U šir (I-IV)

Ležao sam poleđice. Ljeti. U vječnom gradu. U polutamnoj sobi, o podne. Spavah kako se i spava od vrućine. Bijaše mi teško. Jedamput sam bio spustio kamen, ne kamen, goru, gorje, čitavi planet sa grudiju; danas mi je nešto takova bilo naleglo na prsa. Nešto takova... A nisam smio spavati ovako radi higijene, ali ne spolne. A spavah. U polusnu. U polumraku. O podne. I onda - sve ono na meni stalo je dlakaviti; na ramenima osjetih dvije pesnice ljudske i umah se domislih, da su to ruke gorile. Pritiskivao me o krevet i drmajući me nastojaše obrnuti... Opirah se i rad oteščale se sape htjedoh okrenuti. Potrbuške. Rvasmo se. Što smo htjeli? Ne, što je on htio? On, kojemu osjetih pesnice ljudske i za koje se domislih, da su šape gorilske? On, što me je tiskao o krevet i nastojao obrnuti? On, on - Htio me izbiti. A ja? Htio sam ostati u položaju, poleđice - i htjedoh se okrenuti, da olakšam disanje - potrbuške. Da olakšam disanje? Ili da mu se podam sav sa posljednjim ostacima mesa, da se ukalupi njegova pesnica na kalup moje puti... i da olakšam disanje. I nisam se dao od stida, makar bijaše sve san. U snu se zastidih... I više ne pamtim. Odbacih ga od sebe i vidjeh, kako iskrivljen izlazi na vrata. Stas mu bijaše gorilski, ali mi se pričinjaše, da je ono stas čovjeka, kome ruke padaju od umora, kome se izlekoše pleća, jer je dugo bio sagnut, i ne može da se uspravi bez grčeva. Negdje ovako naslikaše hromoga đavla. A ja se ispravih ravan ko da legoh na Prokrustovu postelju, samo je jedno udo trglo, da se ispravi - obratnim smjerom. I došlo je ono, što dolazi... Zašto? Jer ostah valjda ipak poledice i meni se prisnilo, da se okrenuh potrbuške, da zakopam glavu u jastuk. Od stida?

- - - - -

To se dogodilo u Rimu. Onamo sam bio pošao da se vratim. Bijaše to pred godinu dana. Onda sam bio brbljav - i previše i premalo brbljav. Brbljao sam, pa sam se uplašio; uplašio sam se i opet sam brbljao. Netko onijemi od straha; drugi se okuraži; strah je, vele, vrag, i strah, vele opet, pjeva. Strah je naprotiv hladnokrvnost, ako nije ekstaza. Imao sam naime jednu "teoriju sadizma". - Sadizam je, govorio sam u jednoj restauraciji, jedan logični apsurd: zadaješ bol i uživaš. A ako je jedan apsurd logičan, onda su svi apsurdi logični. - Vaga naše osobnosti ravna je vagi čovječanstva, samo su utezi proporcionalno teži, govorio sam u jednoj pivani. Iza sredovječnog asketizma dolazi renesansa, iza naturalizma psihologija, iza socijalizma individualizam... - T. j. govorio sam u jednoj birtiji, naša je epoha sadička: revolucionarci terorišu od samilosti; proletarac živi u jednoj realnosti mišicama, u drugoj mislima, koju uvjetuje onaj stroj, koji ga danas izrabljuje i koji on proklinje... - T. j. govorio sam u jednoj rakijašnici, ja sam ušao u sebe i dođoh do čovječanstva: u užarenom središtu zemlje gledamo svemir... - T. j. govorio sam na rubu grabe, uništio sam i zadnje utege individuum i species i demantovah fiziku: padati na zemlju, dolje, znači uspinjati se u svemir, gore - suzivati se u sebi znači raširivati se po svijetu... - Prema tome, zaključivah drugo jutro na crnoj kavi, ja moram samo zaći u svijet, od indukcije preći na dedukciju... Zato odlazim i - za dva se dana prepah. Jedan je slušač rekao, da će pisati epopeju "Intelektualni Sadik". To je moje vlasništvo, pomislih. Ja sam se naime pobojao, da će na temelju mojih izvađanja doći netko drugi do zamašnijih rezultata i više još, da će tim rezultatima doći do javnosti prije od mene. Ja sam dakle ubio medvjeda, a netko drugi mene pa u triumfu odnio ubitu zvijer u općinu za nagradu. Nikada prije ne pomislih na to. Prije nastojah svoju "teoriju" dokazati; sad sam je morao očuvati; zato je nazvah "izum". "Valja da svi doznadu, da je to moje", i kad se spremih brbljati još više, rekoh: "Nitko nije trebao saznati." I ja sam čitao sve feljtone sa strahom, a kad pročitah jednu netiskanu pjesmu "Horli - novome čovjeku", razgnjevih se tako, te ne osjetih ni krađe ni gubitka; osjetih - zavist. "Ne, nitko ne smije saznati da sam bogat, dok ne uložim novac u stanovite svrhe... Ja ne smijem više razgovarati s ljudima: naobraženiji će me lako izrabiti. Ja moram progovoriti svijetu, a ignoransa ne ulazi u javnost." Tako sam se ja izbrbljao, uplašio i rasrdio i skoro otišao. Ali ja sam dakako uza sve to čitao novine i šetao. Politika je bila aktuelna; u Pešti se vodila borba za hrvatski jezik; u Zagrebu se debatiralo protiv mađarskog eksponenta; u provinciji se debatiralo vrhu Pešte i Zagreba, a ja sam mislio na borbu, demonstracije i debate. Jedan me kramarčić iščekivao svako jutro i ja sam k njemu polazio redovito: radi deci rakije i razgovora. - Jelte, gospodine Toplače, šta mislite vi? Nećemo li mi konačno pobijediti? Ja mislim: hoćemo. Sveopće izborno pravo - a svi ga hoće, hoće ga i kralj - jača samo naše redove, a slabi mađarske. Nije li tako? - Svakako. - A tu na Rijeci - govorio mi je jedan otpremnik, koji me pozvao na objed radi jedine te izreke - tu vidite, hrvatski elemenat istiskuje talijanski. U redovima autonomaša ja konstatirah strah. - Svakako. - A šta mislite vi - govorio je jedan mladić nuđajući me duvanom - da Srbi neće nas izigrati? Danas moramo mi dakako biti složni s njima, jer to i jednima i drugima koristi... Ali onda će oni tražiti daleko više no traže danas. Zato sam ja Starčevićanac. - Svakako. Slušao sam i kada sam opazio, da ne mogu o politici reći ništa pametnijega od njih, i kad ustanovih da oni više čitaju novine od mene, ja sam se i opet malo prepao i zašutio. Jer što sam mogao reći drugo na ove riječi: - Kad umre naš kralj, bit će svašta. Ili neće? I ja sam rekao "svakako", a mislio: Ići u dubinu, znači ići u širinu; u širinu znači ići u dubinu: ja ću dakle otići u tuđinu da prostudiram svoj narod. Ali ja nisam samo zaključivao; ja sam i osjećao. Ulice oživljavahu od vike; našao bih se pokadšto u mnoštvu, u trenju tjelesa, daha, riječi i osjećaja. Apstinirah se predugo, jer nigdje ne nađoh prilike zadovoljiti svome spolnome nagonu. A sada nije bilo teško i neobično baciti poklik, kletvu i kamen; uzdići glavu, glas i pesnicu i umah okupiti poglede, usta i ušesa. Poglede - sve one ženske, bludne poglede pobunjenog ljudstva. Ja ne znam. Meni je bilo ko da svagdje gledam ženske oprave, bijele, ljetne, prozirne i drhtave; i u toj haljini nevinosti i razblude bijaše omotano cijelo ljudstvo: rumeni obrazi i mutne oči... A onda muškarački korak, šaka i gvožde: stražari, zakon i konji... A ja, što sam se spremao istaknuti i okupiti oko sebe i na sebi ženske poglede i mušku šaku - ja bijah gol. Bio sam se - u misli - svukao sasma: zato se je žena zarumenila i zbunila, zato je muškarac planuo i napao: zato sam ja bio spreman baciti bombu i pomislio na svoj - život. I s ove pomisli ja sam se najprije zastidio... Želio sam naime poživjeti, a umah rekoh: mogao bih poživjeti samo u smrti. Tako se izražavala u mene taština i seksus. Udovoljiti tome nagonu značilo bi skinuti se do gola, osjetiti na sebi ženski sram i muškaračku šaku... Značilo bi reći: bacio sam bombu, da zavidim i nastradam - doći do vješala, a mrtvi ne osjeća, ne vidi i ne čuje... A ne doći do vješala no morati trijezan slušati ispovijedi izrečene u pijanstvu?... Umro bih od stida... Sve bijaše dakako tek pomisao. Zastidih se i sjetih se izuma i prepadoh i bio bih odmah otišao, da sam samo zaključivao i osjećao. Ja sam i jeo. Jeo, i ne zasluživao t. j. jeo i osjećao. Odlučih izvještavati Hrvate o Talijanima; svi mi stisnuše desnicu, a ujak mi i brat utisnuše i nešto u ruku. Uveče uđoh u parobrod. Grad, ljudi i cijela okolina činjaše mi se pospana. Gledao sam oko sebe i osjećao tešku i neugodnu budnost kao da zaredah u noći po spavaćim sobama sred teških, znojnih izdisaja, besvijesnih pomicaja i otprtih očiju, koje gledaju i ne vide. Ono je sve bilo ko bolesnik, kad gledah okolini u oči; a kad ih nisam već zamjećivao, ono sve izgledaše ko somnambul. I ono nekoliko putnika, što putovaše sa mnom, razgovaralo je na prekide, kako se i govori u snu. A kad smo krenuli, noć se stala razlijevati i na čas mi se pričini, da se kora našega planeta izvrnula i ja se strmoglavih u prazno središte. Na mahove, na kratko, kad bih pomislio na budućnost, zatvorio bih oči i tad mi se činjaše, da je moj organizam jedna velika praznina, što zvuči na sudaru zraka. Tako sam usnuo na palubi. Kad se probudih, bila je jedna ruka uspavana i meni se činilo, da oduvijek lebdim ovako u moru, da sam srastao s parobrodom i da nikada ne vidjeh čovjeka. Onda se zagledah ravno u noć: ne vidjeh ni neba ni mora - pogled je bio ravan, horizontalan i bilo mi je, da oduvijek gledam u ono crno i da ne ću nikada s onoga skinuti oka. I kako me je ova misao zatekla, osjetih na čelu i sljepočicama bol, kaku zadaje halbcilinder, kad ga suviše zatisneš u glavu. Bio sam već sve zaboravio i kako sam postao svijestan zaboravnosti, počeo sam se sjećati prošlosti, kontinenta, domovine, prijatelja i rođaka. Bez strasti. Bile su uspomene, bilo je cvijeće, uvelo, isušeno, bez mirisa. Ja im nisam upamtio fizionomija; nisam ih mogao ni predočiti. Tako sam sebi htio predstaviti robenog brata, kad mi je stisnuo desnicu i sestre, kad se zastidila materinstva, i one zadnje ljubavi na klupi, i Marka - i ništa. Činilo mi se dapače, da ih nikada ne ću moći predočiti. "Sve je umrlo. Ni sebe ne upamtih." I zbunjeno nastavih: "Kad dođem na kraj, uzet ću ogledalo". I sjetnije završih: "Pogledat ću se i ne ću se prepoznati". I odmah mi nešto ugodna i nasmješljiva podraži apetit. Izvukoh komad kruha i pečenke i stadoh jesti. Zora je pucala. Ali ja bih bio rekao, da je noć pucala; pucalo je sve ono debelo sukno, sva ona crnina, koju je bila navukla na sebe zemlja u koroti. I kako sam se bio raspoložio odbijajući dimove, činilo mi se, da vidim svitice "bijele, ženske, čipkaste". "Svitice s mrljama... A ništa nema crna"... uzdahnuh i ironički rekoh u sebi: "Prispodoba ne vrijedi!" izađoh iz parobroda u velikoj žurbi. I ova je žurba potrajala još nekoliko dana. Morao sam dospjeti što prije na kolodvor: kočijaš to nije htio nikako shvatiti. Zatražio me krunu i po, a ja sam mu dao dvije, jer ne dospjeh dočekati, da mi razmijeni. Užasna lijenčina. Morao sam dospjeti što prije na vlak: na kasi sam već htio reći činovniku: "ne trebam ostatak", ali on mi je bio zaboravio dati odmah kartu. Užasan nespretnjak. Na jednom me izlazu ne propustiše, jer osoblje ulazi na druga vrata. Užasni pedanti. A kad sam ušao u vagon, vlak je morao odmah otputovati, a ja se načekah pola sata. Užasna flegma. Kako sada tek odahnuh, shvatih, da je cijela žurba bila bez razloga, da sam užasno ožednio i da bih bio dospio komotno ispiti čašu vode. I kasnije, kad se vlak mako, uvjerih se, da je moja žurba u nerazmjerju sa žurbom oko mene i da se moj život mora pričinjati prema životu ostalih naivnim ko preveliki mar mladoga činovnika. Oduvijek je u meni bio neki strah i uzrujanost, kad putovah. Manija, bolje "fobija me zakašnjenja" proganjaše, kako bih se odlučio na put, a uvijek sam morao konstatovati, da sam svagda došao prerano. I onda sve ono preuranjeno vrijeme izgledaše mi užasno dugačkim i kako sam nervozno polazio na odlazak, tako sam ga nervozno iščekivao. Meni se tako činilo, da ne ću moći na vrijeme obaviti određeni posao i napisati zasnovano djelo, a onda bih morao konstatovati, da sam obavio posao i djelo - prije vremena. Ja sam uistinu bio zaboravio kupiti duhan, a ipak ne izađoh na trećoj postaji, makar je tamo vlak imao zastati četvrt sata. Dao sam si donijeti duhan. I u dosadu rad iščekivanog odlaska stade se urezivati uzrujavanje rad skorog dolaska. Uza sve to, makar mi je premnogo misli dolazilo na um, ja sam gledao u pejzaž samo očima i nisam u njemu uživao. Kasnije, davno, stadoh ga rekonstruirati i često pričah o najljepšem pejzažu, gdje brdine zasjenjuju ravnu, beskonačnu zelenu nirvanu. Sjetio bih se tad i onih hridina, čudnovatih, ekscentričnih i hladnokrvnih, s kojih je nijemo prskala vrućina i ne bijaše već mora, da ih rashladi. Ja sam gledao kamen i nisam mislio na rođeni svoj kraj. Ali sam s njime trpio i šutio. Sav ražaren bez daha; podno zelenih vrhunaca i reko bih zračnih umbrijskih vrtova osjećah u sebi kamen, što se ugrijao: bijah indiferentan za ljude, oteščao za sebe, ugrijan i - hladan. Štropot željeznice odjekivaše u mojoj glavi; ona je bila i puna dima i misli onako zadimljene ne razaznavahu se, lutahu bez reda. Gubljahu se od slučaja i sudarahu bez logike. Otkopčah hlače, ali ne skinuh šešira. On je držao kao na okupu lubanju i kad ga najposlije skinuh, oko glave oćutih željezni obruč, što je stao postajati sve tješnji i uži i ujedno sam znao, da mi je neće zdrobiti. U vagonu bijahu još dvojica. Svi šućasmo i kad bismo se pogledali, bilo nam je valjda svima kao da smo se nenadano probudili i ugledali pokraj sebe novu ličnost. - Putujete i vi u Rim? - zapitah jednoga, a kad sam ga drugi put pogledao on je gledao u mene kao da se čudi, što još ne iziđoh išto ćemo morati obojica saći na istoj postaji. Želudac me nije bolio; činilo mi se, da je odsutan i da više neće moći pristati u moju nutrinu. Ali kad smo došli na dohvatu vječnoga grada; kad sam razumio da valja izaći, ući i naći; kad je željeznica stala fićukati nekoliko puta, kad mi je preostajalo još po minute, ja sam doznao, kako je u Rimu, pošto su stanovi, koliko je sati, kako se jede... i