Opet se pokušah dići, ali sam znao, da se pridići ne ću moći, da je moj organizam razrezan na komade, komadiće komada, atome, i da je sve to povezano koncem, a ne živom energijom i da je zato nemoguće uspraviti se, krenuti i htjeti. "Što mi ostaje?" Preda mnom izmicahu u neodređenim potezima i bojama ljudi, životi i fakta... I ovi bijahu zapuhani u bijegu kao ja u mirovanju. Gledah se sam, ostavljen, odbjegnut, i pomislih na trešnju, propadanje, ništavilo. "Nijesam li bacio bombu u hram ljudski, koji bijaše već prazan i ja ostah jedini posut ruševinama?" "Što mi ostaje?" Pogledah na svoj rukopis. I tu bijahu slova i riječi, ali slova ne bijahu povezana organski, čvrsto; bijahu naherena, neravna, razbacana, i rečenice bijahu isto tako nepotpune: manjkahu tu i tamo riječi, prelaz, stilistika. "Pisat ću brojevima. Ostaju mi brojevi. To je tako suha, poslovna stilistika; bez bujnosti, frazeologije, naprave... Formule... bez interpunkcija... Brojke!" Sjetih se svojih pjesama, zamišljenih u orgijama i pisanih u mamurluku, kad su bile pune oči, grudi, glava, želudac... kad sam imao duboke snove i vlažna bdijenja. Mlake i glib. I kako bih zagazio u blato, tako se zamućivaše voda i propadahu noge. Bila je to jedna baruština, u kojoj se kote komarci, bacili, žabe i zmije... A sada je ta močvara bila presušena, prazna, tvrda i spržena... Tako se suše močvare i onud nastaju plodne poljane. Ali usjevi trebaju kiše... "A ja?" Odlučih izaći, ali se ne makoh. Postajah sve uzrujaniji i umorniji i nemirniji. Valjalo se dići, pomaći, rašetati i - umiriti. I najedamput žurno, strmoglavce, pođoh na šetnju. Prođoh kroz svijet i ko da zaredah mrtvačnicom kroz secirana tjelesa. Pođoh na obalu rijeke. Ko mrtvac, što ustaje iz groba. Ko ponoćna šetnja kostura. "Što mi ostaje? I ko je živ? Ja ili oni? Ja sam kostur, dakako. Ali oni su za seciranje... sad ili mrtvi ljudi ili žive živine... Bijedne fraze, bijedni frazeru!" Iščekivah noć. Sjedoh na kamen. "Šta mi ostaje?" ponovih nekoliko puta i ta mi jednaka pitanja zadavahu takovu muku kao kad se ne možeš sjetiti kojeg imena ili ličnosti i bez prekida ih dozivaš i zamišljaš. A onda najedamput odahnuh kao da mi je to ime uzalud dozivane ličnosti netko rekao i izađoh iz jedne slučajne, nimalo duševno uvjetovane situacije. "Šta mi ostaje? - Literatura." "To jest... to jest." Išao sam na večeru; sutra sam imao putovati u Milan, za nekoliko tjedana u domovinu. "To jest... to jest... sad bih se mogao i zaljubiti ko gimnazijalac, kad bih htio opisati gimnazijalsku ljubav... Mogao bih se i zaručiti i u crkvi vjenčati, kad bi mi bilo do toga, da opišem odnošaj muža i žene, što je literatura uostalom već obradila, izrabila i zaradila... Ma sve bih mogao! Poživjeti, eto! Poživjeti! I - upoznavati dalje - sebe! Danas drukčije pijem no nedavno još... Možda bih i drukčije živio, da poživim... Da uđem u kontakt s ljudima, u osjećaje, kao nekada, možda bih postao u tom životu onaj, koji sam bio, ali bih u tome životu vidio, čuo i opazio ono, čega ne vidjeh, ne čuh i ne zapazih... Vidjeti, čuti i zapažati kao sada i - osjećati kao prije... Biti osjećajan, i osjetljiv..." Ali