Na dnu (dio drugi)

Arsena su budili. Najprije birtašica, pa djevojka, pa kućegazda, pa sam Nikšić. Stali ga buditi već oko šeste ujutro, a već bijaše veče. Bili su zabrinuti, jer njegovo spavanje postajaše nesnosno.
- Arsene! - ponavljaše Nikšić stojeći lagano na prstima.
- Gospodine! - ponavljahu žene ispruživši vratove.
- Već je podne - govorahu o desetoj.
- Već je pet - govorahu o trećoj.
- Već je noć - govorahu o sumraku.
A on spavaše. U polusvijesti, koju su oni izazivali i koja mu je užasno smetala, on tek izražavaše kovrčenjem nozdrva, da ne može nikako rastaviti one slijepljene, grozne, ogromne trepavice. I nastojaše pomaknuti u tu svrhu jezik, ali ko da ga ne bijaše. Katkada ga osjeća negdje izgubljena, lutajući, otkinuta, ali odmah s tim osjećajem gubljaše i volju govora. Spavati! Spavati! A oni toga ne vidjevahu. Bijaše to umor, bijaše uživanje. Arsen ga osjećaše, kad bi ga svi ostavili. Ponajpače ga osjeti prama jutru, kad je Nikšić rekao.
- Pa spavaj. Doći ću po objedu. U četiri. Sada je deset.
Arsen ga bijaše razumio. I sav umorni, tvrdi, tupi, ubiti organizam osjećaše samo to, da svi ovi ljudi sa svojim "već je deset, podne"... navaljuju na njega preteškim teretom. I možda nije nikada u životu odahnuo tako, kako nakon Nikšićeve izjave. Ne postade lud od radosti; sreća ga začas dovede k svijesti i on izračuna: sad je deset - doći će u četiri - ostaje dakle šest sati. I ko da je za njihovog buđenja proživljavao teške duševne borbe, očajavanja, neizvjesnosti i sumnje; ko da je njihovo buđenje bilo nalik na san straha, napora, uspinjanja stepenicama s paralizom u nogama i pasjim režanjem za petama - on je sada odahnuo: on se je probudio na ugodi ugrijanog kreveta i - zaspao.
Ali i opet stali ga buditi. Kad mu je ono Nikšić bio obećao, da će ga ostaviti na miru šest sati, pričinjaše mu se to vrlo dugim; sada, kada su stali na njega štrcati vodu, vikati, drmati, pa opet drmati, vikati, štrcati - pričini mu se to vrijeme strelovito kratkim.
Ah! Kako bijaše teško skupiti i opet snagu jave, kretanja, otpora; živjeti! A Arsen je želio živjeti, ali ne još, ne još. A oni mu nisu dali počinuti. Svi ti ljudi raznih spolova, osjećaja i nazora bijahu složni u cilju. Uporno, bez odaha, bez stanke dozivahu budnost ulažući u to svoje misli i mišice, laćajući se svakog sredstva, od molitve do nasilja. Izgledaše da je to pred njima jedna zapreka, koja im brani ulaz u zrak, svijetlo i sreću. I oni je žele odstraniti zaklinjanjem i grdnjom, zamišljanjem i djelom, mozgom i puti.
Arsen ležaše bez pravca. Bijaše to razmrskani organizam, kup dijelova porušene cjeline. I kad ga pridigoše, moradoše ga podržati. Kad je htio isprati lice, moradoše mu podići ruku. Jer svi ovi dijelovi, što sastavljahu nekad cjelinu, čovjeka, biće, bijahu sad svoji, rastavljeni, atomizirani. Zato je Nikšić zadrhtao. Zato se je zgrozio. Zgrozio se pred prevratom počela, analizom sinteze, smrću života.
"Ovo ga ubilo, mišljaše. Ubila ga rakija. Izgorio je."
Arsen ne mogaše govoriti. Mogaše tek izricati, sricati riječi, ne rečenice. "Ubila ga rakija", govoraše u sebi Nikšić poduprv ga obim rukama.
Arsen zaudaraše. Bijaše sav zapackan nečim skrutnutim, bezbojnim. Ko krv, ali se ne pokaza rana; ko bljuvotina, ali sve bijaše probavljeno; ko žutilo, ali se ne pokaza oteklina.
Zaudaraše ko strvina, ali ne bijaše još mrtav; kretaše se ponešto, ali prestajaše biti živ. A oblačna atmosfera bijaše poštrapana svijetlom ferala i tišina romonom kiše. I makar bijaše kaljužina i nebo i zemlja, svijetlo izgledaše bara na čistini i tišina govor u romonu.
Izvukoše ga napolje. Nikšić ga podržavaše. Arsen bijaše kao odijelo, njegov pratilac ko štapina.
"Ubila ga", ponavljaše Nikšić osjećajući, gdje ga Arsen priteže niže, dolje, k zemlji.
- Pusti - šane uz veliki napor. - Spavati.
- Gdje? Luduješ.
- Tu... - Arsen grcne i klone, ali ga Nikšić ne pusti. Upeo se i poveo ga dalje.
- Pusti - šane opet i nagne se o zid. Htio se jednom rukom primiti željeznih rešetaka, ali ne mogaše pridići ruke. Tu se je samome sebi slabašno nasmiješio. Izgledaše sam sebi nekaka umjetna karikatura; pajac, sastavljen od komada njegovog tijela, Nikšić ko onaj, što ga drži za kapu i kreće konopcem, a sva ta priroda, djevojke, rođaci, nebo i svemir, gledalac. Ali za tren! To ga je vukao Nikšić, vukao užasno dugo, nesmiljeno, grubo. Arsen, osjećajući, kako ga stište za krpetinaste, mokre ruke i raspukle, slomljene bokove i kako ga muči, nateže i bije, šaptaše: "Kako me voli! Kako me voli!"
Ali stane. Nagnuo se i opet na zid i stao dizati ruke. Već deseti put! Tvrdoglavo, benasto, bezrazložno poput djeteta, što snaša kamenje na trotoar, jer ga sluškinja baca u kraj. On je znao, da je to nekaka glupa zabava i zato držaše, da je vrlo zgodna; sama stvar vrlo ozbiljna, jer tako dječinska. A Nikšić ga je samo vukao i najposlije dovukao do kuće. Arsen je pošao sam uz stepenice; nije htio, da se majka prepane. I uspeo se sam. "To nije smrt" šaptaše Nikšić.
A život i smrt šumljaše muklo, zatureno i sramotno u incestu.
Ali majka ne zagleda u njemu majstorsko jedno djelo alkohola. On joj slaga: "Potukosmo se - radi politike". Krastavo odijelo, kraste o nosu, klonuće mišica i glas, onaj glas bez zvuka, ko da ne dolazi iz prsiju, i lice, bezlično, iskreveljeno, ne odavaše njoj posljedice pića. "Ovaj čovjek nije pio" bila bi pomislila, da je mogla razmišljati vrhu određene, odmetničke svoje puti i lika; jer piće nije batina; piće nije lopata; piće širi, deblja; piće ne steže, ne mršavi; piće ne daje čovjeku glas ko da je žedan, gladan i opet - žedan. I donijela mu jelo; donijela mu i vino - za okrepu! A pritom ko da se je samo svijetlo šalilo i ono prostora između njegovih usta i njezina nosa bijaše kao odnos Arsenova mozga i ruku.
- Pij, okrijepit će te.
Arsen je prinio čašu.
- Pij!
Arsen je gutnuo.
Ali pij!
Arsen je i opet gutnuo i oborio oči. Bijahu mokre, jer para lizaše iz njegove utrobe, a plamen zahvataše i jezik. "O majko, smijao se nijemo, što mi daješ žeravke". I gledajući u ostalo vino razmišljaše: "Morat ću ispiti i ovo... Rastaljeno željezo."
- Pij!
Peklo ga i činjaše mu se da plamen razara trbuh i dosiže do rebara. I nije mogao više. Pridigo ruke k prsima i prsište prignuo k rukama. Stisnuo ih.
- Spavati.
I opet se taj usklik izmotao ko sukljaj.
- Spavati.
Molio je sklopivši se o bokovima skrušeno, pobožno, toplo.
- Pij! Usnut ćeš.
A Arsen dižući se od očaja tvrdoglavo ponovi:
- Spavati.
Svukoše ga. Kad ga polegoše na krevet rekne tiho:
- Vode.
Doniješe i vodu. On je ležao poleđice i svratio žedno oči k čaši. Bijaše od nje daleko, valjalo ju dosegnuti rukom. I pokušao je izvući sav zaokupljen jednom misli: hoće li uspjeti? Ali ruka ko uspavana. Tako se dižu noge u snu, kad se žuriš uzbrdo.
- Reumatizam - prošapta i spusti podbradak na rame.
Majka mu podnese čašu. Stao je srkati vodu, ali mu se činjaše topla. Tako topla... I sve bijaše toplo, gotovo vruće. "Spavati na snijegu, mišljaše, jesti led, piti sladoled, odijevati se mrazom..." Ah! Bluđaše po sjeveru mislima, jezikom, utrobom. I povraćahu se k njemu priče o ukletim kraljevnama, praporcima, bundama, Eskimcima, psima, medvjedima... sve, što dozivaše predodžbe o polovima, ukočenosti i zimi, daleko ekvadora, razbujavanja i sunca. I ko da je sjever s njegovih želja puhnuo u njegovu majku, on je čuo:
- Skuhala sam ti čaj. Okrijepit će te.
Ležao je dva dana. Bijaše mu, da je umoran od puta, nesabran od naglih promjena, bez misli radi jedne možda bezizražajne ideje, što se je polagano uspinjala od dolje gore, od udova k glavi, od mesa k mozgu. Nije jeo. Pio je vodu, lagano, promjerljivo kao da uzima dragocjene kapi kakog finog likera. Nije ni pušio. Pokušao jedan dim okusiti bar nepcem; ali jezik se stao srsiti iglicama i iglice pupčiti iskrama. Uzimaše sladoled. Katkada mu se pričinjaše, da je topao, a onda bi ispruženim razmišljanjem tvrdio mahnuvši olako glavom, da mu utroba gori.
On se je zamišljavao u nedavnu prošlost, ali činjaše se, da ta prošlost ne treba natege misli, nego da zuji u ušesima kao da je uho pritisnuto o vanjkuš za tišine sobne.
"Pili smo. Snovali smo ići; ići daleko, odmah, pješice. Razgovarasmo poduprti laktovima o sto i nosovima okupljeni oko flaše. Kadgod nam se šeširi dirahu: tako se bližasmo u udubljenosti i zanosu... Jedna flaša: Rusija... Druga: Sibir... Treća: Sjeverni pol... Četvrta: Mars!... Peta..." Nije se smješkao. "A kod pete kao da mi se zemlja srušila na glavu ili kao da sam se ja srušio s Marsa na zemlju..." On se tu podrugivao, ali vrlo ozbiljno. I došav dovde, kao da je zagledao svoje lice zamišljeno, suho, neodlučno.
A tamo je sjedila majka, omotana u rubac, i ista onaka zamišljenost i neodlučnost i ponekud različna suhota boli i srditosti utanjivaše se na vršku njezinog nosa. Ne gledahu se; ali se sretahu bogzna gdje, na kratko, bez riječi, blijedo. A jesen, balava od padavice, uzbacivaše slinu na stakla. Mrstila se u bojama, kaljala u formama. Šutnja se zalijetavaše od zida k zidu poput duše konjske smrti. Arsen je osjećao komarca s krilima, grlcem i trepetanjem. I - kašljucnu. Dosada bijaše miran: pluća ne potrebovaše. Ali najedamput on se je sjetio, da mu se onaj umišljeni komarac zabada u nos, uho i grlo. Sjetio se i opet, da je pio i da ga pali, ne vatra, nego žeravke: nešto tinjaše u njemu. Tu se majka trznula:
- Srkni vode.
Arsen uzdahnuvši zakašlja još. I opet... Odsele je stao kašljati. I njegov organizam, koji je dosada bio u nekoj neodlučnosti, kao da je sada primio odluku, najedamput, energično, tvrdo. Kašljanje odmnijevaše. Soba, stan, kuća... sve bijaše njim ispunjeno; a ono bezvučno treskaše atmosferom poput kamenja na hridini. Kad disaše bijaše mu, da je svaki udisaj zraka nož; ipak udisaše taj zrak, jer je valjalo zabadati oštrice u prsa. Žeđao je i nije mogao piti; umiraše i valjalo je živjeti. Pluća gorahu, a bijahu vlažna. Nikako ne mogaše osjetiti, dolazi li izvana oganj ili vlaga. Gorio je i zalijevahu ga vodom; bijaše mokar i štrcahu na nj vatru. A valjalo je disati, jer u tome bijaše patnje; valjalo se patiti, u tome bijaše život.
Četvrti je dan pokušao jesti. Onda mu pozlilo i stao bacati.
- Krv - govoraše majci upirući čelom u posudu. - Krv! - opetova upisavši bljesak svojim bokom. Ona ga je gledala. Prosjeda. I kad je Arsen digao k njoj svoj slomljeni, prebiti pogled, opazi najedamput, da je ona cijela jedna sjedina. Oči joj bijahu sive i lice se grešpaše u pepeljaste nabore ko da je onaj prebiti pogled njezinog sina uronio u pepeo njezine puti.
- Ah! - smješkaše se ona usiljeno, skladajući brutalnim naporom svoje usne na smijeh - kako si smiješan. To je kava.
- Krv! - opetova Arsen nasilno.
- Ja ne vidim. - Prigibala se k posudi pružajući svoje ispržene, suhe, istanjene vlasi njegovim nozdrvama. On je gledao u njeno tjeme. "Otpaše joj kose... Ove brazde, sve bijele, mramorne brazde..."
- Ja ne vidim... - tražila je tobože. "Ove bijele brazde... Ja te gledam, majko, moja majko... Ovo su brazde, ovo je krv... Padaju kose i pluća se kidaju." I sav zloban od grke žalosti pred njenom otkritom, propalom spodobom iskesi se i zakašlja.
- Kava!!! - I hripio je cijeli dan u kašlju, što se bacaše u plafon ko pogled propetog Hristosa u nebo, koji proklinjaše nekoga iznakaženo, grozno, odvratno. Bijaše to oštrac u njemu, što je počeo izilaziti iz njega lutalački, bludeći, dok ne stane udarati ko pralica dolje pa gore, pa opet dolje i gore... "Tvrd sam", bio bi rekao drugda. "Udarat ćeš i nećeš me probiti. Ostat ću nevin u krilu prirode." Bio bi prasnuo u smijeh, da ne praskaše kostur, odšarafljen, bezglav, slobodan.
Odahnuo je tek sutradan. Ne mišljaše na prošlo: počivaše. Oko njega bijahu sestra Jelka, brat Julije, majka i "milostiva Gorup". Arsen je u isto vrijeme gledao u sve i sve vidjevao. Julije bijaše silno umoran. Jelka prebiraše prstima po glasoviru i njezini prsti izgledahu još umorniji. Ona bijaše krupnija, bljeđa, s časovitim plamsajima na izbijeljenim bronzastim obrazima. Izgledaše mesnatija, s manje kostiju i manje pregiba. Zanosila je. "Milostiva Gorup" sjeđaše mirno, spokojno, i umilno, kao da je za Arsenovo zdravlje dala odslužiti bar tri mise; samo je majka svaki čas dizala glavu prema bolesniku:
- Žilav je!
Jest: njima bijaše stalo do njegova života ko do svakog predmeta u kući. Ne od puste ljubavi prema njemu, nego pred užasom umiranja, pred tajnom, što je nosi problem života, pred neizvjesnošću, što je uspiruje bolest, pred smrću, koja na mrtvacu postaje živa realnost i ti je pipaš, osjećaš, vidiš i mirišeš. Kroz ovo nekoliko dana oni je iščekivahu. Mrtvaci se ne vide svaki dan, na smrt se nikada ni ne misli - ali mrtvac se rađaše i smrt postajaše živo. Sada pak gledajući ga oporavljena, spašena, izmakla, postajahu svi veseli poput trave za cvrkutanja i cjelova u šumi. Slika proljeti i života bijaše harmonija, priroda, država, skup interesa i solidarnosti, a udo vladar. Jer bijaše doba mirovanja, gdje je dragocjen život građana, da ga do zgode donesu jeftino pred kuglom. Zato se veselio i "profesor", veselio se i ujak; i Arsen se veselio njihovom veselju. Nešto naivna, djetinjasta, ignorantna ispunjavaše njihovu radost, koja bi bez te naivnosti bila prazna, suha, cinična. Arsen je i profesoru stisnuo ruku i rekao: "Bolje!" Zima bijaše zagrizla u sama stakla. Zadiraše u samo zidovlje, ali ne dalje. Rugaše joj se peć. A Arsen gledajući na nasilno, podmuklo režanje zvijeri, zabijeljene od žuči, osjećaše samilost kao prema rođenoj majci, kad je gledala u njegovu krv, a on u njezine brazde.
Nije više izilazio iz kuće. Oporavljaše se? Možda i teško. Bolovaše, ali ne na jednom organu i jednoj bolesti. Tako neko vrijeme ne mogaše puštati vodu. Nije od toga trpio samu bol, ali neki užas, što ne može da daje, a prima, stao mu se stvarati u glavi, a onda u mjehuru. Ostati bez duvana i svejedno misliti! Onda, kasnije, stale mu oticati noge. Postajahu bujne, putene, bijele ko noge u seljakinja. I pritezahu ga dolje, k zemlji. Pričinjaše mu se, da je olovo mozga, jesenske atmosfere i stitikece propalo do tabana. Onda prispodabljaše mišice na ruci i stopala. One se sušahu, ova se debljahu; lice propadaše, noge ispadahu; tu iskakivaše kostur, tamo put. Kao pluće i mjehur. Ono lijeva, ovo presahnjuje; obrazi bez krvi i pluće rasipava krv... Sve nekaki neskladi, sarkazmi, parodije, komedije i žalosne igre. Bolesti raznih karaktera i daju jedan - tip.
Arsen promatraše te izjave pobunjenih organa, i bez ikakve predodžbene zabune zagledavaše u tome utjelovljenu psihu, u koju bijaše zaronio jedamput iznijev odanle svoje tijelo ko simbol, kip. I gurkaše svoje tijelo pred njihova lica sasma trijezno, misleći u sebi: "Jedamput bijaše riječ i riječ postade tijelo. I opet će tijelo postati riječ." Podsmijevaše se. "Slušaj, rekao je jedamput jedinoj Jelki. Ne smijem poći napolje i ne smijem otvoriti prozora. Ja sam ko gamad: čistoća me ubija. U smradu se okotih, u smradu življah, na zraku ću i svježini umrijeti." Jelka bijaše obradovana, jer humor njezinog brata bijaše dobar znak. Ali kako je liječnik bio izjavio, da mora beziznimno promijeniti zrak i poći na jug, spremio se najposlije na odlazak. Julije je jednostavno rekao bratu: "Ajde! Ne brini se ni zašto!" A činilo se, da je pred sav svoj uloženi novac govorio: "Došao je tvoj čas. I moj". Porukovaše se. Majka ga jedina poljubi i onda - onda stade plakati. Činilo se, da sad i kose plaču, da je sva ona sjedina bila cijev, koja je pukla i razlila tekućinu. I vlažan od njenih suza sio u kočiju, zaogrnuo se, otro nekoliko mikroskopskih suza misleći: "Jesu li to iz mene istekle ili ih je ona slijepila zadnjim poljupcem? Idem. Dadoše mi suze i novac... ljubav i rad... za zdravlje..."
Sjeta je gacala. Stala se topiti. I primiv se za grlo osjeti nešto ko kamen. Nešto je izraslo. Nešto se skrutnulo. Kvrga.