kao da čekah tek prigodu da podam slobodna maha svojoj žurbi - izađoh iz vagona, izađoh iz kolodvora, izađoh iz svega. No ništa nisam mislio: gledao sam i pošao i opet gledao. U dva sata preletih pola grada, nađoh stan, ispisah pozdrave, povečerah, pročitah novine i kad sam došao kući, stadoh se žurno svlačiti, još žurnije zaspah i uranih u nedjelju zatrčav se iz Coloseuma u sv. Petar, iz Gianicula k sv. Pavlu... Tako sam trčao dva dana iz biblioteke u biblioteku, iz jednoga dijela grada u drugi, iz muzeja u galerije, iz kavane u birtiju. Ali treći se dan najedamput ne snađoh. Jer stadoh - shvatati. Došao sam da studiram, da se izoliram, da zaradim. Studiranje radi - izuma, izoliranje radi - morala, zarađivanje radi - egzistence. I meni se najedamput pričinilo, da ne ću dospjeti. Izolovanost postigoh, ali to je bilo tek novo otkriće čitavog jednog ogromnog, neobrađenog tla; htio sam preći na studij čovječanstva, a tek što zavirih u svijet, stadoh obraćati poglede na samoga sebe; htio sam napisati dopis i zaraditi novac, ali program je na pragu prakse zaglibio i valjalo je izvlačiti najprije kola iz blata. Egzistenca ne bijaše osigurana: koliko ću potrošiti na objed, koliko troši Italija na vojsku, koliko je kilometara prevalilo čovječanstvo - morao sam pitati u isto vrijeme i odmah zaključivati, da je važnije, koliko ću potrošiti za objed no koliko troši Italija za vojsku, a ovo važnije od "koliko je kilometara prevalilo čovječanstvo". I kako bih do toga došao, problem psihološki omračivaše sve zamisli, paralizovaše svaki rad - jer nije bio izvan moga interesa i jer ga uključivaše moja egzistenca. I ja se nisam snalazio. Rješenje bi svih ovih spletenih i zauzlanih problema bilo u jednom plaćenom dopisu. Piši dakle dopis ma o čemu, ma kaki god, ma i prijevod kakvog članka. Piši i pošlji. Sjedoh, uzeh novinu i stadoh ekscerptirati članak. Ali ne napisah ni tri riječi. Bilo mi je kao da sam otkrio žohara i prinio ustima komad kruha, koji je pekar pred mojim očima začinio slinom. Smučilo mi se. I opet primih pero. "Izvijestit ću o ovoj aferi..." Pročitah izvještaj, ali to je tek bio nastavak nečega, čemu ja nisam znao ni za početak. Bio sam već napisao naslov i sada ga stadoh križati, dok ne smrskah pero. Razgnjevih se. "A brat je rekao: koliko i kad budeš trebao, piši!" I umah me je napala tjeskoba; zagledah njegovu fizionomiju, pogledah svoje lice u ogledalu i ovako bijesan, stisnut, opirući se davnim grčevima, što ih jedamput gledah na bratovim obrazima i svojim osjećajima - pokušah odahnuti. Nešto tvrda osjećah oko srca i bio bih odahnuo, da se nisam bojao suza. A ovo tvrdo nastojaše izaći iz mene, a ja mu nisam dao... Nisam smio. Pričinilo mi se u onome momentu, da bi to bilo baš tako kao da mi ide od sebe, a ja ne mogu dočekati zahoda. I nisam odahnuo. Gledao sam u poluprazni papir; znoj, mučni, naporni znoj stao mi oblijevati čelo, vrat, ruke i noge. Opirah se navali nečesa ogromna i strašna, što provaljuje u moj stan. A onda klonuh. Nisam se više znojio od umora. Ovako se znoji od straha, kad se iščekuje ulaz razbojnika. I ja sam opet pogledao u papir. Bijaše bijel kao moje usne i ja se raspružih na stolu. Znoj je uvijek curio, ali ledeno, mrtvački, rashlađujući. A mene je stala obuzimati želja pisanja i napih se vode. Bio bih ispjevao pjesmu i izađoh. Koliko sam mogao hodati onda. Po suncu, o podne kao u jutru ili na večer. U onom lutanju i klaćenju bijaše sva nesređenost, razbacanost i neurednost jednog mozga, organizma i psihe. Ko s puta. Sve sam obašao i vidio u nekoliko dana, ali danas ne pamtim jednoga dojma. Da, pio sam ili jeo sladoled. Uspinjao sam se na brežuljak i grad je postajao sve manji i širi. On je spavao o trećoj popodne slatko ko u noći. I on je izgledao izolovan od svijeta i svemira. Bio sam potpunoma sam, kružeći očima po zvonicima i krovovima, kao po groblju samih grobnica bez čempresa i cvijeća. Sunce je bilo bijelo ko električno svijetlo i činjaše mi se, da je sve zastalo i da ostaje vječna stagnacija bijeloga svijetla; što čini dojam mrtvaca, koji je ostao otprtih očiju... I moje su oči bile otprte: gledasmo se. Kasnije, za dva sata, stali me obilaziti klerici, u hrpama, u dvoje, u troje, u tihim razgovorima, pognuti. Umah mi je udarila u oči crnina njihovih haljina. I kako mi je bilo postalo užasno naporno i mučno gledati otvorene mrtvačke oči, sada mi najedamput postane vanredno lako. Ja sam bez muke gledao u nj; sklopiše mu se vjeđe i moj je pogled otpočinio. Sjedah na kamenu. Stadoh se sjećati, da sam već tri dana na nogama, da ne zaradih još ništa i da se nisam na ništa odlučio. Sada osjetih, da mi se nožni palci upališe i da mi znojne, navorane čarape probadaju noge. A onda se sjetih na to, da sam u jednom danu potrošio na hranu i piće toliko, koliko bih prema novčanim prilikama smio potrošiti tek u tri, četiri dana i da sam uza sve to uživao vrlo malo, jer sam jeo radi uzrujanosti, ne glada, i pio radi topline, ne žeđe. Činilo mi se u isto vrijeme, da sam na nešto uranio i zakasnio, tek da nisam na vrijeme došao. Nervi mi bijahu previše izmučeni; uzrujanost, skeptičnost, istrganost - sve ovo ne bijaše uvjetovano kakvim jakim, punim osjećajem, jer ja nisam bio na dohvatu rođaka, braće, znanaca i sunarodnjaka; ljude mimoilažah bez trenja i osjećaji, makar bijahu uvijek u meni - ohladiše i isušiše. Ovo: primati dojmove i ne iskazivati; živjeti a ne govoriti; jesti bez spominjanja, piti bez pjevanja i šetati bez drugova - postade mi najedamput tako neobičnim, da sam se začudio. Pričini mi se, da sam morao izgubiti dar govora i pokušah progovoriti ma što, da se uvjerim o protivnom. I progovorih, ali u bojazni, da me ko ne začuje, rekoh nešto nejasna tako, te sam ušesima razabrao samo glas, ali ne riječi. Tu sam se ražalio, jer je zvuk glasa izašao užasno turoban i ponizan baš radi toga, jer sam se bojao, da me ko ne začuje. Tihi, beskrvni, nostalgični osjećaji, bez snage, bez strasti, uvinuti od umora i bijednosti kao čitavi moj trup, stadoše lagano puzati u meni. Puzati - to je prava riječ; puzati onako kako puze prosjak i hodočasnik, pseto i vjernik... I ja sam puzao... A oni su uvijek prolazili, u hrpama, u dvoje, u troje... Ne vidjevah im lica, gledao sam samo crna pleća i polubijele vratove. "Štogod bilo tamo... kod njih... Uvjeren sam, da tamo nema briga. Sve je stalno i spremno: objed, večera i krevet... i zato ideje... Ako ima... ima... Briga nema." Pogledavah krišom za njima bojeći se da me ko ne bi vidio. "Da sam "njihov", da sam onako odjeven... da sam naime njihov... bio bih sada na dohvatu svega onoga, česa nemam: domovine, prijatelja i roda... Trenja." I na pomisao "trenja" nostalgičnost oživljavaše i u tom oživljavanju nicahu letimice, zamagljeno, šutke, udovi, bijeli, sanjivi i prozirni... i još bljeđa, sanjivija i prozirnija djevojačka lica. I sunce oživljavaše skrućujući se, zaobljujući i okupljajući. Mogao sam gledati u nj, ali ja gledah nice. "I svi bi problemi bili riješeni: pitanje egzistence, studija i psihe." Ja sam mislio već strastvenije. Osjećao sam, da se i ja skrućujem, zaobljujem i okupljam i u isto vrijeme, da to oteščalo i skrutnuto moje biće pada u nešto spokojna i mekana ko krevet... Ja sam se stresao ko hladetina. Ovako se treslo jedamput meso moje sestre. Bilo mi je ko da padah na perine. Bijaše mi ispočetka hladno, a onda - ne dugo iza toga - ja sam se znojio... Oni su uvijek prolazili u dvoje, u troje. Drugog svijeta ne bijaše. Sami muškarci u ženskim svitama. Slučajno pogledah na kupolu sv. Petra. Bijaše uvijek jednako bijela i obla, a križ na njoj izgledaše ko šiljak, za koji ne znaš tiska li ga nebo u nju ili ona u nebo... I meni se zamagli jedna kratka strelovita pomisao... Ona me bijela kupola sjetila ljudske obline i krst pruta... I tek se osvijestih, druga mi se pomisao zamagli pred očima... Ono crno, sve ono crno, ona crna pleća... I sad mi se pričini, da je ovo pola sata potrajalo decenij; da se ona bijela kupola zabijelila u mraku i da je ostala predugo bijela u predugome mraku... I ja sam stao poimati, zašto je tamo bilo rješenje svih problema - zašto su tamo mogli biti i rođaci i prijatelji i domovina. Ali kako sam to stao poimati, ja sam prestao poimati sebe, zašto sam otišao i došao. "Tamo je moglo biti trenje i rješenje... Rješenje sam tražio od dva dana, trenja nisam htio... Tamo je moglo biti ono što sam htio i ono, što nisam htio... ono novo, što sam došao tražiti i ono staro, što sam pošao izgubiti..." Opet sam pogledao na grad, u nebo, u horizont. I dojam grobnice i nirvane stade me proganjati, jer je velika šutnja ležala po nebu i zemlji i sunce, što se stalo rumeniti, pričini mi se ko jezik obješenoga. Sađoh s brežuljka, izađoh iz zeleni. Bez apetita. Grad me stao gušiti, zaudarati, umarati. "Uđoh u grobnicu, ispod zemlje - htjedoh se uvjeriti - i ovo se oko mene pomiču crvi", ali se ne uvjerih. Onamo se nadvikivahu prodavači novina, a još se dalje izmjenjivahu tramvaji. "Ja sam ispod zemlje i osjećam ljude nad sobom", stadoh maštati i pogledah oko sebe... "Prolaznici mi se smiju", žalosno pomislih i požurih korak. Bio sam došao u glavne ulice. Stadoh na trotoar. Velike gomile svijeta prolažahu pokraj mene neopazice, samo se jedna bila sustavila pokraj paloga, povaljenoga konja. On je ležao na boku i gledao pred sebe zadahtan. Oči mu bijahu dobre kao u svih konja i ozbiljne kao u malo ljudi. Kočijaš je vikao na nj i pucketao bičem i on se očito mučio, da ga shvati i očito želio ostati ovako. Nisu mu dali: podigoše ga, a mene je uhvatio odmah umor u očima, mislima i zatiljku, i meni se stade pričinjati, da mi pleća moraju biti slična leđima konjskim i da sam se umorio kao konj, kad ide na dvije noge. One noći spavah bez snova i prekida. Usnuo sam slatko kao u djetinjstvu, kad sam držao glavu na majčinome krilu, a ona mi je čeprkala po njoj i tražila uši. ... Sada se nikako ne mogu domisliti, kako sam se drugi dan probudio i kako sam sproveo ono jutro. Čini mi se, da sam jeo smokve, ali mi se i to čini sumnjivim. Da kažem primjerice sada: "Bio sam u biblioteci ili šetao po parku!" ili ma što - sve bi mi se činilo sumnjivim i ja bih najvolio reći i mogao ustvrditi ono, što nisam. Ima u ovome momentu, kad se zamislim u taj dan, u mene nekaka tvrdoglava negacija baš zarad toga, jer sam vrlo mnogo mislio na to jutro. A kad pomislim na poslijepodne istoga dana, nastupa tvrdoglava afirmacija: to jesam - i čini mi se, da bi mi bilo vrlo teško ustvrditi ono, što nisam. Ono sam poslijepodne snivao onaj san i čini mi se, da uveče nisam jeo smokava. Ali i to mi je sumnjivo. Znam pak, da sam sutradan radio cijelo jutro u biblioteci, da sam dobio od brata novaca, da sam mirno zaključio "on će raditi za mene - ja za njega" i pisao: "ti si vlasnik mojeg literarnog rada i ja dižem već sada predujam"; da sam za objed imao paradajz, da sam podvečer u parku čitao novine, a kad se zamračilo, stadoh maštati vrhu svojih psiholoških studija; onda pođoh na glazbu i kad dođoh kući ispjevah pjesmu. Znam i to, da sam ispušio petnaest cigareta i išao dva puta od sebe... i ja bih mogao još nabrajati. Ovoga dana riješih sve; svaki mi je posao bio odmaranje: tek bi me jedan umorio, odmarah se u drugome. I dan mi za danom postajaše umaranje i bivaše odmaranje. Nemoguće je prikazati ovu naglu promjenu onako vjerojatnom na papiru, kakva bijaše u životu. Najposlije dosta odlučuje i to, što sam dvije noći dobro spavao i što sam toga jutra bio uranio. Već u tome, što sam dobro spavao i uranio, bijaše promjena; a ja sam dobro spavao, jer sam se bio umorio i uranio, jer sam bio odmah usnuo. U biblioteci se namjerih na jednu savremenu i bogatu knjigu; onda naiđoh na jednu birtiju, gdje sam dobio objed za pedeset filira, a kad dođoh kući, nađoh bratovo pismo i novac. I kako sam taj dan bio neobično zadovoljan i sretan, odmah riješih pitanje egzistence naprama sebi i bratu i pitanje rada naprama dopisima i svojim studijama. - "Ti ćeš raditi za mene - ja za tebe!" I kako to riješih, uvidjeh, da je najzamršenijim problemima često najjednostavnije rješenje i da se samo onaj može odmarati, koji se umorio. Tad sam stao uviđati, da se na sve može dospjeti i da se dade obaviti više poslova u jednome danu, ako se određenome vremenu prida određeni posao. Ja sam se bio navio kao ura. A onaj je san stajao uvijek u sredini te promjene; ja sam na nj pomišljao uveče, u parku, i jedan bih tako sat sušio na dimovima duvana zadnju uprljanu i opranu uspomenu. Kaki je bio moj život odsele, nije važno kao to, kaki sam stao postajati ja. Moj je život nešto sporedna, nezanimljiva i beživotna: pisao sam dosta, čitao mnogo, mislio još više. Umni je rad stao ispunjati dan i kako sam se bio navio kao uru, moj je život postao sav kao ura: ko bi ga slušao, kad bi se moj život dao slušati, čuo bi tik-tak... ko bi ga gledao, vidio bi da pokazuje napredak postepeni, neprekidni i stalni... a ko bi mislio, uvjerio bi se, da je u jednoličnome zvuku uključeno ono pomicanje kazala. Zato je dosadan moj život, ako ga se sluša; zato je nezanimljiv, ako ga se gleda - po dojmu naime, što ga proizvađa i tečaju kojim je tekao. Zato ga rastvaram: neka se vide svi šerafići, sva kolesa... sve maleno, komplicirano i logično... A ako taj život postaje nešto sporedna, sporedno postaje i to, jesam li događaje izmislio ili doživio: jer jedan fizički zakon možemo ustanoviti i dokazati na više pokusa.

