U mrtvoj noći

U mrtvoj noći, gdje misli zuje zrakom
plamisajuć - u noći -
na ledna stakla, što mraz ih štrapa bijeli
uperih svoje oči.
I gledam, gledam, a aveti tišine
zapodjele su kolo -
Tihano sve je ko mrtvo, vječno nebo,
bez oblačine, golo.
A oči blude i gleđu - dugo gleđu
u one slike crne
i motre usne, što utisnute šute,
sa kojih miso trne.
Ušesa kočim za jedan sami trzaj
i sve je nijemo...
O da sam dijete, tek klonuo bih glavom
pa tad - zadrijemo.
A glava bukti i poletava k zidu
da tresnem njome -
Svet, svet je prasak - a blagosloven gospod
u miru svome!