I.

Došav na jug u veliki, stari, sijedi i časni grad odluči čvrsto liječiti se. Ova je odluka bila osnovana - mišljaše - na onoj ravnoteži, s koje je bio odahnuo onu večer u pivani, jer sada bolovanje podavaše moralne snage ozdravljivanju, bolest zdravlju. Naoko svijetao zamišljavaše sebe oporavljena i uljepšana pred cvatućim majčinim zjenama i radosnim pogledima brata i rođaka. Činjaše mu se, da sada može njih zadovoljavati, da smije njih razveseljivati i da time vrši više neko pravo, negoli dužnost. Oduže je već vremena valjao na njih neprilike, uzrujavanja i očajavanja svojom besposlicom, lumpovanjem i mislima grdnje, sanja i alkohola, zločinstva, besavjesnosti i zastranjivanja. Bijaše zao, zato sad imađaše pravo na dobrotu. Majci će donijeti zdravlje tijela, bratu uspjehe rada, ostalima vedrinu razgovora.
I stao se liječiti, učiti i šetati. Sve ga oduševljavaše. Liječnik koji je ispitivao njegova pluća, živovanje, drugovanje, obitelj... uznese ga. Gledaše na nj kao na druga, kojemu mora postati kolega u istoj struci, zanimanju i djelovanju. Studiranje, kojemu se podavaše od jutra do mraka i koje upotrebljavaše oči, ruke i mozak, donašaše rasuđivanje, umirnost i zadovoljstvo. Šetnja po galerijama slika, crkvama i ulicama podavaše novost u prošlosti i sadašnjosti i donašaše za napojnicu umornost, vedrinu i san. Ovo ga ispunjaše cijeloga, ali teško da je on samo to ispunjao.
Uto dobije pismo od Jelke. Pisaše, da dočeka gospodina Savića, koji dolazi tamo s kćerkom Lizom, njezinom, Jelkinom, dobrom znanicom, po njezinoj, Lizinoj, sestri; ova je ovih dana umrla, a otac želeći rastresti Lizinu melanholiju odlučio se na put. Pisala je vrlo opširno, suvišno, brbljavo. Arsen je dočeka, u spokoju jasnih misli, koje ne bijahu u opreci s okolinom, budući da je on ne vidjevaše inako nego na ulici, knjigama i novinama, gdje ljudi postajahu knjige i knjige ljudi, a misli život... A on? Ćutaše. Od umora. Liza bijaše u osamnaestoj godini, u crnini, tuzi i bljedilu. Sve se to bješe na njoj uobličilo ne u sjetu, nego u izazivanje. Izazivaše primjerice njezin smiješak, što je htio biti gorak na usnama, a znao se ljepušastim u misli i otkrivaše razbludnim u očima. Izazivaše i njena zamišljenost, kad bi gledala izgubljeno u ledoliku ravninu morsku, što odražavaše crne obrise njenih stisnutih, vilinskih ramena. Izazivaše i njena dobrota, što izviraše iz njene slabosti, koja je upijaše u egoizam muških mišica i postajaše jakom.
Otac bijaše širok, šutljiv i odmjeren. Dugo je slušao, kad se govorilo o umjetnosti, dugo gledaše u sliku, koju označavahu vrijednom - tako je on šutljivo i dugo čitao novine, ispijao kavu i pušio.
Arsen ih povede najprije u galeriju starog slikarstva.
- Ovo je glasovita slika... i ova... i ona tamo... - upozoravaše. I lagano, zato stalno i krepko, pogotovo kad bi dospio udaljiti Lizu od oca, izdizaše se njegova opaska, nabujavaše njegova misao.
- Gledajte, ovo je "Uzašašće Marijino" od Tiziana. Gledajte pomno. Gore: ona kraljica, posipana cvjetnim, golušavim anđelima, umišljena, neljudska, s očima obrnutim k nebu - a ono dolje, one ruke, oni tamni, čeznutljivi, pohotni ljudi, s pogledima ispruženim u rukama... Šta vam se čini? Ne hvataju li te ruke ženu? Ne diže li se ta žena u nebo moleći svojim blagim, svetim mirom za okrilje od napasti... Ali čekajte. Stanite tu. - On je povede obuhvativši joj struk. - Tu. Sada. Ne čini li vam se, da je ovaj dio slike, što predstavlja ljude, što je dolje, na zemlji, veći, snažniji i krepči od onoga, što predstavlja Mariju, okrunjenu anđelima, što je gore, nad zemljom?
Podrhtavaše i ona, jer gledaše. A Marija ko da se gubljaše. Možda je osjećala one muške, ogoljene, željezne laktove i šake, što se dižu ko da hoće nešto primiti, pritegnuti, srušiti.
- A tu - Arsen je okrene na desno. - Gledajte. "Čudo sv. Marka". Slikao Tintoretto. Zašto je ova slika ljepša? Jer i sv. Marko kao da pada na zemlju.
I padaše; bar se tako činilo, jer je glava bila niža od nogu, a on zavitlan bijaše jedna boja i lice s ljudima, što gledahu čudo.
- I jest čudo. Sveci postaju ljudi.
- Krasno... - disaše ona među onim bezmirisnim bojama, idući za njim, podalje od oca, što je sjedao pred svakom slikom, misleći, kako je to uistinu zgodno imati sjedalo u kazalištu i galeriji.
- I ovo je glasovita slika... I ovo... Ali pazite ovu: "Preljubnica" od Tintoretta.
- Šta velite? - Arsen je poprimio sličan izraz onome Hristu na slici, što je u grešnu ženu, s japanskim obrvama, zato i bludnijom, gledao iskusno, maliciozno, bez strogosti. - Recite: nije li ovaj Hrist, što se smješka u očima, bar razumio život? I doživio možda.
Arsen je gledao postrance. Njezine su oči sjale. Ali ne bijaše bludnosti u tom pogledu; bijaše očaranost i plamsanje djetinje, kad se ovo vidi obdareno. I kad su došli pred Canovinog Herkula, gdje su mišice bile napete i tvrde, kao da one zamjenjuju sam kostur - ona je oborila oči, krenula na stranu i u tom bijaše sav zaplašeni, prežestoki, abisni blud njezin: ona se je stidjela svoga stida. I Tiepolo sa svojom uobljenom grandezzom, što dozivaše možda u pamet luksuznu, hispansku ljubav, poigravaše u bojama, svijetlim, živahnim, ležernim poput gospodske puti i salona u šari njenih očiju. Ali Arsen požurivši korak i ostavivši odmjerenog gospodina odostrag, gotovo sune u drugu dvoranu.
- Gledajte. - Upiraše u "Propelo" od Van Dycka.
- Ovaj Hrist nije bog, jer trpi; ovaj je Hrist čovjek, jer proklinje.
Bijaše gadan, jer bijaše još živ. Ne govorahu one oči: "Oprosti im, jer ne znaju što čine!" One proklinjahu boga, ako ga ima; udarahu prekorbama na njega, ne na ljude. Jer velika bijaše nepravda, što je dopusti pravedni; veliko nasilje, što ga pregleda svevidni.
Liza je vidjela grozotu, jer ju je on nailazio; on ju je zapažao, jer je osjećao nju; on ju je izražavao tako efektno, jer je žudio zapjehati osjećaje i misli one lagane, slabašne, podatljive pojave. I ne pusti je.
- A sada... Ovo su sve Nordijci, Holandezi. Slike malene vrijednosti... Ali pazite, kako svece i svetice, Hristose i Marije guraju napolje pijanice; crkve zakapaju pejzaži, studiji i birtije... Pazite...
Otac je također gledao, šutio i slušao.
- A sad ajdmo. Dovidova - sutra!
- Ah, pa izvol'te s nama - progovori najposlije Savić.
Arsen se lecne. Pričini mu se, da mu se lecnuše i ruke. I odmah se oprosti. Ruke su htjele nešto stisnuti i ne pustiti. Novčarku.

II.

Pošao je na objed. Našao podvornika novinarske udruge. Arsen nije pio vina. A on mu je stao nalijevati u čašu.
- Ne pijem - rekne Arsen.
- A! Za društvo. Jednu čašu.
- Ne pijem vina. Liječnik mi zabranio. Pijem pivu.
- Jednu flašu.
Arsen je gledao u njegovo crveno, ispaljeno lice i silno crne brkove i pogled, zamišljen do tuposti. Bijaše mamuran od posljednje noći i puhaše ko da mu je vruće. Mučio se onda očima, da nešto razabere, a zapravo ga stiskivahu sljepočice. Arsenu postajaše sve nesnosnije. On bi rado pio: voda mu kao nalijegaše na želudac kao da nije ni jeo drugo osim kruha raskvašena u vodi. Nije se trebao bojati, da će mu piće udariti u glavu. Podvornik, ako i plaćaše pivu, plaćaše samo zato, da mu Arsen plati vino. Bijaše to jasno. Obavezivaše čovjeka taj gologlavi, hrapavoglavi pijanac, jer ljubeznost bijaše od starine prevara, uljudnost meka, uslužnost dug. A Arsen je za sebe bio siguran, da neće uzvratiti pivu vinom, novac novcem i uslužnost pristojnošću.
- Ne pijem! - ponovi drugi put i smrče se.
- Ah! - mahaše ovaj jezikom.
- Ja ne pijem! - Počeo se bio znojiti. Dan bijaše zamagljen; nebo se rugaše zemlji i priroda bijaše abnormalna u osjećanju njegovom. Brzo mu sine u misli renesansa juga i Nordijci, ulaz djevice u tempal i krčma... pa tu prskanje alkoholičnih mirisa... i tamo lokali ko refugija ljudi pred ledom prirode... i vino refugij gostiju pred zaturenošću lokala. I sjaj momenta obasjav ga drhtavicom i vlagom ganuća brzo se utrne. Arsen je bio i opet mrk. A piva bijaše već na stolu. I on je bio kod stola, onaj lopov, što mu se nevidno stao hvatati džepova. Novčarke.
- Ne pijem! - poviče i zastruže pogledom po njegovoj hrapavoj pesnici. I progutav komad mesa plati i izađe.
Išao je dosta dugo gledajući točno svakog prolaznika. On je gledao onim svojim mutnim očima, koje prečesto primahu izraz od lica. Pa kako je usta držao zatvorena zapuhavaše se sve više šireći nozdrve i ostavljajući oči sasma otprte.
Još je uvijek išao. Na jednom uglu stajaše prosjak. "Traži novac u - mene!!! Hulja!" Bijaše mu nesnosan, jer se sad sjetio, da ga sreta svaki dan i prima u nos izazov, ponuđen njegovom praznom šakom. A tamo podalje bijaše ona obična žena, što s djetetom iskakivaše nenadano pred prolaznika, slijedeći ga, moleći, dosađujući. Rijetko joj tko što davao, ali ona svejedno prolazaše tako dneve na pločniku, sa strahom pred redarima, s nadom u novac i gladom u licu. I činilo se, da je njezino lice gladnije od želuca i oči praznije od crijevlja.
Arsen muklo rukne. Srdio se na sve te otimače, nekažnjive tatove i slobodne razbojnike, što otimahu novac, "njegov" novac. Ali i više! Srdio se, što mu je na um pala primjedba: "Danas si mogao objedovati badava, uštedjeti ručak i - dati prišteđeno ovima." Ali se nije mogao dugo srditi. Primjedba ga skrene na rasuđivanje: ne bijaše baš neumjesna. Valjalo je stati.
Arsen je tu najposlije izvukao "čitavu" cigaretu, smekšao je i zapušio. Zato je stao. Hodati i pušiti bijaše luksuz kao čitati i pušiti. Hodaš i zadjeneš se svaki čas; čitaš i začitaš se - a cigareta dogorijeva. Ne valja propustiti ni jedan dim. Tako je on stvar shvatao, budući da je bio odredio pušiti na dan pet cigareta. Ali dok je sada utezao dimove i gledao u njihovo pršenje, utezaše današnje dojmove i skupljaše u nešto zgusnuta, masivna.
Nebesa počivahu. Omataše ih jedna zgužvana plahta zasjedavši poput šubare na zemaljsku ćelu. Bijaše to tren sjevera. Odavde se ne vidjevaše more. Samo prolaznici govorahu preglasno, prelako i preprazno. A Arsenu bijaše težina u nogama, težina u mislima. Sjećao se, kako je odahnuo slobodno, otvoreno, požudno, s poimanjem, bez naprave frazeološke, kad je vidio onu zaturenu sličicu zaturene birtije. I onda onaki Hrist... Bijaše mu to bliže od čarobne, prejasne, gavanske estetike. Ali sad ga zanimaše to, što je onu birtiju nasmijanih našao sučelice psujućemu Hristu... "A onda me pozvaše na objed... Ja bih bio morao platiti... Onda mi je onaj lopov htio platiti... I onda..." Pomako se. Stojeći ovako činjaše mu se, da kima glavom. Onda je uistinu počeo kimati. Jer ono, što je bilo, što bješe još i što je imalo biti, nešto najnejasnijega iz njegovih prošlih razmišljanja, nešto, što mu se vraćaše u misli grčevito, ridalački, tragički, bijaše njegov odnos k bratu.
"Ja sam odlučio raditi i sve mu nadoknaditi. Napisati nešto, recimo, studiju o narodima tradicije... ili ma što. Napisati, glavno, pa i na nesigurnu plaću... Ali raditi. I više: trošiti manje no primam i moći reći: to sam uštedio, ovo sam napisao, tu sam ozdravio... Nije li to plemenito? Logično? Razumno? Nije li?"
Pitaše najprije, a onda se stao zamišljati, da maše glavom i puše kroz nos. "I zdravo je to: logika, razum, poštenje. Zdravo!"
Mahao je uvijek glavom.
"To je zdravo, dakako. Zdravo osjećanje." Ponavljaše istu riječ, jer besvijesno ciljaše na nešto drugo, što ne mogaše odmah pogoditi. A ono bijaše već u njemu sređeno. Sve ovo nekoliko tjedana sprovedenih u liječenju, radu i počivanju spominjaše nijemim mislima. Rad: od 9-12, 1-4, 79; spavanje: 9-7; liječenje: kako je liječnik polagao težište na želudac, to je Arsen morao sjediti raspružen, da olakša probavljanje i disanje, a onda dobro prožvakati hranu, zaslinjavati, te je želudac imao da obavlja samo polovicu svoga posla. Danas je, istina, iznimno progutao meso. Ali do danas je i juhu zaslinjavao, a meso žvakao toliko, te je umarao previše i čeljusti i zube i ofurivao nepce. Ali! Ali! I kraj prozora sjeđaše obično raspasan, otkopčan, udišući lagano zrak... Ozbiljno! Sad se je gledao ovakav i bijaše mu i opet, da se karikirao. I nasmiješi se zadovoljno mašući glavom od lijeva na desno. Nije kimao. Nijekao je i ne poricao. A karikiranje je raslo. Jer on je i štedio: odrekao se kave; pripaljivao obično na cesti ili u kuhinji cigaretu i pod mrak postajaše obično zamišljen pred jednim pitanjem: bi li upalio lampu i cigaretu, da prištedi na žigicama ili bi zapalio najprije cigaretu, pa ispušio je - lampu, da prištedi na petroleumu. Uvijek ozbiljno!
"Škrtac", mišljaše i iskusno, životno, zato u ovom trenu umirno, govoraše: "Prođosmo i to". Shvataše sada tu zgrčenu grdosiju, koja se raširi u svakom atomu bitisanja i trezveno dovađa misao u ludilo i poludio svejedno si ostao sabran, račundžija, spekulant. On je dapače bio pronašao, da od jedne cigarete napraviš lako dvije, da jedan dim može zamijeniti tri i četiri dima cigaru. Valja samo pušiti naglo, bez daha. A jedamput bio je kupio jednu knjigu, koju mišljaše upotrebiti za referat. Ali knjiga nije mogla ni čemu da posluži. Ove noći nije mogao dugo usnuti. Znojio se do ponoći, a onda sastavio u misli feljton o knjigama, koje se kupe i ne isplate, o novcu, koji se zasluži i zapije, o ljudima, koji žive i umiru... "Potrošio sam dvije krune, ali ću dobiti pet" mišljaše onda. Jer njegova škrtost bijaše kao savjest nitkova, koji traže u zlodjelu dobro djelo, da mogu mirno usnuti.
I - sad se nije smijao. "Bio sam uistinu postao i taki, ja, rasipnik zdravlja, mecena bludnica i dobrotvor konobarica... Bio sam već i to." I tu je stao grcati kroz nos opsovavši majku, s licem gladnijim od želuca, vraćajući se sa galerije slika, ručka, šetnje... i dna...
U dno -

III.