I.

Ne znam, kad mi se je počela crveniti - žlijezda naime na vratu. Četiri se je već mjeseca upinjala, rasla i krupnila, te sam morao uzeti broj 42 ovratnika. I ja sam je vidio na svojoj sjeni; vrat mi je s ove strane bio kos i nisam ga mogao skretati na desno. "Kako to ja uvijek debljam sproporcionalno, govorah šaljivo sjećajući se davno odebljalih nogu. I vrat mi je s jedne strane mesarski, a s druge kicoški". "Smiješno! Suzujem ramena i raširujem ovratnik... I samo je žalosno, što moram konstatovati, da mi trbuh raste - na vratu". Ali sada nisam tako govorio, jer ne razgovarah ni s kime. Prema tome bijahu ovake pomisli vrlo daleke, gotovo nemoguće. Misao može preći u sarkazam, ako se glasi u javnosti ili razgovoru. A mene je to i suviše smetalo i kad sam opazio, da se crveni, da koža na njoj postaje kožica i da se središte zažućuje ko žumance - osjetih nešto nalik na onaj osjet kad ura najedamput stane i "tik-tak" utone u nenadanu bujicu šutnje. Bojao sam se, da se ne raspukne: nešto je kuckalo nestrpljivo u njoj kao da očekuje rad pristojnosti "naprijed", ali i kao da je od nužde spremno ući i bez oziva. A ja nisam mogao progovoriti i nestrpljivo je kuckanje kao kapi vode nervozno udaralo u sljepočice. I silno se nezadovoljstvo stane skupljati u meni. Da sam imao ma koga uza se, bio bih se možda raspoložio; da sam mogao progovoriti o novoj pojavi na mome organizmu sarkastički i porugljivo kao jedamput o katarskim pljuvačkama - ili se zanijeti kao na tuberkulozu i pijače, koje otvaraju apetit - bio bih prešao na ekstazu i osjećaje... Ali od same ovake pomisli postadoh još više nezadovoljan. Znao sam kuda to vodi i meni bijaše kao da sam došao u tuđinu s jednom namjerom i odlukom, i ja bih se imao vratiti ne obavivši ništa. I ja ne ću da se vratim ne radi nemogućnosti i neuspjeha, nego radi očite blamaže. I ja sam se sve više uvjeravao, da moram nešto ostaviti i iz nečesa izaći; da sam se našao u položaju, koji mi postaje nesnosan, nepriličan i postidan baš onako kao položaj, što ga jedamput, nedavno, u domovini imađah zauzeti u masi. Odmah se odlučih. Pođoh na polikliniku. Oko sebe nađoh nekoliko profesora, zasukanih rukava i dvije, tri ljepušaste, mlade i ugodne ženske. Skinuh košulju. Svi su se nadgledavali nad žlijezdom; osjetih na vratu nekoliko prstiju, krupnih, pa tanašnih i nečiju hrapavu pa nježnu kožu i pogledah u iznenađeno, oduševljeno lice jedne djevojke od koje pamtim samo laku, bijelu haljinu i isto tako laku i bijelu ruku. Kadgod mi se pričini, da su i oči u nje bile crne i sjajne kao da uvijek gleda u ovake upaljene žlijezde i nagrđena tjelesa. Moja je žlijezda morala biti interesantna. To sam umah opazio. - To je čitavi čvor - progovori jedan liječnik pogledavajući ljubezno u mene. - Razumijete; ove su upale naravi tuberkulozne. Hoćete li je rezati? - Rezati - odgovorih upadajući u riječ i pogledah brzo, u tren, njezino lice. Zažarilo se, pomislih, ali se kasnije uvjerih, da je ona bila uvijek rumena. - Čekajte - nastavi isti onaj jasni, umirni i odlučni organ, koji je rezao ne zadavajući ni straha ni neugode ni zlovolje. - Ako mi to prerežemo na jednom mjestu, pojavit će se na drugom. Jer rekoh, da su naravi tuberkulozne. Ali, ako se vi podvrgnete kuri, besplatno dakako, koja se sastoji u injeciranju joda: koja će potrajati nekoliko mjeseci, onda ste suzbili proširivanje bakcila i pročistili krv. Birajte! Odmah se odlučih. Legoh na bok gledajući ravno preda se. A ona je djevojka bila prignuta nada mnom polijevajući me toplom tekućinom. Bijah miran, nepomičan i tvrd. A ona je govorila: "Dobro te ste to odabrali... baš ste dobro učinili...", govorila tiho, na prekide, zahvalno. "Boli?", pitala je svaki čas, ali ja sam bio tako ozbiljan te niti ne odgovorih... Tamo se je negdje deralo dijete. Ja sam slušao taj mesnati plač bez sažale, bez srditosti, kako se i sluša nešto vrlo obična, nešto što mora biti, što se čuje i mora čuti svaki dan. Nje nisam vidjevao. Na vratu osjećah bol kao da mi se meso prži i vrlo pozorno, problijedivši od boli, još tvrđe i nepomičnije uprh pogled ravnije preda se. Činilo mi se, da se na meni zbiva nešto velika i da ću izaći ispod onih lakih ruku drukčiji, obnovljen i preporođen. Ali samo na čas!... Stala me je omatati i ja sam se prepuštao njezinim kretnjama poslušno, uvjereno i pozorno. Bio sam još uvijek blijed. Užasna ozbiljnost stala je rasti negdje duboko u meni i probijati na osušenim očima i usnama. A njezine me ruke ne dirahu i ujedno ih gledah pred sobom. I njihova bjelina bijaše ozbiljna. Odahnuh. Sapa mi se pričini hladnom, a njezin jedan lakat načas popostane. I on me je hladio. Vrat mi bijaše čvrsto smotan, svezan i ukočen. Nikud ga ne skretah. - Dignite se - rekne ona i odmah doda tiše: - I skinite se. Pogledah je i opet. Bila je jednaka kao i prije: jednostavna, mirna i tiha. I ja se svukoh kao da se oblačim. Stajao sam pred njom gol: nijesam je vidio, a bio bih je - pričini mi se - pogledao ravno, u lice, u oči. I tek sam čekao, da se okrenem. A uto osjetih ko da mi se je olovo razlilo nogama i odmah se sjetih, da me je prije toga nešto resko, vrelo, kratko uštinulo... A onda me je ona na istome mjestu protrla, rekla "Gotovo je" i ja se u velikoj radoznalosti okrenuh. Ona je bila isto onako jednostavna, a ja osjetih veliki mir u sebi. Izađoh. Nogu sam teško vukao za sobom; osjećao sam, da se je nešto vrlo velika dogodilo, da je nešto novo uistinu ušlo u mene i da nijesam onaj, koji sam bio. I začudo ne iznenadih se. Osjetih se pročišćenim, ispranim i sasma nevinim. Velika me radost obuze i baš ovo, što se osjetih nevinim učini, te postadoh kao dijete. Ali kad sam došao do kuće i ne nađoh nikoga, ja se ozlovoljih, makar sam znao, da nemam nikoga i da me prema tome nije nitko mogao ni dočekati. Sada osjetih slabost u želucu kao da nisam dugo vremena jeo; kao da sam hranu već nekoliko dana iščekivao. Bila bi tako dobro došla juha s istučenim žumanjcem i topla kobasica s pola čaše južnoga vina... Onako, kako bi to umjela prirediti rođena majka ili sestra, koja se ni ne misli udati... I odmah, kako se je ta želja pojavila u meni, osjetih, da sam posve sam, potpuno sam. Nije mi se dalo izaći. Sve ono, što mi je tamo mirisalo, tu, na pomisao ljudi, koji mi po krvi ništa nisu, stalo je zaudarati. Ipak pođoh u birtiju. Svi dizahu nosove, svi se odvraćahu... svima udarah u nos pa u oči... Gledali su široki, obloženi vrat i mogli su odmah znati, što imam na vratu... I tu, u tuđini, stade se javljati u meni jedan oprečni, novi, jasno izraženi osjećaj. Postajalo mi je neugodno, što sam bolestan. Činilo mi se, da niti u bližem kontaktu s tim ljudima ne bih mogao reći otvoreno ono, što bih mirne duše rekao u sredini svojih sugrađana i znanaca: da sam naime skrofulozan. I umah mi se pričini, da bih to sada lakše priznao pred rođenom majkom negoli pred svojim drugovima... Bolest je stala postajati nešto intimna, unutarnja, nešto sasma osobna u familiji, nešto posve familijarna u domovini i nešto sasma narodna u tuđini. Mislio sam: kako bi me rada njegovala majka! I dalje: kako bih sada zanašao drugove! I još dalje: kako bih sada raznježio brata! I dalje: kako bih se sada odurio ženama! I sve "tamo". Sve. Čekala bi me zaželjena juha i vino kod kuće, dekadentne deklamacije u birtiji i cinički grohot na šetalištu... Ništa ne bih radio. Pjevao bih pjesme, praznio čaše, mijenjao obloge i prispodabljao svoju žlijezdu kvrgi, koja postaje mrlja... Bol, što otvrdne i koja bi sve raznijela da ne prosuzi u - pusu... Ali tu. I prozreh u tome svu svoju duševnu bijedu, slabost i impotensu, i moje staro izazivanje bolesti, što je sad stalo vapiti za kućom, domovinom i birtijom, prikaza mi se kao podlo, bespomoćno opravdavanje jedne lijenosti, razvrata i goropada. Čitava prošlost izazvana stade se izdizati poput osušenog blata s prnjama, bacilima i otpatcima. A ja nisam htio tu osjetiti ni sažale ni progona - ni ljubavi ni mržnje. Onaj je omot na vratu stao smetati njihovim pogledima i nosovima, a ovi su stali smetati - meni. Izazivao je osjećaje i izazvao - ali ne u meni: oni su stajali kao - pokraj mene. Sjetih se sna, sjetih se stida i stid mi je umah dozvao u pamet one momente, kad stajah u masi i kad se umišljah golim na dohvatu muških pesnica i ženskih pogleda... A onda pomislih na sve ono, što je bilo nazad dva sata, kad stajah faktično gol pred živom ženom u živoj boli na živome mesu bez strasti, stida, u svijesti. "Od svijesti se onda zastidih i pobjegoh, a tu sam bio spravan pogledati njoj u oči i ostati... Uostalom, sutra se vraćam..." Ovako se otprilike razvijahu toga dana moje misli, ali me ne udovoljiše odmah. Prošlost, kojim imenom nazivah sada sve ono, što sam došao zaboraviti, nasrtala je na mene i ja sam je suzbijao. Onda sam vjerovao, da se to bori osjećaj i mozak... Ovoga dana prekinuh s običnim radom. Pjevao sam pjesme. I na papiru ili pred papirom stade cijela borba postajati sporazum. U sonetima, rimama, figurama i prispodobama izražavah jednu misao: "Lego sam gol pred ženom i oboje ostadosmo hladni, jer ne osjetismo ni stida ni strasti... Stid je crko što je lomio u dva spola jedne ljude i - k novom hramu, u bolnicu, gdje su svi ljudi braća!" Bio je to kompromis. Bolnica je bila ostavila svoj starinski čar i u intimnosti nagon je za bolju donašao dekadansu, povratak i nostalgiju; a ja baš zato, jer mu se ne mogoh oteti, opravdah ga pred sobom i eventualno pred svijetom otkriv intelektualnost u tome, što sam se otkrio pred ženom, što ne osjetismo strasti i što zanijekasmo spol. U ime - bolesti... Podveče izađoh. Na visini i osami stala mi je misao postepeno i strelovito rasti, bujati i oticati. Osjećao sam donekle slično kao ujutro sa oticanjem žlijezde. Sad mi se pričinjahu misli, što ih razvijah dolje, u gradu, u sobi, kao izraslina i oteklina, ali tvrda - a sve što mi tu dolažahu na um, a bijahu slične onima, kao nenadano oticanje i mekšanje. Srce mi je brzo kucalo: uzrujah se idući uzbrdo; i znoj me oblio. Usne mi se ovlažiše, primih se čela i kao da ruku uronih u vodu. Sjedoh na klupu i skinuh šešir. Lišće je šuškalo i činilo se, da to šuška noć, što je probijala na nebu kao da se cijeli svemir poput jedne čiste i bijele bugačice napija crne tinte. Samo je zapad izgarao mirno i spokojno i bijaše ista taka bugačica samo druge, crvene boje. "Umrijeti", rekoh, pošto sam dugo sjedio na klupi i slušao šumljavu razbitih mojih prijašnjih misli. Ali kako sam pomislio na nešto, na što za cijeloga dana ni izdaleka ne pomišljah, napala me ista onaka ozbiljnost kao izjutra na poliklinici. I opet dozvah sve u pamet. Njezino je lice nekud zastalo podalje od mene i ruka se vanredno zabijelila u mraku. "Crna pleća i bijela kupola..." preletjelo mi nad tim svijesnim priviđenjem i odmah je i njezino lice problijedilo. Odsada sam često osjećao ovo bijelo u tami i stajao pod dojmom bijelih kostura i crnoga groba. A onda se sjetih i doktora i toga, da će me liječiti badava i da sam došao u kontakt sa znanošću povodom jedne žlijezde i svih onih osjećaja pred podne u birtiji. I makar bijah na osami i noć bijaše slična, gotovo jednaka, noćima rođenog kraja, znao sam, da sam u tuđini; osjećao sam dapače, da svakim danom postajem nečemu tuđi i dalji i nečemu bliži i pristupačniji. Moja mi "teorija" pane na um i ne pričini mi se tako bezvrijednom i izmišljenom; donekle se dapače začudih, što je cijeli dan ne uzeh u obzir i kratko rekoh: - Obolih i pođoh na liječenje... Eto u čemu je bio čitavi studij. Tamo sam bio bolesnik, tu hoću da budem liječnik. Ravnoteža. I domovina i svijet stade se jasno dijeliti u mojim predodžbama. I ja si sada čitavu svoju psihologiju i prošli život mojeg individualisanja ne mogoh predstaviti bez psihe našega naroda i njegova života. Opet stadoh dozivati cijeli prizor na poliklinici i jasno zagledah dva raspoloženja, koja je mogao stvoriti u meni: ono bolesti i ono zdravlja. Ono se bolesti pomaljaše u uspomenama; ono je zdravlja prevladala sa savremenošću. Poezija ih je izmirivala, ali sada mi se pročinjaše, da su ideje izražene u sonetima moje sadanje biće, a forma prošlo. Vrat me bolio; radi omota gledah ravno i u toj prisilnoj ravnini svojega pogleda stadoh gledati veliku nategu čitavog organizma i postah zadovoljan kao neki dan, kad riješih nenadano tri problema: ono egzistence, studija i morala. Digoh se i zakoračih. Pijesak je škripusao i ja sam išao lagano i oprezno kao da se bojim probuditi sve ono što je usnulo toli ugodno u meni i oko mene. Spustih se u grad. Na trgu je igrala glazba i kako sam znao, da je sva ta raznolika masa došla radi nje ovamo i da su se sva ta ušesa pretvorila začas u jedno uho, poželih naći "nju" - onu s bijelim rukama i bijelom haljinom. Nikake mi već neprilike ne zadavaše omot. Slušao sam i gledao oko sebe. U isto vrijeme dospjeh saslušati melodiju i misliti na "nju" i odmah poželih slušati tu istu melodiju zajedno s njom, i više: biti autor te melodije i njezin muž i primiti pljesak publike s ovim istim omotom na vratu. Taština se stade javljati u meni, ali ne bijaše topla. "Biti autor ove melodije s ovim omotom oko vrata i primati pljesak ovih svih, na kojima vidiš, da su novinari, literate i javni radnici". I pomislih na svoje pjesme pa na to, da nisam kadar pisati drugim jezikom i da se u glazbu ne razumijem i ne poništih se. Baš obratno. Ovo me je izazvalo. Ovo, što se vidjeh tud, neobičan i neponjatan ljudima drugoga jezika, natura i prošlosti - ovo je stalo dražiti moju individualnost i sjetih se Rusa, koji svojom originalnošću i neevropejštinom osvojiše svijet i Evropu... Uto opazih, da mi se neki podsmijevaju. I uza sve to; što u isto vrijeme konstatovah, da Rusi osvojiše svojom novošću svijet i da sam ja njima samo zato smiješan, što sam za njih po obličju, fizionomiji i svemu nov - uza sve to osjetih prezir i mržnju samo zaradi toga, jer vidjeh u tome obratni dojam novosti, no što ga zamišljah. Umah otiđoh. Srditost, prezir i mržnja stadoše me poništavati, jer se nenadano pojaviše u meni baš tako, kako nenadano opazih dojam, što ga na okolinu proizvađam. Ovako čovjeka poništi nenadana ćuška, t. j. podvala "ti si me htio prevariti", kad si najplemenitije mislio. I uporedo s tim, reko bih, radi toga, stadoh tvrdoglavo snovati oko toga, kako bih onaj smijeh preobratio u udivljenje. I naravno, uvijek uporedo s tim ili radi toga, pomislih na ljubeznost onih u poliklinici i na čitavu Italiju, koja mi tuđincu daje badava liječenje i - brzo, vrlo spretno, spojih dva kontrasta: "Reći ću onima gore: ja vam dajem svoje tijelo na analizu; pravite pokuse sa mnom i na meni". I ova odluka postane ubrzo uvjerenje. Ovako bi šta bilo uistinu nešto nova, neviđena i nečuvena. Ja bih tako riješio odnos prema onima, koji me liječe badava kao i prema bratu, koji me uzdržava badava, kad mu ono pisah "ti ćeš raditi za mene, ja za tebe. T. j. vi ćete liječiti mene, ja ću poslužiti vama." A time bih bio riješio i odnos prema svijetu i sebi: koristio bih znanosti i donio sebe u javnost. Misao mi se pričini velebnom. Nisam više stajao na trgu. Primicah se jednoj kavani. Zvuci glazbe poput talasa nasrtahu na moja ušesa i moje misli bijahu ovaki pravilni, jednaki i logični talasi. "Tako bi me bolest unijela u svijet i onim svojim najintimnijim ušao u čovječanstvo." Cijela se ona "teorija" stade opetovati u meni i one psihološke intimne scene, ekscerpti studija i zasnovane novele - sve ono, gdje pođoh iznašati svoju golotinju... A tu se jedna prošla činjenica uporno ispravi: "Golotinji pogledah u rođenoj kući u oči i ja se zastidih, jer bijaše - bludna". I shvatih, da bih izašao smiješan, kad bih tražio injekcije od žene onamo, gdje nema medicinka i da bi u tome svi vidjeli ono, što bih ja možda i pošao tražiti: Perverznost!

