Ecce homo!

I.

Mijo se vraćao ove noći kući dva sata kasnije no obično. On se na to sad nije obazirao kao drugda. Jedamput je tako bio izostao, zabrbljao se s jednim znancem i na povratku bijaše mu neugodno kao đačetu, što prvi put dolazi kući sa šetnje, a njegovi ga bijahu poslali u školu. Mijo življaše sam s majkom već nekoliko godina. O tom životu nije vodio računa, jer taj je život bio jasan i jednostavan kao "knjiga računa", gdje nema velikih i čestih potrošaka i primitaka, pak se točno od samoga suviška vremena - zabilježi i sračuna sve svaki dan. Baš tako! Mijo ustajaše u sedam i pol sati, onda u školu, gdje je učio glazbu, pa na objed, spavanje i opet u školu, onda u šetnju, večeru i najposlije uz glasovir, dok ne bi tihi i bojažljivi glas rekao:
- Već je deset!
U takome živovanju bijaše radi te jednostavnosti i jasnoće neka umirenost ponašanja i ljenjivo počivanje strasti. Zato, kad je ono bio izostao, bijaše i njemu neugodno i njegovoj majci krivo, pa kad mu je ona rekla: - Ta gdje si, zaboga?! - on se stao opravdavati, a bijaše već momak. Ne drugovaše u pravom smislu ni s kime. Njegovi su drugovi bili drugovi od nauke, s razgovorima o nauci i sa strastima rad nauke. Školski sat bijaše radni dan, odmor nedjelja, a šetnja od kuće do škole lumpacija i ples. U ovom uzanom, stisnutom bitisanju rešetavahu se strasti baš onako, kao što se u drugim mladićima rešetavaju od trotoara do kavane, od prvog ferala uveče do posljednjeg ujutro. One su bile nalik na šetnju uznika koji ide nogama kao svaki slobodni čovjek: razlika je u okolici, cipelama i svrsi. I makar se je ove večeri tako silno udaljio od svakidašnjosti, on ne bijaše toga još svijestan sebi. Žurio se, istina; ali u nesuzdržanom smješkanju, što se je bilo sraslo s usnama, odrazivaše se njegovo osjećanje. On se je našao u sasma novoj situaciji koja je iziskivala sve njegove sposobnosti, ne ostavljajući mu ni trenutka vremena da pomisli na nešto, što bi bilo izvan nje. Bijaše nalik na brodolomca, što se bori za život ne pitajući ni što je bilo ni što će biti u tome životu. Evo:
Vraćao se sa sastanka, što ga je imao kod prve klupe u parku. Sastanak u nastupu jeseni. Prvi hladni, stakleni lahor; prvi žuti, melanholični list i prvi rani suton. Šetalište prazno. I tu je Mijo došao vrlo rano. Bijaše uzbuđen i nemiran pred zagonetnom budućnosti; zanosan, što mu je urekla sastanak žena s razbuđenom strasti, što mu najedamput stade podavati snage i ambicije. Na pragu nečega novoga bijaše on već nalik brodolomcu i zaboravi na majku. Sav se podavaše momentu zirkajući u prolaznike i prisluškujući koracima bez daha. I možda baš ovo, što je bio kao "bez daha", podavaše mu onu izgubljenost i zaborav, te je sada uništavao svaki obzir, spreman ostaviti svoj krevet prazan preko jedne, dvije i deset noći; postajaše tako "heroj bez daha", nalik na heroje - ratne. I ona je došla. Nekoliko besmislica, stisak ruku, bliski dah i šaptanje - sve je to trajalo po sata. Ali Mijo je ovo nosio u sebi kao nešto vrlo veliko, ne dugo, ali široko. I zato mimoiđe stan i pođe dalje.
Sjećao se svega. Ona, Mica, bila mu je pred očima: ovisoka i tanka ko turistica, s kvačicom na nosu koja je prekrasno pristajala dosta razvučenim, nasmiješljivim usnama; s vrlo prozirnim obrvama, zaobljenim kao u Japanke, i zato vrlo pikantnim; s kosama, povrh čela kovrčastim; s ušiljenom bradom, bljedilom lica i modrim očima. Gledajući je sad ovaku, zamišljeno se je smješkao i koračao dosta brzo, zagledavajući se u asfalt... "Došla je", sjećao se sad. Odmah je bio prepoznao korak, pošao ususret i pružio ruku. Ona nije imala rukavica. A onda - on je rekao:
"Odavna vas čekam; čini mi se da vas već dvije godine čekam!" Mijo joj baš tako nije bio rekao, ali ova ga fraza sad uznese i on stade pjevuckati.
"Dvije vas već godine čekam, jest!"
I osjeti da ju je zaista čekao dvije godine. Sad mu se dapače pričini da se vrlo dobro sjeća onoga časa, kad je primio prvu vijest njezina dolaska. Prema jutru, što se izvijaše iz tame, nenadano i brzo, u nekoj omamici i raskoši, što mu je strujala čitavim tijelom i rasla poput uzavrele vode, kad podigne pokrovac - bijaše mu ta vijest stigla. I uzrujan pošao je da dočeka vlak. Vrlo je dugo čekao... A onda, prije no se je mogao sabrati, bijaše u pretjeranoj blizini njezina daha...
I sad - udaljujući se od prvoga sastanka - gledaše u tu prošlost, što bijaše čekanje. Ali zbiljska radost smete ga, te nije ostajao dugo kod te prošlosti, nego se našao u sadašnjosti, s njome u preporođenoj, radosnoj i poskočnoj duši. Opit od sreće bijaše sav u nekoj melodiji, što je bila tako slatka da je i nehotice rastvarao usta i kao pjevao, gubeći se u njezinu modrom, nasmiješljivom pogledu.