Sutradan pođoše u galeriju modernog slikarstva.
- Tu ćete odmah odahnuti - rekao je Arsen Lizi pokazujući na "Kaleške građane" Rodinove. Kosti se isticahu. Ruke bijahu preduge ko u majmuna i prsa rebrasta ko u oguljenog teleta po mesnicama.
Liza se odvraćaše. Arsen je mislio: "A ovaki će biti i njezin muž i baš moraju biti ovaka u nje rebra. Čovjek se gadi samome sebi, kad se gleda i vidi!"
- Odahnuste? - Bijaše nesmiljen.
- Ali tu. Gledajte onu sliku tamo. "Smijeh". Slikao Rus, Maljavin. Pazite boje. - Boje bijahu neukusne, drečeće, bez mrve tankoćutnosti. - Pazite molim vas. Ovo su seljakinje. Zdrave, jedre, rumene. Ali pazite, kako su usta rastvorena... Njihov je smijeh ravan njihovoj nošnji, šalovima apostola i našoj trobojnici... I usta široka, gruba poput njihovih bokova i nogu. Tu valja stati.
Arsen je bio skutrio glavu i uzvinuo jednu obrvu gledajući u zabunjene crte njenoga lica i geste udova.
- Kako je to neukusno i živo i puerilno. Poput naših narodnih pjesama i vezilačke umjetnosti i -
Ona se je zanašala. Uznosilo je Arsenovo opažanje, lakoća, izraz i umnost. Govorio je lijepo, istina; govorio je strastveno; govorio je zanašajući. Ne smisao njegovog govora, govor njegovog smisla zaruđivaše njene poglede i štipkaše njen dah.
- Sada stanite tu. Pored svih onih jasnih boja, pored onih žitnih poljana i jesenskog lišća i leda alpinskog - pored žutine i bjeline i jasnih, kliktajućih, razigranih boja sunca - ona željeznica tamo - ili povratak radnika ili tvornica... Ko da je oblak zastro sunce i znoj, suzni, radnički znoj oči. Mutno. Nejasno. I veliko! Onaj dim, što suklja uvis i zamračuje sunčana, sjajna, čista nebesa! Izgleda da je ona mašina novo nekako sunce, dim traci i - zemlja osvjetljuje svemir!
Arsen drhtaše.
- A pred željeznicom bježi pejzaž kao bikovi... Kao literatura pred znanošću! - Govorio je ozbiljno, bliz njoj, ne gleđući, nego izvlačeći mučno zaostalu sapu.
- A ono tamo: radnici. Gledajte tu prljavu, čađavu, razmrskanu skupinu. Vraća se iz tvornice u birtiju. Kao naši poete u djetinjstvo. I ovo su možda nostalgici, ali čarobniji, veći, moderniji. Analfabete!
Nije joj dao odahnuti. On bi ovako strastveno mogao da govori samo kod pune čaše i mlade žene. I najposlije primiv je kao ono jučer za pas ponese se s njom sasma blizu slici.
- Šta vidite?
- Ništa.
- Gledajte bolje.
Ona je gledala dirajući se skoro nosom platna. Arsen je podržavaše stojeći ponešto odostrag. Uzana bijahu njezina pleća, ali uobljena s izdignutim, humovitim lopaticama. Ovratnik joj zastiraše vrat. Kukovi i stegna gubljahu se sasma kao u mantija svećeničkih, samo zaobljeni bokovi izgledahu naporni, svezani, okovani.
- Ništa.
I kako su tako čas popostali, ona je stala rastapati poglede zamućenih, ukočenih očiju osjećajući odostrag napetu, zgusnutu, besavjesnu strast. Ali najposlije je otac zaškripusao cipelama i Arsen rekne:
- Mrlje!
Vraćahu se. Razgovarahu vrlo malo, jer su ulice bile tijesne i Arsen govoraše u njihova pleća. Stari je Savić odlučio najposlije negdje otpočinuti. Uđoše u kavanu. Arsen se već nije otimao. Novčarka se je bila pomakla i rastvorila. Nije već mario, nije na to ni mislio. Njegov um bijaše nenadano planuo; misao bijaše u ekstazi; htio je da govori. I bez razmišljanja naruči rum. To je samo od sebe došlo! Jer tek onda, kad je miris izdaleka poškakljao nos Lizin, Arsen je stao tumačiti:
- Rum ima tu prednost pored, recimo, "anessona" (Liza je uzela po njegovom savjetu taj liker), što otvara i zatvara. Apetit naime otvara.
I prekinuv se zapuši. Pušio je jednu cigaretu za drugom, jer se je tek danas zanio intelektualno; do jučer je mislio, ali bez zanosa.
- Ali ovo je interesantno. Povucite samo sintezu svega, što vidjesmo u ovo dva dana. U prvim slikama vidite samo "čovjeka" uzdignuta na svece, apostole, Hriste, Marije... Pejzaža, ambijenta nema. Javlja se kasnije poput naturalizma u romanu. Najposlije prevlada sasma. A onda se pomalja portret, mašina. I opet će čovjek prevladati. Analogno s filozofijom: antropocentrička, materijalistička i - "antropocentrička". Ali tu i jest sva veličina i sva novost. Staro slikarstvo bez pozadine davaše čovjeku karakter božanstva: čovjek bijaše mu centar, ali čovjek ne bijaše čovjek. Materijalizam bacaše čovjeka u pozadinu: čovjek ne bijaše već centar, ali to govorahu - ljudi. A modernizam, modernizam - ponovi oštro - izvlači i opet čovjeka, ali taj je čovjek priroda i vanjština izražava psihu kao lubanja delikventa... A što vidite tamo tvornicu ili tračnice, to je čovjek doveden do vrška, jer i sunce fabrika i trakove dimnjaka stvorio je on ko priroda njega. I kako je materijalizam počeo da promatra čovječanstvo kao djelo prirode, modernizam ide promatrati i sisteme i ideje kao djelo čovjekovo: Psihologija.
I kad je progovorio tu riječ bijaše velika svečanost u njegovom glasu. Možda i zato, što je već bio ispio četvrtu čašicu, i što je dim dva puta prodrmao Lizu i što je stari Savić pozvao "maraschino". A dan se ne micaše od jučer kao ni Arsenov mozak. On je sad govorio obraćajući se k Lizi:
- Tako je to, gospođice! Lijepo postaje ružno, ružno lijepo; bog čovjek, čovjek bog. - I gledao je ljubezno, govorio slatko, cvrkutavo poput ptičara u poslu. Ali uza sve to ne dirne se njenoga stegna. On nije ni mislio, da u nje ima stegno. On je osjećao, kako cijelo to tijelo prima novi oblik, odražen u očima i više, jasnije i točnije u mirisu njenog mesa, cipela, maraschina, ruma, duvana i misli. Ovaj je dan objedovao s njima. Bijaše malo pripit, ali govoraše sve razgovjetnije i logičnije. Ne potroši ništa; Savić je podigao čitavu viku govoreći, da je "platiti" njegovo od starine i rad starosti! - pravo. Bijaše uistinu vrlo zgodan. A već pod kraj pridružio im se njihov zemljak, slikar Rubelli. To bijaše razlog, da je Arsen uštedio i na objedu i na večeri i potrošio novac za - deset objeda i dvanaest večeri.

IV.

Rubelli bijaše bijel, mršav i mekan; zarad bjeline izgledaše ponešto odebeo i radi mekoće punan. Brijaše i brkove, što se nije opažalo, ali što je uvijek isticao tužeći se na skupoću brijanja. Podrezivaše odostrag i kosu; naprijed je puštaše da se lijepi za lice. Bijaše lijep, mlječan i pristojan. Nikada ne mahaše rukama, nikada se ne deraše, nikada ne grohotaše. Govoraše potiho ističući slovo "s", "z" izgovaraše na talijansku. Riječ "finesa" bijaše uistinu pretanka u njegovim usnama: zato mu pristajahu i laskanja.
Oprostiv se sa Savićima zađoše u jednu kavanu. Govorahu i opet o slikarstvu. Arsen postajaše sve grči, prezreniji, ciničniji.
- Postaše mi mrski slikari i sva ta slavljena umjetnost.
Tu je pogledao u mramor stola.
- To jest: prezirem ih!
Nije gledao u Rubellija; mrskao se oko nosa i pritezao podbradak.
- Ali zašto? - pitaše ljubezno, bez uvrede, sa zanimanjem drugi.
Arsen je šutio. Uzvinjavaše obrve; podsmijevaše se; i nos mu se širio. A onda, nakon ovake šutnje, najedamput podigne pogled, uozbilji se i spusti ruku na sto.
- Zato! - poviče. - Vas ne vidjeh nikada u biblioteci. Poznam vas od viđenja, ali vas ne vidjeh nikada u biblioteci - ponovi razvlačeći ovu riječ.
- Ne vidjeste me možda - odgovori Rubelli mirno - ali ja sam bio. Šta ćete, kad djela o slikarstvu nisu dovoljno zastupana.
- Zato! - povika ovaj opet. - Zato! - I migne konobaru razveseljen. Nekoje niti brade ko da drhtahu. - Zato! - I odmah povuče stolac bliže nagnuv se k susjedu. - Jer da ih i ima? Kad vi prebirete po knjigama kao po prirodi, životu i ljudima. Ja sam vam rekao, da vas već otprije poznam po viđenju.
Tu ga uhvati pogledom: ona njegova dva oka zadriješe poput čavla pribivši ga nepomično o zid.
- Šta ste vi ono radili s razapetim platnom pred starinskim kampanilom?
- Preslikavao sam.
- Šta?
- Kampanil.
- Zašto?
- Čudnovato. Gledah svečani čas starine.
- Starine! Zato vas prezirem. Preslikavate, razumijem. Ali Kampanile! Kampanile! Crkve! I - slike! Ili odlazite u šumu, planinu i polje. Divljaci.
- Čudnovato. Bar je u prirodi nepomućeni model i boja.
- Da! I djetinjstvo je čisto i rođena je kuća svijetla i pjevajmo nostalgiju. I glupani su sretni i povratimo se neznanju. Da.
- A vidite. Ipak je staro slikarstvo još uvijek nedostiživo.
- Ko mumije. Bar gleda u nas poput mumija. Vi nju pojmite koliko se može pojmiti idiot, ali ona vas podnipošto.
Rubelli bijaše uvrijeđen. On je znao, da Arsen hotimice pretjerava.
- Ali dopustite. Čast modernome slikarstvu, što se tiče tehnike, što je dalo bogatstvo sižeja, slobodu ideja i što je učinilo sve jednakima kao pred zakonom: i anđele i ljude: svi naime mogu biti goli. Ali neke nastranosti... žene bez sisa, leteće ruke... halucinacije... hm... što oduravaju i sliku i slikara i život.
Arsen nije dugo odgovarao. Ovaj mu čovjek bijaše bliz. Ali veliki propad bijaše među njima. Mogli su govoriti, ali si ne mogahu stisnuti ruku. Razgovarahu onda pijući, ne osjećajući. Ali mrak, što je ležao pod staklima, i maleni onaj prostor, zadušen od dima i konobar, sipljiv rad grbe, i apsinth, stežući usta i griskajući utrobu onako zelen do gorčine, i misli, što su lebdile u samoj atmosferi - djelovahu. Arsen je progovorio:
- Zar nema ništa za vas u tim bojama? Evo: ovo je kavana, rakijašnica. Čovjek puši, pije i čita. I dok s jedne strane čitanje začinjava cigareta, s druge pušenje apsinth. I dok ta priroda vani leži tako troma, bezizražajna, bezbojna, čovjek tu bojadiše atmosferu i oživljava zidove. Ta gledajte! Ne prima li sve to oko nas život, ljudsko, naše? Meni se čini, da je i ova tišina, prekidana našim razgovorom i ovaj plafon, uoblačen od dima i grčina pića, što zaslađuje misli, nešto tako zamišljena, smrčena, šutljiva... Tvornice su smradne i rakijašnice su smradne. Dimljive! Zašto ne iznesete dim?
I ispusti ga.
- A halucinacije, prijatelju... Nije li i "Uzašašće" Tizianovo halucinacija? I "Gundulićev san" halucinacija? Pa i one leteće ruke i melankolične sise? I čitavi simbolizam... Ali! Ali!
Rubelli je ostao bez daha. Gledaše ponekud kao Nikšić one noći, kad na sto ostadoše ona dva puna: živa oka.
- Tizian je halucinaciju prikazao realno. Bukovac je vile izvio uz magle, kako se i vide predmeti u snu, a simboliste vide onako, kako vidi - delirij.
Obojica se gledahu.
- Razumijete? Jer su za vrijeme Tiziana vjerovali u realnost čudesa, da je bog i vrag nad nama i izvan nas. A mi znamo, da je čudo u nama, u našoj nerealnosti, da sve to, što zanaša na simbolizam, priviđenja, sablasti, nije no naša subjektivnost, individualnost, abnormalnost, delirij... Najprije priznaše čudo objektivno, onda ga zanijekaše, danas ga priznaju subjektivno: spiritualizam, ili dualizam, materijalizam i - psihologizam.
A Rubelli postane najedamput "čudnovat". Problijedi. To bijaše zato strašno, što je on i onako bio uvijek blijed. Njegove oči ko da izgubiše cilj: bijahu svejedno nepomične. Ali glavu je pomicao. Zagledavahu se. Istina: ne bijaše to strašno samo po sebi. Ali apsinth i noć i Arsen pisahu strahotu na drhtavom, papirnatom njegovom licu.
- Vi ste divan! - progovori najposlije. Njihova sapa bijaše bliza. Pljuskaše se poput dvaju suprotnih valova i uništavaše.
"Ovo je skrofula", progovori u sebi Arsen.
Ispod Rubellijevog ovratnika bijaše jedno mjesto raspucano, crveno, kao olupljeno, zazubljeno. Poput školjke. I približiv mu se sasma rekne:
- Poljubi me!
U Rubellija bijahu oči mutne. Bio se opio.

V.