II.

I po drugi je tako put bila ura stala. Ja sam naime bio ostao bez novaca. Ujutro dadoh zadnji groš na smokve i kruh, što mi je želudac udovoljilo posve. Ja sam mogao biti gotovo siguran, da će novac stići kao sutra ili prekosutra i da će mi za jedan, dva dana gazdarica drage volje uzajmiti. Ali kako sam pomislio na gazdaricu, napane me nešto nevoljko, gotovo mrsko. I odmah pomislih da bi ona mogla opaziti i opravdano zaključiti, da moram biti i gladan, ako nemam novaca i u čas mi omrzne sve, što mi je u taj tren moglo uopće pasti na um. Ja s gazdaricom nisam nikako općio. Izmjenjivasmo pozdrave i ja sam prolazio i mimo nje i mimo njezine kćeri i njezinog muža i mimo sustanara ne pogledavši ih, kako se i prolazi pokraj klupa, kuća i predmeta, koje si jedamput vidio i za koje znaš, da se nisu mogli ni u čemu bitno promijeniti. Ali kako sam danas izašao i došao tek na pomisao "uzajmiti od gazdarice novaca" i nehotice pogledah u njezina kamilska pleća, što sjećahu na sijedu uskočku patricijku. "Ona je sasma sijeda; ima modre oči i žute, okrugle bore... Mora da je dobra i mora da zna, što je život." I polazeći u biblioteku bijah se odlučio na to zatražiti u nje novac. S jedne mi je strane bilo da riješim jedan bezvrijedni problem, koji mi smeta životnom uređaju i toku, a s druge opet strane ja sam izlazio napolje i polazio dalje od nje i rješavao se tako neugodne dužnosti: udovoljiti jednoj zamisli i odluci - činjenicama. Ali poslijepodne, kad sam imao pristupiti djelu, sve mi najedamput omrzne kao ono izjutra, kad mi je odluka bila došla na um; dok sam imao još proći kraj nje i dok nisam bio izašao napolje. "Ona ima dobre oči i bore dokazuju, da zna, šta je patnja... Ali ona je tako zabrinuta i reko bih zainteresirana... Dosada joj sve redovito platih... Drži me za čovjeka poštena i imućna... Sada: nisu li njezine oči samo zarad toga tako dobre i ne pokazuje li one bore samo zarad toga, da zna što je patnja, t. j. da se napatila dosta i previše i sama... T. j., t. j. hoće da kaže: baš zarad toga ostani pošten i imućan, kako si uvijek bio i ako možeš i... i... darežljiv." Ne znam, da li me to ozlovoljilo ili udovoljilo. Jedno znam: uvjerih se, da u nje ne mogu zatražiti novaca. I načas poćutih nekaku olakšicu u prsima i dahu. "Da, ona je stara, vrlo stara. Jer je i njezina kćerka već stara... Hoću li još danas primiti novac?..." Novac je dolazio na adresu jednog mog zemljaka, koji je bio zaboravio hrvatski. "Možda. Idem k njemu. A u slučaju da nije ništa stiglo, uzajmit ću u njega". Pričini mi se, da bih u njega mogao lakše uzajmiti negoli u gazdarice. "On je ipak inteligentniji i uz to je - farmacista. Farmacista!" To mi je sada imponiralo. Svi mi oni na poliklinici stadoše postajati silno simpatični i sve, što je bilo u savezu s liječništvom postade mi bliže. "I bolje je nemati posla s tim ljudima. Njezina je primjerice kći ružna, dosadna i glupa. Šepesa začudo i ona, ali to nije nimalo zabavno. Već me nekoliko puta htjela razgovoriti. Traži razgovor sa mnom. Tako je jučer došla pozajmiti u mene novine - ne radi novina. Njoj je do toga, da stupi u bliži kontakt sa mnom, da mi smeta, da sprovedem večeri u njih i da platim danas vino, sutra sladoled... I šta ja znam... Stara, njezina majka, ni ne zna čitati. Njezin muž kad čita, sriče... a ona, šta ja znam... Tako su me (sada se sjećam) pred osam dana i ona i njezin muž vrlo ljubezno nagovorili... Prve dane, kako sam došao, bili su svi vrlo ljubezni... A prvi dan, ona se je njezina kći i smiješila. A sva je žuta... I po tijelu mora biti žuta... Čudno je, što su joj kose crne... Da, i toga se sjećam. Nekidan je došla k meni; smiješila se i bila pospana (u nje su oči uvijek pospane) - i zamolila me "blagim" glasom (a u nje je glas grubomuškarački i kriješteći - ženski), da... ako... ostanem kod kuće, pa da... ako ko dođe... da onda ja kažem... da... počeka... I došla je onda jedna ljepušasta, visoka ženska, u svijetloj opravi, u šeširiću, goloruka, sa suncobranom... I kad sam joj rekao "izvolte počekati", ona je rekla "hvala" i nije sjela, nego uprla vršak suncobrana u nožni palac, privila svite i kao da upozoravaše: "Ta gledajte, kako su malene nožice u mene. Ta gledajte, zaboga!" A ja je nisam pogledao i sada je tako dobro vidim. "Pa ja ću više puta doći", kao da govoraše. "Ja sam žena brata kćeri vaše gazdarice". "Izvolte, govorio sam ja uvijek i nuđao stolac. Ona će odmah doći. Rekla je, da počekate. Uistinu, ona će odmah doći. A ja imam posla... Tu su novine... Izvolte!" "Hvala, hvala, odgovarala je ona i mislila: kako ste ljubezni i prosti. Ta ne vidite li, zaboga, da sam žena i da izgledam ko djevojčica? Da sam već prevalila tridesetu i da sam uvijek tako mlada..."... I još nešto. Ukućani, oni iz prvoga kata - jedna žena (dosta debela žena) i jedna djevojka (dosta lijepa djevojka) i jedan mladić (dosta ugodan mladić) - kaci me sretnu, uvijek me pogledaju i stanu kao da nešto očekuju. Onaj me mladić dapače na stubama propušta i gle! danas me ujutro čak i pozdravio. Pozdravio! On mene! Kako mi je sada lako shvatiti, zašto njegova sestra, ona dosta lijepa djevojka, niskoga stasa, izderanog crvenila na obrazima i ispucalog na usnama i pravog, čisto ženskog organa, kreštavog i zvonkog - zašto ona pjeva čitavi dan prelazeći iz "forte" u "piano" pa "pianissimo" te ne znaš, sluša li svoj "forte" u "piano", "piano" u "pianissimo" ili pak očekuje kod "forte" aplauz, kod "piano" usklik, kod "pianissimo" uzdah... Zato joj se možda i crvenilo proderalo na obrazima i popucalo na usnama... Jer suviše pjeva i jer joj koža mora biti vrlo tanka i nježna... Trpi od prekrvnosti i pjeva, a ja je ne slušam. Njezino me pjevanje uvijek uzrujava, jer mi smeta. Kao da s tijem želi i moju kožu izderati. Ja trpim od anemije... Bluna! Dražesna bluna! Išao sam u farmaciju po novac, ali nakon nekoliko minuta sjedoh na klupu. Toplina je bivala sve gušća. Zrak je bio zasićen kao da je sve to - i opet! - spavaća soba bez stanara, koje ne prozračiše. Moglo je biti dva sata popodne. Ali ja, odmičući od kuće, sustanara i gazdarice, stadoh ih spominjati raspoloženije i postajahu - simpatični. I ovo, što sam raspoložen bez objeda, ovo me raspoloži još više. "A gledaj. Da nisam bio tako hladan prema njima, možda bi me danas ona dosta krupna žena, majka one dosta lijepe djevojke, pozvala na objed." Uto šutke prasnuh u smijeh i kao da sam se glasno nasmijao pogledah naokolo. Na jednoj je klupi sjedio jedan stražar i drijemao. S lijeva sam imao kraljevski dvor i naizmjence stražare i oružnike za prolaznike; s desna vodovod i najprije se napih vode i osjetih tek sada, da sam ožednio; onda pomislih na to, da nisam objedovao, da ne radim ništa i odmah me se neugodno dojmiše i stražari, što prošetaše doba spavanja i staračac, što je prospavao objed. I odmah se samoga sebe dojmih još neugodnije. Povodom naime one žlijezde u mene se je bila razvila jedna misao do uvjerenja, da bolest i uopće stradanje vuče mene cijeloga natrag, onamo, gdje sam bio i gdje bih bez liječenja i udovoljenja svojim potrebama i ostao. "Umjesto da radim mirno, nesustalo i postepeno, ja se gubim u misli začinjene sjetom, srditošću i mrskošću. Ne tražim simpatija i izazivam... Prikazujem gladnim samoga sebe, da se umiljim samome sebi... Ali ovo je rezultat one moje misli, koja je postala uvjerenje, pričini mi se, a ja se uistinu ne prikazah gladnim..." Ali uvjerenje je ono stalo prodirati i bilo već čvrsto zaderalo u mene, u moje osjećaje i fantazije, i ja se nisam mogao prepustiti maštanju onako izgubljeno, strastveno i požudno ko nekoč. I pođoh u farmaciju. I tek otvorih vrata, on je odmah rekao: "Ništa". A ja se nasmiješih i otiđoh. Nasmiješih se, da mu pokažem, da to nije baš tako životno, jer je u mene ionako dosta novaca, a otiđoh žurno, jer me je nešto zaskočilo, nešto zapletena i mrska ko klupko vlasiju, što ih je nenadani vjetar bacio u moj grkljan digavši ih iz prašine. To je potrajalo nekoliko minuta. Bijah se rasrdio. Ali pomalo ko da sam stao ono u ustima razabirati jezikom i najposlije želucem. Smučilo mi se. Ja sam razabrao čitavi prizor posvema. "Bio sam siguran, da će novac stići. Za svaki se slučaj osigurah: zatražit ću naime u farmaciste. Zato sam se možda i bio raspoložio... A niti je novac stigao niti sam ja zatražio. Jer farmacista jednom riječi nije čovjek. T. j. nije čovjek u pravom smislu riječi." Ove tvrdnje ne obrazložih, jer je možda ni nisam mogao obrazložiti. Ja sam pogrđivao i žalio za nečim bliskim i dalekim. Ali kako sam ono "daleko" osjećao kao nešto protivurječna, a to protivurječje kao nešto preteška za moje sadanje oslabljene i istrošene misli, pravom snagom zamislih ono blisko. "Jučer sam u to doba sjedio kod stola i čitao. Kako sam ja to počeo u posljednje vrijeme čitati! Izrabljujem i pisca i knjigu. Prije sam pako bio izrabljivan. Sada naime čitam radi stvarnosti i toliko, koliko mi dotična knjiga može poslužiti kod dopisa, opažanja i proučavanja dotičnog naroda, pisca ili problema. Prije sam čitao i radi efekta... Isprva pak čitah samo radi efekta, užitka i zabave." Ali moje misli ne pođoše tim pravcem dalje, jer ne mogahu poći: ovaj je put bio za moje raspoloženje pretežak i prenaporan. Ja nisam mogao biti dovoljno hladan; stadoh se i opet uzrujavati kao da je ta misao došla samo radi toga da odahnem. "Ja sam pošao k njemu s tim uvjerenjem i s tom odlukom. A ja sada konačno nemam novaca. Gladan sam". To mi se je - da sam naime gladan - po svoj prilici samo pričinilo od puste tvrdoglavosti, jer sam uvidio, da jesti nikako ne mogu, kad bih i htio, i tvrdoglavo završih: Gladan sam. Bio sam tako stigao u prostranu šumu s parkom i baštom. Ni u koga ne gleda, jer sam mislio, da svi gledaju u mene. Zađoh negdje u kraj, na dnu, gdje sam mogao ostati neopažen. Podalje se igrahu djeca vičući pomamno i snašajući prah i pijesak na klupe. U prvi mah ne začuh vike i nikoga ne vidjeh. "Mogao sam imati novac. Mogao sam bar zatražiti. I nisam. Nisam htio. Što bi rekao farmacista? Nekoliko tjedana i već se je istrošio. Kake to mizerije dolaze k nama iz Hrvatske. I on, kako je oduševljeni Talijanac, jer je moj zemljak, i jer je zaboravio hrvatski, on bi se odmah sjetio, da smo jedamput provaljivali ko gladni vojnici, a danas ko gladni pisci... To bi on mislio. On jednostavno nije uviđavan čovjek. Jer - bio sam kod njega sinoć i došao opet danas; smješkao sam se i jedva zavirio u farmaciju. Morao je dakle odmah shvatiti, da bih nužno trebao novaca i da ne tražim, jer sam preponosan na sebe i jer mi je do časti moje i one moga naroda." Makar sam bio to tek sada otkrio, ja ni ne vidjeh odmah, da je to jedno prosto opravdanje jedne prosto počinjene nespretnosti. "Nikako nije on uviđavan čovjek. Uz to je vrlo antipatičan, makar je - začudo! - farmacista. Uopće on se nije trebao primiti ovakovog posla. Bolje bi pristao u kakoj trgovini robe. Ruke su mu sasma krojačke; malo je i pognjuren, ali se očito vidi, da ima u njega volje uspraviti se i da mu to dobro uspijeva. Ukratko: krojač gazda, koji prodaje odijela, ali ih sam ne šije." Farmacista me je zaokupljao sve više. Sjetih se, da ima mladu ženu, koje ja ne poznajem, i dvije male curice, koje sam samo jedamput vidio. "Jest. Njih - djecu - umije voditi. Da nije tako mršav, upravo krojački mršav, bio bi izvrsna dadilja. Ali ovako? On je igla!" Ova me je riječ poškakljala i opet se raspoložih. "Već je to smiješno, što sam dao adresirati novčane pošiljke na njega... Farmacista, krojač, dadilja i igla..." I u tom raspoloženju igla me je stala nekuda bockati. Uzrujah se i opet. "Ta on, kaki je, on bi mogao novac primiti i - zanijekati!" - Tu se zaduvah, a nisam polazio uzbrdo. Vika i igra djece ozvanjaše u meni ko treska tanjira, vrlo lijepih, sitnih i tankih tanjira i još tanjeg posuđa. "Viljuška!" pomislih i sav se stresoh. "Igla" ispravih i opet se stresoh. Onda se razabrah i zapuših. Pomisao, da bi on mogao novac primiti i ne dati, igla i treska posuđa - dozove mi u pamet spomen na sve ono, što sam mislio odlazeći od kuće i stadoh maštati kao u polusnu. Ne znam, kako su tekle misli, koje su se stale javljati u meni. Moja duša bijaše kao more, a sve ideje i pomisli, koje mi dolažahu na um, kao brodolomac, koji niče i tone, kojeg ne vidiš i opet zagledaš, a za kojega uvijek znaš, da je u tom ogromnom, jednoličnom i beskrajnom moru. "Da, on je to mogao učiniti, košto sam i ja mogao u njega zatražiti. Ja međutim toga ne učinih. Ja ne trebam od svih njih ništa. Baš ništa, u potpunom smislu riječi... Moraju osjetiti, da sam kamen, hrid... nešto tvrda i osamljena. Nešto takova, na čem ne može ništa izrasti... nešto strma i ravna, gdje se ne može ništa sustaviti... nešto tvrda, gdje će se sve razmrskati, što brzo nasrne... gdje će osjetiti bol sve ono živo, meso i kosti, što na nj sjedne... Nešto takova... Ništa ne trebam. Ako najgore dođe, ubit ću se; javit ću se u bolnici, ako ostanem živ... Ili ću nešto počiniti... krađu... ma što... I tu ima tamnica, oružnika i zakona... Znam eto prema tome, što je to sve bilo i što je moglo biti... Ali ja sam tvrdoglav! Ja sam tvrd i imam glavu! Ja sam i hladnokrvan. Ja sam hladan i imam krv." "Sada: ovo, što nisam zatražio novaca ni u gazdarice ni u farmaciste, ovo ima da znači i meni i svakome, da sam ja tvrd i hladan, da ne ću veze i kontakta s ljudima... A ne možda, kako bi mogao ko pomisliti, da sam plah, obziran i nježan... Meni je uostalom ispod časti primati usluge, dobročinstva i milostinju. Sve to čovjeka ponizuje i mekša i opet si tamo, gdje si bio, i onakav, kaki si bio: niže t. j. na dnu, mekan, t. j. mekoputan i srdačan... A ja to ne ću da budem. Ja bih dapače mogao reći, da hoću biti gladan i da mogu jesti... A sada nisam gladan. Samo je hladnokrvnost i tvrdoglavost u mene upravo porazna... Zato bih mogao reći i to: ja hoću jesti čovječje meso, jer sam gladan djece... onih tamo, što viču. Jučer su mi smetali čitanju; danas snašaju pijesak na klupe, gdje ne spada pa ga otpuhuju, kako ne bi smjeli: stvaraju prašinu i šire bacile... Oni su svi dobro nahranjeni i ne hrane se majčinim mlijekom... A tako su tvrdoglavi. Čuvar ih je nasada nekoliko puta upozorio, da se to ne smije činiti. I ja sam tvrdoglav, ali mogu da dokažem; a neka oni meni dokažu, da nije glupo, štetno i suvišno snašati pijesak na klupe... Tvrdoglavost pak izaziva tvrdoglavost: zato bih ja, kad bih htio biti onaki, kaki su oni, mogao poželjeti baš njihovo meso... Kako su im samo bijele noge! Kako mora da je u njih mekano meso! Dapače. I kosti bi im se mogle spržiti, čini mi se, kao u ptica i sardelja. Ali ja ne bih jeo njihovih kostiju kao ni plućiju ni srca ni jetara. To je dobro u kokoši i telaca, ne u njih. U njih mora biti dobar batak i sve ono, što je dječje: noge, ruke i stražnjica... Ali ne srce, mozak i oči... Oči mi se uvijek oduriše na tanjiru... Saloma je imala užasno čovječji želudac, a sv. Ivan užasno ljudske oči... Ja ne bih ni očiju mogao probadati iglom. Uopće nisam ni krojač ni farmacista... Ali bih mogao iglu zabadati u meso... Ražanj je vrlo zgodna stvar i vilice su dosta zgodne... Ali pečenku razdirati rukama i zubima i onda oblizavati nokte... to je još najzgodnije i k tome vrlo ugodno..." Ovo već nije bio utopljenik, što tone i niče; ovo su bili valovi, što se dižu i spuštaju; ovo je sve postajalo ono jedno, ogromno i beskrajno more. Uza sve to, ma da sam se bio sav prepustio raspoloženju prepustiv mu i ideje - ipak sam stajao nekako, iako neodređeno, na mahove, izvan toga. Opazih da želim jesti i da nisam gladan, i baš ovo što ne mogu jesti (a prije govorah: Hoću da jedem, makar nisam gladan! -) stade podražavati ponovo moj apetit. Ovoga dana ne potrebovah zapravo novaca; prije sam znao gladovati nekoliko dana; ali baš to, što nemam novaca, postane mi neugodno i posve me ozlovolji. I opet pogledavah u djecu, i dugo se zabavljah razlikujući muško od ženskoga. A jedna curica kakih osam godina, golih i punih nogu, koje izgledahu i više pune i gole, jer je imala crne, tijesne i kratke čarape - drsko se umiješa u onaj kup tamo i u sve one misli, koje me dosada salijetahu. U taj čas prestadoh misliti. Stao sam gledati. A ona je onda uzela uže, prebacila ga preko glave i zavrtila ga nekoliko puta dižući strelovito i pravilno noge. A onda je sjela na klupu i vlažna od znoja, rumeni i umora pogledala preda se kao da se je napila po prvi put vina ili ko da ju je netko sramotno kaznio. Bila je baš tako užarena i - od znoja - zaplakana. Žilice joj se stadoše na podočnjacima modriti i rasti. Tu zapazih, da su joj oči mutne i pune suza, da joj se kod sjedenja vidi gotovo cijela noga i da su joj stegna i noge bijele i glatke, jer joj koljena izgledahu crna i išarana... I apsurdno rekoh: Koljeno joj je kao tabani u bosonogih seljakinja... Ona valjda i hoda klečećke... Tu nazvah sebe magarcem i zijevnuh zakoracav nehajno u grad. Bilo mi je svega dosta. I opet mi se smučilo kao da uistinu pojedoh dječje meso iz nužde, a onda od silne proždrljivosti oblizah ona koljena. Tu stadoh kihati. Prašina mi je udarila u nos. Došav kući, bacih se na krevet. "Sve mi je dozlogrdilo i nije me briga ni zašto..." Postadoh fatalista od komoditeta, jer je soba bila hladna i tamna. Skinuh cipele i opet odahnuh kao da su me kroz sve to vrijeme samo cipele tištale. Onda se oprah i zadržah glavu u vodi. I čudna me želja napane: skočiti u vodu i ne brinuti se ni zašto. Stadoh zamišljati lutanje po suncu u po bijela dana i sada tek osjetih žeđu i vrućinu. "Izaći iz kože - valjalo bi izaći iz kože." Znojne mi noge užasno zaudarahu; zaudaraše i dvorište. "Sinoć sam ubio jednu stjenicu". Okrenuh plahtu i uprh oči u mlaz mrkorumene krvi. Raširih nozdrve i miris mi poklanih stjenica udari u mozak. "Kako je sve gadno! I ja sam gadan!" Ali se ne zgadih samome sebi; postah si antipatičan i nazvah se deranom. Onda nisam razumio toga čuvstva samoprezira... Blamirah se pred samim sobom. Umišljah se jakim, solidnim i ozbiljnim, a na djelu se nađoh s istim prošlim slaboćama, strastima i balavštinama. I od samouvažavanja povodom onih "teorija" i frazeologije pređoh na odrešiti samoprezir, i sve mi se pričini naivnim kao davne vragolije i prve pjesme u pučkoj školi. Ne znam kako; meni se je najedamput pričinilo, da su prije, prvih dana moga dolaska, postojali u meni pravi uzdasi za đakovanjem, koji su me danas i opet napali na klupi, u parku... Možda je to uslijedilo povodom riječi "deran" i "balavština"? Možda. Ali poza, koju zauzeh na klupi, poza nerada, zabadanja (kuburluka?) i duševnih štipalica - ona je poza bila po svemu đačka... A ono pogledavanje u crna pleća i ono blejanje u klerika i ogledavanje za klerikatom kao nečim, gdje se rješavaju problemi nauke, egzistence i autostudija i gdje odahneš: imam krevet, objed i klupu - pa ovo: želja za udovoljenjem svim potrebama, a neka neodređena komotna i fatalistična nesposobnost svojim radom zaslužiti za udovoljenje tim potrebama - sve je ovo imalo u sebi biljege, smisao i bivstvo đakovanja. Tu mi se ne znam već po koji put zarine u slijed misli još drskije moj položaj u masi... pa nekoja istrgana argumenta mojega "izuma": oponirati profesoru radi 8 sati zatvora... i sva ona ostala izvađanja, koja sam zalud kušao zaboraviti. I tu mi se pričini, da nijesam nijedan problem riješio i da bih uzalud pokušao naviti uru. Trpio sam, ali ne duševno. Činilo mi se da od misli strada lubanja i da je to onako neugodna, suha, odvratna bol, kaku osjetiš na kostima. Slika bijelih kostiju u crnoj noći postajaše sve jasnijom i strašnijom. Instiktivno se pogledah u ogledalu... "Ja ni nemam mesa na licu... Zašto mi lične kosti tako iskaču?... Rad slabe hrane?... Radi neasimilacije hranivih elemenata?... A ipak se krećem, hodam, radim, živim!" Opipah kukove, stegna, leđa, prsa. "To su same kosti. I ruka je sama kost." I kako je trenje mesa o meso moglo biti zamamno i slasno, tako me je ovo pipanje kostiju kostima udarilo nečim odvratnim, teškim, mrtvačkim. Ovako boli zubobolja... I stadoh se opet gledati i tražiti jednu simpatičnu crtu na licu i opipavati tijelo. "Ništa!" A kasnije, u noći, pomisao na kosture, koji hodaju, stade me goniti. "I ja tako hodam... Ali ja ne živim." I želja za mesom svega me obuze. "Spavati sa ženom, jesti teletinu, nositi na rukama dijete - svejedno. Da li je to strast ili glad?... Gladna strast i strastveni glad. Meni bi bila potrebna žena i pečenka." Ne usnuh. Digoh se i sjedoh kod stola kao da me je napala astma. Bilo je tiho i hladno. Ja sam sjedio; znoj se je na meni stao ledeniti. Sve me je boljelo, a ta je bol bivala sve odurnijom kao da se kosti probiše među sobom ili kao da laktom udarih u mramorni ugao stola... I prividi mi se more. "Praćakati se udovima po moru... Kako je ugodno kad praviš mrtvaca, a more te pljuska i nebo je tako daleko, prostrano i mekano..." A noći ne vidjeh. Lampa je svijetlila ko ukamenjena i samo se je moja sjena pomicala na zidu..." A i ono je bilo u noći... Zadnja ljubav na klupi... I prve su ljubavi bile u noći... Prve... cjelovi sa štipanjem... I zadnja... cjelovi s pljuskom..." Slabašni mi je negdje smiješak morao skupiti i zabijeliti totalno usne. Od sjedenja me stadoše boljeti kukovi, od nadlaktavanja laktovi, od uspravljivanja i svijanja hrptenjača, od hoda prsti i koljena, od misli tjeme, od gledanja sljepočice i čelo, od opiranja o sto rebra, od hunjavice zubi... "Nema ni cjelova ni štipanja ni pljeskanja više... Nema mesa." A dim se je stao u zraku pomicati onako kao po zidu moja sjena. Želudac je gledao prazno i rastvoreno kao moje oči. Utrnuh lampu i legoh. Sve me je boljelo i bijaše mi jednako mučno i naporno stajati, sjediti i ležati. Nijesam polazio od odmaranja na odmaranje; sasma obratno - Sve je bilo umaranje i bol bez užitka - u istome spominjanju... Činilo mi se, da to misli, živi i osjeća kostur i da se je sve drugo izdimilo, umrlo i propalo. Ne osjetih ni žlijezde. Ne pomislih ni na novac. Ne otpočinuh ni u snu. Tek sutradan ujutro primih pismo. Otvorih. U pismu nađoh dvadeset kruna. Brat mi obećavaše poslati još; i ujak! I samo me je to udobrovoljilo, što sam mislio, da se ona ura neće više nikada moći naviti... A kad tamo, ona je išla svejedno. "Užasno sam bio nesabran. Ona je išla svejedno... Samo ja toga ne opazih... baš sam bio nesabran."

III.