II.

Kad je došao kući, nije mu trebalo zvoniti. Vrata bijahu otvorena i majka je bila za njima.
- Gdje si, zaboga?!!
Iste riječi i isti usklik. Bilo je tiho i zato podmukli zvuk njezina glasa udari u tišinu dosta jasno i ne bijaše nalik na siktanje. Ali je to ipak bilo siktanje. Za tren, što stadoše jedno do drugoga, njihove se fiziognomije sudariše. Ona majčina, zgužvana, istočkana nekakim žutim mrljama, bijelih usana i kao posijedjela, ispaćena, s vanredno tankim i krivim nosom i nekakim ispremetanim crtama po obrazu, čelu i podbratku - i ona njegova, nenadano izobličena, što je progutala smješkanje... sudariše se i pogledaše.
Onda je on zateturao pokraj nje i nešto nejasno izgovorio, pa odmah zatim dreknuo:
- Tu sam!
Sudar je bio žestok i oni se odbiše i, kao dvije kruglje, motahu se sve slabije - amo i tamo - dok ne stadoše u određenu daljinu, kad su već ležali svako u svome krevetu.
Ovdje je Mijo najprije odahnuo. On je bio pošao kući sretan i zadovoljan. Ali sad je osjetio da od svega onoga nije ostalo ništa. Htio je i opet zaći u ono isto raspoloženje, zamišljajući Micu, ali pred njenom slikom padaše koprena, poluprozirna i zgužvana. Majka. I želeći odstraniti koprenu stane se zabavljati toli silno oko nje, te ga je počelo napunjati cijeloga i on zaboravi na samu sliku. Jest, to bijaše majka. Njezin usklik, siktanje i zgužvana fiziognomija. Ali začudo - on se ne osjeti ovoga puta nimalo krivim. I sav ovaj veliki prijelom učini mu se vrlo običnim, te nije o samom prijelomu ni razmišljao: on je nastojao odstraniti koprenu.
"Šta? Šta hoće? I kojim pravom? Mislila me uprepastiti, ali ja se ne plašim nje. Ogorčila se, a to je ogorčenje vrlo glupo, neumjesno i naivno. I kako je izgledala i zašto to sve?!"
On nije obrazlagao svojih usklika. Nazvao je njezino ponašanje glupim i neumjesnim i tek kad je nepojmljivo uskliknuo: na što to sve?! - osjeti užasnu srdžbu. I začas ga je samo srdžba obuzimala, srdžba od hiljadu jednakih usklika, pogrda i upita koji ne nalažahu odgovora. Sve ono što je bila onaj prvi tren sastanka izrazila njegova fiziognomija i što on ne bi bio mogao nikad opredijeliti, sve se to sad izražavalo u njegovim mislima. On je nju osuđivao; on je bio uvjeren da je ona bila pretjerano glupa, da njezino ponašanje bijaše bez razloga, a želio joj i pokazati da je sve to suvišno, da ona neće tako zapriječiti da on nastavi svoj put kojim je pošao. Ne uvidi li to, onda - zbogom! Nije on dijete - napokon. Sutra će on sve to razložiti, ovako jednostavno i mirno.
I ovako - lagano popuštajući i izvijajući se iz jedne misli u drugu - uvjeri se da se to sve može uistinu mirno rasuditi, i odluči na njezin izazov, siktanje i zgužvanu fiziognomiju odgovoriti ovako mirno, razložno i porugljivo.