Drugi je dan prebrojio novac: opredijelio dnevnu svotu i opet škrtario, pretjeravao, skapavao. Nastavi čitanje. Radio je i spavao. A sve ove misli, što se bijahu nakupile u faktu: "prištedio jedan objed i zapio njih trinaest" ostajahu u njemu, ali on ih odlažaše na stranu kao da je nekako spremište, štediona u njegovom mozgu: besvijesno se radovaše onomu danu, kad će tu prištednju upotrebiti: tako se skuplja novac za lumpaciju, tako se očekuje pijača. I svaku misao, koja bi mogla uvećati uloženu svotu, bacaše je u štedionu vrlo spretno. Sjedio je i sada pod veče kraj prozora, razvaljen, ispružen i - komičan. Zabavljaše se sa samim sobom kao glumac pred ogledalom. Jer on osjećaše, da se počeo - oporavljati.
Jednoga jutra dobije pismo od - Lize. Pisala je "nakon onih krasnih nezaboravnih časova sprovedenih" s njim, neka joj "za miloga boga piše", piše "puno, puno"; jer njoj se "otvara sada novi svijet i drugi život", jer je ona "oh! i kako željna" njegovih "riječi, puno, puno riječi" i budući nijesu "imali vremena porazgovoriti se" to ga ona ovim putem pita za savjet "koje knjige" da čita... I t. d. i opet je uzdisala za onim "krasnim časovima i puno, puno" pozdravljala. Potpis je glasio: "Vaša prijateljica Liza S."
Arsen je uzrujano pročitao pismo. Rukopis bijaše ženski, ali s nekim karakterima muškog pisma, koji je negdje već vidio. To mu podavaše pikantnost kao ženi brčići. Slično djelovaše i sadržaj pisma. Djevojka je tražila knjigu, ne cjelov; djevojka je htjela pismo, ali ne ljubavno; djevojka je htjela riječi, ne lasku. Tako bijaše napisano; ništa zato, ako se iza toga krio spol. U tome i bijaše sav čar: ženska u dimlijama; ženski spol prikriven - hlačama!
Arsen se zamisli. Njezina fizionomija ne bijaše već opredijeljena. Jedno mjesto u pismu stane mu je dozivati u pamet, ocrtavati i uobličavati. Bijaše to ono mjesto, gdje se ona tužila na svoju okolinu, koja ne shvata njezinog zanimanja za književnost. Potenciraše dakako: dogodilo joj se zacijelo nešto neugodna: izrugaše joj se ili je prekoriše. Zato je oštro podcrtavala riječi "glupani, žabari, filistri". A onda pretjeravaše u pismu sa svojim pretjeranim osjećajima: "oni me baš tuku; a to boli; tuku, izrugivanjem, nerazumijevanjem, primjedbama i glupošću..." I Arsen dršćući u dahu čitaše proždrljivo... Riječ: oni me baš tuku - opetovala se...
I kad je stao pisati, drhtalo je i pero, drhtali su t. j. prsti.
"Cijenjena gospođice Lizo,
pročitao sam vaše pismo, kako se čita pismo ljubavno, jer o ljubavi ne bijaše ni govora. To jest: dršćem. Ja ne gledam u vaše tijelo, ja gledam u vaše oči samo dotle, dok u njima smije isplamsati misao. I čini mi se, da ste vi simbol. Rastanjena, prenježna, pretopla pala posred krupnoće, leda i brutalnosti - pala posred ljudi, kojima se mozak cijedi u materiji - vi, kojoj i materija utiče u mozak. Tuku vas, znam. Probuđeni vaš intelekt i nije no ribel i hijeretik... Ribele strijeljaju, hijeretike krštahu na zubatim kolesima inkvizicije... Ne, danas ne strada mozak muški: on je danas vladajući. Danas strada mozak ženski - on je proletarac, što se diže na buržoaziju. A vi, evo! Gledam vas bjelokrvnu, gdje postajete crvenokrvna. Na očima se vašim lomi krik boli, u boli vašoj misao. I gle! Bude mi da kliknem: Vi niste žena, umnice! Vi niste seksus, buntovnice! Vi niste majka, slobodarko! Velika građanko, velika Parižanko, veliki čovječe! Neka dijete rađa seljakinja, neka dijete doji Zagrepčanka, neka dijete uzgaja žena! - Ne bukti li ono električno svijetlo - jer je staro sunce na zapadu i jer novo čovječanstvo sviće. Ali ja se varam. Vi ste ipak žena. Jeste! Odaje vas bol, progon i bespravlje. Ženski je mozak vanzakonski, ženska intelektualnost nije priznata. I u tome ste žena, patnica i smiješna. Jer ako bludnica nosi na svojoj sramoti moral, vi nosite na svojoj porugi - species".
I pisao je dalje. Liza ostajaše žena, ali prestajaše biti Liza. On ju je zamišljao "zgužvanu", s crvenim podočnjacima i s izrazom "raščupanosti". I zato zamamljivu. Pisao je još uvijek. Zanašao se. Seksualnost podavaše idejama strast, idejnost pak seksusu uzde. Ali na mjestima se miješahu. Arsen je bio oduševljen, ganut, vlažan. Pisao je negdje: "Tuku vas glupošću, neznanjem i korbama. Oduran je to korbač: za robove. I mene tuku. Tuku me sistemima, teorijama i idejama. Zamaman je to korbač: za slobodnjake, Prometeje. Vi plačete od boli u krevetu i vaše su oči crvene; ja plačem od zanosa u kavani i moje su oči mamurne."
Sad - najedamput - bijaše se kao skutrio. Ovo tu, nabacano na papir, činjaše mu se nečim dubokim. Ostade zamišljen snizivši glavu k stolu.
- Vi nećete danas izaći? - Gospođica je Marija ušla, da pospremi sobu.
- Ne. Ali vi možete svejedno. Niti smetate vi meni, niti ja vama.
Šepesaše. Kad bi išla onim uskim ulicama, udaraše u oba zida naizmjence. Činilo se da se svakim korakom nekome klanja, ali ne naprijed, nego postrance. Jedamput je gledaše ovaku iz daljega s jednim birtijskim znancem, kako se gega s onim debelim, širokim tijelom poput krcate bracere. I oni se smijahu. Ali kad je ostao sam, postajaše postepeno sve ozbiljniji. I sad ju je propustio i odložio pero. Stala je pospremati krevet. Raspremaše ga s nekakim rumenilom i požudom na okruglom licu: smrad iscijeđen u muškom znoju udaraše joj u nos. Sagibaše se, i stegno se odmicaše i izdizaše na stranu kao da se izazovno koči pred njim. "Ova noga! Ova noga!" Nije znao, što joj je na nozi. Nikada mu je ne pokaza, makar je često zakapčala cipelu pred njim. Ali ta cipela spadaše na zdravu nogu. Govoraše, da je jedamput pala, svinula je i onda je parali.
- Toliko bijaše mesa na meni - pripovijedaše - te nije liječnik mogao vrlo dugo dosegnuti kost.
"Ova noga! Ova noga!" Arsen je promatraše, a kako je sunce udaralo na stakla susjedne kuće, odražavaše se i u njegovoj sobi bljeđe, slabije, pospanije. Bijaše tiho. Čulo se samo razmetanje kreveta, njezini naporni, preteški izdisaji i struganje cipela. "Ova noga!" Iskrivljivaše je cijelu; i sama pleća. Marija bijaše kosa u duljini i širini, kriva u istome dahu. "Smijah joj se; noga je njoj došla na muku, ljudima na veselje. Zašto je patnja smiješna?" Ali se sjeti, da se sam nije nikada smijao. Nužna su bila bar dvojica, da se uzmogne stvoriti - veselje... Sad udisaše osamljenost. I kako bijaše zanosan i razdražen od Lizina pisma, od riječi, koje same od sebe isticahu poput utjelovljene strasti, Marija ga još više uznese i gane. I sada ove dvije žene, od kojih je jedna izazivala njegove razbludne misli, a druga samilosne, stiskivahu ga. Jedno paraliziraše drugo i Arsen je postajao sve mirniji, ljubezniji, ganutljiviji; ali ganuće imaše za sebe.
I kad je ostao sam, nastavio pisati sve blaže. Preporučio joj ruske pisce: "Oni će vam bar pokazati grešnika, zločinca i rugobu, da zadobiju vaše "čiste", "nevine", "lijepe" simpatije!". Pisaše na tanko, široko, čitljivo. I ispisav dvije stranice sam se začudi svome maru i marljivosti. Bijaše zadovoljan što je ipak uslužan bez mrve proračunanosti; ali otkriv tu idealnu uslužnost napisa odmah - sretan što je otkrio i proveo -: "U svemu ću vam poslužiti. Moje znanje, moje iskustvo, moj rad stoji vam na usluzi: služite se. Pišem samo vama: raspolažite. Jer ja sam sretan, što mogu dignuti mozak čovjekov, kad ga sagiba jezik živine; sniziti k zemlji ljude, kad ih krilo cvrkutave gluposti diže u nebo."
On nije isprva ni mislio na to, da je uslužan; ali kako ju je spazio, odmah je spomenu i po treći put ponovi drugim riječima: "Ne zahvaljujte mi. Ja to činim bez mrve proračunanosti, jer vas poštujem, kako još ni jedne žene štovao nisam".
Zapečati i napiše adresu. I pišući ponavljaše u sebi podcrtavajući u misli: "bez mrve proračunanosti; treba da znate..."

VI.

U prvi je mah ostao silno hladan. Brzojav je glasio: "Majka umrla od kapi". On se dapače trudio, da osjeti žalost, i u tu svrhu prikazivao u mašti konac njezinog života što užasnijim; stao se dapače upuštati u egoistički sentimentalizam: "Sam, bez kućišta, bez ognjišta, bez svega... potpuno sam, sam, sam..." Ali ostajaše suh i, unatoč dozvanih predodžaba, njegovo unutarnje shvatanje bijaše tupo. Ali kad je odgovorio Mariji: "Majka je od kapi umrla" stao mu je glas plakati. Zadnju je riječ jedva napola izgovorio. I baš taj susret s čovjekom, s licem ženskim, koje je došlo i odmah otišlo ostavivši za sobom sažalu, zgražanje i sućutstvo, gane ga; on je prosuzio najprije radi - sebe.
Pošao je van, među svijet. Preziraše ih; točnije: sažaljevaše ih. "Ove noći ste spavali kao jučer, kao sutra... i ništa ne doživjeste. Pa što ste onda vi? Jadnici!" Gledao je u svakoga. "Ovaj je možda dobio krivi kaki novac i nazvao to - nesrećom. Onaj je tamo ostao bez kave i nazvao i to - nesrećom. Onaj je tamo zakasnio u ured i nazvao i to - nesrećom. Onaj je tamo našao u kavani zapremljeno svoje mjesto i nazvao i to - nesrećom. A ja sam izgubio ove noći, najedamput, nenadano - majku."
Bijaše u parku. Sunce se pomaljaše, ali tek što se razabiralo; ono magle izgledaše ko prašina; tako padaše i na pluća. Tude ne bijaše žive duše. "Svi vi noćas tako. Svi." Dugo je on polazio do parka. Sretaše silu svijeta i svakoga bi pogledao. Nitko ga ne uzruja ili zabrine; jednog su derana vodali u zatvor, ali on bagatelno prođe mimo njega; jedna ga žena zatraži novac i on je porugljivo mimoiđe; jedan ga stražar upozori na nešto vrlo osorno, ali on se prezirno udalji: sve je sad za njega primalo iste sažalne boje i mizerni oblik. Omalovažavaše ih. Dapače! Prolazeći mimo jedne kuće, što je bila zatrudnjela i pokraj koje ne mogaše proći bez straha, danas je stao nekoliko sekunda ispod nje izazovno, porugljivo i sažalno. "Smrt majke" bijaše već u životu, govoru i knjigama označena kao nešto strašna, grozna, užasna - kao najveća nesreća. I polazeći kraj svijeta, on je bio u kontaktu, dodiru i krilu tog shvatanja: zato bijaše ohol do prezira. Ali da je morao kojoj novoj ličnosti i opet reći naglas, da mu je majka umrla, njegove bi riječi drhtale kao pred Marijom: tako dršće nevježa đak kad prvi put odgovara na ispitu ili početnik za debija.
"Svi oni tako. Svi. Jadnici". Sjedio je na rtu klupe. "A ja sam joj mislio donijeti svoje zdravlje". On je mislio na rastanak s majkom. Njegove misli postajahu sve strastvenije. Od predočivanja bijahu živahni i obrazi, i sluh, i noge... I kao da je tek sada vidi kao majku, kao ženu, rumenu, kadgod nabuhlu, dobru, zlu, odurnu, zamamnu, djevojče, što zatravljuje oca, sijedu, psujuću, dobrodušnu, klevetničku, moleću... Silnom brzinom pregleda tolike scene - veliko svijetlo rasvjetljivaše ne čovjeka, rasvjetljivaše jedan život. "Gle je! Gle je!" I začudo. Njezine mane iskakivahu. T. j. on kao da je pregledavao i omalovažavao njezine kreposti... "Ona je lagala radi novca, krala je oca, zaduživala se, klevetala, ogovarala, lagala, krala... Ona!" Kliktaše. "I klevetaše... I krala je!" Sjajio je od oduševljenja. "Ona - kraljica!" Nazivaše je tako. Nehotice pogledavaše povrh sebe kao da ju je sve to - sve to zla, što bijaše u njoj - dizalo gore, visoko, čarobno. "Kraljica!" Ali njega već polijevahu suze. Ne suze boli. Bijahu to suze sjaja - kao da je zagledao u sunce. I mignuvši, raskašljav se i protrv oči zamakne dublje u park. Usne šaputahu njeno ime. "Kraljica!" Šaputahu lagano, slatko, mekano. I on se smekša.
"Gle! Gle!" Najedamput - zagleda je malenu, sitnu, drobnu... tako drobnu. Prezrenu, oturenu, ismijanu. "Ljubila je djecu..." govorahu, ali zaglušivaše ih ona sama. Ona sama.
Arsen ponavljaše riječi. Grčevito. "Ona sama osuđuje sebe samu... Nju je nešto ometalo u savjesti... Ona se poništavala... Zato je i gubila snagu u posljednje vrijeme... i nije osuđivala nikoga... Nije me osuđivala... Ali sebe..." Bijaše to grč. "I zašto sada izgledaš tako sitna, potištena, kriva... Ja te ne osudih... Ja sam te dizo, dizo visoko. Tamo te uzdignuh, tamo..." Bijaše ko da je uistinu digao obje ruke uvis; a onda ih spustio od umora. Ili je uvidio svu besmislicu tog dizanja. Svejedno. Ona bijaše sad sitna. Plakala je kao ono o njegovu odlasku, svijala se i stiskivala, kao da je zima preljuta i pokrivalo prekratko.
Arsen ne gledaše već njen život; udaraše mu upravo u oči njena fizionomija. Tako ojađena, turobna, pokajnička. Oh! "Tamo, tamo!" Govorio je već u po glasa. "Ovamo! Ovamo!" Htio je ovim riječima odvrnuti teški razgovor i zabašuriti sve ovo, što iskakivaše poput kijače. "Nijesi kriva ti! Nijesi kriva!" Gledao ju je. Ona je sad sebe krivila i užasno plakala. "Nijesi kriva! Nijesi!!!" I sad se stao otimati toj užasnoj riječi. Bijaše ih toliko, a sve iste, užasne, nesnosne ko komarci. Uistinu on ju je gledao iskrivljenu i govoraše: "Ti si prava!" I ovako upiljen mislima, zabivši tu posljednju riječ u mozak, stao je blijediti. A ona je već i previše plakala. "Dosta! Dosta!" Ali nje više ne bijaše. Sama voda. "Sva se je u suze pretvorila", pomisli s užasom Arsen. "Sva se je u suzu pretvorila... Cijeli jedan život, cijeli..." On ponavljaše riječi, glupo, bez razloga. "Cijeli jedan život jedna suza..."
Tu ga napane žeđa. A on u rastućem užasu kao da je tu ogromnu suzu popio i skrutnuo o grlu u led - stade grcati.
Isplakao se. A o podne pošao na objed i gladno; žedno, s velikim apetitom pojeo dva obična objeda ne ostavivši ni mrvice na stolu. Činilo mu se, da je to prvi put, što je umirenim želucem umirio savjest.

VII.

Iste je noći pio s Rubellijem. Od podne pa do šeste sproveo je dan u svojoj sobi ispisujući nekoje stavke jednog romana. Ali njegovo osjećanje ne spavaše. Bijaše mu lako, disaše slobodno. Suze odvališe štono riječ kamen sa srca, a smrt je majčina odvalila suze. Sada počivaše, ali ne spavaše. I u takom položaju "ležećih osjećaja" kao da se i iste misli sklapahu poput vjeđa.
Ali kucnuvši se s Rubellijem i ispivši drugu čašu, osjeti energiju, gdje ga uspravlja kao da se i kroz one ležeće osjećaje i sklopljene misli provlači kostur.
- Ja mogu da pijem i pjevam! - progovori oštro, polupijano, makar ne bijaše pijan.
- A zašto baš vi? - pitaše Rubelli.
- Ja mogu, velim vam. Jer mi je sinoć umrla majka.
Rubelli obori pogled. Jednim je prstom stao šarati po stolu. A Arsen gurajući nekud u zraku prst i upirući ga na neodređeni prostor nastavi grublje, hrapavije i tiše:
- Možete li vi prigovoriti onome radniku, što kao čovjek radi šest dana poput živine i onda sedmi pije ljudski i napije se ko krmak?
Gledao ga je oštro. Pričinjaše mu se, da ovo, što je poniknuo, izražava najbolje Rubellijevu nepriliku: on osjećaše, da u takom slučaju ne smije piti s Arsenom, jer pogrdujući uspomenu njegove majke pogrđuje i onu - svoje. I nije gledao u Arsena.
- Vi buržoa osjećaja! Vi! - Arsen se podsmijevao. I jest smiješno. Lumpuju i traže - povišicu plaće!
Tu se njegovo podsmijevanje zaustavi, ukoči, sledi. Rubelli je pio preko volje. Ali čudnovatost situacije, podsmijevanje i pijanka, na koju - govoraše Arsen - "imam pravo", kad se Rubelliju činilo da ima u toj prilici najmanje pravo - stade ga buniti. I stao piti polagano, nehotice kao da zateže s odlaskom. I kad je Arsen htio promijeniti lokal, Rubelli se nije dao. Bojao se ostati bez uporišta, stola, stolice, zidova i whiskya ma bilo to i za nekoliko minuta. Arsen je govorio bez prestanka.
- Ja sam danas ujutro imao svoje momente, i... ne treba da za njom žalim. Oni momenti jutrošnji... onaj jedini momenat (tu mu je čeljust stala na mahove podrhtavati), razumite, daje mi sva ta prava.
I makar bijaše sad pijan, njegov govor zanašaše na poraznu treznoću.
- I ja ispovijedam: plakao sam nogama, mislima, rebrima... stvarao filozofiju plača... i gledajte me... jer sam to više ljubio mrtvu majku, što sam više zla nailazio na njoj i što sam više posvećivao njenu uspomenu blatom... i zato, zato, jer sve to ispovijedam, mogu mirno, bez grižnje, bez srama ispovjediti i ovo: Ona je umrla i ja sam oživio; ona je izdahnula i ja sam odahnuo. Sloboda!
Rubelli je mislio, da će zaplakati, zato ga je zaključak porazio. Nije bio više poduprt o sto; naslanjao se o naslon stolice i udaljivao samu stolicu od stola, jer se Arsen goropadno bližao ispružen povrh praznih čašica, kao dim, crni, zagušljivi, gusti. I nakon stanke uprv suhe oči u njega zapita:
- A da je u vaše majke silan novac i da ona škrtari prama vama i da vam brani primjerice uzeti djevojku prema sebi, biste li vi odahnuli, da umre?
- Ne bih - odgovori.
- Biste li vi onda odahnuli? - zapita Arsen ponovo kao da to ni ne može biti odgovor.
- Ne.
Odgovorite, prijatelju. - On ga već nije stiskao očima. Režao je borama lica:
- Ljubite li vi svoju majku?
- Ljubim - tiho šapne Rubelli.
- I ne biste odahnuli? Buržoa! Buržoa! - I odvrnuvši se od njega mljasne:
- Kad biste bili svijesni ljubavi, bili biste svijesni i mržnje. Kad biste prozreli svoje kreposti, znali biste i za svoje mane. I vidjeli biste, da je zlo u dobru. - Ali osjećajući ovu njegovu plahost i pogledav iz prikrajka na punoću lica, na obraze bijele ko sise, iz kojih će poteći mlijeko, iskuhano, uškorupljeno, zažučeno... materija ona iz one kvrgaste puti, gdje se meso sinteziralo u kost i kost u tekućinu - Arsen stane mahati glavom:
- Ah, kaki je to kaos naša psiha! Kaka je to kaljuža. Ne gledajte je iz daljine ko impresionizam. Pristupite bliže, pristupite. - Govorio je blago, ljubazno, dobro.
Rubelli se nagne bliže:
- Impresionizam... dahne.
- On je ko psiha. Izbliza: packe. Iz daljine: ljepota.
Rubelli se nagne još bliže. Arsen je gledao u onu zubatu, koraljnu školjku na njegovom vratu.
- Pišete li vi što?
- Pjesme. - Govorahu obojica uzbuđeno.
- Što pjevaju vaše pjesme?
- Blud. - Arsen ne skinu očiju s njega.
- Blud - tiho prošapta Rubelli. - Blud. - I klone.
Arsen se odvrne. Shvatio je svojeg susjeda. A ovaj zapita.
- Neki dan govoraste o simbolizmu. Kako ste došli do ovakog shvatanja?
- Lijepo. - Arsen je odmah prihvatio riječ; žurio se. - Obolih na plućima. Veš prošle godine. Bolest me skupi oko sebe i stadoh studirati sebe. I otkrih bolest ne samo na prsima, nego u mislima, osjećajima, spolu... Toliko toga razumjeh. Bacil u plućima, prevrat u mislima, apsurd u osjećajima, perverzitet u spolu. Individualizirah se: odijelih se od društva, debata, uličnjaštva, veselica i koketiranja. I rekoh: Ne znači li individuum bolesnika? Nije li bolest uvjet individualnosti? I nije li rasplod nijekanje individualiteta? Ako je tako, onda je askeza individualnost. Ali ako je individualnost raspojasavanje, zadovoljavanje, uživanje - onda individualnost ne može biti u askezi. Valja dakle dati maha seksualnosti, ali ne stvarati djece. Valja biti - perverzan! - Arsen nije "gledao" zanosno u svoje riječi kao obično. One ga danas ne opijahu svojim vinskim vonjem; on je gledao pozorno u Rubellija. Ovaj se nekud sagibaše; izgledaše pokadšto, da se "želi" oteti nekakoj paukovoj mreži, što mu se stvara oko glave. Najposlije se čuo njegov glas pun nježnosti poput njegove puti.
- Ja sam bolestan, znate... a ja želim stvarati djecu i ne smijem... Ja želim ljubiti i brane mi... Šta bih ja bez svojeg platna, bez svojih portreta, pejzaža i zvonika... Onaj zvonik sjeća me prošlosti, djedova, sablasti... Ja ga preslikavah, vidite. I zatomljivah sve te osjećaje i sad si predstavljam sliku i čini mi se, da se iza onih boja krije ovo; iza platna, da se tako izrazim... Zatomljivah to. Jer ipak, estetika znači lijepo, a lijepo je ono, što se sviđa i uživa. Stara definicija, ali ja si umjetnost nikada drukčije ne predstavih. Zar mora svijet vidjeti na slici slikara bolesna, odurna... Mi smo tu, da otkrijemo ljepotu... da je makar stvorimo - pa makar i sebe zaprljali. Naši su haljetci blatni i ruke su kaljave, ali slika je čista. Nije li tako?
Arsen utegne dim.
- Razumijem. Velite: estetika. Razumijem. Ali ima vam takozvana paradoksalnost seksualna... miris smradeži... i tako dalje. A estetika je, rekoste, uživanje lijepoga; dakle uvijek - blud.
I odmah se digne.
- Ajdmo. - To mu je prebrzo došlo na um; trebao je vjetra, da ga izvjetri. Whisky ga je udarao u glavu. Ko kijača.