Još istoga dana vidjeh meso i bio bih osjetio kost, da dospjeh osjećati. Posebna izdanja novina najaviše škandale u jednom internatu: nekoliko djevojčica zaraženo sifilisom, krivci pronađeni u osobama nekoliko popova... Sat iza toga nova izdanja javiše velike demonstracije onamošnjeg ogorčenog i zgađenog pučanstva. Veliki, crni naslovi ispunjahu novine: pisalo se o brutalnoj sili i nježnim tjelešcima; o iskvarenim duševnim pastirima i silovanim nevinicima. I još nekoliko dana, tjedana, iza toga, novine bijahu krcate sličnih velikih naslova i krupnih crnih slova, uskličnika, stanka, upitnika, točkica i podcrtanih rečenica. Onda osvanuše nova otkrića; govorilo se o pederastiji, sadizmu, nekrofilstvu, silovanju, paroksizmu, delirijima... Čitava jedna orgija ljudske mašte, nagona, pera i mozga. Na šetalištu se nisu promatrali prolaznici: svi se mimoilažahu, gledahu i ne vidjevahu; sve individualne osebine kao veliki nos, ekscentrična haljina, šupi pantaloni... sve bi se to pregledalo i mimoišlo. Isti razgovori postadoše življi, glasniji i bučniji; nije se govorilo o privatnim poslovima i intimnostima. Mislilo se je naglas, smijalo otvoreno; upadice, rugalice, opaske... sve je to u pojedinaca postajalo nešto javna, nešto što se može i mora čuti... Ukratko: "Kaki je u njega nos!" ne bi se više reklo laktanjem, u po glasa, u zakutku, da je naime sada uopće kakvi nos mogao udariti u oči. Tako sam ja neko vrijeme svojim prisustvom u krčmama pridizao nosove, na šetalištu svojom bradom izazivao miganja, na ulicama svojom pojavom povlačio prolaznike za jezik. Ali sada sam prolazio neviđen i neopažen: nisam naime s jedne strane iskakivao, a s druge strane ne bih to iskakivanje ni izdaleka dospio uhvatiti. Pričinjaše mi se dapače, da bih sada mogao kroz masu proći štono riječ potpuno gol, s rukama u džepu, da bih se mirne duše mogao objesiti za vlastiti nos, rukovati se nogama i zatakavši cilindar na stražnjici zaredati po kavanama četveronoške. Sada su samo dvije strane iskakivale, i svi su išli gledajući u njih. Zato danas kurja oka pucahu bez pardona, i gurnuti damu u rebra bijaše neopaženo kao komplimenti. Jedna strana bijahu oni nesretnici i oni zaraženi i oni koji zaraziše, svi oni, što najedamput sinuše svijetu bez samostanskih zidina ne dospjevši se ni obući i s druge strane štampa, što je stala bombardovati zidine bez obzira na ljude. A sva ta publika, svi ovi, što dosada pregledavahu novine, a danas kupovahu ista izdanja - svi su to bili gledaoci, koji nađoše u kleru i djevojčicama svoje interese života: dogodovštine, užitak i orgiju, a u štampi one mozga: mišljenje, rasuđivanje i račun. Kler je za njih poživio, štampa razmislila: prvi je udovoljio mjesto njih dužnosti i pravu, drugi pravu i dužnosti. U prvi mah ni ja ne rasudih ništa; čitao sam novine kao u dječaštvu istorički roman, kad sam živio život onih junaka, bojeva, grozota i patriotizma, a nakon čitanja osjećao se nekud zadovoljnim i ponosnim kao da dogodovštine doživjeh sam. Ja sam naime mogao pričati o nečem, o čem nije mogao moj drug, koji romana nije bio pročitao i mogao sam reći: Tako eto umiru Hrvati, a ja sam Hrvat. - - - - - Ali kad bih se mako gdje u kraj ili osamu, vreva mnoštva, frazeologije i članaka ostavljaše isto onako čuvstvo kao kad izađeš iz vlaka. "Govore o gruboj sili i nježnim tjelešcima... Predati dijete u internat znači dati njemu nekoga, koji mu ima biti i otac i majka, koji ga može koriti, ljubiti i tući kao otac i majka i koji može kod toga osjetiti strasti kao da nije ni otac ni majka... Ta to je tako jednostavno." Ja sam se čudio čuđenju ljudi i novina. "A zatvoriti djecu u internat i zatvoriti internat pred svijetom to znači: imaš dijete, kad trebaš, da ti posluži, zašto ga već trebaš... Imaš ga u školi, na objedu, u svojoj sobi, na krevetu - obuvena, polugola i sasma gola; - možeš ga opipavati kao liječnik za tijelo, kao duhovni pastir za dušu, kao istražni sudac za džepove; - možeš posumnjati, da je ukrao i sakrio, da je obolio i zatajio; - možeš se uvjeriti i dokazati, da je počinio pogrešku i da si ga imao pravo pedepsati... Možeš najposlije reći, da je bog stvorio svijet, da duša bez ispovijedi dolazi u pakao, da je u paklu vragovi štipaju usijanim kliještima za tijelo, da su antiklerikalci ovaki zemaljski vragovi, da po neposlušnu djecu dolazi bau-bau, da u ljude ulazi zli duh i da se taj zli duh može istjerati ma i... utjerivanjem... Može se naime dijete uvjeriti, ali se dijete ne mora uvjeriti. Imaš na raspolaganje njegovu dušu i tijelo... Ta to je tako jednostavno! Uzmimo samo sve nas jednog po jednog... Sve nas, što se zgražamo, grdimo i izazivamo državnog odvjetnika. Biti otac nečem živom, ljudskome, mesnatome, što ti nije sin, a recimo biti taki otac takome djetetu, koje nema majke... Ta to je kao biti na pučini, nemati hrane i pojesti onoga, na koga kocka pade." Ja sam gledao u sve to ozbiljno kao na poliklinici, jer sam polemizirao i s novinstvom i s publikom, budući da sam mislio napisati u tom smislu dopis. "Ko može od nas reći, da ne bi u tom slučaju jeo ljudskog mesa, kad nije još bio na pučini gladan i kad ima stvorova, koji su posve slični nama i jedu svoje roditelje iz zahvalnosti i milosti, kad ne znaju kuda i što bi s njima..." Ja sam se stao opet vraćati na grubu silu i nježna tjelešca. Dozvah si u pamet povorke interniranih dječaka i djevojčica, u kojih je lijepo lice bila rijetkost, pogotovo među djevojčicama, u kojih su oči bile umorne i nagrđene te nisi znao, sliče li očima prostitutka ili žena, koje je zaboljela glava od plakanja i udaraca. Ali to ne bijahu već ni u čem djetinje oči. Možda zato, što su one sve bile ružne, razvučene i zgrbljene najedamput. Sva su ona lica na prvi pogled činila dojam kao da se te curice svaki dan povlače za obraze, te im se usta šire i usnice stežu. U djece i posebice djevojčica ovo natezanje za obraze i širenje ustiju nije neobično nalik na paradokse dječjeg želuca: jesti puceta i čeprkati po blatu - i one pasjeg teka: jesti vlastitu bljuvotinu. "Ali djeca, što se jučer tuda po parku sigrahu bijahu različna, posve različna od ove... Tamo su muškarci naličili djevojčicama, a tu djevojčice - dječacima..." I čudnim slučajem prođoše mimo mene dvije časne sestre; jedna je bila krupna i crvena ko obrijani fratar, a druga blijeda i mršava ko klerik, kojega još ne probiše brci. Velika me znatiželja napane: vidjeti njihova tijela: ono grubo i ono nježno. Pođoh za korak, dva k njima, ali se odmah vratih. Sjetih se tolikih zaređenih žena, koje su za mlada činile dojam nježnosti i tjelešca, onda za starosti dojam ili grubosti ili strogosti. I mnogih se znanaca sjetih, koji uđoše u klerikat rumeni, a izađoše blijedi. I kasnije - sve one dane - sav, recimo, kler pričini mi se da obara upravo napadno oči... Mene se je dapače oduvijek vrlo jako doimalo ovo "padanje pogleda" - ali dosada ga zamjećivah samo u mladića, a odsada u svih. To je bila gdjekoja tek iluzija, ali držanje njihovo djelovaše kao onaj, koji s tobom govori i ne gleda ti u oči... I ovaj čas kao da sam tražio njihove poglede i pričini mi se, da je to jedna "epidemija padavica..." Padanja me uopće uzrujavahu: kad bih u jednome danu vidio tri povaljena konja, prvi me se doimaše sažalno, drugi neugodno, a kod trećega se doimah najviše sam samoga sebe: uzrujavah se i pogledavah s nekakim neodređenim strahom u sve konje, neće li se srušiti na - mene... A onda se stadoh bojati, da će se srušiti i kočije i prolaznici i kuće... Dakako. To ne bijahu uvjerenja i strah u punom smislu riječi, jer taki dojmovi i uzrujavanja ne bijahu neprekidni - bijahu časoviti, gotovo trenutačni. Ali kasnije, kad bih stao dozivati sve u pamet, čitavi dojam postajaše cjelovit i ja ga definovah ovako. "Totalna padavica pogleda", rekoh sada i začudih se svome miru. Pričini mi se, da sam ja na sigurnom. "Ništa me neće ni dirnuti; ja gledam ovako jasno i ravno, otvoreno u oči..." I odmah zatim: "A gledam, jer sada konstatujem, jer sam izašo iz jednoga raspoloženja, dojma, uzrujavanja i straha i samo dozivam sve u pamet..." "Jest. One djevojčice doimaju se kao da se povlače ne za ušesa, nego za obraze... Kao da ih tako kane načiniti širima i prividno nahranjenima..." Sjetih se "Mite", jer je i ona imala ovako rašireno lice... Ali "Mita" je bila nabuhla i otekla... "Svaka od ovih djevojčica, ako izgleda debela, izgleda puna oteklina..." I ja tu umah upadoh previše duboko. Sada nisam mislio da napišem dopis. "I to su nježna tjelešca, jer su jedna ogavna, vrlo ogavna oteklina..." Odmah si zamislih drugu jednu bol: udarati nečim tvrdim, kvrgastim po oteklini i... natezati djecu za usta... i prividi mi se užasnim zamisliti paranje ličnih mišica... Sve ovake slike iznakaženih stadoše kvariti prvu, jasnu predodžbu padavice pogleda... I opet zamislih bol, kad se olupi koža: uopće meso bez kože... "Ili udariti rukom o rub stola tako jako, da se raspukne koža... Ili (ali ovo je nekaka bol sasma drukčija, čudno što mi tu dolazi na um!) zarinuti prst među dvije željezne plohe, kad se naglo sljube... Ili omotati glavu željeznim prutom, koji je u prvi mah ne može svu obuhvatiti i umjesto da se prut raširi suzi se - lubanja... Svakako bi bilo interesantno vidjeti čovjeka, koji je ostavio glavu između dva silovito spojena vagona ili kojemu je preko trbuha prešao vlak... Ili vidjeti čovjeka, kojega su raznesli konji... Sve je to interesantno... Ali ništa drugo... Dapače! Ako bih pokušao tražiti u tome uživanje, onda bi mi se i užitak ogadio kao vino i jelo, koje te razbljuje... Možeš se i opiti ko majka zemlja... ali ne i bljuvati; pa bio i trijezan... u tome je sve." Ostah osupnut. Ponovih rečenicu gotovo mašinalno. U čas me zahvati nekaka zaboravnost. Onda se lagano stadoh domišljati opetujući nekoje uspomene prošlih ljubavi - ljubavi štipaja i pljuskaja - i draž mi se razlije mozgom... "Da... moglo je biti uživanje, kad primiš komadićak puti obim prstima ili prutom i saslušaš "boli" ili "joj" (ovako i "ah" djeluje na većinu), ali ne dirneš kosti i ne isparaš puti... Bijelo se zarumeni... boja se promijeni, ali ne ostaje rana - rana, što iznakazi baš tu istu glatku i čistu put, koja je privukla tvoju ruku... rana što se zagnoji i vino pređe u bljuvotinu... Naš je želudac istančan... Nismo u srednjem vijeku... Ugodne su suze boli i stida, ali je odurna dreka - možda jer je preglasna i jer smeta... Suze su tihe i mirisne kao kad cvijeće zaškaklja u nosu ili papar u grlu... I zadavati bol, ali čovjeku, recte ženi, a ne jednoj nakazi ljudskog tijela i osjeta... Nismo u srednjem vijeku... Pseto odurava koitus... Grublja je seljačka ljubav od našeg sadizma... Naši su udarci blaži od njegovih cjelova... Ja sam je bio onda uistinu pljusnuo svom snagom, ali neka ona kaže, nijesu li jača milovanja seljačka..." Osjećah neku finoću, tanašnost i nježnost. Bio sam uvjeren, da je izražaj moga lica vanredno ljubezan, nasmješljiv i mekan. Možda je ta mekota i istančanost nenadano obuhvatila moje misli i maštanja povodom grube sile; koju sam u taj mah gledao na drugoj strani, na strani naime onih, koji za mene predstavljahu antitezu moga uvjerenja - kler; i onoga, što za mene predstavljaše antitezu mojega stoljeća - srednji vijek; i onoga, što predstavljaše antitezu mojih ideala i vjerovanja - religija. Ja sam bio laik, živio u modernome svijetu i vjerovao u znanost. I umah mi se pričini, da to nije antiteza; da nešto nevidovna veže sve to: da je perverzitet pojačana realnost, da sam ja istančani sadik i da je znanost evolucionisana religija. I vratih se na one misli, s kojima sastavljah dopis. "Ja sam ipak kulturan čovjek... I možda samo ovo, što živim u modernom vijeku i što nisam svijet za sebe, jer nisam u samostanu..., jer ne mogu biti nikome ni "otac" ni "sin"..., jer u svijetu niti sin pripada samo ocu niti je otac jedini i potpuni vlasnik sina... I možda samo ovo, što vjerujem u znanost mjesto u božanstva..., možda samo ovo čini, te nisam ono, što su oni... Možda... I ne možda..." Otiđoh na večeru opetujući istu misao. "Ja ne bih ni mogao biti ono, što su oni t. j. onaki, kaki su oni... Makar ih razumijem potpunoma." Na zaokretu opazih nekoliko popova gdje odmiču oprezno u ulice, gdje nema svijeta. Hvatala me želja osloviti ih i reći im jednu utješnu riječ... Tamo se dalje natrkivahu prodavači novina; bijah na trgu, na stjecištu svih tramvaja i svjetine, koja se je tu skupljala u jedan veliki, zgusnuti i tijesni kup, da se tad raširi i raziđe svaki svojim pravcem, kućama i poslom. "Svi se sastaju u jedan kup, da se mogu razići svaki na svoju stranu... Kako je divan električni tramvaj! Okuplja ljude i - rastavlja! Ajdemote u tramvaj!" Prodavači urlikahu zasopljeni, promukli, izderani: Škandali!! "Analfabete zacijelo uzdišu, što ne znaju čitati... Kako mora da su sada žalosni i nesretni! I što bi dali, da umiju čitati!!" I opet me je hvatala želja potražiti i naći takovog nesretnika, pročitati mu sve i biti putujući - učitelj: "Kako je divna štampa!" Kupih novine, sjedoh na tramvaj, ali prije nego se je makao izađoh: "Idem na večeru, rekoh... I kako bih htio reći jednim nesretnicima jednu utješnu riječ... i kako bih htio drugima nesretnicima pročitati novine... I kako je divna stvarca štampa i elektrika... i kako je ugodno misliti, kad imaš novaca!"

***

Ne dugo iza toga obdržavala se pučka skupština pod vedrim nebom kao protest pučanstva na sva ova "izrabljivanja ljudskog mesa pod krinkom boga, raja i morala i t. d. i t. d...! Ne uđoh duboko u masu. Nešto me je odvraćalo, što u taj mah ne kanih ispitivati. Gledao sam skupljeno mnoštvo, slušao viku prodavača novina i raznih spomen-razglednica; derani, zamusani, poderani i neoprani prodavahu taku jednu i vikahu: "Il porco clericale!" i svi se zadovoljno smijahu, t. j. smijahu se tako kao da se smiju samo da udovolje nekome ili nečemu, što je jako i ugledno: smijahu se preko volje, od pristojnosti ili straha. Nitko nije želio, da se misli za njega, da je klerikalac; svaki je htio, da se za nj misli i zna, da je antiklerikalac. Nitko nije htio javno povezati išta svoga uz one i ono, što se izvrgavaše ruglu, preziru i grdnji... Kao da je u njih sviju počela rasti želja čistoće, uspravnih pogleda i ozbiljna života. Zato činjahu sada na mene sasvim drukčiji dojam no nekidan: činilo mi se naime, da svi ovi pogrđujući prljavštine klera žele zabašuriti svoje. Kad su ono bile stigle prve vijesti, kao da su zadovoljni i umireni, što je netko mjesto njih proživio njihov život; danas pak grdnjama i rugom nastojahu prikriti i posve uništiti prvi jasni izraz svojih osjećaja. Bijaše to onda besvijesni i iskreni život, vrhu kojeg su danas pročitav komentare štampe stali misliti i mozgati... Zato su danas bili svi neiskreni i svijesni. Ovako je masa u svojim pojedincima djelovala toga dana na mene. A kad se javiše govornici, kad se javiše oni, koji su štampom izazvali ovako raspoloženje mržnje, srdžbe i ruga, sada su oni stali primjenjivati sebe tome raspoloženju govoreći sa suviše ruga, da izazovu smijeh i suviše srdžbe, da izazovu odobravanje. I opet izazivahu i više smijeha i grdnje, da tad budu opet izazvani... Većina se govornika ovako uzajamno naganjaše s masom i sva prijašnja moguća neiskrenost i svijest stade postajati rapidno iskrenost i besvijest. Pojedinci, gotovo većina, osjećahu u tom natrkivanju govornika i slušatelja mogućnost zabašuriti svoju duboku, životnu intimnost dogodovština, orgija i razvrata i u isto je vrijeme poživjeti:.. [Udariti možda brutalnom silom na nježna tjelešca klerika i časnih sestara...] Zato se sve više odjeljivah od raspoloženja i interesa onih života i ljudi. Bila je to ista masa, koja je jedamput kamenovala slobodne mislioce, kao što bi bila i danas spremna kamenovati reakciju intelektualnu. Pojedinci se natrkivahu među sobom - susjed sa susjedom - u tome: poživjeti i zabašuriti - a onda se jedan dio - slušatelji - utrkivaše s drugim - govornicima - i kako su pojedinci u masi postajali sve više nalik jedan drugome, jer htjedoše iskočiti u onom, u čem se izazivahu - tako bi bili nastali jedno i govornici i slušatelji, da ne bijahu odijeljeni time, što stajahu na povišem mjestu, izvan dodira i blizine daha i tijela. Pođoh i više u kraj. Dolje, niže bijahu oružnici i stražari, a još dalje čitave čete vojnika. I kad se je masa stala razilaziti, bolje odlaziti prema središtu grada i stala čelo o čelo oružanoj sili, osjetio se uzajamno kontrast i izazov: oružani i neoružani, civilna odijela i uniforma. Svi su pojedinci bili nervozni: sukob se je tražio i izbjegavao - instinkti samoodržanja i delikta bijahu na svim stranama, u većoj ili manjoj mjeri, jednako složni i ujedinjeni. "Hoće li doći do sukoba?" - Ja sam se uzrujavao. Instinkti samoodržanja i samoizražavanja, afirmacije, na svim stranama u pojedincu, stajahu jedan prema drugome ko dva rvača nestrpljivo očekujući, ko će navaliti prvi... Nije bilo ni straha ni kuraže. Gledahu se i čekahu i drhtahu od nervoznosti. I u onom momentu, kad bi instinkt samoizražaja nasrnuo na onaj samoodržanja ili možda obratno, došlo bi do konflikta, gdje bi se rvači tako spleli, te bi postali jedno: zločin. Svaki je pojedinac u sebi osjećao nešto slično. I masa je osjećala nešto bliska što i pojedinci, vojnici što i masa. I onim momentom, kad bi kontrast spojio i konflikt uveo u djelo jedan pojedinac, uveli bi ga svi pojedinci. Ali sukob se je tražio i izbjegavao, kako se je moglo dogoditi obratno: sukob se je izbjegavao i našao. Tako se rvači ne uhvatiše u pojedincu u koštac niti se je goloruka masa uhvatila s oružanom silom: vidjelo se, da se samoizražaj ne može baciti na samoodržanje i biti jedno, jer bi od dvaju rvača jedan ostao na strani mase (samoizražaj), a drugi na strani oružane sile (samoodržanje). Na oglasima, s kojima se je sazivala skupština, bijaše izričito rečeno: "protestujemo mirno, veličanstveno i dostojno... neka ne pane ni jedan kamen!..." Ali sada je odilazeći svaki osjećao, da je istina sačuvao život, ali da se nije afirmirao i jedino to, što se je uvjeravao "da je ko slučajno došao izazivati, bilo bi svašta, strahota, kakih još nije bilo..." to ga je tješilo i mnogi bi bio ponovio istu misao u kući i birtiji, da nije ogromna većina bila jedno u masi, a drugo kod svoga posla. Ovako suho, bez volje, razmatrah svu onu gomilu i sve ono, što dočuh, vidjeh i što dospjeh osjetiti i opaziti. I sada, kad se svega domišljavam pa generaliziram i zaboravljam na sporedne sitnice, koje su možda kod svega glavno, čini mi se da označavam ovakim suhim prikazivanjem masinog raspoloženja, volje i suda, izvrsno samoga sebe u onome momentu, iako sama masa izilazi previše doktrinarno i idealno i možda neistinito iznesena. "Da, da, stao sam misliti zaostajući, sve je ovo privatno i intimno izašlo u aferu javnu i gromoglasnu i baš prljavu i odurnu, jer se tiče popova... Pred nekoliko bi vjekova baš ovo, što se tiče popova, učinilo od afere nešto skroz obratna..." "Kako je kum nekada mogao sve... i kako sam ga bio zamrzio i kako mi se je bio ogadio kasnije... Možda baš i samo radi toga..." I bio bih se zabavio tom mišlju, da me nije nešto vuklo naprijed. "Hoće li još što biti?" Požurih korak. Bilo mi je užasno neugodno u masi; njezini me poklici i fizionomije vrijeđahu... A oni protestovahu protiv onoga, što i ja osuđivah; vikali su na vjeru i popove, a za laikat i znanost, što i ja odobravah... Ali meni se činilo, da je to baš onako, kao prileg pasji prema ljudskome. I makar sam u tom momentu mogao zamisliti njihov protest i izjavu čistijom i prirodnijom od moje, ipak bih bio ostao uvijek pod dojmom, da su brutalniji seljački cjelovi od mojih pljusaka... Uza sve to - iđah za njima. Uza sve to - bojah se nasrta oružane sile i konflikta, ali "strast za viđenjem" zaglušivaše sve. Ja sam tek sada postajao uzrujan: masa se je raspadala na više dijelova uvijek praćena policijom; na mostu, što je vodio u centrum grada, stajahu kordoni vojnika. Ja nisam znao, koji bih dio slijedio. "Hoće li doći do konflikta? Hoće li krenuti na Vatikan? Čelo o čelo stupaše veći dio mase ravno gustom kordonu, što je branio zakret na lijevo, onamo gdje je Petrova crkva. Ne vidjeh svega. Samo najedamput zabljesnuše bajunete, i hladno, osudno, zatrubiše trublje. "Hoće li pucati? Hoće li masa ipak zakrenuti na lijevo?" Nekoji stadoše bježati natrag. Trube po drugi put zatrubiše. Blijedo, metalno... "Kako je bijela kupola sv. Petra!" Ja sam išao natraške obrnut očima k onoj crkvi, od koje sam bježao. "Kako bi se odanle sve vidjelo..." Uto je sve krenulo naprijed. - Nema smisla izazivati vojsku. Mi moramo pokazati, da smo kulturni - govorio je jedan i pričini mi se, da njegov glas dršće užasno blijedo i zaprepašteno i da ujedno svi postajemo rumeni od zadovoljstva i smijeha. - Ne treba praviti gluposti - govorahu nekoji. Svi odobravahu. - Kad vojska nas ne izaziva, nema smisla da mi izazivamo vojsku... - Svi odobravahu, ali kao da s tim odobravanjem žele opravdati to, što su propustili jednu tešku dužnost. Ali u isto vrijeme kao da govorahu: "Ako smo propustili jednu dužnost, nismo ni uživali jednoga prava... a nema prava bez dužnosti... Glupost!" Ja sam iste noći dugo lunjao po ulicama. "Hoće li što biti?" upitah se na nekoliko mjesta. "A šta bi bilo?" odgovarahu svi. Odahnuh tek drugi dan, kad su novine javile: veličanstvena manifestacija antiklerikalna ispala uredno, impozantno i dostojno. "Dostojno, rekoh, kako je i trebalo". A onda mi se često kroz dan vraćahu iste misli kao da mi žele nešto saopćiti ili kao da nešto očekuju. "Kum, jer je jedamput mogao sve, sada ne može ništa... Ne smije..." I kako sam morao uroniti u sebe, da shvatim svijet i kako se je stalo opetovati nešto, što sam vrlo dobro znao i što opetovati nije trebalo - jednostavno prekinuh s mislima. "Marko veli, da ima nešto novaca... Pisat ću mu, neka dođe... Uostalom - vidjet ćemo."

IV.

Kasnije, malo pomalo stadoh uviđati, da je na mene neugodno djelovao fanatizam, kojim je bila obuzeta masa i javnost - uopće dva fanatizma - laički i klerički - što stadoše jedan prema drugome, a ja sam sasma lako spajao dva ekstrema, koja si najposlije u suštini bijahu slična, gotovo jednaka, kao mržnja i ljubav u mojoj davnoj ili nedavnoj prošlosti. Ja sam baš zato stao daleko od jednih i drugih i približivši se laikatu bio bih se približio kleru. A s time uporedo odvraćaše me s druge strane strah i mogao bih reći samo strah, kako sam prije bio samo fanatizam. Jer što je drugo i bilo ono, kad si goloruka masa i oružana sila pogledaše u oči? Dok sam mogao zadržati svoju svijest, ja se odvraćah od konflikta i da je do toga došlo, da je naime došlo do kuraže, a ja da sam ostao uvijek u svijesti, ja bih se bio totalno prepao, od straha izgubio svijest i onda možda postao heroj. Za heroizam treba besvijesti. Analiza je rastvarala i slabila osjećaje i mišice; ja sam od dana u dan rastavljao elemente i postah tolerantan, plah u akciji i impotentan ljubiti i mrziti: "Pogledat ću se u zrcalo i ne ću se prepoznati." Sjetih se putovanja, odlaska i žurbe. "I gle, što se dulje gledam, bolje se prepoznajem". I stadoh spominjati prošlost - rod, znance, ljubavi, snove i orgije. "Individualizirah se i postah tako socijalan. Otuđih se od ljudi i bolje ih razumijem... Odrešiti laik i modernista i vidim bolje sredovječnost i kler..." I ličnost moga kuma kao da mi tek sada postajaše realna, i sva ostala lica kao da dosada bijahu simboli, apstrakcije, sinteze... i kao da se stadoh rješavati dogma... Pričini mi se, da užasne dogme tištahu moj mozak, da su predsude i praznovjerja ispunjale moju poeziju i da je ona moja "teorija" bila zasukanost, fanatizam i intoleransa - da je sav moj život od prve zaraze i sav prevrat mojih misli i osjećaja bio posljedica jedne gvozdene discipline, morala i religije - okova, koji su stali slabiti i mišica, koje su stale rasti: tako se zapt, stega i konvikat istupom u život i slobodu prolumpa, raspasa i prokarta. Sve se je spajalo: masa i kler bijahu jedno: fanatizam. Silovanja i prosvjedi jedno: strast. Vjernici i hulitelji jedno: dogma. I teror i samilost i ljubav i mržnja i sve ono, što ne htjedoh sada spominjati, pričini mi se jedno: fanatizam, što je stajao protiv uvjerenja, strast protiv ljubavi, dogma protiv misli. Čitavi mi život preleti pred oči sasma drukčiji kao da od pjesnika postah pripovjedač. Jer ja sam bio ohladio: nije bilo trenja i kad mi se pružaše prilika, ja ga mudro, plaho i svijesno izbjegavah. I umah mi se pričini čitavi taj život strasti, dogma i fanatizma jedno trenje, koje bi potrajavši dulje postalo vatra, razor i nirvana. Ja bih bio planuo ili ko alkoholik i osamljenik ili ko sijeno i društvenjak... Luda ili delikvent...