ja sam slutio, da se ne ću zaljubiti, makar bih mogao... Znao sam dapače, da bih mogao daleko više; da bih mogao primjerice u izjavi jednog opozicionalnog novinara, koji je rekao, kad je opozicija došla na vladu: "Sada nemaš volje ni pisati ni govoriti, jer moraš da hvališ; a mi smo se bili naučili na progone i grđenje..." da bih naime u tome mogao vidjeti formulu jednog ropskog naroda, koji je protiv vlade, jer vlada - i poeziju jednog ponosnog roba, koji je opjevao psovke, jer okovani, zatvoreni i sputani psuje, dok su okovi jači od mišica... Uopće: ja sam ulazio, da sam htio, u život slobodan, bez veriga i teorija... Bio bih mogao jesti iz jedne zdjele sa detektivima, kucati se s vladarima i nuđati šnjofancem kanonike... Da sam htio... Mogao sam život učiniti knjigom, kako sam mogao knjigu učiniti živ tom. "Sve bih mogao... Jedamput sam bio pao s konja na magarca; onda sam se stao naduvati ko žaba, da postanem kao bik... Sada bih pak mogao napraviti od muhe - vola." Ali u tome me ugodnome raspoloženju stade hvatati slutnja, da ne ću moći ni dospjeti, da ću naime od romana napraviti stranicu, od knjige život, od jednoga vola tisuću muha i - od jednoga drhtaja milion trzavica. I prvi put rekoh očajno, skrušeno i uvjereno: - Pomozi, cigareto!

***

Ja sam u domovini. Tu mogu lakše laskati gospođicama, jer govorim najbolje hrvatski. A ova je gospođa. Ide u selo i ja idem u selo. Išla bi u velegrad i ja bih išao u velegrad. Ima, veli, muža, s kojim je rastavljena. I ja imam, velim, ženu, koja je umrla. Uopće, slažemo se. Ja sam pristojno odjeven, samo cipele, kako da kažem, nisu pristojne, makar su skromne. Ali ja se zanašam, laskam, nuđam joj svoje društvo za pratnju, za uslugu, za poslugu... Žena je inače vrlo interesantna. Možda zato, što nije sasvijem lijepa. Svejedno. Ona sluša moje laske i obara oči. Kako me oduševljavaju moje laske, koje obaraju ženske oči! I kako me oduševljavaju oboreni ženski pogledi, koji slušaju moje laske. Ta sve je gotovo. Ona je fina, pristojna, uglađena gospođa, a ja sam gospodin. Sve je gotovo. Ona se stidi u neprilici od ushita... Za nekoliko se minuta uvjeravam, da je ona oborila pogled, jer joj je oko zapelo ne za moje momački nategnute hlače, nego cipele. Zbogom. Pomozi, cigareto! To je birtija. Sami radnici. Sjedim s jednim za istim stolom. Razgovaram ga, a on govori preko volje. Moje ga naime pristojno odijelo vrijeđa. Ja bih najradije da mu turnem pod nos cipele. On neće da shvati, da je to jedino pristojno odijelo i da su to jedino nepristojne cipele, što imam: da moram biti poludemokrata, poluburžoa. I da bih se s buržoazijom mogao svezati kravatom i hlačama, ali da su za demokraciju moje noge. A ja sam gladan jezika i moja pojava hrani ljudske poglede. Do vraga. Pomozi, cigareto! Došli smo u naš glavni grad. Časti me jedan znanac, koji ima ženu. - Eto vidiš, psihoza i nervoza. T. j. kod psihoznih je bolesti melanholija ono, što hipohondrija kod nervoznih. Melanholik si umišlja, da je duševno bolestan, hipohondrik, da je tjelesno. Psihoze se rađaju, nevroze se obično stiču. Psihoza se ne zarađuje, dolazi kao religija, erekcija i