VIII.

Ove je noći bio prilično pijan. O tom se je uvjerio tek drugi dan. U džepu je našao jedan srebrni novac od olova i dva bakrena bez vrijednosti. Istina: mjesec se približavaše kraju i proljet stupaše vrlo nestalno, tromo i bezvoljno. Arsen nije bilježio velike promjene u ovo godinu dana. Činilo mu se, da se cijeli taj dvanaestmjesečni život temelji na istome temelju, na kojemu se njegov život ne diže više, nego ka kojemu se spušta. Ulazio je u dubine svoje psihologije s više lakoće, priznavaše činjenice s više samosvijesti i kretaše se u njima udobnije. Njegove misli poput vida privikoše na mrak. On je i sad znao plakati; ali on plakaše od zanosa za svojim otkrićima, od čara frazeološkog i raskoši misaone, kad bi razgovorima zabrodio po kaljuži, kojoj nadjevaše ime psiha. Plamtio je tako često od oduševljenja poput turista: kao da otkriva novi svijet i vratolomno roni u središte zemlje; najprije sam, pa s Nikšićem i Rubellijem.
"Ode liječenje, mišljaše, ko Markova osnova. Ode rad ko liječenje. Ode štednja ko rad... Ja si nikada ne zaradih novaca za život, ja se nikada ne izliječih za - zdravlje... Smiješno... Stadoh raditi i moj je rad prelazio u rasipanje. Stadoh štedjeti i moja je štednja prelazila u škrtost. Stadoh se liječiti i moje je liječenje izašlo na karikaturu."
Ćutio se ipak krepčim. Noge više nije vukao za sobom, kao prije poput okovanog kažnjenika. "Oporavih se zacijelo". Utvrđivaše svoj oporavak makar ga nije trebalo ničim utvrđivati. Jer uistinu bijaše oporavljen. Ni ramena ga više ne pritiskivahu kao nedavno poput tupe, teške, metalne sparine. Ni zrak mu ne štetovaše: vjetar se sigraše s njegovim plućima; svježina mu se laskavo nuđaše. Ozdravljivaše i sada mu to podavaše moralne snage; liječio se, radio, štedio; bijaše dobar: smio je dakle postati zao: dolazilo je nakon ranog lijeganja, kure i marljivosti lumpanje s idejnim pjesmama, problemnim noćima; dolazaše vrijeme propagiranja ideala, rađanja i agitacije.
"Imam pravo na to: Ravnoteža. Ta ovo me drži."
Pošao je k moru. Čudnim slučajem zagleda Rubellija. On je nekud hrlio veslajući po zraku gipkim ramenima.
- Karlo!
Gotovo je trčao za njim. Rubelli je usporavao korak kao da je u neodlučnosti.
- Jesi li gluh? - Arsen ga primi za ramena. Dojam, što ga je Rubelli načinio na Arsena bijaše čudnovat. "Ovaj je nešto sinoć ili jutros izgubio" mišljaše. "Ovaj je nešto velika izgubio - dobar glas, poštenje ili stid..." ponavljaše i onda zapita naglas:
- Ma šta ti je?
- Ništa.
I uistinu bijaše mu "ništa". Sinoć ne potroši ni krajcara. Ali uvijek još šućaše. Lice, začudo, ne bijaše nimalo zabrinuto. Ali kad ga je Arsen i opet zapitao: "ma šta ti je?" činjaše se, da dosada bijaše to bijelo, puno i meko lice u tami i da ga ovo jedino pitanje osvjetljuje. Išli su tako neko vrijeme šuteći. A na zaokretu k moru, Rubelli, zagledav jednu curu, žurno se oprosti i pođe još žurnije k njoj.
- Zdravo! Izvini! - Bio je pogledao Arsena nasmješljivo; ali i ova nasmješljivost osvjetljivaše. "Rubelli je nešto izgubio, sramotno izgubio." Pratio ga pogledom: šetao je s onom djevojkom uvijek se smješkajući. Dugo je Arsen gledao u njega. I eto: njegovo smješkanje postajaše dvolično. Arsen je u njemu mogao gledati i iskrenost i usiljavanje. I tako je govorio: "Usiljava se, nespretan je, naivan; fali mu žena, fali mu snaga u kretnjama, govoru i glasu; vidi se da je čist i nevin." A onda izazivajući samoga sebe odgovaraše: "To je iskrenost, spretnost, iskustvo; ženskar je u kretnjama, govoru i glasu; ne vidi se, da je nevin i čist." Sjetio se dviju scena: jedamput je Rubelli bio s njim u društvu Savićevih; govoraše svjetski; Arsen ga sprva držaše velegradskim pustolovom, a onda, sinoć, Rubelli je priznao pod pritiskom alkohola i razgovora svoju spolnu čistoću u dvadeset i šestoj godini. "A govoraše tako svjetski, gradski, kavanski, mišljaše Arsen. Kao da je bio doonda sav smisao njegovog života i problema u tome: sačuvati svoju nevinost i prikazivati se razbludnikom; faktičnom nevinošću dokazati formalnu iskvarenost."
Arsen ga već nije gledao. Mislio je duboko: njegove misli ležahu u dubini mozga i mozak u dubini duše.
"I nije li baš sav čar njegovog života u tome? Sačuvao nevinost i to ga buni u blizini svijeta i baš zato, jer ga to buni i ponizuje, on ulaže sav svoj talenat u to, da se "rehabilitira"; a on je darovit; on je poznat sa svoje spretnosti, gipkosti i zgodnosti u ženskom društvu. Iako on govori o ženama s toliko shvatanja, to je baš zarad toga, što mora da ih studira, uči i čita, da tako zabašuri svoju nevinost." Rubelli je dapače znao, koliko ima u gradu javno-privatnih kuća, znao je po imenu sve viđenije kokote i historije poznatijih dama. Jer on je morao mnogo toga znati!
Ali pred Arsenom promaši cilj. Njega je baš to navelo, da u njegovom govoru otkrije nutrinju, u istini laž, u iskvarenosti čistoću. Arsenova je intelektualnost bivala sve strastvenijom, razvitijom, životnijom. Pričini mu se baš sada, da sve ove ljude, što je povlačio po svojim birtijskim debatama i pred kojima razotkrivaše tragički sebe - izrabljuje. Ko trgovac: malo dajem, da dobijem mnogo. Uvlačio se izdaleka, uvijao u blizini; bijaše neodoljiv, neumoran, čvrst; laskaše, cvrkutaše i umiljavaše se "poput ptičara, kad hvata ptice".
- Ja sam eto taki i taki - prikazivaše se on, rastvaraše osjećaje, kemiziraše analitički psihu i veličajuć bol, podlost i osamljenost, podavaše trojstvu čar individualizmom i ljepotu genijalnošću.
- Newton - bio je podlački rekao Rubelliju - bijaše čist - i zato velik!
Prešućivaše, da je Byron bio nečist i zato ništa manji. Ali on je proračunavao, kombinirao, zamamljivao ko da se radi o svoti novaca.
- Svi veliki ljudi bijahu nezdravi - bio je nastavio još podlije - i ako ste vi skrofulozan, ne možete biti bezvrijedan!
"I on je onda priznao. Kao Nikšić! I Nikšić mi je priznao, kako mu se sviđaju žene i što je u njih movens njegove potentnosti... Priznao!" Arsen je znao u tančine tu Nikšićevu ispovijest, ali je sad otjera od sebe. Znao ju je i zato ne moraše na nju misliti. Jer mu se Rubelli ispoljavaše u mašti: "Bio je turoban, poništen, izgubljen kao da kaže: a šta je taj život? Što ima vrijedna, osobita, čarobita u njemu?" I sva ta turobnost i potištenost kao da bijaše sad za Arsena neka posebna energija: energija smirenja, rezignacije i uviđavnosti: tako bijednik ostavlja kućište; tako gladni bježi u Ameriku. "I on tako bježi. I on je uvidio, da valja ostaviti kuću, makar je lijepa."
Sav se podavaše mislima. "Ni Adam se ne usprotivi. Jer je valjalo ostaviti raj. Izgubljeni raj!" Mislio je velikom žestinom, ali to bijaše posebna žestina poput one potištenosti, što je nazivaše energija. I ko da gleda u sam prošli, daleki prizor, govoraše: "I Nikšić je došao k meni jednoga jutra i priznao, da osta prvi put u svome životu impotentan pred njom. Nije mogao. On, idealni ljubavnik, traženi drug za krevet, uvijek dobro došli gost javnih kuća, spolno rođeni soldat i župnik i - ne mogaše." Bijaše to baš povodom njihovom razgovoru u pivani. "Ja dakle, ja! Ja kastrator! Otac novog čovječanstva! Borac i pobjednik!" Grijaše se od razorne pržljive strasti. "Crkni, prirodo"! Iznesla si bacile; okotila ih sama; dijete ubija majku!"
I bacili navaljivahu; oni sami; oni svuda. Prekriljivahu poljane poput skakavaca, pijeska i mediokriteta. Arsen ih vidjevaše uzmahanim mislima, intelektualnim očima i utjelovljenim intelektom; u tom je trenu živio onim istim momentom. I Nikšić mu izgledaše kao žena izljubljena, ostavljena i neplaćena: zato zamamna na papiru i u krčmi. "Učinih te propalicom, sifilitičnim i gadom; zato velikim, zdravim i mirisnim." I sav zaljubljen u svoje fraze ispravljaše: "Ali ne! Ne odbacih tebe samoga; odbacih seljačke opanke tvoje i bivolsku snagu tvoju i uniformnu ljepotu tvoju i patrijarhalnu potensu tvoju. Učinih te svojim ko sebe... Ko Rubellija (?)..." On je mislio zamišljavajući da to piše; zato je tu u zaporke postavio upitnik. "Iskupih vas, robovi! Tebe iskupih, kmete, govoraše Rubelliju, i žališ za batinom." I ovako gubeći se u figure, alegorije i prispodobe ponavljaše istu misao zamjenjujući ideju frazom. I kad bi to bio progovorio naglas, bilo bi u tome vrlo mnogo poze, ali ne trijezne. Ovake poze zauzimaju pijanci.
"Adame! Adame! Gdje si?"
"Tu sam!"
"Zašto se skrivaš?"
"Stidim se".
"Zašto se stidiš?"
"Gol sam."
Izgubljeni raj. Sjetio se one noći, kad oblačje predstavljaše ovake slike: trupine tjerane u ponor kandžijom kerubina. On gledaše istu tu noć nakon gotovo godine dana. Samo joj onda ne razumijevaše simbola propustiv nabujale možđane u spolno udo. A sada."
Jest! Bijaše to čitavi jedan izgubljeni raj. Zauvijek. Nebesa, visina i površje. Ko "život". Ali osvojeni, kupljeni, zarađeni pakao. Dubina i središte... Psiha!... Plamen buktaše. Cerekahu se kosti. Derahu se puti. Bunila se tjelesa. Ali bol ova modelovaše lica: za slikara; i pleća: za kipara; i grla: za glazbenika; i psovku: za pjesnika...
Njegove predodžbe i zamišljaji postajahu sve jači, krepči i zato se u svim ovim zalijetavanjima uza svu pretjeranost trezveni. Očaravaše ga pakao. Sjećao se prošlog ljeta, ispaljenog asfalta, atmosfere i glave. Sparina stiskivaše lubanju i raširivaše mozak; pržila meso i cijedila znoj. Ona atmosfera bijaše kao ona oko rastaljenog željeza, oko one presjajne, preguste i premasne tekućine. Ono ljeto! I onaj san! "Onaj san... Bijaše ko žeravka u pepelu... I pepeo me ne ugasnu... Sačuvao me."
Pakao ga očaravaše, t. j. on očaravaše pakao: očaravahu se uzajamno. I sav onaj plamen, crljen kao da ga riga čitavo čovječanstvo, zanašaše na vulkan kranijski, gdje lava bijaše misao. I došav do te točke potenciranja i izgubiv u onom kaosu dovedene svoje drugove Nikšića i Rubellija naišao na - Lizu. I stao se zabavljati ovim čudnim slučajem:
"Gdje vas nađoh! Kako mi je milo!" Šalio se. "I tko vam je pokazao put?" Zabavljao se riječima. On je u sebi pisao, pjevao i sastavljao. Taki postajaše u mislima, razgovorima i drugovanju.
"Vi plamsate. Plamen vam je spalio haljine. Plamen je ogolio i one, moje drugove... A ja sam uspirio plamen."
On je sada vrlo dobro shvaćao sva svoja pisma. Znao je za strast, što ih je pisala, za mar, što ih je sastavio i za svrhu onih podcrtanih, naglašenih i opetovanih riječi: "radim sve to bez mrve proračunanosti". U drugom je pismu bio to ponovio i opet podcrtao. Bijaše sve to dopisivanje puko trgovanje: dajem, da dobijem.
"Kako je to jasno! Kako je to jasno! Ja sam pismima išao za tim, da nju osvojim. Zato sam -"
Tu se je već stao buniti. Znao je dobro i osjećao duboko, kako se bio uhvatio one riječi "tuku me". I odmah pomislio na "luđakinju B/S", na prebrzi svršetak i iste riječi, koje ga tamo izazvahu na materijalni blud, a tu na intelektualna pisma. Ali on je i to zabašurivao. Stao se vrtiti oko svoje podlosti, ne strasti; oko sredstva, ne svrhe; oko "neproračunanosti", koja je bila tako dobro proračunana.
Ne bijaše to sad osvojeni pakao; on je išao osvajati ljude, da napuči infernalnost. Radi ideje? U njemu bijaše smijeha, grkog i porugljivog. "Jer, razlagaše, ja potrebujem možda ženu; nijesam ni lijep ni zdrav ni jak, a to osvaja današnju ženu; treba dakle da stvorim ženu, koju će pritezati moj intelekt i za koju će biti sporedno to, što sam ružan, bolestan i slab."
Ali mu već sada bijaše jasno, zašto je nužna intelektualnost: ne samo radi toga, što nije ni lijep ni zdrav ni jak! Još radi nečega! Još!... I grubo prekinuvši misao i zagušiv još grublje ispitivanje - otiđe. "Sjedio sam tamo", pomisli, kad je već bio sto koračaja daleko. I pričini mu se, da je čuo vrlo dobro njihov kratki, reski, teški odgovor:
Zmijo!!!

IX.