Poglavlje prvo

Počet ću s pučkom školom. Ono je pred tim suviše daleko i neodređeno. Sjećam se sestara bolje nego braće; žena uopće više nego muškaraca; majke jasnije od oca. Vele svi, da sam bio plačljiv, nesnosan i tvrdoglav, i ja vjerujem. Jedamput me je bila mati zatvorila u tamni jedan tavan sa staklenim vratima i ja razbih ručicama djeteta stakla... Uopće: čini mi se, da sam sve to vrijeme sproveo u društvu žena; na fotografijama iz ove dobe ima nešto ženskoga na meni; oči su velike, nasmješljive kao da su već sada poškakljane od ženskih pogleda, kretnja i usana. U petoj godini ne znam još čitati, a kroz neko vrijeme uvijek nosim jednu knjigu sa sobom, idem pokraj ceste i pred prolaznicima čitam pomnjivo i silno me zanima ići od reda do reda, od stranice do stranice, i dapače, kad zaklopim knjigu, zavrnem rub stranice za signal. I u tome ima nešto uspomene i imitacije od oca; ja znam kao i on podcrtati koju rečenicu i onda se vraćam često na podcrtano. Žao mi je, što nemam očala... A onda svega nestaje. Ovakih odijeljenih perioda ima više u mome životu, gdje nešto postaje strast časovita, nelogična i kratka. I toga se dakako sjećam uvijek jasnije i točnije. Sad bih reko: Žena se sjećam uopće bolje no muškaraca; čini mi se, da su me kroz sve to vrijeme cjelivale, oblačile i svlačile žene... Vidim tako jasno lica svojih rođakinja, sestara i tetaka; da se dublje zadubem u to, ja bih možda rekao: ćutim i danas miris njihovih kosa, haljina i krila... Haljine pamtim izvrsno; zanašaše me njihov šum kao da su sve bile odjevene u baršun i samet; i ruke pamtim izvrsno: u svih su bile mekane, krupne i bijele; i usne: okrajci usana uvijek im se lagano iskrivljivahu u prijeteće-laskavi posmijeh, a usnama se tako jednako naherivahu i izvraćahu oči... Da, sve je ono bilo mekušno, draškavo i punašno. O, ko mi nije znao čeprkati po glavi i tražiti uši? Kakvi su prsti bili ono! Kakve sam oči vidjevao onda; i kakav sam miris udisao onda! Čini mi se, da je ono sve bilo cvijeće i perine... Nikako ih ne lučim: na svačijem sam ženskom krilu počivao jednako strastveno i gnjurio u nj lice i nos. I sve su znale jednako ugodno čeprkati po glavi i tražiti uši, i ako su me i tukle, sve je bilo mekušno, draškavo i punašno... Uopće: čini mi se da sam se onda samo smijao i plakao i da su sve one ženske umjele i plakati najedamput, kako su me mogle milovati i udarati u isto vrijeme. Ali ono, što vežem o muškarce postaje jasnije u pojedinostima. I ove pojedinosti iskaču jasno, da najedamput izniknu - nejasno. Žene su jednolična, lijepa i dražesna rijeka, kojom plovim jednako jednolično, ljepušasto i dražesno. Muškarci su hridine, na koje nasrnem, ostavim i zaboravljam u masnoj, dugoj, toploj tekućini. Tako me je jedamput otac izbio, jedan jedini put, i onda nisam nimalo ljubio oca ko ni on mene; onda smo pjevali jednu rugalicu protiv ondašnjeg bana Kuena; tad sam čitao onu knjigu ne znajući još pisma: čitanje mi predočava oca kao dotična pjesma rugalica druge muškarce, dok žene zamišljavam uvijek bez predmeta i događaja. Ja sam u čitanju oponašao oca bez razumijevanja; oponašah pjevanje one rugalice izgovarajući krivo riječi; muškarce ukratko oponašah, kako već dospjeh, gledajući i slušajući, ali ne i razmišljajući. Žene naprotiv ne podražavah ni u čemu. One su bile kao more, po kojem se praćkah, rastapah i uživah, a muškarci kao onaj šljunak ili ježevi, na koje s neopreza zagaziš rijetko, s neugodom i iznimno, ali ti se zato utisne bolje u pamet i jež i bol i neopreznost. Ovako mi se priviđa prvo djetinjstvo. Pučka škola pak izgleda kao veliki jež, koji se je duboko zarinuo u meso. I ja ću proći ovako samo djetinjstvo i dječaštvo, jer tad sam bio nevin, mekan, podatljiv i nemoćan: mogli su me svezati užetom, zaplašiti baubau-om i udovoljiti anđelima. I tad se stadoše dogme kuće, škole, crkve i javnosti hvatati jedne nevinosti, da najposlije naprave od nje po volji - prostitutku.

Poglavlje drugo

U pučkoj školi zauzimljem među drugovima poseban položaj. Učitelji su prema meni obzirni, kako nisu prema drugima. Šiba nas dijeli! Nikada ni kasnije ne vidjeh u životu toliko suza, nagrđenih lica, grčeva, i ne čuh onakih jecaja, vike i deranja i zapomaganja. Bilo je učenika, koji su bili svaki dan bijeni po plećima, po glavi, po rukama, po stražnjicama, po nogama - bijeni šakom, ravnalom, šibom, batinom i nogama. Redovito svakog jutra obilažaše učitelj klupe, pregledavaše kućne radove i lemaše. Bio je nizak, malešan, ali neobične energije i zamjerne neumornosti. Fizionomije svojih kolega ne pamtim, od jednih vidim samo pleća, gdje se svijaju kao ugori; u drugih ruke, crvene, upaljene, što se stežu i skupljaju od boli, a oni pušu u njih i upravo ih požudno oblizuju jezikom; druge vidim povaljene ili stisnute učiteljevim nogama, gdje se izdižu i posrću udarajući nogama po zraku, vitlajući ruke i treskajući obrazima i nosovima po prašini i tlu. Nekoje drže dvojica, trojica, četvorica i samo se noge premeću, a onda svi i kažnjeni i učitelj i pomagači ostaju crveni, bez daha, zasramljeni, a kažnjeni se hvata rukama za ozlijeđeno meso i još se grdno svija ko da je u njega ušao nečastivi. Ja sve to gledam i slušam, ali ne znam, šta je to. Iza škole, u vrtu ili na cesti kolege gledaju na mene kao na nekoga, koji nije njihov. Ja postajem i nehotice nešto isključena iz njihova kruga; ne znam, preziru li me ili poštuju, mrze ili vole. Čini mi se, da bi mogli biti znatiželjni i poželjeti i meni ono, što se događa njima; ali oni me preziru, reko bih, i mrze. Oni se međusobno mogu potući i tužakati jedan drugoga; mogu biti među sobom podli, zli, nahuditi si naizmjence i uvijek će ostati kolege: spaja ih fatalno ono, što ih od mene fatalno dijeli: šiba... Njihova su tjelešca zacijelo sva modra, išarana, iskusna. Moje ne. Sav sam gladak, bijel i nevin... A ja sam znatiželjan... I više: meni se čini, da nisam samo znatiželjan, da su oni preda mnom i nada mnom, da su oni u istinu študenti; a ja, kako da kažem, ja nisam još študent. Ja sam još uvijek kao u kući, mamino dijete... Jer kaki je to študent, koji nije ni okusio šiba?... Kasnije sam govorio: kaki je to momak, koji je vidio javnu kuću, ali i u toj javnoj kući ostao nevin? I ja sam onda nešto slična osjećao: dobiti ženu, t. j. šibe... I onda mi se činjaše, da svi ovi samo zato i dolaze u školu... Ta pošto bi se drugo i polazila bludilišta?! Odgajahu me kao dijete jedne gospodske obitelji i morao sam u javnu školu. Učitelji postupahu sa mnom kao s djevojkom iz ugledne familije. Ta bilo je toliko nezaštićenih, beskućnih, bespravnih djevojaka! I kuća i škola postadoše za mene dva oprečna pojma. Ja sam želio šibe, ali ne bih ocu mogao pogledati u oči, da sam ih dobio. I za mene postajaše neobično ono, što je za druge bilo nešto obična. Ovako uzrujava golotinja u nas bijelaca, koji smo obuveni. I košto me je kazna postiđivala u kući, a podražavala u školi, tako me je pohvala podraživala u kući, a zastiđivala u školi. Postadoh prerano razvit, nezadovoljan, zamišljen, raskomadan: škola i kuća, familija i svijet. I možda je ovo povlačenje i nagon za dvjema stranama, koje su drugi spajali i koje su mene rastavljale, učinile, te zamrzih i jedno i drugo. Svejedno. Moje dječaštvo, koje ću protegnuti od prve pučke škole do onda, kad je nastupila nedoraslost s prvom etapom: masturbacijom - još mi izgleda svijetlo. Moj nagon, život i pomisli ne buni (izuzev jedan jedini izolirani slučaj u drugoj pučkoj školi) - erekcija... Koliko li draži osjetih do svoje dvanaeste godine! Koliko punoće i mekšanja bez ijedne mrlje, neprilike i kvrge! Ma kolikogod i bio raskomadan, mogao sam disati slobodno i gledati otvoreno; mogao sam živjeti u dvjema ambijentima i ja se raspojasah u školi i kod kuće. Bijah poživio na dvije strane u dva života. U našoj se je kući mnogo pjevalo, igralo i deklamovalo. Ali meni nije ni na kraj pameti to opisivati i iznašati druge; hvata me i opet ona ista žurba i bojazan, da ne ću dospjeti, a možda ću na kraju morati opaziti, da sam prebrzo svršio. Dok ovo pišem, spremam se na odlazak i još sam neodlučan, kuda ću. A nisam stenograf; dapače ni jezikom ne bih dospio uhvatiti desetinu onoga, što mi prelijetava mozgom. Samo ono, što iskakuje u mislima, hvatam i pišem i obuhvatam sama sebe. Izmučen sam; hoću li se uhvatiti? - - - - Eno otac, sijed otkako ga pamtim, stvorio se tu najedamput. U njega je korak polagan i lagan; cipele mu traju nekoliko godina, a kaput odmah omrlja. Bradat je. Čelo mu je visoko, trbuh naduven, zato mu i nisam sličan, makar smo azmatični obojica. Ima modre oči, što se čine zelene. Majka mu veli: mačak! Kadgod, obično su mu očali na čelu; puši cigare, čita novine i obožava Italiju revolucije, ali one, koji ne bijahu revolucioneri: D'Azeglio, Cavour, Tommaseo... Na Uskrs, Božić i Duhove deklamuje Manzonija, u ženskom društvu citira Đorđića, Gundulića i Petrarcu. Sa mnom često i mnogo govori. Sami ostajemo kod stola, a on šeta, puši i pripovijeda. Eto ga! Govori o Ćepuliću. - Bio je sudac, on Ćepulić. I pozvan bude da glasuje za vladinog kandidata, a Ćepulić: "Vaša mi preuzvišenost nuđa sramotu ili glad djece. Odabirem glad djece moje." I kad to citira, čelo mu postaje veće i ravnije, samo mu se obrve kupe, jer ne može da očima izrazi onaku strogost, kaku bi morao. On je dobar i mekan. Sada vidim. Glas mu je blag, vlažan i isto tako mekan. Topi se. Sad pripovijeda o Tommaseu, ali me ne zanosi. Garibaldi! Garibaldi! Braća Bandiera! Mazzi! Mršavi, blijed, jektikavi, kako ga gledah na slici. Martiri... - A on je tako dolazio Bakotiću kao sluga, govorio mnogo s njim i ispitivao ga o našim stvarima... A Bakotić je bio u Veneciji, koja je tad bila u austrijanskim rukama. A taj sluga nikada ne skidaše kape; sasma mu je zastirala čelo. Kad jednoga dana dođe taj sluga da se oprosti: odlazim, veli on Bakotiću. A Bakotić mu stiska ruku, a sluga mu veli: dopustite da se predstavim... I tu digne kapu, a u njega je bilo visoko čelo (- i opet mi se pričini, da je u oca čelo naraslo) i rekne: "Ja sam Giuseppe Mazzini!" A Bakotić gleda, blijedi... (I ja tu problijedih)... Moj ti Bakotić sad u strahu. Giuseppe Mazzini! Šta misliš! Govoriti s jednim, koji je osuđen na vješala; on, Bakotić, austrijski podanik i on Mazzini, revolucionarac... Šutnja. Mi smo u sobi punoj knjiga i rukopisa. Zimski je suton. Sniježi. Vjetar zavija. More se pjeni. Čini se mećava. Otac hoda i udara nogama o patos, da ih ugrije. Ja šutim, svečano, bez daha. Gledam jednu sliku: Mazzini među knjigama, u košulji, s perom u ruci. Tako je ispaćen!... Prozori su čvrsto zatvoreni... a onda se ogledavam po našoj sobi, gdje su iste takve knjige i visoko očevo čelo... "- Ja sam Mazzini - i on podigne kapu, a Bakotić problijedi..." Ja uvijek šutim od ozbiljnosti. Čini mi se, da mi se lice dulji i ono čelo raste, raste uvijek... "Ja sam Hrist! i vojnici popadoše... Jedan, dva, tri puta... Ja sam Hrist!..." Ja nemam jasnih predodžaba. Ne razumijem, što mi otac govori. Pamtim samo ovako što: "Valja biti karakter. Ne mijenjati nazore ko žene haljine. Ovaj ti je prije bio Starčevićanac, danas je vladinovac..." Otac govori uvijek. Ali ja ne pitam ništa. Sjedim kod stola i gledam preda se. I ja sam mršav... Htio bih zapitati oca: "A zašto se je Bakotić prepao?" To me buni, i nije mi pravo. "Valja biti karakter! Ne mijenjati načela: žrtvovati sebe uvjerenju, ne uvjerenje sebi... Razumijem... Vladinovac je svaki "prodana mješina", izdajica; onaj koji je žrtvovao uvjerenje... onaj, koji nije - karakter." - A ona talijanska markizica - govori neumorno otac - bila je javno gola šibana, jer domorotka - Otac mi ne vidi ni oči ni lica. Ja sam zbunjen. Otac se zgraža nad onim tiranima. "Sramota! Sramota!" Ja ne znam, ko se tu stidi zapravo: tirani, žrtva, pripovjedač ili slušatelj... Ne da se misliti u očevom prisuću. Volio bih, da ga nema. Sva sreća što je mrak. Meni je neprilično, što je to on rekao meni: što mi je on otac i što je muškarac... Cijele večeri ne govorim ništa. Svi me se neugodno doimaju i ja gledam u tanjur. - Šta ti je? - upita majka. - Ništa. Ja sam srdit i zbunjen. - To je posljedica tvojih razgovora - veli ona prekorno ocu. Njoj se ne sviđa, što sam tako ozbiljan i ne marim za igru. Šta naslućuje ona? Gleda li u mene? - Da nisi bolestan? - domišljava se majka. Ja bih najvolio zaplakati, svi mi postaju nesnosni, dosadni, neprilični. - Šta ne odgovaraš? - Alaj si ti dosadna - veli otac. - Pa vidiš, da neće da odgovori. Ja smišljam razlog. - Da ti se nije šta u školi dogodilo - opaža starija sestra. Ja uvijek smišljam. Ne mogu se domisliti! Ne mogu! Šta da napravim? I šta mi je najposlije? - Pogledaj mi u oči - veli majka. Moje su oči mutne. Htio bih reći: - A gdje su mi oči? - Ta pusti ga! - srdi se otac, a sestra dodaje: "Ti si, mamo, uistinu dosadna". I njih se troje svade. Ja bih najvolio pobjeći u krevet, da se ne bojim, e će majka za mnom. Braće nema kod kuće. Krivnja je očeva, jer nije strog - veli sestra. Krivnja je mamina - veli otac - jer im u svemu popušta i daje pravo. Krivnja je tvoja - veli majka ocu - jer si tako dosadan, da djeca ne mogu kod tebe obastati. A meni cvokoću zubi, boli me glava. Ja cvokoćem hotimice jače i htio bih udariti glavom o kamen, da obolim uistinu. - To mi je, eto!

