Voluptas

Tu do žala, gdje se usna
ljetnog sunca pjenom ljubi;
tu u ljesku morske puti,
što se bludom s vrha rubi
žena plovi. Val je pljuska,
morski štipaj halje dere -
sve je bujmi, sve je pije
i ljudskih je mrlja pere.
Pa kad klone saviv ruke
o grebene tvrdih zubi,
jedan pogled po njoj pada,
što joj s visa lice ljubi.
Nakvašeno, crno platno
kožom joj se zmijski svija
i kroz njega trzaj mesa
u ružičnom dahu sija.
To je žena trudnih sisa,
što sa neba sapu traži...
a morski je cjelov pljuska
i grebeni nokat draži.
To je žena - s njenih kosa
kapi drhte suzna sjaja...
i preko nje tek će pjesnik
da drhtavim perom baja.
.... Nijemi vapaj, što se nosi
u sunčanom toplom oku -
gorki grč, što tupo tvrdne
zarivši joj mlat po boku...