Podveče je pošao na šetnju. Nakon mjesec dana po prvi put. Prve je dane šetao pod sumrak, u stisci, guranjima i komešanju, apsorbirajući sve one nepoznate fizionomije, tuđe ličnosti i gavanska izazivanja. Iđaše slobodan, nepoznat; a masa šarolika, bezobrazna, ogromna; prolaznici bezobzirni gurajući se u njega, priječeći mu hod, stišćući ga kadgod do klonuća. Ljudstvo! Kako postajaše u sitnicama nesnosno. Jedan bi stao ravno pred njim razgovarajući sa znancem. I Arsen zalud nastojaše provući se kraj njih. "Dozvolite", govoraše, ali oni ne slušahu omalovažavajući njegovu žurbu i ponestajanje snage... Ili u kazalištu: dolažahu vrlo rano i zaposjedahu sjedala čuvajući mjesta za svoje ljubavnice. "Dopustite", govoraše Arsen: "Nema mjesta", odgovarahu. A onda - za po sata - čitave bi legije prolazile pokraj njega i svi bi se smjestili. Pa njihove primjedbe, gdje bijaše one užasne samosvijesne gluposti, koja upravo "izruga" tako umnost, da i pametni pod njihovom sugestijom zamijene glupost mudrošću. Ili zviždanje: i autor osramoćen ne samo pred njihovim intelektualnim vršnjacima nego i pred - svojim. Tako se ta publika guraše, narivavaše i zavladavaše. Sav taj niski svijet i sve te radničke pesnice i išarana lica postajahu mu na ulici mrska, odurna, nesnosna. Kao na zalagaonici: Jedamput pošao založiti kaput, a svi založitelji sami ljudi različni od njegovih odijela i amerikanskih cipela... Pošao i on gladniji i potrebniji od njih i došav među nje skupio najedamput oko svojeg čistog ovratnika sve blato njihovih osjećaja. Bili su sretni, što je i on - "gospodin" zapao u takovu nepriliku i umjesto da im postane bliži, ugodniji, poštovaniji, postao im dalji, prezreniji, antipačniji. A on se u sobi oduševljavaše za taj svijet: pjevao njihove prljave ruke i blato! Zarad blata ih voljaše, ali tu, na ulici, zarad blata ih mrzaše.
Danas je i opet ispao u mnoštvo, ružniji radi mamurluka, zgužvanog šešira, nebrijanog lica i nečišćenih cipela. Na trgu bijaše glazba. Stao da sluša. A oni se već skupljahu oko njegovog požutjelog ovratnika podrugivanjem, primjedbama i ujedljivošću. Jer oni ne imađahu ovratnika; i makar je njegov bio blatan, oni ga ipak uspješe zablatiti. Oni se tako došetavahu do kake umjetničke tvorevine, što predstavljaše njihov život i ideale i odlažahu rugajući se svome pjesniku, a u isto vrijeme precjenjivali starinu, kojoj bijaše autor pjesnik njihovih krvnika.
Arsen je sjeo na kamen i zapušio. Još se ogledavahu za njim! Još upozoravahu na njega! Ova masa! Režao je na nju mislima.
"Kruh i zabave! Bič i zob!" Ona bijaše uistinu gladna zabava, krvi i maltretacija. Bacaše se ovako na onoga, koji joj najbolje prijaše i koji na nju ne mogaše reagirati. Jedamput je to pasji dvoboj; drugi put Arsen; treći put koja emancipovana Engleskinja, neskladna ko konjska smrt i umna ko njezina bespolna fizionomija; četvrti koji Švabo, koji ne zna njihovog izgovora, a pozna njih bolje od sebe; peti koji grbavac; šesti njihov govornik, koji dođe radi njihovog interesa u zatvor... I tako dalje. Arsen upravo pljuvaše; kao da u pljuvački bacaše više mržnje, negoli prezira: bacile.
Tu mu se približi jedan izderani, smradni, povezani čovjek. Po sredini čela nosaše povez; krasta lizaše napolje; povez bijaše čvrsto slijepljen krvlju, blatom i žutilom. Govoraše on mnogo jezika, ali svaki toli loše, te je i Arsen kvario svoj govor. Htio se od njega već nekoliko puta rastati, ali mu ovaj nije dao: opirući se o batinu iđaše za njim. "Hoće valjda da mu dam krevet." Otresivaše ga sa sebe, nazvavši ga najposlije "s razlogom" lopovom. "To je dokazano: misli me okrasti. A ja sam bijednik, bez objeda i bez - novaca!" On je bio tako zbunjen od navale ovih blatnih ljudi, s jezicima zmije i mozgom zločinaca, te su logički zaključci izilazili na najnižu nerazumnost. I najposlije - rastao se. On je bio brži. I vidio je bolje. Onoga smetaše povez i ustavljaše noga, na kojoj se bijaše cipela ko skrutnula i slijepila znojnim smradom za meso.
Došav kući bijaše sav slomljen. Noge mu i opet otežaše i oči se sklapahu u težini vjeđa. Usnuo je vrlo rano. Poslije ponoći snivaše san "tehnički" ravan svim ostalima. To jest: sniva nešto, pa se probudi; a ova je budnost drugi san; pa se i drugi put probudi i ova je budnost treći san; pa se probudi i četvrti put i to je tek - java!
I snivao po drugi put; upamtio je slijedeće:
Vozio se željeznicom, pošto je bio počinio nekaki zločin. (Umorstvo ili ubojstvo?) Onda pao s vagona i otkinuo tim padom komad nosa. To ga je užasno boljelo, pogotovo kod operiranja. Onda se našao sa zlodjelom i iznakaženim nosom u jednoj crkvi (!), gdje se izvađala jedna njegova drama (!!). Bio je i on prisutan: raskoš života, nagon za bitisanjem i bludni čar uživanja u taštini bijaše u vanrednoj, užarenoj njegovoj psihi. Užarivaše je s jedne strane bol na nosu, s druge trenje nagona i taštine. Uopće, u tom momentu kao da se sve to kemički spajaše, rastaljeno u žari, što bijaše njegova lubanja i podgrijavano plinovima, što se od "spolovila rasprostirahu žilnim cijevima" (!).
A onda, onda - Arsen bijaše kasnije svijestan, da se probudio nije i svejedno nakon svog sna zaspao i opet kasnije počeo snivati nastavak:
Iđaše s Nikšićem po svojem rođenom mjestu. Pošto bijahu - dakako! - počinili umorstvo (ono isto?). U Arsena pogledavahu ljudi. "Sumnjaju u mene", govoraše Nikšiću tiho. Nikšić odgovaraše još tiše: "Ne. To te gledaju, jer tvoja brada udara svima u oči." Išli su tako dosta dugo. Stali se tad skrivati: postajaše nesnosno. Nije ih mučila grižnja savjesti; savjest bijaše u njih čista; mučio ih strah pred zatvorom, osudom, vješalima. Užasan bijaše taj strah i - najedamput (!) za samog sna Arsen se uvjerio, da je to san pa pustio, da se nastavi - rad iste onake taštine, podbadane sad strahom; - ali kad mu je scena postala već prestrašnom i on se gledao pred vješalima, stao se mučno, patnički trzati u namjeri, da se probudi. Dugo se trzao i najposlije i - probudio! Tako se prekida čitanje i zatvara knjiga... Digao se oko desete s neobičnim izražajem lica. On si ga bar tako predstavljaše. Osjećaše, da njegovo lice mora biti blijedo, sumnjivo, tajanstveno. Tako moraju izgledati oni, koji noću vode razgovore s duhovima. I pogleda se u zrcalo. Ništa od svega toga ne bijaše na njegovom licu, ali on je bio tvrdo uvjeren, da zrcalo ne izražava njegovog lica kao što je sinoć držao zastalno, da ga onaj "čovjek s krastom" želi okrasti, makar ne bijaše u njega ni prebite pare. I nehotice pomisli: "U njega možda ima i novaca; da je spavao u mene, ja bih možda danas ručao."
I došavši u kuhinju približi se k Mariji i gledajući dugo u njezine usupnute oči zapita:
- Hoćete li mi pozajmiti deset kruna?
- Hoću.
- Vaš otac ne treba o tom ništa znati.
- Ma dakako.
- Hvala. - On je primio njenu ruku i ljupko, zamišljeno, lagano rekao:
- Vi ste svi dobri.
Sproveo je čitav dan u biblioteci. Oko četvrte pošao je u kavanu na bijelu kavu. Ispio, pročitao novine, zapušio i ostao dugo zagledan u pločnik. Počelo je kišiti. Ne potraja dugo i uđe Rubelli. Bijahu njih dvojica sami u kavani; a kako je konobar izgledao silno pospan, naruči Rubelli čitavu flašu nekakog žutog, masnog, škakljivog likera, što se je jednakom snagom širio u želudac, nos i glavu. A Rubelli je danas htio da pije. Ali kad su ispili i zadnju kap, Arsen poželi apsintha.
- Mrzak mi je - rekne - ali je grk. Razumiješ?
Rubelliju bijaše svejedno. Bio je on sladokusac, ali večeras se bijaše zabrbljao sretan, što Arsen šuti, pije i sluša.
- Vidiš... sad počinjem i ja razumijevati one nastranosti... Miješa mi se. - Malo iza toga, on je tvrdio:
- Poludjet ću - i bolno, žalosno dodavaše: - Ne vjerujem u svoju snagu. Ne mogu da radim kao prije... Danas to osjetih... danas ujutro. I on se nehotice razotkrije, kad ga je alkohol bio pritisnuo ko inkvizicija.
- I vidiš, sve ovo, što naslikah i što mi podavaše kruh, ipak mi izgleda kadgod vrijednim... Ali ne mogu više da se u ono zamislim, udubim, proosjetim... kako da kažem... otuđio sam se od onih sižeja... A ovo novo, ovo novo kao da se tuđi od mene. - I bez mržnje, umilno, nježno, suzljivo, dodavaše:
- Kao da sam pobjegao od kuće i ne našao drugog kućišta... Ili kao da me pozvao na zaslužbu jedan gospodar i ja sam bez otkaza ostavio prijašnjega, pa me sad novi neće da primi.
Arsen postajaše sve grči, mračniji, tvrđi. Činilo se, da se ono još uvijek mrsti od prve čašice apsintha.
- Gubim snagu i nemam snage... Poludjet ću...
Ali drug ga ne sažaljevaše. Šutio je nepomičan, stisnutih usana, i groznih obrva.
- Poludjet, veliš - progovori onda - a zašto?
- Sablasti... - Njegov je glas drhtao, ali ne od groze; bijaše u tom drhtanju nekako laskavo, ulagujuće ganuće.
- Ovo, što nemaš snage, što nemaš zamišljaja, mašte, modela... Pa ovo, što si bolestan, što nosiš kaznu za zlodjela otaca... što mi ti svojim drugovanjem samo tumačiš, objašnjavaš i dozivaš u pamet neprestano, nesmiljeno, ko sudac Ibsenove "Sablasti".
- Ja? - Arsen je bivao sve mračniji.
A Rubelli već plakaše. Bez suza. Bez nade. Bez utjehe. Uništen. Arsen nazivaše samoga sebe prokletnikom. Srljaše li to njegov drug? Da, zaronjivaše i on u dubine i željan, jer privikao, uvijek zraka, stao na dnu - otvarati usta. Tu se Arsen podiže i umah sjedne.
- Slušaj. Ti znaš, kako ja snivam. Evo noćas. Ja dakle i u snu, besvijesti vladam zasad donekle samo svojom budnom svijesti. Možda si umišljam. Ali ja poludjeti ne mogu. Veliš, sablasti. I meni se kadgod idejno priviđaju, ali mene sablast ne može uplašiti, jer može najviše pobuditi moj - interes. Ja sam, vidiš - govoraše sve napetije, oštrije i krepče - ja sam obolio i stadoh učiti; ja postah impotentan i stadoh i opet učiti. Bolest me nije prepala ni impotensa poništila, jer je to previše interesantno.
- Rugaš li se? - Rubelliju se tako pričinjalo. Kroz njegove zamućene, opite oči uvlačio se Arsenov "cinizam". Arsen se tu nasmijao i kako je baš ispijao apsinth, smijeh bijaše zelen.
- Jest, ponavljam: interesantno! Dosadna je čitava literatura bez propalica, luđaka i zločinaca. Život je interesantan, ako ga žive ljudi, a ljudi, ako spadaju u psihopatologiju. Psihologija počinje tamo, gdje zdravlje prestaje! - Gegaše se već i on. Stao popjevati. Nekoliko stolova bijaše već zapremljeno. Zadnji pridošlica, nekaki grijač, šta li, sjeo za njihov stol. Nije još bio isprao lica; vlaga ga je i više mrljala. Arsen ništa ne upamti. Plaćao je Rubelli. Pjevahu zajedno. Oduševljavahu se uzajamno. Jedna riječ, što je pala iz nečijih ustiju poput cekina, zaokupi njihove poglede, želje, ruke i strasti.
Anarhija!
I kad je kavanar dao znak za odlazak, oni ne izađoše još. Jer je Arsen baš onda stao lizati ko pseto ono blato na grijačevom licu i sve niže - stao cjelivati ruke. One ruke! Ko nekad sramotu javne bludnice Ljube.

X.