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Ali ja griješim; ovo čini mi se spada u nedoraslost; to mi se izmaklo i pogriješih u kronologiji. Ovo je opet jedna onaka kvrga, nešto povezana za moga oca. Ja u to doba nisam još takav. Igramo vojnika, gimnasticiramo, ljeto sprovađamo u moru, na suncu, na kamenu. Ne znam. I opet se bunim. Ovo spada u djetinjstvo i prvo dječaštvo... Kako mi se sve izmiče i moglo bi mi se mnogo toga izmaći. Ja sam zaljubljen u jednu djevojčicu, koja ide u treći razred kao i ja. Nikada nije bila lijepa, pa ni onda. Ja je dapače pravo ni ne pogledah; zašto se zaljubih u nju i kako, to je proces, koji se je izvršio izvan mene: netko je rekao, da je ona moja draga, a ja zaključih, da sam prema tome ja njezin dragi. Kad se sastanemo na skupnome pjevanju, onda ja gledam u nju i mislim, da svi gledaju u mene; a ona uistinu gleda nice, rumeni se i gleda još niže. Bogzna, pogledava li ona kadikad u mene i misli li, da svi gledaju u nju? Da li je ona crvena, što misli da gledam u nju, ja ili drugi? Svejedno! Ona je moja - draga. Kod kuće pripovijedam, kako ćemo se nas dvoje oženiti; ona će leći na krevet, ja ću stati nasred sobe - i deklamovati i ništa nećemo drugo raditi; ona neće ni kuhati ni prati niti će imati djece niti ćemo se svađati. Originalna li dječaka! Govore svi i svi znaju, da očeva žena, moja majka, ima djece, kuha i pere i da se svađa s ocem; ali začudo ne vide, da otac deklamuje tako ženama, koje sjede i koje ja nikada ne vidim ni kuhati ni s djecom ni u svađi s mojim - ocem! Ja sam htio imati s njom odnošaj onaki, kaki je otac imao s onim mladim ženskama, a ne kaki je imao s mojom majkom... Tako eto ja i pjevam pjesme. Kad mogu da složim rimu, onda sam zadovoljan. "Crne oči, rujne usne" je dosta; "tvoje su očice dvije svjećice, a usnice ružice" to je pak mnogo; ali "čekao sam te i kad sam pogledao sat, otišao sam i ja spat" to je i previše... Tako radi i maturant Zdunić, kad piše u Jelkin album. Ja opažam sve pojave oko sebe. Vele mi: darovit dečko!... A onda, kad Zdunić deklamuje Šenoin Strmogled: "O ljubavi, o tajno sveta!" i viče, ja ga oponašam i ispravljam: "To valja reći s uzdahom i tiho..." I samo zato, jer je on naučio Strmogled napamet, stadoh ga učiti i ja... Originalni talenat! govore svi... Nitko nije tad ni pomislio, da ima i darovitih - majmuna. U to naime doba čitam Smičiklasovu povijest: ja sam tek kod kraljeva narodne krvi. A ja pjevam: deklamujem, gradim stihove; svi me slušaju, odobravaju i hoće "bis", a ja i pjevam da me - čuju i najvolim pisati, kad me vide. I o svojoj ljubavi maštam samo onda, kad mogu maštati naglas, da me čuju. Inače na nju ni ne mislim i ne bih mislio... Govori se naime u nas i o Petrarki i Lauri... Sve je uopće tako kraljevski! I ljeto i pogled i moja gesta. Kako dobro sve vidim i kako pohotno gledam. Moje oči upravo jedu. Koliki apetit! Nešto se govori i o inspiraciji: ja pišem jednu svoju pjesmicu (koju ispjevah pred nekoliko mjeseci i izazvah senzaciju) na koricama školske knjige, za predavanja, izazovno, da me uhvati učitelj... Kako je taj učenik neoprezan, misli on. Ne može da odoli ljubavi i stvaralačkom nagonu... Kakva inspiracija! i - kakva senzacija... Velik sam uistinu magarac... Ali oni, oni su još veći... Ta sve je tako kraljevski! I nisu li to oko mene adulatori, laskavci i puzavci. A ja ko kralj... I opet čitam Smičiklasa i Kačića... I sve je tako kraljevski! Da, bio sam onda pametan dečko. Shvatao sam lako ono, što danas ne mogu ni predočiti... Banovao je onda Khuen. Ban je hrvatski meni oduvijek imponovao, koliko mi je ime Khuen bilo odvratno. Sjećam se još i sada, kako sam bio našao zabilježeno u školskoj čitanci, da je ban "grof Dragutin Khuen Hedervary" i ja sam cijelo ime iscrnio tintom. Zašto?... Tako je ispod slike Franje Josipa I. bilo napisano "kralj ugarski, hrvatski..." i ja sam izbrisao "ugarski". Je li zato, što nisam mogao uz nešto kao "ban" dopustiti nešto kao "Khuen" i uz pojam "kralj" - pojam "ugarski"? Ta čitao sam Kačića i Smičiklasa, slavu našu kraljeva i banova... Mene se hvatahu imena i ja sam to memorirao onako, kao rime u pjesmi, kad bih rimovao "biti" i "sla-ti" i čudom se čudio, što obje riječi svršavaju na - "ti", dakle rimovano, a ipak uhu ne zvuče kao "ljubavi, tajno sveta, vjekovita ti knjigo svije-ta"... Ime je tako bilo glavno. Ja sam riječ "Madžar" brisao iz knjiga i kad mi je otac rekao: "Zašto tako kvariš knjige?" ja bih mu bio rekao: "Ta ti si rekao, da moramo biti dobri Hrvati!" da me ovo viteško djelo cenzurisanja i maltretiranja tuđinskih imena i omraženih naroda i ličnosti nije postiđivalo kao milostinja, koju ne mogu priznati ni onda, kad me zapitaju: "Ta u što si potrošio novac?"... Tako sam ja i najvolio čitati one pjesme, novine i knjige, koje bi nosile naslov "Hrvatska", "Tomislav, Hrvat..." A kad je bio umro Ante Starčević, ja primih žalosnu vijest u prisuću majke, braće i znanaca, i sada se divim divskoj snazi; kojom izvalih suze... Zajecao sam i ne znam ni sam, kako sam mogao plakati... Imena imponovahu... Starčević je za mene bio "dobar Hrvat", ja sam imao da postanem "dobar Hrvat" = Starčevićanac. Biti "dobar Hrvat" znači htjeti i moći učiniti nešto dobra za Hrvatsku. Na pr. Svačić je htio biti hrvatski kralj i kad je vidio da ne može, ubio se ili se dao ubiti. Tomislav je ujedinio Hrvatsku i postao kralj. Krešimir je bio kralj, ali tako slavan, da je dobio pridjevak "Veliki"... Ja dakako ne mogu odmah ići zatim, da budem kralj: zato moram nastojati da postanem malo po malo sve bolji Hrvat... Tako stadoh brisati ime "Madžar", a pokraj imena Tomislav i Hrvatske pisati "Živio!!"... Zato jer sam morao nastojati biti dobar Hrvat - jecah za umrlim najboljim Hrvatom i kod narodne himne skidah šešir. "Moraš biti dobar Hrvat i dobar katolik, jer je iza boga domovina najveće blago..." Dogme i apstrakcije... A ja sam sve to vrlo dobro razumijevao i shvatao kao i rad literarni... Stadoh pisati dramu: Petar Zrinski. Prije sam baš bio pročitao Bogovića. Dakle: pišimo tragediju u pet činova i desetercu... Ali Bogovićeve su tragedije predugačke: ima previše stihova!... I bio bih očajao, da nisam našao prijevod Pellicove: Francesca da Rimini, gdje svaki čin ima 300-400 stihova... Tako sam eto i ja uspio napisati jednu krasnu i dobru dramu: Pet činova i 1500 stihova.

Poglavlje treće

Dok ovo pišem, hvata me ista onaka žurba. Danas sam sjedio na klupi i zaduvah se kao da idem uzbrdo. Tako mi dođe. Vidim, da sam ušao u predmet ogroman, neizrađen, koji bih mogao i obuhvatiti i izraditi. Sve vidim, sve znam, sve pamtim. Tako mi postaje sve jasno i neshvaćeno, a onda počnem shvatati i sve postaje nejasno: ostavlja me pamćenje... Ne ću dospjeti! Ne ću dugo poživjeti... Valjalo bi sjediti godine za stolom, u sobi; šutjeti, bilježiti i ne pisati. I ne mogu. Ja popušim cigaretu iza svakog desetog retka... Pero mi prebrzo ide po papiru, moram zadržavati ruku - zato pušim. I misli mi brzaju strelovito i ja ih i opet moram sustavljati: zato bih mnogo jeo i onda - pušio... Tako eto ne mogu biti opširan; gdje bih morao i - mogao biti: i ja tu pišem samo rezultate svojih studija, ne samu studiju - - - - - Kako je proteklo moje dječaštvo i nedoraslost, nije važno; važno je, kako se je kroz ovo nekoliko godina zbila u meni evolucija stoljeća. Nemam vremena bilježiti razgovore; ja sam i opet raštrkan; živim na više strana, moje predodžbe i pojmovi stvaraju se na svim tim stranama, prema kojima bježi moj život i ja ne mogu u isto vrijeme poći u potjeru za svima. Zato će se mnogome pričiniti, da se je u našoj kući samo deklamovalo i politiziralo, da sam ja samo slušao očeve razgovore i čitao Smičiklasovu povijest... Treba li, da se naglasi, da se je i jelo, ako se polaže izbornicima račun o saborskome radu? Ali ne!... Otac uistinu mnogo pripovijeda i ja mnogo čitam. Smičiklas i otac - prošlost i sadašnjost - odgajaju me; onako naime, kako se one odrazuju u tim ličnostima i kako se te ličnosti mogu odraziti u meni. Nije krivnja povijesti i savremenosti, što se ovako odrazuje u njima, niti je krivnja njihova, što se oni ovako odraziše u meni. Kroz godine i godine - uza sve to što skačem, jedem, ludujem - razvija se pojam domoljublja, rada i života sasma odijeljeno, o sebi, logično na prvi pogled. Što se više širi moja misao, to se više suzuje ono, o što se veže moja duševnost: domovina. Ja koračam i nehotice u dno, zamračenost i tjeskobe: od Tomislava Zrinskome, od Zrinskoga Starčeviću: od kralja Hrvata banu Hrvatu, od bana Hrvata zastupniku Hrvatu - ili još dublje, mračnije i tjesnije: od kralja Hrvata kralju tuđincu, od bana Hrvata banu tuđincu, dok se najedamput ne nađem od Smičiklasa kod oca, od prošlosti u sadašnjosti: na zastupnike Hrvate, kojih je broj sve manji i od kraljevske svoje poze padam u onu opozicije, potlačenosti i roblja! I tu prestaje dječaštvo i počinje nedoraslost; misaoni uspon i psihička dekadansa; ili uspon spolovila i propad duševnosti: ja postajem tajanstven, uvučen, mrk. Pjevam pjesme - za sebe; mislim - u sebi; živim - od sebe. Apstrakcija postaje konkretnost, otvorenost, poništavanje i mir erekcija. Ja čitam novine; idem u gimnaziju; spavam kod kuće: Dobri Hrvati oponiraju u saboru, pravi student u školi, a kod kuće svestrano onaniram. Ne, to nije jedno isto, ali je analogno... Meni je neugodno, ako me profesori hvale radi marljivosti i čestitosti; pohvala mi je pretpostavljenih uopće intimna i neintimna uvreda pred đacima, ali ne pred kućom... U gimnaziji nema šiba: samo je zatvor. I ja majstorski spajam "pravi student" i "dobar sin". - Vi ste, Toplače, magarac, vol i fakin - veli mi profesor. - Vi ste prostak - odgovaram ja. Đaci vele: "Pravi student", roditelji: "Karakteran mladić", a profesorski me zbor isključuje iz zavoda. - Ja sumnjam, da su ti spisi pošteni posjed hrvatskog naroda - veli Khuen. - Vi ste lopov! - odgovara David Starčević. "Pravi zastupnik" vele sumišljenici, "Pravi hrvat!" veli narod, a sabor ga izbaci iz - sabora. ... Ja se marljivo masturbiram... "Dobar Hrvat znači biti pravi narodni zastupnik..." Od konja padoh na magarca; od kralja na narodnog zastupnika. I cijela historija tako ulazi u aktuelnost. Preda mnom niču bojevi, revolucije, prevrati: perioda bojeva s Turcima ističe se nad svima. "Antemurale Christianitatis" mislim i čitam... Čitavi mi narod izgleda ovaki patnik - dobar kršćanin i dobar Hrvat - kojega nabijaju na kolac. Ja postajem vjernik. Silno djeluje na mene, što je Kvaternik bio revolucioner i bigot... Hrist i moj narod postaju jedna analogija: jedno žrtvovanje, jedna patnja, jedna Golgota... Hrist je dao svoju krv za čovječanstvo i satro đavola; Hrvati svoju krv za kršćanstvo i satrli Turke; a ja ću dati svoj život za Hrvatsku i satrti tuđinca... O tom mi govori historija, ne otac... On pripovijeda o Pellicu, markizici, Garibaldiju i braći Bandiera; o tamnicama, progonima, patnjama, torturama za - slobodu. Ja se razumijem u politiku. Od saborskih govora ne čitam samo ono, što je u zaporkama... Nije samo rima, za što pjevam... Ja razumijem da moramo domovinu ujediniti, jer znam, da su Dalmacija i Istra u Austriji, Rijeka i Međumurje u Ugarskoj. Razumijem, da moramo biti svoji i slobodni, da su Khuen i Franjo Josip I. tuđinci, da su Habsburgovci oni, koji su smaknuli Zrinskoga i koji su nas slali protiv Garibaldija i da od tog propadanja od kralja banu pa zastupniku tuđincu (madžaron je jednako Madžaru) valja preći na zastupstvo hrvatsko, pa bana Hrvata do - kralja Hrvata! Rekoh već, da me je zanašao Kvaternik. Ali u tom misaonom razvoju, u tom, što sam imao sve jasniji pogled na realnost i shvatao, da me ne može buniti ime ban uz ime Khuen počeo sam shvatati, da danas ban i može i mora predstavljati u sebi sve izdajničko, protunarodno i nehrvatsko... Uistinu: shvatih jasno, da vladinovac znači biti služnik banu i njegovoj vladi... Kako me je podbadala historija, savremenost, knjiga, kuća i škola, sve svedoh na to, da su i profesori protiv đaka i vlada protiv "Hrvata"!... Patriotizam i religija tu su već sasma izmiješani: dvije mistike, dvije patnje, dvije Golgote, što se izazivlju, zaoštruju i taru. Ja ih uostalom spajam u sebi, kako su i spojene u našoj historiji... U mene je ucijepljena i druga dogma: "dobar katolik". Molim svaku večer, o podne, ujutro; činim zavjete, molim za mrtvu sestru, braću, za slobodu svoga naroda; na ispovijed idem s velikom pripravom: točno ispitujem, jesam li pozorno slušao propovijed, koliko sam puta izostao od sv. mise, jesam li jeo u petak meso... Ja hoću da budem dobar katolik onako, kako sam htio napisati dobru dramu... I uspijevam. Čudnovato, kako uza to i mimo to teče masturbacija: redovno svaku večer; ja je vršim točno ko večernju molitvu i ispočetka jedno ne buni drugoga, a kad me na to neizravno upozorava ispovjednik, ja se sam flageliram radi - pokajanja i pokore... Tako religije mogu istjerati đavola... Otac pak veli: "Ko se ne može odreći kave, taj se neće moći odreći danas sutra kao Ćepulić ni službe... Odreći će se uvjerenja..." Ja se odričem vina zavjetno: t. j.: kao za pokoru radi počinjenih grijeha. Time pokazujem, da se mogu odreći primjerice vina, da ću se znati odreći eventualno i službe; a ujedno pokazujem, da znam obavljati pokoru za počinjeno, i da ću je dakle znati vršiti i za ono, što ću eventualno sagriješiti... Ja sam naime dobar katolik i Hrvat i marljivo se masturbiram dalje... Ne tako. Ja sam u to vrijeme uistinu strastven, gorljiv i uvjeren. Ja pišem za sebe, živim o sebi i mislim o sebi. Ne mislim na to, što će svijet. Sve je misteriozno: moji zavjeti, moji planovi i moja "ljubav". Dapače moj patriotizam i religija udovoljavaju se same po sebi, nesebično kao i moja "ljubav", ne isto, ali - analogno. Ona se drži one: "neka ne zna ljevica, što učini desnica"; ona je skromna i ponizna... Ta ja sam dobar Hrvat i dobar katolik, jer se to "mora" biti, kako se i ono sve nehotice "mora" vršiti... Ja ne mislim na pohvale; mislim kadgod na raj, ali najviše na to, da će me spominjati - historija. Jer ja sam nesebičan i moralan. Prostote me mojih drugova vrijeđaju i ja od njih indigniran odlazim. Reći riječ "k" - ili "p" - za mene je grijeh i zlodjelo; tako vjerovah jedamput, da majka božja plače, kad žena fićuka, i da se kopajući na Veliki Petak može naići na Hristovo tijelo... Tako su mi naime rekli moji uzgajatelji, da je grijeh, ako žena fićuka, ako kopaš na veliki petak i ako kažeš koju sramotnu riječ, jer grijeha, budući dijete, misle, počiniti ne možeš... Zato ja nastavljam svoj posao i govorim rijetkim pojedincima, koji se oko mene okupljaju o - nemoralu. Za mene su sada te riječi fakta i da nađem u knjizi koju od onih riječi, ja bih je izbrisao kao riječ Madžar i Khuen - jer su protunarodne kao ove tu nemoralne, protuvjerske i štetne. Argumentiram ko cenzura. Tako bih ja bio spreman cenzurisati svoje spolno udo... jer me buni erekcija i poništava ejakulacija, a za mene je čitavi grijeh u tome, što raste i krupni ono, koje je nemoralno. Zato mislim ovako: da ga nema ili da ga se kako odreže, ništa me ne bi bunilo i poništavalo i ja bih nesmetano - uživao!!! Da, da... ja ne iskazujem svojih suza. Ne govorim o ženi i ne deklamujem. Imam nekoliko drugova, s kojima oponiram u školi i čitam novine... Neki me pozivaju na vino. Ja idem i kad su već prazne čaše, strogo i osudno govorim: "A zar nismo taj novac mogli dati u kakvu patriotsku svrhu?" Svi šute. Ja propovijedam. Onda dospijevam u jedno đačko društvo, gdje se čitaju novine, drže predavanja i izdaje list. U pravilniku ima stavka: "Svrha je društvu, da se đaštvo podigne moralno i osvijesti, da tako bude na korist i diku domovini..." Ja izlazim s time iz tajanstvenosti, mučaljivosti i intimiteta. Ali mi se odmah kaže: "Ali o tom morate šutjeti, da se ne dozna, jer onda smo svi - isključeni!!!" Od tajne individualne zapadam u tajno društvo... Mazzini s utisnutom kapom priviđa mi se određeno i jasno. Sjećam se i Carbonara... Mističnost, mračnjaštvo i tajanstvenost provijava se kroz moje ideje, snove i planove... Možda mi se čini, da je sve tajno tako - zamamljivo i privlačivo i da je lijepa i - unosna gesta kapa, što zakriva pogled... Možda. Ali ja postajem sve više uvjeren, da je vlada protiv naroda, jer vlada i profesori protiv đaka, jer profesori... i da valja biti protiv zakona, jer zakon...!! Ja nisam više nedoraslo momče. Ja sam momak. I pravi študent: išćeraše me iz škole... Ostavljam kuću, rodni kraj i ulazim u konvikt... Ko pravi študent!