idiotizam. Nevroze se stiču kao uvjerenje, znanje i sposobnost. T. j. ona je posljedica sticanja, napinjanja, prometa i rada. Grad, elektrika, novina, telegram i biblioteka. - Ja sam govorio, jer je plaćao on. Da sam plaćao ja (a ja bih bio platio, da sam imao) bio bi govorio - on. Možda bi mi i sam priznao, da ne može udovoljavati žene i zamolio za malu uslugu. Uostalom ja sam dolazio do uvjerenja, da... kad... ako... Ako trebaš knjigu, rekoh sto puta, kupi. Ako želiš imati novinu, plati. Kad trebaš intimnost, kupi. Ako je želiš imati, plati. Tako se kupuje i plaća ljubav, prijateljstvo i intimitet. "In vino veritas". Opiti sve ove znance, prolaznike i ličnosti, to znači: platiti, kupiti ono, što trebaš i želiš. Jer najposlije, šta sam ja bez novaca? Bolesnik, koji se ne može liječiti; gladuš, koji se ne može nahraniti; bludnik, koji ne može dobiti... Izumitelj, koji ne može da eksperimentira. Izum i znanost, koja degenerira u stvaranje i poeziju. Valja mijenjati odijelo, koje je usmrdilo tebe i koje si osmradio ti. Ali ne s odijelom, koje je osmradilo druge i koje usmrdiše drugi. Kupi i plati. Valja se liječiti, valja se nahraniti, valja živjeti. Ako si stolar stolarijom, ako si trgovac trgovinom, ako si literata - literaturom. Eto, zašto ostajem psiholog. Jeftine se tragedije plaćaju grohotom: dakle tragikomedija. Inače sam dobre volje, ali nisam glupan. Hrist je rekao: "Blago ljudima dobre volje i blago siromašnima duhom!" Je li se te dvije istine pobijaju ili dokazuju? Isušili smo močvare, ali nemamo što saditi. Ili smo ih isušili, da onud naraste korov. A ako što i zasadimo, kako ćemo dovesti vodu, kad je za nas usahlo nebo i kad radi nas iscuriše suze. Kupi i plati. Kako da dođem radi studija do salona, ako sam literata? Lektirom. Kako da dođem do bolnice, ako sam literata? Bolešću. Kako da dođem do tamnice, ako sam literata? Zločinom. Kako da dođem do ludnice, ako sam literata? Ludošću. T. j. - - autoanalizom. Eto, to je moj rođeni kraj. Stupam po prašini i gledam vrleti nad sobom s kojih otpuhnuše zemlju i vrleti pod sobom, gdje je presahla rijeka. Uspinjem se na najvišu hridinu i gledam na najdublje stijene. Bacam kamečke, jedan, dva tri... Gledam kamen, bacam kamen i samo se kamen oglasuje. I sunce je, kao da glavom udarih na ugrijani kamen, i mozak je, kao da sam se rukom primio vlastitog srca. A kada pogledam zelenilo, kao da mi je pijesak udario u oči... Bacam kamečke... Jedan, dva, tri... Sitni su i ne smrskavaju se. Kako bi bilo, da bacim veliki jedan kamen, trupinu jednu, samoga sebe?... Odskočih na protivnu stranu i pobjegoh. Prepao sam se samoubojstva, svoje vrtoglavice i svojega straha. A ovo, tu, na ruci, napravlja se jedan tumor. Tuberkuloza kostiju, misli liječnik, ali mi ne kazuje svoje misli. Mala oteklina i velika trica. I to da pobije mene, moje rezultate, studije i mozak? Zar da se ja kanim velikih problema svijeta, života i svemira, ako nemam slučajno dva filira za cigarete?... Pa onamo je grad, Jelka... ujak... Julije... I umrijeti samo tako - bez prijatelja? Bez ljubavi? Bez sakramenta - bez ijednog dima? Radni je dan! Trafike su otvorene!! Hura!!!

bg