Dolažahu i opet one noći, one njegove velike, nemile, besnene noći. Malo je čitao. A kad se veče spuštaše lagana kao sapa majčina, kad je dozivaše pospana zvonjava, on je šetao obalom ironički gleđući u radni svijet, što je polazio spavati i gospodu, što izazivahu apetit poput izloženih šunka i salame. Ironiziraše i vaselenu "spokojnu ko zavaljeno govedo i prečesto jasnu ko oči gluposti". Samo sunce, oblaci i more uozbiljivahu njegov pogled: "sunce, na zapadu što niti grijaše niti svijetljaše i svejedno bijaše tamo vidljivo, živo, pomično ko impotensa". I oblačje "kad odražavaše zadnje rumenilo neukusno i neskladno poput Maljavinovog platna". I more "zablaćeno ko oči bludnice i prljavo ko pesnice revolucije". Ali nebesa se vijahu, "blijeđahu, umiljavahu kao put skrofuloznog Rubellija". I oživljavaše luna, "kao lice našminkane i napudrane djevojke..." A on se bacakaše: misli njegove kašljucahu kao ono davno njegov organizam. I dizahu ga s kreveta, jer ne bijaše vrijeme spavanju. Valjalo je naći izlaz, formulu, riječ: valjalo je naći logiku apsurda. Jedamput je bio rekao: "Ova realnost nisam ja", a sada kao da i ova realnost bijaše on; bijahu dva bića u njemu i dvije realnosti: jedna ljubav čovječanstva, druga mržnja ljudi: samilost za čovjeka i teror za društvo.
Teror za društvo. Osjećaše ga ono jedamput na kolodvoru, kad mišljaše: "kako je to vrlo jednostavno baciti bombu u onaj kup tamo". Osjećaše ga ovo nekoliko dana, gdje je riječ "anarhija" stala čarati u njemu neizrečenu raskoš zadihavajući njegove nerve u velikim, gospodskim masama: tada je on spuštao preko očiju šešir, ne gledao ljudima u oči i žeđao izazov kicoša. Dapače! On je stao porugljivo prolaziti pokraj vojnika, lopovski ispitivati izloge i smišljao primati kaki anarhistički list na svoju punu adresu i čitati javno, na trgu. Pričinjaše mu se, da su i ovo baš isti psihički, kolosalni, neiscrpivi majdani. Ali onda ga zbunjivaše, što u pijanstvu i pjesnikovanju liže i guta požudno blato, pred kim se odvraća u životu; što ga zanaša gladovanje i patnja na papiru, u spominjanju i pričanju kao što baca kuražno bombe - u misli.
"Lažem li dakle? Koja sam realnost ja?"
Ovo bijaše upit, što ga natezaše, svijaše i buđaše. Bijaše mu, da se provukao kroz njegov organizam i on čitavi dobio njegovu formu.
"Blud, prljavštine i progoni" - ponavljaše onu rečenicu, što se je nekada onako hobotnički gibala u njemu - i "iste forme stida i zanosa".
"Razni, oprečni, daleki razlozi i iste, složne, jednake posljedice."
Ali sad se to ne gibaše u njemu. Začas pomisli, da se to sledilo, otvrdnulo, skrutnulo. U glavi: Kvrga! A onda i opet ova rečenica tako skrutnuta plivaše i gibaše se u njemu, jer začas mu se opet pričini, da je on sam voden, glibljiv, izmekšan. U psihi: kloaka!
Zato ove noći ne usne vrlo dugo. Mislio je, dozivao sve u pamet, sravnjivao i onda - kao da je primio onu rečenicu za grkljan košto ona dosada njega; - on ju je bacio u kraj. Bijaše razmišljanjem toliko ojačao. "Ne ću misliti na nju." I nije mislio. "Oprečni, daleki, razni razlozi - pa dobro! Da vidimo! Da vidimo!" Podsmijevaše se zlobno, pohotno, duboko, jer kao da je razlogu bio našao ono glavno: ime.
Odsada se sasma uvukao u sebe, po noći, u svoje misli. Podavaše im se kao duhovima, s kojima se on dobro gleda, razumije i snalazi. I jednoga jutra skoči s kreveta i stane šetati. Šetaše cijeli dan; bijaše zadnji u mjesecu i "ime" bijaše ispravno, valjano i - zakonito.
Posljednja ljubav. Onda, kad je to bilo, on sam nije mogao zapamtiti, kako je to sve išlo. Sada mu je to jasno. Čudnovatom nategom intelekta uspije sada konstruirati čitavi događaj: ispuniti praznine pamćenja i spojiti zapamćene činjenice. U njegovom sjećanju bijahu komadi i on stvori sad od njih građevinu od porušenog, iskidanog materijala gotovo genijalnošću umjetnika.
Potkraj rujna. Pred pola godine. Na klupi. On i jedna sluškinja. Razgovor o gazdaricama. Stisnuti oboje. Arsen je tapka, stiska i štipka - za dio tijela, što nabujava poput mjehura kao da se tude skuplja sav strastveni, uzrujani, bludni dah. Onda je vuče preko koljena: poledice. Ona se lagano otima. Jedamput dapače zarine svoje prste u njegovo stegno. Rvaju se ovako i natežu. Ko derani. U zasjeni, daleko, gore, u šumi, za lune. Žari ih noć, razmetljiva poput vjetra, što diže prašak, hartiju i svite. A ona je slabo odjevena. Ima samo kiklju - za sprdnju; i košulju - za šalu. Arsen ne mari za sise. Ne mari ni za lice. Ni za cjelov. On se sav gubi oko bokova, kukova i stegna. I opet je ona prebačena preko njegovog krila. On je priteže još više, još jače, još bliže. I ona ga grebucka sve ljuće. Ali on ne osjeća svoje boli, jer vjeruje u - njenu. I onda - svale se najedamput... On ju je zbilja privukao. Padoše. I digao joj svite. Ali to bijaše prvi put - odostrag. On je se dotako. Ali to bijaše prvi put - šakom. On je svršio "koitus", ali ne skinu svojih hlača. Bijaše gotov: prvi puta zadovoljena strast s punim uživanjem, neprekinutim bludom i bez straha za dijete. Prvi blud individualizma:
Arsen se napokon nazvao sadikom.
Napokon. Mogao je odahnuti i krenuti dalje. Jer odnošaj prema sestri i njegove karakterističnije ljubavi ne obrazlagahu ništa: bijahu prekrivene tananim, gdjegdje "naravnim" perverzitetom, dolazeći do kulmena u frazi i štipaju. Ali sada: Sadizam sve osvjetljivaše. On bijaše pokazao, istina, svoju golotinju, ali valjaše i nju - ogoliti: Ovo bijaše luč, posljednja ljubav. On je slutio da je rasjekao veliki jedan čvor, ali ne mačem. Njegova poza ne bijaše sredovječna, viteška, herojska: bijaše podlačka, sramotna, moderna. On je vidio da nije razina brijega dno - dubine su preko nje, iza nje, dublje. Dapače! Dubine bijahu oduvijek u čovjeku: valjalo se samo spustiti, stegnuti, suziti u sama sebe i mišlju izbrisati atribute duše.
I Arsen je zabilježio: Prva točka. Najranije djetinjstvo: treća godina. Spavaše tada - rekoše mu kasnije - sa sluškinjom i volio ju je od rođene majke. Kad je ona odlazila, plakaše dugo za njom. "Ne razumijemo, zašto plačeš, govorahu, kad te je ona uvijek tukla"... Ni on ne razumije. Sad razumijevaše.
Druga točka. U pučkoj školi spadaše u privilegovane i zato ne podvržen učiteljevim maltretacijama. Ali voljaše kao pučkoškolac igrati se s djecom - "škole". Igrahu u šumi. Arsen je uvijek volio biti "učenik" i primati kazne od "učitelja". Jedva se primjetljivo javljaše simpatija prema onom "učitelju", što bijaše - ženskoga spola. Ali što je dalje koracao u godinama i što je u tome pljuskanju mogao osjećati više draži, ugode i čari, to se naklonost svraćaše jasnije i više ženskome spolu.
Treća. Druga pučka škola: u osmoj godini. Jednoga se jutra digao sav rumen, napet, uzrujan. Snivao, da ga žena pravoga učitelja kažnjava prebaciv ga preko krila. Osjećaše njezinu ruku, toplu, jaku, žednu. Po prvi put bijaše to, što mu se i spolno udo napelo, izraslo, okrupnilo - ali bez mrve materije. I onda još nekoliko ovakih besvijesnih jutara, dozivanih maštom i određenim položajem tijela i onda - godine i godine ništa! Bijaše to ko bljesak genija, provala vulkana i revolucija mase. I vulkan postane za godine i godine mrtav. Ali sav taj život do dvanaeste godine ne bijaše bez tutnjava, potresa i nemira. Ne odražavaše se na samom krateru; odražavaše se u okolici; ne u geniju, nego u masi, ne u centrumu, djelovanju revolucije, nego u provinciji i spominjanju. Tako se već u trećoj pučkoj školi izobijestio, došao do zatvora, ćušaka i šiba. On im se otimao, morahu ga četvorica držati, ali njemu su oni mlazovi bili ugodni.
Četvrta. Dvanaesta godina. Ljeto. Priroda ražarena, mamurna, znojna. U šumici, do njegove sobe, djevojčice u kratkim suknjama, još kraćim čarapama, bez ovratnika, i bez rukava. Zatrčavaju se, hvataju, sudaraju i padaju. Haljine se lako otimlju njihovim tjelesima i tjelesa haljinama. A Arsen iza kapaka gleda i žudi za njihovim haljinama, nogama, kosama i smišlja čudnovati prijedlog: igrat ćemo se skrivača pa ko se posljednji da uhvatiti, dobit će pet pljusaka. I ova ga pomisao omamljuje, lomi koljena, siše kosti i on postaje mesnat! A ona misao sva goropadnija, proždrljivija siše i meso i ostaje - tekućina.
I opet - začudo - to je trajalo dva tjedna, ali onda se sve utihnulo - ohladnila priroda, nestalo zeleni i nestalo djevojčica. Žena je već bila dosta jasno i određeno istupila, ali za godinu dana, u trinaestoj godini, u istom onakom ljetu, kraj istih onih djevojčica - on bijaše već momak. On nije htio biti njima niti ravan: on je htio biti nad njima: biti "učitelj"; suditi "učenicima", a ne biti "učenik" "učiteljici" i pogotovo: ne kažnjavati - "učenike"... Ali to bijaše mašta, tajna, osama: pojavom prve protoplazme on je prestao biti na djelu ono, što bijaše u misli. Društvo ga odijeli od njega samoga: on postajaše realnost, ne realnost Arsen; društvo upotrebljavaše njega, ne on društvo. Zato, što bijaše u rijetkim časovima "osamljene besvijesti" njegovo najveće uživanje, u mnogobrojnim časovima "društvene svijesti" bijaše mu najogavnije djelo: on se nije ufao udariti dijete i nije za živu glavu dopuštao, da ga se dotakne ma tko: niti je on tukao druge niti je dopuštao da drugi tuku - faktično - njega. Zato je tek sada razumio svu groznu, suludu, ubitačnu sramotu krsnog svog kuma, njegovih propovijedi i srednjega vijeka. I kad je doznao od jednoga druga, da njegova "osamljena besvijest" znači rukama ovlažiti tijelo i osušiti mozak, znači naime da rukoblud pokretenjuje čovjeka, Arsen se ubrzo kani takog abisa. Jer onda bijaše poletan, buntovan, poet. Čitao je, pisao, govorio: u četrnaestoj godini. A u petnaestoj je već znao sve: izgubio religiju, boga i moral i za uzdarje dobio znanje, literaturu i bordel.
Sad se i opet vratio na svoje karakterističnije ljubavi. I nije trebao no opetovati istim onim redom svoje uspomene, pa da u njima vidi daleko više, no je pred godinu dana vidio. Citiraše:
"Znao sam, da je Adela nada mnom; jer se sigraše s mojim tijelom, što drhtaše kroz njenu nemilu igru..."
"A Zora bijaše poda mnom. Zora s brčićima, u crvenoj kiklji i bijena od muža (?)" Ovo je posljednje on sada dodao.
"Amerikanku potapkah po naježurenom mesu i hvatah ga užarenim pesnicama".
"Luđakinja iz B/S pričaše: Stražari me vukli, hvatali i tukli; i rukave mi razderali".
"A ona iz dalmatinskog podruma imađaše meso ko da je dobrano udarcima umekšano. Izgledaše da ona istom nasladom prima i daje udarce."
I ona ista crta bijaše sada valovita, neravna i duža. Predstavljaše njega cijeloga, gdje prelazi brdinu, ali s očima sve oštrijim i sa sviješću sve jasnijom. Isprva nije znao da živi i što je dulje živio, sve je bolje poznavao život. Iz besvijesti ulazaše u svijest, iz nemoći u snagu, od ropstva u tiraniju, iz sobe u svijet: društvo mu poda knjige, žene i novac, ali s pogodbom: služi mi sada ko momak; kad dođe vrijeme ko muž I onda, najzad, ko otac. I Arsen je služio, dok nije došla tuberkuloza i denuncijantski izdala sve tajne, namjere i ciljeve gospodara, mecene i dobrotvora. Ko da mu govoraše: "Ti daješ više no što primaš. Društvo hoće od tebe "kastraciju" poput vlasnika sikstinske kapele, koji obećavaju pjevačima - raj!" Ali Arsen ne vidjevaše toga odmah. Nije znao, da i knjige, koje mu društvo davaše, i znanje, koje mu ga pružaše, i novac, što mu namicaše, i žene, na koje dobivaše popust - nije znao, da je to ciganluk, koji ti plati vino, da te opita okrade. I Arsen veličaše stvaranje, zdravlje i prileg u teoriji i praksi. Htio je biti potpun, realan i iskren. A njegova teorija bijaše lažna poput njegove prakse. Ciljeve društva i speciesa postizavaše tek svojim perverzitetom, ali movensi bluda ne bijahu ni cjelovi ni sise. Jer društvo umovaše: ako si rođeni zločinac, budi krvnik: jer kad možeš kršiti zakon, najsposobniji si da ga braniš.
Ali kad ne smjede pljunuti na cestu i kad krvnik ostade predugo bez žrtve, Arsen se stao oporavljati, zločinac smišljati bijeg: izrabljivani pritisnuo izrabljivača najprije štampom, pa skupštinama, pa organizacijama i sveopćim pravom glasa.
Arsen je nastavio citirati:
"Želio bih stiskati k sebi njezino izbito tijelo i raščupane kose."
"Oko Nikšićeve gazdarice drhtaše nešto crna i odurna i ona izgledaše ko glad, što neće da jede i sam se izgriza kidajući meso i oblizujući nokte."
"A sestra - jer sestra, jer joj je prijetio kum, rođaci i muž i jer bijaše sestra... I jer sam je tješio samo zato, da mogu rođenoj sestri bujmiti bokove i - normalno ljubiti u snu..."
"A ona me je sjećala koje poznate primorske djevojke, što joj je majka raščupala kose, a ona se izderala u bezobraznom plaču i - jer sam joj govorio: da nas ovaka avet zahvati, ovaka..."
"I možda bi bila došla i trafikantica, jer je bila vrlo mlada i jer sam želio biti njezin - instruktor. Dok "zadnja ljubav" ne zaguši sve, jer ne osjećah svoje boli iščekivajući njenu, jer joj podigoh svite odostrag i poljubih šakom."
Jest! Istiskivahu njegov blud i priroda jezuitski mudrovaše: svrha posvećuje sredstvo.
Arsen se u zanosu ispitivanja zalijetavaše predaleko, vratolomno i riskantno. Izgledaše ko filozof, koji izrabljuje i konstruira činjenice za svoj sistem i spekulant, koji nategne u svoju korist novinstvo. Zato mu se pričinjaše nečim svijesnim besvjesnost; nečim idejnim život, nečim proračunanim djelo ignoranta. I kavana i šetalište i kazalište i birtija i zabave i bludilišta i služavke i skupštine i glumice i demonstracije - sve ovo paraliziraše njegov kažnjivi, sramotni, prokleti blud: jer je valjalo biti čovjek života, a život bijaše žena, vika i vino - valjalo je biti na razini momaštva teorijski i praktično - valjalo je biti normalan to više, da zabašuriš time svoju abnormalnost poput rječetine u ustima nevinoga, apstinense u onima razbludnika i pljuvanja na samog sebe u junaka golubinje ćudi. I ako se jedan svjetski novelista ponizio u masi do toga, te se za ženidbe nekake stao dizati na prste od puste znatiželje poput najblesastijeg seljaka, valjalo je da se i Arsen ponizi uzdignuvši se momačkom snagom do ženske slabosti.
I više. Ako si ubojica, budi krvnik - ako si sadik, budi buntovnik!
I Arsen je izgubio školu, pljunuv na profesora; došao u zatvor i protrv nečije prozore i stražarska leđa; osjetio spolnost prema Nikšićevoj gazdarici, gdje je rugoba izazivala predodžbu vještice; ciljao na djevojčice, gdje je prileg pretpostavljao nasilje, i na nevine, gdje je zahtijevao bol; hvatao se bludnica, gdje je uštip bio uvod u cjelivanje, i sluškinja, gdje je zvizgac bio obična duhovitost.
Ne mogaše se on provesti jasan, potpun, istinit: sramota mu podrezivaše krila, oduravanje hladilo krv i svijetlo pršilo snagu: zato je prštao kroz uličnu viku, drskosti derana, zanos za nevinima i prilegom, začinjenim štipanjem i pomišljajima. Morao se dakle seksus izraziti u socijalno pojmljivoj formi, prema nivou ondašnjih oblika bludnosti i staleža ženskog. Arsen je tako stao veličati nevinost, cijeniti služavke, prigovarati profesorima i dizati svoj glas za slobodu, ustavnost i napredak svog naroda. Postajaše negdje agitator za zdravi koitus, drugdje za slobodu čovjekovu; negdje propagator protoplazme, drugdje ideja. Tako je izašao iz škole i ušao u bludilište; izgubio krevet u sobi kod broja 4 i našao u zatvoru; pljunuo na profesora i poljubio Zoru; došao s onom iz "dalmatinskog podruma" do zahoda i patriotizmom u formi kamenja do drugog kata.
I odmah, u sarkazmu, što ga posvećivaše pušeći se mozak, pitaše nekud izazovno, grko, čovječji: "Što je dakle realnost?" I odgovaraše govoreći u jedno uho: "Zato ne postah ni nostalgik ni melanholik" i u drugo: "Bježah od svoje realnosti u vašu realnost i rekoste: realan! Vratih se samome sebi i govorite: nerealan! Evo ruke: Sluga sam!!"

XI.

Bijaše mu sada pojmljiva u najskrovitijim motivima njegova pjesma, figura, trop... od januara iste godine:

"U maglu - pođoh ovako razrovan ko građevina, što se raspada od vlage. Jer vlaga je ona, što je zaderala u moj organizam i umekšala nekad tvrda, kamena pluća. Odakle je došla? Ja li je donije vjetar s jugovinom ili bura s mrazom ili noć s nabreklim pjesmama, cjelovima i očima od - alkohola?
Pođoh i stadoh. Magla obujmila vaskoliki grad ko gusti dim jedne herkulske cigare. Ispuhnula ga ova putena vasiona, razgaljena ko haremska blud. Dahnula, kihnula i pljunula i zatrpala historijsku ljepotu, potopila u pljuvački kupole, oble ko kukovi okupanih nimfa, i turnjeve, čađave ko ruke razapetog gorile i krovove, reske ko hrbat ogladnjelog pseta. U tišinu gluhoga, nijemoga i slijepoga grada tek što vapor ispušta kratki, slomljeni i izgubljeni krik; on jedini ko nekako boštvo, što ga je čovjek - kreten satvorio sam i pao ničice pred genijalnim djetetom svojim.
Stadoh. A tamo se razbire nešto živa - nešto živa u iz grijanoj i mrtvoj mećavi; nešto uobličena u bezobličnoj i maglenoj gromadi; nešto tvrda u svemirskoj i raskvašenoj hunjavici; nešto tamna ko modrica na bijeloj koži, nešto sve krupnije ko oteklina na izbatinjanom tijelu.
Čovjek! Ko da je krv prsnula iz ove mase, kad ju je nečiji bič tresnuo u živo... A onda drugi, treći... Same kapi - cjelovi biča, same kapi - djeca boli iz jedne rane, što bude utroba.
Zašto sam stao i gledao te bezbrojne kapi, kako niču, prolaze i odlaze? Zašto sam gledao uvijek nove rane i uvijek istu krv? Zašto?... Kad ove iste večeri usnuh, da me u noći probudi razglibljeno, klimavo pluće... Čitava jedna građevina prodrmana i razrovana...
Pridigoh se na krevetu hvatajući sapu ustima, nogama i rukama, tražeći jedan sami dah života iz ledenih zidina i crne atmosfere. A u prsima vatra, zasipavana pepelom i podjarivana vjetrom... I pluća... suhar napita vodom: vlaga i plamen, zagrljeni ko očaj brodolomca - borba dvaju života za jednu zajedničku - smrt!
Tad stadoh psovati... psovati izgrbljen, bijedan, udavljen. Raskopah krevet, razderah plahte i istrgoh sanljive oči kružeći s njima po plafonu ko s dvjema pesnicama, kuburama i noževima, što traže krivca, boga, ništicu, cilj... i bijes jednog života, što ne može da pogodi u živo - nju, bez obraza i bez časti, opjevanu hulju i posvećenu kukavicu: religiju poluljudi i ideal poluživina: nju - boga i nirvanu.
Psujem. A psovka me krijepi ko vino, hrabri ko zanos i tješi ko molitva. O svi vi, što vjeru izgubiste ko uspomene ili razderaste ko krivu banknotu ili sažgaste ko ljubavno pismo ili odbaciste ko dogorjelu cigaru ili upotrebiste ko zastarjelu novinu - evo vam nje, vjere, nade i utjehe... i više: evo vam krvi nezacijeljene, vruće i žive rane. A dok je krvi, ima života!
Iz mrtvog je tek Krista protekla - voda!!!"

Istina: bilo bi zasukano, fanatički reći da su i buntovni i patnički osjećaji i pohote istekli iz jednog spremišta poput bluda: jedni prema mozgu, gore, drugi prema spolovilu, dolje: sifilis što udari u udo i glavu kao piva... Ali perverznost spolna to začinjaše, bar u frazi, na papiru; ona podavaše čar, draž i strast, gdje to mogaše podati; stvarahu kompromise i najposlije bolje situiraniji izrabljivaše slabijega: blud intelektualni zasjenjivaše spolni, jer kod njegovog uzrasta pogodovaše i vrtlar i zemlja i zrak - protivno drugome. I Arsen postajaše strastveni intelektualac nailazeći misao na dnu čaše ko nekada suze, u suzi probleme ko nekada alkohol. A pio je, jer je i svaki seoski ljubavnik morao - jesti.
Ove je večeri i opet plaćao Rubelli. On je padao sve niže, u mrak; izgledaše ko čovjek, što je iz rasvijetljene sobe pošao u tamu i onda gleda ujedno u ono svijetlo. Ali pred Arsenom postajaše odvažan. Prepustio se da ga voda: tako je bar mogao zatvoriti oči.
- Ilustrirao sam tvoju pjesmu: u nizini magla; a gore jedna ruka izvlači iz nje kijaču, na kojoj se hvataju kaplje krvi. A markiz, što je češće u mene kupovao slike, rekao: gluparija!... Nisam uspio, znam... A onako ne mogu više. - A za po sata stao je Arsen pitati nemilosrdno:
- Razumiješ ti ovo? Ubijaš se, a želiš život; prezireš ljude, a ljubiš čovjeka; oživljavaš čovječanstvo, a ubijaš ljudstvo.
Gledao je cijelu svoju seksualnu psihologiju: reakcija "realnosti" socijalne na individualni perverzitet: što je mlađi, reakcija slabija: što je reakcija slabija, sposobnost uživanja manja: Porast uživanja = porastu reakcije!
- A razumiješ ti ovo: što čovječanstvo voli više bitisanje, više se uništava; što pjeva misao više život, dalja je od njega i što više ljubiš čovjeka, više mrziš ljude. - I problijedivši završi:
- I ako to razumiješ, onda tek imaš neko pravo, snagu i dužnost iz pljuvački graditi poštu, od dinamita slobodu i od zločina svetinju! Nihilizam rad života, uništavanje rad stvaranja i krv rad sućuti!
Ne plamsaše; blijeđaše i više. Sva žarkost njegovih dojmova, sva naprava njegovih opazaka, sva natega njegovog intelekta - život od ovo godinu dana, što se izražavaše u razmišljanju kao kod djece u skakanju i djevojčica u plesanju i vojnika u bludnosti, stao se sintetizirati ne u spokojnom snu, nego u spokojnim mislima. On ih jednostavno ispovijedaše. Ali i ova sinteza bijaše tek podata za analizu: prošli život za budući. Zato je problijedio. Pričinjaše se, da njegovo lice, blijedo i uzvišeno poput njegovog glasa, gleda u nešto velika i duhovna. Bijaše baš tako svečano. On je gledao u - skrajnosti uma.

XII.