Poglavlje četvrto

Ulazeći u konvikt postajem skeptičniji... dobar katolik i dobar Hrvat stadu se isključivati i gurati, dok jedan ne izgura drugoga. A odilazeći nakon pet mjeseci iz konvikta, ja sam već uvjereni, nedvoumni, fanatični ateista. Ni danas mi taj prevrat nije jasan. Jer ja sam u roku od tri mjeseca uvjereno stao nevjerovati u ono, u što sam godine i godine vjerovao. Glavom mi se stali motati toliki argumenti protiv egzistence boga, koje slušah već jedamput i koje tvrdokorno nijekah i koji su me jedamput napunjali grozom. A sada naprotiv! Mene je stala odvraćati svaka knjiga, pisac i pjesma, koja je spominjala boga, i ja bih ih sada - da sam bio u razvoju misaonom zaostao - cenzurirao baš onako, kao nekada "Mađar, Khuen i k..." Ja sam tada argumentirao ovako: "Bog je sveznajući, predobar i svemogući i stvorio je Adama; sada ili je znao, da će sagriješiti i onda nije već predobar; ili nije znao, a onda nije već sveznajući. - Bog je sve stvorio, a ko je onda stvorio zlo? Ako je vrag uništio njegovo djelo i Adama, onda on nije svemogući..." Nisam onda čitao prirodne nauke; bio sam teoretičar i metafizik... Ja sam tako naučio misliti, rasuđivati i zaključivati... Ne znam, da bih se previše patio sumnjom. Čini mi se, da je u mene preokret nastao onim momentom, kad mi omrznuše popovi, a popovi mi omrznuše onim časom, kad dobih za ravnatelja - popa, za prefekta - popa; kad po dormitorijima uhađaše - pop, po refektorijima - pop, po studijima - pop... kad bih ja bio slatko spavao ujutro i budio me je - pop, kad bih ja još slađe čitao koju knjigu i nije mi dao - pop; kad smo čitali potajno novine, jer smo se bojali - popa, kad nekad profesora. T. j. kad sam došao u vlast ili pod vladom popova. I ne samo to. Bio sam prvi put bez kuće i familije; zbunjen, nespretan, neprimjenljiv radi plahosti i ja sam možda htio opravdati to svoje nedrugovanje s drugovima nečim, što bi pokazalo, da sam ja izvan njih, jer sam nad njima po iskustvu, naobrazbi i idejama... Oni su naime svi bili vjernici i ja bih bio opravdao ovu neasimilaciju jedino plahošću, da sam ostao vjernik... Postadoh bezvjerac. Još nešto! Kod kuće sam molio, jer nisam morao moliti... U školi se priučih na neposluh i prema tome drzovitost i smjelost, jer je to pred đacima uvjetovalo pravo študentstvo, pred roditeljima karakter, a od profesora progon. Ostajao sam vrijedan na dvjema stranama, koje o vrijednosti i valjanosti imađahu oprečan i protuslovan pojam jednim istim aktom. A tu, u konviktu, morao sam moliti ujutro na misi, pred naukom, i iza nauke; pred zajutarkom i iza; prije škole i poslije; prije nauke i iza nauke; prije objeda i po objedu; prije nauke i poslije; prije škole i iza škole; pred naukom i iza; prije večere i poslije, i prije spavanja cijelu jednu krunicu! Morao sam moliti, a ja sam već bio svršio četiri gimnazije t. j. učio se i vježbao u neposluhu potpune četiri godine. Morao sam moliti, zato nisam više molio. Ali kad je to "moraš moliti" prešlo u nešto, što dosađuje, vrijeđa i izaziva, onda sam stao prema molitvi, popovima i bogu kao prema profesoru, kad mi je rekao: "Vi ste, Toplače, magarac, vol i fakin!", a ja sam mu nužno odgovorio: "Vi ste, profesore, prostak!"... Kako sam ono bio rekao javno i izgubio javno školu, tako sam to rekao potajno i izgubio vjeru u - sebi. I začudo! Ja se više ne masturbiram. Možda zato, jer nema gdje i jer nisam u dormitorijima sam. Kod kuće sam znao polaziti na tavan... Ili zato, što pokraj naših prozora prolaze djevojke i znam, da je dobaciti im cjelov težak prekršaj? Ili što volim ulicu i vino, jer se do njih ne dolazi lako? Ili što želim pušiti, jer je sve to postalo jedno: kuća, škola i ulica: konvikt! Prekasno. S mene je već izvaljena jedna gromada predsuda, praznovjerja i mračnosti. I čini mi se, da je to jedino, što me je tištilo i omrčivalo čađom i dimom svijetli uspon i let misli... Meni laska, što sam bezvjerac, ateista i heretik. "Ti ne vjeruješ u boga" govore mi drugovi na početku, dok ni ne mislim, da ga zaniječem, jer sam mučaljiv i osamljen od plahosti i nespretnosti u novom ambijentu. I ja se zbunjeno smješkam: "Gle, kako se je zbunio" misle drugovi uvjereni, da su rekli istinu. Meni to laska. Kad odgovaram vjeronauk, svi misle: "Laže, magarac". Meni to laska još više. Postajem ateista... I kako biva sve ljepše, sve svjetlije, sve čarobnije! Kako sam željan žena, vina i knjiga. Biti pravi študent! Lump! Zaletih se. To nije tako išlo... Jučer se primjerice dvojica opiše i pijani dođoše u konvikt!... Kakvi heroji! Kakva revolucija! Išćerat će ih zacijelo. A kako bi to bilo, da se i ja opijem, i da me izbace? Tu mi je nesnosno... Da, baš bih se od srca opio... Tako me zanašaju oči jedne djevojke, što dnevice prolazi mimo naših prozora... I ruke časne sestre, što mi mokrim krpama omata trbuh. Ja sam naime opasno bolestan: koštice mi se zapletoše u slijepome crijevu. "Časna sestro, kako ste dobri. Hvala!" Ona se slabašno crveni u licu, a ruke su joj bijele. I moj je trbuh bijel. "Časna sestro, boli." - "Smilovat će se bog!" veli ona, a ja bih najvolio reći: "Vi se smilujte, jer ja vas ljubim..." i govorim: "Polaganije, polaganije... I šta mi je to u trbuhu... Kako boli." "Proći će, molimo..." A ja se smiješim u njezin malašni trup i mislim: kako se bijeli moj trbuh, oblozi i njezina ruka... a ona se postojano stidi... Tu je primam za ruku i zahvaljujem. Stištem je i ljubim... Ona bježi. A ja sam sretan i zadovoljan: bio sam veliki magarac... Tako sam željan vina i ljubavi... Kad polazimo u šetnju, veselo pogledavam u djevojke i ne znam: sve mi izaziva smiješak. Ja se marljivo učim smješkanju i odsele zatitra smiješak na mojim usnama i očima, tek što vidim ženu. To postaje kasnije navika. Lagan sam, vedar, svijetao... To puca zora, svanjiva i sunce se diže. I moje se oči dižu; pogled mi opet obasjava lice. Oči su opet okretne, nemirne i jasne. Otac mi obećaje, da ću drugo proljeće kući, u privatiste. I ja odilazim. Ostavljam onu zgradu, onaj svijet, onaj planet... Nije li ono mjesečina - umrla, beživotna i pusta...? Jest! Kako se riješih religije, polet je misaoni slobodan, mlađahan i svestran. Bez one mračne i vlažne mistike podruma, tavana i protoplazme. Ja postajem sve realniji i konkretniji. Slobodno pušim po ulicama, slobodno pijem po birtijama, slobodno pratim djevojke po šetalištima: privatista! Ne oponiram profesoru više, jer ga nema; oponiram moralu, kući i dogmama: lumpam, ako mogu i koketiram po crkvama:.. Na Veliki Petak ne polazim kao prije na propovijedi u šest sati ujutro; volim kasne mise, večernjice, stisku i poglede... "Podizanje" me izaziva, ali ne na strahopočitanje: ona tišina, gdje se tek slušaju disaji i ono poklecavanje, gdje se tek vide vratovi, vlasi i napeta stegna - znoji me, draži i omamljuje; i ovo, što osjećam vrhove strasti i mogu strastveno gledati u ženu i ne obarati poglede pred svijetom nice, ovo me zanaša i udobrovoljuje... Ta svaki ima svoju! uvjeravam se, vidim noćne šetnje mladosti i zaviđam njihovim sjenama i opet slušam šaputanja i žeđam za cjelovima, stiskajima i šta znam ja - štipajima... Ne znam. Ja idem sam za tim: imati ženu u oči i lice svijeta, kako je imaju i drugi i jedva pomišljam, što bi nam stisnutima i ogrljenima donijela samoća... Ja želim ženu, kako je imadu i drugi na šetalištu, za mjesečine, u teatru... i više mi ne vele: "originalna li djeteta". Majka mi samo govori: "kvare te..." i ja si umišljam, da mi kažu: "nemoralan"... kao jedamput - ateista. I postajem zadovoljan, prazan i sve lakši... Bacam cjelove, onda pružam ruke i - momak sam! Ali to ne ide ovim pravcem; moj život uopće nije tekao upravo, nego valovito i slomljeno. Uglavnom: ja sam ateista. Dogme se stadoše pomalo pretvarati u profesore, pa vladu, pa popove, pa zakon. I ja stadoh oponirati - moralu. Zaletih se i opet počinih kronološku grešku. Ja sam još uvijek domoljuban. Ne velim više: "umirati za narod, žrtvovati se za domovinu", nego: "živjeti za narod i sebe". Prije sam osjećao potrebu da spojim pojam domovine i religije, sada domovinu i svoju ličnost... Ne čitam filozofskih knjiga; studiram u sebi; prevrat u vjeri prevraća sve moje nazore; Hrist je uvijek sličan sudbini moga naroda, ali meni je mrska Golgota, odricanje i žrtvovanje... Postajem materijalista, realan, i tumačim: "Nas đake uzgaja i uzdržaje narod; on nas škola i iz toga treba da izlaze sve naše dužnosti pa i ona: koristiti narodu... Jer narod nas valjda ne škola zato, da ga izjedemo živa: on nas, reko bih, danas hrani zato, da nas sjutra izjede; pa nas pita ko odojče i telad..." I ja idem dalje: šalabazanje po dogmatici i evanđelju, i izvlačenje logičnih bezvjerskih nazora iz nelogike religija čini me kritičnim. Osuđujem sustav naših škola: "a kako da mi koristimo narodu, ako nas životu, praktičnosti, savremenosti ta škola ne uči upravo ništa? (Ja sam naime fanatični antiklasik: iz grčkoga dapače dobivam postojano druge redove). Ne znači li to: hraniti telad kokošjom hranom, da postane dobrim volovima?" (Ovako se izražava moj "materijalizam"...) I u tom kriticizmu postajem sve porugljiviji i ujedljiviji... "Škole su to za detektive" velim i odmah ističem, da svi đački pokreti moraju ići za tim, da ispune one praznine, koje ostavlja škola, da nas tako učine sposobnim za život i svijet i položaj, što ćemo ga kao inteligente zauzeti... Ja nisam još ultrarealista; naturalizam istupa s prvim koitom i Zolom... Ja sam racionalan; nisam ni eksperimentalan ni psiholog... Ovo posljednje i dolazi - posljednje... I šta da duljim? Ljeto je. U noći. Pjevam serenadu. Pripit. Sve me oduševljava. Turgenjev i pijanka. U mene je nelijepo grlo, ali jako i neumorno. Mogu čitati i pjevati. Pjevam pjesme, ali ne patriotske. Sviđa mi se Hamlet, jer umuje, sumnja i jer ima jednu dražesnu ideju: ležati među nogama mlađe jedne djevojke... Ja volim sve više društvo, šalu i smijeh, kao da sam sve do sada bio u jednoj strogoj školi, gdje ti ide na smijeh, a smijati se ne smiješ, pa sam sada najedamput izašao napolje i dao maha svemu onome, što sam tamo morao gušiti. Ja se baš tako smijem. To su praznici; to je život; to je mladost. Ne mislim na ispit, ne mislim na domovinu. Izašo sam iz masturbacije, religije, konvikta i škole i kuće... Uličnjak! Uživam li ja? Smijem se, besposličim i skićem se. Ko će reći, da je taj smijeh neiskren, da je ta mladost postaralost, da je taj život afektacija? Ja idem opet u gimnaziju, u glavni grad, u javnu kuću. Čitam i Kranjčevića. A tamo je Adela. Kako je to prelesno i divno zalaziti k njoj, znati da je ona bludnica, da je ona u bordelu i da smo i ona i njezina kuća i ja - nemoral! Kako to imponuje kolegama - ide, znaš, tamo, ide, znaš, k onoj, radi, znaš, ono... I kako to imponuje - meni!

Poglavlje peto

Dvadeset dana nisam pisao ništa. Stadoh se spremati na odlazak, iz kontinenta na otok. Došao sam i očekujem odlazak; otiđoh i čekam dolazak; dođoh i opet čekam odlazak... Kako da se skupim, kako da ugodim nerve za svoju pjesmu, kad ih nesređenost, nemir i uzbuđenost odvijava i navijava onako, kako ja - ne ću?... Stanovati na cesti, eto što ne smijem, a moram; ne smijem vidjeti, čuti i osjećati nikoga, doli samoga sebe... Danas najposlije dođoh do stola, tinte i osame. Morao bih čitati sve ono, što sam napisao, a rukopis me muči jednako za čitanja kao za pisanja. Najvolio bih sve razderati i početi s nova, da ne osjećam toliku samilost prema svojoj muci i slovima, što su tako jadno i krivo pribiti na papir ko na propelo. Pomozi, cigareto!

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Dragica! Šesnaestljetna seljanka, što služi prvi put u gradskoj familiji. Sva je krv i meso; pogledaj je: puca! primi je: puca! poljubi je: puca! Ne, ona nije svejedno pukla. Ona se je kroz pola godine napinjala u mojoj blizini kao da će pući i nije pukla. Zašto?... U nje su crne oči i crne kose; rumena je na obrazima i usnama; zubi su joj bijeli poput čela, samo su ruke ružne, služinske. Sastajemo se uvijek u hodniku, kuhinji i podrumu: ja dođem nenadano, obujmim je oko pasa i ljubim u vrat... A ona se uvijek guši od smijeha, jer se boji, da će banuti moja majka... Začudo, što je smijeh nije ugušio: tako se je ona znala smijati i tako se bojala majke... Volim je poškakljati, te joj vrcnu suze na oči. Kako je taj smijeh nalik školskome smijehu, koji se guši u sebi i samo je zato strastven i pikantan, jer je zabranjen i kažnjiv. Ne. Prostitucija gubi svoj čar: ona nije već zabranjeno voće, kako mi se jedamput pričinjaše; u javnoj kući sretam svoje kolege i bludnica me ostavlja hladna. I opet sam za jednu iluziju siromašniji i za jedno iskustvo bogatiji... Čitam Zolu i Mantegazzu: "Fecondita" i "Amore"... Javna kuća gubi mistiku kao crkva i škola i patriotizam... Ja prestajem zalaziti tamo; izostajem iz škole, ne idem na mise i ne volim kolega... Volim samo Dragicu i jedne noći polazim k njoj. - Kamo ćeš? - pita majka iz druge sobe... O ti starci! Kako slabo spavaju i kako dobro čuju! - Kamo ćeš? - opetuje majka, a ja znam, da i ona zna... - U zahod! - odgovaram otresito, a sutradan na stubama velim Dragici: - Pobjeći ćemo... S majkom ne mogu ništa; s Dragicom mogu sve. Ona je poslušna. "Oženit ću te". Ona sve vjeruje. A mene probijaju brci, profesor me ne smije ni taknuti, a kolege vuče za ušesa; ja pušim komotno na cesti, a oni se ne ufaju ni u zahodu: zato počinjem pušiti kod kuće... Oni polaze u javne kuće: mlađarija. Ja ne. Ja želim imati ženu i djecu. Jer za odrasle je - ženidba. Zaletih se i opet mimoiđoh "dan nevine dječice". Dragica je u kuhinji, sagnuta, uobljena, napeta. I ja kupih šibu od - šale. I ja je opalih od - šale. I moje se udo napne od - šale. Ja međutim ne pojmim tu - šalu... Tako mi je gorko, tako stidno, tako užasno u mislima... A ona je kriknula od - šale. Ona se je prepala - rad šale. Ona se je u boli nagrešpala - od šale... Oh! Zašto mi pred njom propade pogled? Zašto su oko mene ti bijeli, goli, nijemi zidovi - zašto sam pobjegao u zahod?... Zašto se smijeh izvraća u takvu tragiku i zašto se u komediji ubija iza kulisa glumac uistinu...? Da. Čujem, gdje se u mome čulu opetuje reski zvuk zvizgaca i mislim: Je li ona još ona? Nije li ono pukla haljina, koža i najposlije nije li i ona - pukla?... Ne, to pucam ja od srdžbe, jada i stida... Ko je kriv? Majka i familija; jer ja se i Dragica ljubimo, a radi njih se poljubiti ne smijemo... Ja ne mogu k njoj u sobu; ja ne mogu do nje, s njom i na nju... i sve to ide tako sramotno, tako bolesno, tako neprirodno... I ja - bježim od kuće. Ja sam izgrađen: želim biti čovjek, jer to mogu da budem. Svi bi mi dali, samo mi to ne da rođena kuća, kako mi jedamput ne dadoše religija, škola, patriotizam. Verige pucaju, ne ja. Ja sam bio jedamput pao od kralja na narodnog zastupnika, onda se stadoh naduvati ko žaba, da postanem ko vol... A ja želim samo jedno: poživjeti ko čovjek slobodan. I to je kulminacija jednog života i jednog čovjeka, koji želi dostignuti druge... A ti se "drugi" izmjenjuju jedan za drugim: sad je Tomislav, sada Zrinski; Starčević... sada A. koji dobiva dnevno batine, sada B., koji može nekoliko puta na noć, sada C., koji prevari nekoliko cura ili D., koji ostavi na tucete djece... To je jedan vratolomni, brzi, patnički uspon nečesa polovičastoga, što želi postati potpuni čovjek i život. Ja trčim za svojim uzorom i kad ga hoću dostići, taj uzor postaje sapunski balon, koji se na dohvatu prši i već se pomalja drugi. Bijeg iz kuće znači kulminaciju, iza koje dolazi padanje: ja do bijega iz kuće idem dostizavati uzore, tuđe živote i druge ljude; bijeg je iz kuće požar za onda posljednje dogme i znači, da sam ih dostigao: to je sloboda, raspojas, bezobzirnost... I kako je uspon predstavljao dostizavanje, tako je propad, što je uslijedio, stao predstavljati prestizavanje... Ja sam ostavljao uzore, ljude i živote za sobom, kako oni prije mene... I danas bih mogao reći, što onda niti ne naslutih: ja sam ih i dostigao i prestigao i - jedva dotakao... Mimoiđosmo se... I zašto da tu pripovijedam o skitnji, pijankama i pjesmama; o neplaćenim stanovima, o lumpacijama na tuđi račun, o sitnim prevarama i tričavim dogodovštinama, koje jedamput bijahu velike, da danas postanu ono, što i sve sintetične veličine, koje analiza drobi u prašak i samo je razlika u tome, koliko pojedini događaj ili ličnost ostavlja kvantitativno - prašine... Nemam nimalo volje i veselja velikim pismenima označavati sićušni moj život i reći: - Jest! Ja sam morao životno proživjeti i proći kroz sve one faze, kroz koje prolazi svaki čovjek - kao što prolazimo svi u utrobi materinjoj faze životinjske evolucije - da postanem najposlije svoj, potpun i osebujan... I reći još: da sam s tuberkulozom izašo iz jednoga trbuha kao čovjek i vidio, da nisam na ostale ljude nalik... I onda opetovati sve ono, što sam rekao, doživio i napisao, i onda prikazati drugu kulminaciju... Na jednu dođoh kroz onaniju, religiju, đakovanje, patriotizam, bordele, ateizam, smijeh... Do druge tuberkulozom, incestom, delikvensom, opijanjem, perverzitetom, ridanjem... A ne! Mrska mi je fraza i poza, jer one karakterišu obje kulminacije... jer su fraze i poze jedno: dogma! Jer ja se sjećam naroda i zemlje... Rodih se u cvatu khuenovštine, odgojih na žaru historije... Odnošaj vlade i naroda bijaše onaki, kaki je onaj profesora i đaka, kmeta i gospodara... Iz feudalizma dođosmo u birokratizam... iz škole u ured... Učili smo pod "moraš", da možemo doći u službu i onda obavljati činovničke dužnosti "uz moraš"... Dosadna nauka i dosadna služba... Iako smo bili savjesni i marljivi, bili smo samo zato, da umjesto učiti i vršiti službu pod "moraš", tjeramo druge na nauke i kancelarije "sa moraš". I sav čar rada, bivstvovanja i poleta bijaše pušenje pod zabranom i zabranjivanje pušenja... Primati i davati - šibe; kmetovi i gospodari: robovi... Pa kad su se već primale šibe, bolje bi bilo da ih dijeli - učitelj no roditelj... jer one ne zastiđivahu u školi kao kod kuće i... bolji je bio Koloman od - Svačića... Ali ja ne pišem uvodnika. Ovako izađoh iz trbuha i vidjeh... I kad uđoh u strani svijet i lektiru samo se uvjerih, da sam se rodio u khuenovštini, da me je odgojila historija i da sam uistinu ono, što nisam ni u snu snivao, da se uopće može biti: sadik. I ko će sada moći da kaže, da sam nitkov, što sam se zatrčao za svojim uzorima i što sam uvijek išao vjerno i postojano stopama svijeta ko pseto za svojim gospodarom. Ja sam htio dostignuti ljude, biti ravan drugima, poživjeti ko svi ostali. I što sam više živio, više sam opažao, i ako je Tomislava zamijenio A., ne znači, da sam ja odbacio prvoga i prigrlio drugoga, nego znači, da su na mjesto jednoga postavili drugoga - ljudi i život t. j. da je u mene bio ideal uvijek jedan isti, samo što je moj ideal bio ravan svim idealima, što bliži to ogavniji... Sada mi se čini, da je taj ideal bio stjenica, koja u noći izlazi, a o zori zalazi, koja te grize i koju tražiš, i kad si ju uhvatio i zgnječio, možeš mirno počinuti u - smradu. Oh, što sam sve počinio u to ime: biti naime čovjek pošten: savremen, istinit, realan; živjeti tako, da mogu vedra čela istupiti pred svijet - imponovati naime tome svijetu svojim životom tako, kako mu imponuju drugi i kako taj svijet imponuje meni... Iako sam u to ime demonstrirao po ulicama, oponirao u školi, ljubio po bludilištima i pio po birtijama - jesam li nitkov ja ili svijet... Ali to još nije sve. Ja sam postao uime istine lažac, uime realnosti nerealan, uime čovještva nečovječan: ja sam ljubio onako, kako su ljubili drugi i kako nisam nikada smio ljubiti i umjesto da silujem druge - silovah sam sebe... Ne, ne varaju se kriminolozi, kad kažu, da je samoubojstvo degenerovano ili evolucionisano ubojstvo... I šta da budu sada u mojim očima sve te sintetičke definicije, atributi i ličnosti i životi? I sva ta uvjerenja i sve te tvrdnje? Ta ja mogu dokazati, da sam seksualno radio najviše onda, kad sam se najviše zanašao za Golgotu, narod i bog; da sam se najviše masturbirao onda, kada sam najviše molio, vjerovao i maštao... I mogu da nastavim; kako sam prestao biti onanista i postao ateista, sve sam pozitivnije pogledavao u svijet i ljude... i što sam seksualno manje radio, više sam ćutio... Ali ja mogu da dokažem još nešto: da sam postao ateista, jer sam bio onanista, jer sam naime masturbacijom stekao plahost i nespretnost; zato sam morao naći jedan razlog, koji nije ni izdaleka bliz pravome uzroku... da je to naime zato, jer sam ono, što oni nisu: ateista... I toliko bih toga mogao dokazati, što se pobija međusobom i sve bi to bile istine - jer kao da istinu može i dokazati i pobiti samo - istina... Pa ako sam gore rekao: "Išao sam za dokazivanjem uzora, ljudi i života i biti ono, što su drugi..." mogao bih sada reći: "Išao sam za prestizavanjem uzora, ljudi i života i biti ono, što drugi nisu..." - Ili: Imponovati onim, što imponuje, ali "što" imponuje, to sam uvijek odabirao ja, a odabrati nešto možeš samo između onoga što uistinu postoji... I u tome je sva doskočica jedne psihologije skepse, toleranse i beskonačnosti. I na zaglavku ovog nacrta za jedan hrvatski istorički roman, ja bih najvolio postaviti - termometar. Dječaštvo je vedro, jasno i otprto: misao bez erekcije. Nedoraslost je mutna, podmukla i zamračena: misao s erekcijom i erekcija s ejakulacijom: Udo je grešno i ako ono raste, grijeh je koji raste i ja moram samo spriječiti rast onoga, što je grijeh i čvrsto stisnuti grijeh - nogama: rast ne smijem vidjeti ni ja, i ne ću da ga vide ni drugi i ne smije se ni izdaleka naslutiti, da sam se ja mogao ko dijete u gaće... Pa dečko sam! Ovo je srednji vijek, kastracija i flagelacija. Mladost je vedrina, jasnoća i otprtost: jer svijet hoće ono, što mogu ja: hoće erekciju i ja moram samo pospješivati rast onoga, što je život, momaštvo i užitak. Religija tišti grijeh - nogama; naturalizam mu otkapča - hlače... A onda dolazi ono: hoću, a ne mogu - mlaki cjelov, bacil - individualizacija t. j. mogu, kako ja hoću i kako neće drugi.