Prvoga je primio novac od Julija i pismo od sestre. "Sad si valjda i sam uvidio - pisaše Jelka - do čega može dovesti neredoviti, neuredni život. Smiri se i sredi... Moj ti je muž isposlovao mjesto, gdje ćeš raditi vrlo malo za prilično veliku plaću... Moj je sinčić pun ko maslac... Dođi, da ga vidiš... Svi te očekujemo... Savićevih si se krasno dojmio... Strogo povjerljivo! Liza očekuje tvoje pismo; povjerila mi se... Ona je vrlo dobra djevojka i čini mi se, da se nada... Meni bi to bilo vrlo milo, jer biste se vas dvoje dobro slagali, o tom sam uvjerena. A i ti bi postao, ako već nisi, ozbiljniji... Smjesti se, eto, to je glavno, a i Liza ima nešto... Ponavljam, da te svi nestrpljivo očekujemo. Ujak veli, da mu je piva bila uvijek hladnija uz tebe, a i Amalija priznaje, da si ju i rasrdio i nasmijao... Julijo te ljubi, koliko mi svi skupa... I moj muž želi, da zaboraviš na sve bar za polovicu, koliko je već on zaboravio..." Na kraju su bili pozdravi.
Arsen se načas snuždi. Osjetio nešto sjetna, nujna, labava. Ali to ne potraja. Iznikoše mu pred oči svi oni dani lumpanja, kemiziranja i "realiziranja", užasna udaljenost svojeg života od njihovog pa ono, što ga oni nijesu ni poznavali drukčije no po imenu, a on njih sasma obratno, što su ga oni mogli i osuditi i braniti, a on njih proučavati i najposlije to, što su oni išli u svemu za tim, da ga učine pred svijetom i za svijet što vrednijim i što više odjelitijim od svijeta, s kojim je općio, a on je njih postavljao u isti red, među proste vojnike.
I opet: činjaše mu se i pismo i novac navala, pokušaj i osvajanje speciesa: kao da ga nastojahu uvesti u svoje zabave plaćajući mu duvan i pivu, da se nasmije njihovim smijehom i da ne nazove taj smijeh glupim; ili uvesti u svoje demonstracije pogodujući njegovoj ambiciji, samo da izlema detektiva ostavivši "profesora" na miru; ili učiniti ga ocem zaljubivši u njega novac, ljepotu i inteligensu, da ne suprotstavi bludnicu majci ili ulagati novac u njegovo ozdravljivanje i talenat, da ne oboli u piću. Kao da je sve išlo za tim. I njegova zločinačka pesnica, što se dizaše jedamput na vlasnika bordela i profesora silnom snagom, kao da je diže orgija, prostitutke, bespravlje i duša, imala se sad dići na sve ovo i njega samoga poduprta kuplerima, rođacima i zdravljem.
Svakako, dok pritezahu tereti i utezi, dok se kupovaše i dobro i zlo, zahtijevaše moral i nemoral, plaćaše zdravlje i bolest, rađaše muško i žensko i pokoravaše životu i smrti.
Jest!
Jest!
Arsen sjeđaše u kavani, na suncu. Bijaše baš nekaka pučka svečanost. Opažaše se na odijelu, gestama i grimasama. Crnu kavu zamjenjivaše cipar, rad besposlica, ozbiljnost djetinjarije i zimu proljeće. Ovo se zatrčavaše u lahoru poput vike deriščadi, plamsaše u suncu poput ptičjih piljarica, laskaše se na cvijeću poput modnih izloga i rašetavaše po atmosferi poput geganja gusaka.
"Pijetao najavlja sunce, mačja dreka žaba junij."
Arsen se sve mračniji uvlačio u kut. Jer vani je sve primalo gospodsko lice. Uživanje, kićenje i besposličenje. Proleterac postajaše o blagdanima ravan aristokrati o radnim danima.
"Rad i nerad".
Arsen je uzbuđeno, zapjehano, grozovito mislio.
"Ravnoteža".
Kavana bješe opustjela. Svi pođoše dolje, na trg, k moru. Ulice bijahu prazne, tihe i čiste. Ko krevet bez gamadi.
"Brat, sestra, rođaci, Liza... Redari i detektivi."
Nije ih ni izdaleka mrzio, jer sad osjećaše užas.
"Majka je mrtva."
Ruma se ne dodirnu. Pepeo mu padaše na hlače i ruke padahu. Ne od umora. Bijaše u njima one pernate strasti, što traži hartiju i tintu.
"Detektivi. A ja bjegunac... Kad je društvo tako uređeno i pobjeći iz domovine ne možeš, ako si preveliki zločinac... Vraćaju te."
Zgražao se od boli: ona ga razdiraše.
"O bratu živim i moram živjeti!"
Bol ga razdiraše. A brat je gledao besvijesno njegovo razdiranje kao jedamput i nešto nalik samilosti, plaču i histeriji podrhtavaše nemilo njegovim usnama.
"Rekoh: za mene nema rada. Pao ko aristokrata u vijek industrije, tvornica i strojeva s demokratskim kletvama, suzama i hlačama."
I stade se grčiti.
Nijesam dakle potreban vijeku rada, budući prosjak. Suvišan i toleriran! Traže se ruke, treznoća i razbor - a ja sam tjelesno melanholik, intelektualno lump i... psihološki spekulant."
Kao da gledaše sada sav svijet kao on radnike o blagdanima. Bijahu to pogledi onih "iz zalagaonica" i pogledi njegovi na "krastavog beskućnika".
"I doista!"
Svijaše se uistinu. Zaboljela ga i rebra, jer ih je bio pritisnuo o mramor, a rebra stiskaše, jer se "realnost i "nerealnost" stala poput sablasne prikaze izdizati na onu vagu, gdje postavljahu i "dobro" i "zlo" i "ljubav" i "mržnja" i... onaj isti sadizam, što je iznikao u posljednji čas kao krv u mesu, luč u tami i zračna cijev u dubini morskoj.

XIII.

Sadizam ne bijaše uniseksualan. U prvim možda počecima, gdje je dječaštvo bilo bespolno i gdje manjkaše žena. U onim naime tamnim, dalekim vremenima, gdje trebaše konstruirati svijest, a ne događaj sam; kad bijaše dijete, naivnik i prostodušnik; kad njegov nagon postajaše samo u psihi, a inače bijaše i sterilan i impotentan, nalik na perverzitet staraca.
Ali što je više rastao u potensi, to više naginjaše drugome spolu i prvim istupom materije pravac njegovog bluda bijaše određen. Ali se je cijepao: "učenikovati" i "učiteljevati"; "biti nad ženom" i "pod ženom": biti aktivan i pasivan. A onda se i to porastom snage i godina spajaše u neku gotovo jasnu, određenu aktivnost primajući sve muževnije oblike.
I sad mu se pričini, da taj perverzitet nije ništa čudesna, nepojmljiva i apsurdna. On imađaše svoj prirodni razvitak poput svake seksualnosti normalne; imađaše i uvjete iste i ciljeve bar u vanjštini bliske. Bijaše to ljubav izražena prostonarodno: "žena je mekša, što je više biješ" i "muž to bolji, što više tuče" - kako to potvrđuje onaj narod, što o ženidbi daje mužu bič od starinskog običaja: narod nihilista, kozaka, nihilistica, pljuvanja na samoga sebe i apsolutizma.
Kako je znao drugdje narod renesanse postati asketom, narod cjelova flagelantom i narod prerano sazrelog seksusa i bujnosti bluda inkvizicijom! Mlakost sjevera potenciraše možda seksualnost masochizmom, nabujalost je juga suzdržavaše askezom otvarajući drugi izlaz na plećima, mučilištima i samostanskim delirijima.
Šta bijaše čudesna u tome? Pitanje.
Ali gle! Promiskuitet dviju tendensa, ženskih i muških, pasivnih i aktivnih bijaše u preranom spolu, ali se nikada zapravo ne izgubi.
Šta bijaše čudesna u tome? Sve.
Nikada se ne izgubi, a u posljednje vrijeme bijaše baš daleka želja prema Lizi nekud podjarivana, raspolovljena, neodređena. U jednom joj pismu pisaše: "Vas tuku ignoransom - mene idejama. Dođite k meni: zadat ću vam svetu i divnu bol, kaku zadajem sebi..." A u posljednjem: "Nas će tući sistemi, a mi ćemo izlemati ignoransu!!!"
Povratak dakle u djetinjstvo, nedoraslost i momaštvo, ali s razlikom, što je u prvoj periodi prevladavala pasivna tendensa, u drugoj promiskuitet, a u trećoj aktivna, dok u sadanjoj obje najedamput.
Što bijaše čudesna u tome. Hermafroditizam!
.... A Arsen sjedaše još u kavani. Postajaše mu lako. Jer kao da razumijevaše u onoj tišini, koju uspavljivaše dim i naklonost k Lizi. I onu besvijesnu, neprotumačivu, daleku k "Zori s brčićima".
"Ženski rukopis, što zanaša na muški... Žena, što ne obavlja ženske poslove i ne želi žensku razbibrigu nego ko muškarac posjećuje kavanu i čita knjige. Žena u hlačama, s cigaretom i štapićem."
Arsen isprazni čašicu. I treću. I četvrtu. Zanašaše se.
"Zašto da tražiš onda žensku", pitaše ga netko, što još bijaše u njemu. I taj isti klicaše glupo, drzovito: "Zdravo, Wilde, pozdravlja te Sokrat!"
I makar bijahu i usklici i pitanja onaki kao onog ljeta na kolodvoru, on ne bijaše već onaki. Usklici ga i pitanja zabavljahu kao da dolaze sa strane djeteta.
Jer njegovo osjećanje postajaše sve umnije. I odgovaraše:
"Zato, jer Liza prima na ženskim osebinama muške, a dijete je bez muških i ženskih... Valja biti najprije žena, a onda ni muž ni žena, ili i muž i žena... A ako se ona zaljubi u moju poluaktivnost, polupotensu i seksualnu intelektualnost i ako kaže: valja biti najprije muž, pa ni žena niti muž ili... i žena i muž najedamput... onda, onda, onda..."
Sjajio se. U mraku. Dizao se: u dubine. Spuštao: u visine. Možda dim prikazivaše po plafonu simbol: supstansu, svrhu, esencu cigarete: materiju istančanu, duhovnu, umnu.
"Onda -?"
"Dođite na pir! I ja ću govoriti, pjevati, nazdravljati. Na kraju ne ću tresnuti čašom; tresnut ću onom vagom - vi je poznate! Na njoj valjaše držati ravnotežu: kupovaše se, potraživaše i plaćaše... Jer onda još producirasmo i muža i ženu, dobro i zlo, lijepo i ružno, zdravlje i bolest, sitost i kuburluk, san i javu, rad i nerad, tijelo i dušu, boga i čovjeka... Onda, da znate." Njegove misli bijahu baš tako tihe, prozirne, lagane ko dim.
"A ja tad bijah i aktivni i pasivni i sit i gladan i zdrav i bolestan."
I sve tiše, prozirnije, laganije.
"I snivah svijesno i na javi spavah."
Ni najmanje zapreke ne nalažahu njegove misli.
"I pisah upitnike ne u zraku, da ne isprljam ruke, nego u blatu, da isprljam nos..."
Ali ovaj čudnovati momenat ko da bijaše nad zrakom. On lutaše bez uporišta, bez teže. Ili pak bijaše uistinu u zraku, ali tako tanan, sitan, duh... "Bijaše to onda, kad morah pjevati zdravlje, da mogu opjevati bolest!"
Tu je pozvao čašicu. Konobar ga nimalo ne iznenadi ko ni on konobara. Zapitao ga: "Koliko je sati?" "Jedanaest" odgovorio konobar. Arsen je zapamtio odgovor i konobar je poslušao pitanje. Zašto da luđak ne percepira, da je vani kiša i zašto da ignoranta ne shvati, da ga pitaš za vrijeme?
"Ovo je logika! Zadnja, konačna, neoboriva! Logika apsurda!"
Činilo se, da napija, revolucionira, buni.
"U zdravlje duše bez atributa, gospodo! U zdravlje čovjeka, koji prestaje biti živina... Maupassant ga se prepao i rekao: Horla!"
"Horla!"
Bijaše to mrak bez luči, jer tmina postajaše svijetlo. Niti se dizaše niti padaše. Lutaše. Dugo. Ne proždiraše samoga sebe, jer ne bijaše gladan. Niti ga nesklad zbuni, jer ne bijaše već atributa.
"Horla!"
Bijaše to dubina, posljednja, konačna, zadnja. Ali se ne smrska. Jer bijaše - bez dna.

***

O samom napunu proljeća vraćaše se Arsen natrag; kući, domovini. Činilo mu se, da ga sve gleda onako glupo kao slike prošlih stoljeća i kampanili prošlih želja. A on gledaše umno, sa shvatanjem na Tiziana kao na onoga Rafaela, u kojeg otkriše delikventsku lubanju i madone. Razumijevaše ih kao svoju prošlost, na koju pogledavaše inteligentnije negoli na sadašnjost.
Ali priroda se eto pomaljaše - i opet - kao usidjelica u kratkim suknjama, gdje se oči oziru za nogama više no za licem. Napastovaše ga, namigivaše i izazivaše, a on odgovaraše kao kokoti, koja mu je otela novac, davši mu u zamjenu - zarazu.
I rođeno mjesto i poznata lica ne prepoznavahu ga; a on ih je sve prepoznao, jer starci bijahu ostali jednaki ko muževi. I pogledao na zidove sa strane ceste, što mu se nekada pričinjahu silno visoki, a sada mu bijahu uistinu užasno niski. On je izrastao, dakako. Kamen ne raste ko ni njegovi zemljaci. I on, koji se gušio, zaturivao i prljao, osjećaše još jednu mračnost, davljenje i blato u čistoći njihovog neba, zvonkosti organa i jasnoći osjećaja.
Ah! Škripao je zubima. Jer mogaše mirnije gledati na hridine i more negoli u ljude; jer su oni bili teži od prašine i mučniji od zapare.
Ah! Želio je otići, otići, otići. Ne dozivahu mu u pamet cijelu njegovu prošlost; dozivahu mu u pamet glupu njegovu prošlost. I kesteni, razvaganjeni ko trbusi kanonika i cesta, nesnosna ko brbljava baba... Pričinjaše mu se, da je to baš tako, kao da se njegov mozak ulijeva u pasju lubanju. Čovjek, što laje i misao za šapom, koja ne umije da piše.
"Oporavio si se", govorahu mu. Gledahu mu lice. "Nijesam se oporavio", odgovaraše, ali mu ne vjerovahu, jer ne slušahu njegovih riječi. I on je morao slušati njihove govore, da može pojesti njihova jela... ostaviti bez hrane mozak, da napuni želudac.
Ali on ne zamjeraše. Želio je samo naći svoj mozak u svojoj lubanji: otići, podragati psetu dražesnu njušku i napisati studiju o inteligensi njegovog pogleda i perverzitetu njuha.
I pošao dalje, gore, na sjever. Stisnuo ruku rođacima, znancima, svima. I samo je pozdravljao, stiskao ruke i odgovarao. Ne prepade se sad toga: sve ga je vuklo u društvo, brbljanje, kicošenje, i zabave, ali on bijaše već pretežak. I ako bi naumio skočiti u more, a oni ga pokušali suzdržati, značila bi njegova smrt i - njihovu.
I Marko je došao. I Nikšić... Došle su njegove uspomene; došlo je cvijeće, što ga je gazio i blato, koje je suzama zalijevao. I pričinjaše mu se, da je plakao više radi ljudi, negoli rad sebe. Bijaše im kriv kao liječnik, koji im je najmiliju osobu, bolesnu i neizlječivu, otpravio na drugi svijet.
Ali to bijahu tek dojmovi; ne rasuđivaše. Pio je redovito kavu i debatirao vrhu politike. S velikim apetitom, rekoše, i osobitom oštroumnošću. Da, on se dizaše na površje, među ljude, u debate. A Marko izjavljivaše:
- Ova je tvoja "filozofija psihologije iliti logika apsurda" ludost!
Govoraše iskreno. I Arsen, razgovarajući sad s njime u parku o tome, ne birtiji, opažaše i sam u tome nešto suluda, što mu se tamo na osami činjaše potpuna razumnost. I gledaše se u zadnjoj situaciji, koja ga ne smrska, ali koja mu vazdušnim skitanjem izubija organizam i iscijepa snagu. Bijaše umoran. Sad to osjećaše: pijan ne osjećaše boli.
Jer ovo pola godine život bijaše intelektualnost: riješiti problem bijaše za njega dobiti ženu; misliti bijaše patiti se, raditi i mučiti za svakidašnji kruh; veseliti se bijaše za njega zaodjevati, kititi, napravljati ideje kao kosu, odijela i dragu.
Ubijaše misli kao ljude, mijenjaše kao ljubovce, stvaraše ko djecu. I piće i suze bijahu postale tek sredstvom kao meso i kupus hrana, svrha im bijaše - koitus i fekondnost.
- Zaletih se, jest - govoraše Marku. - Bijah duboko. Digoh se na vrijeme gore, na površje. Jer treba i na dnu dubina morskih zraka, veze sa površjem, suncem i ljudima. Treba vazdušne sisaljke: treba znanosti. Jer užasni se problemi nakupljahu poput boli i srdžbe. I zapara, zasićenost i naoblaka odahnjivaše u kiši ko srdžba u kletvi i bol u plaču. A problemi?
U znanosti.
- Govorit će mi: kukavan je tvoj život, umuješ, misliš i čitaš; jadniče! gubiš uživanje, život i svijet: jer iza smrti nema žene, zabava, plesova i - žene; jer ako i jest tamo nešto - onda je to duša, mozak, misao. Prolazna je materija, vječan je najviše intelekt!
A Marko ga gledaše. Trijezni, umni, ozbiljni Marko.
- I ti ćeš odgovoriti?
I Arsen gledaše. I brata i sestru i ujaka i znance i ljude... Davaše im u tom času svoje već istekle suze poput zarađenog kapitala i psovku, poput jedine religije. I odgovori:
- Reći ću: Materija je vječna, kratkovjek je intelekt. Vi koitirate ko ptica, pseto, majmun, Eskimac, pradjed, djed, otac, ali mislite drukčije, no što ste pred godinu dana mislili. Dalji ste od samih sebe intelektualno, no od ptice materijalno.
Pa opet kao da je spustio goru, gorje, čitavi jedan vijek, epohu, planet sa grudiju - stade frkati cigaretu. A priroda gledaše na njegove dimove poput profesora, kad ga je đak zatražio vatre.