III.

Kad je drugi dan ujutro sreo majku, pričini mu se da je i ona prošla isti slijed misli. On joj ne kaza ništa. Odluči dapače da prekine vrlo rano sa sastankom ili bar da izjavi da ide u kazalište. Htio ju je svakako umiriti i od njegova prkosa ne ostade ništa. Od mržnje i srdžbe pa do one odluke da će sve razložiti, proteklo je vrijeme mišljenja, istanjilo grubost i iscijedilo nakupljenu žuč, a od ove posljednje odluke do jutra protekla je cijela noć počinka, polurasudbe - i oni stajahu jedno do drugog s istim pomišljajima, pozama i fiziognomijama kao svako jutro.
- Majko!
Ona se spremila slušati, ali ne odgovori ništa.
- Večeras idem u kazalište.
Ona mu poda novac. I u taj čas on nije znao, bi li uistinu pošao u kazalište. Oklijevao je. Ali kako je došao na ulicu, on je počeo zaboravljati majku i postajati sve veseliji... Sastanak podveče u parku... sa ženom mladom, dražesnom i ljepuškastom... On se je udaljavao od jedne luke i što se je više primicao drugoj, ona je prva postajala dalja i manja, a ova veća i bliža.
Zato je on podveče pošao u park.
Pred njim je bila i opet Mica, brbljava, brza, sa sto besmislica, trica i novosti. I onda - najedamput - ona je zašutjela. Mijo je držao njezinu ruku i slušao izdisaje, šum haljine i tanko titranje njezinih vlasi. I tad je pogleda u bijeli, prokšeni vrat. A ona osjećajući da on sluša i gleda, svrati iz prikrajka oči u njega. I oči se sretoše. One njezine, bezvoljne, izgubljene i lutalačke i one njegove, energične, svijesne i nepomične. Ona mu se podavaše kao nemoć, a on je držaše kao snaga. I imajući ženu u svojim rukama, njezin posmijeh, suze i riječi - osjeti da je ogroman, jak i vrijedan.
Ona se otme: rastavljahu se. Ali on ne podnese. Pričini mu se da bi bez nje on savkolik, s cijelom ogromnošću, jakošću i vrijednošću postao sitan, slab i bezvrijedan, i sad osjeti, što mu je ona. Kao da je sve ono jako i vrijedno, što bijaše u njoj, sašlo u njega, a sve ono sitno i bezvrijedno, što bijaše u njemu, izgubilo se u njoj - i rastanak mu postade težak. On je zadrži. Bijaše ganut. Prošlost ga olako dirne, dugačka, tmurna i mlaka - majka bijaše tamo zgužvana i siktava - a tu ona, žena, mladost, smijeh, zanos, sve. Nikad toga ne osjeti. Nikad mu prošlost ne iznikne u takoj kukavnoj, podrtinastoj slici i pričini mu se da je tek sad proniknuo u svu mlakost i turobnost njezinu. Nenadano, jako svjetlo rasvijetli sve ono i u njezinome odlasku gledaše utrnuće toga svjetla. Ali i više! Ovo se svjetlo sipaše i na sadašnjost - sadašnjost bijaše sama to svjetlo, to ogromno, jako, nenadano svjetlo.
- Mica!
I njihova šetnja svezanih bokova, čestih stiskaja ruku i sudara glava, i cvijet što joj ga ubrao, i nocturno što joj ga u misli prikazao, i ona, Mica, njegova ljubav, mladost i zanos, i ova večer s melanholijom lišća i šutnjom smrznutoga zviježđa, i on, snaga, polet - sve, sve...
Njegov je cjelov bio dug i vlažan.
Miji navriješe suze na oči.

IV.

Ove ga večeri nije dočekala kod vrata. A on se zaboravio i došao u nevrijeme; došao je ranije no što bi trebalo da dođe.
- Tako rano?
Ona je znala sve. Fiziognomija ne bijaše besvijesna kao sinoć, ali bijaše slična onoj. Činilo se da je svaka crta (one ispremetane crte!) dobro promišljena. I uza svu sličnost ne bijaše na njoj ništa od onog sinoćnjeg očaja. Mijo baci novac na sto. I opet one iste siktave riječi, jačeg akcenta, kao odrezane:
- Gdje si bio, zaboga?!
On je bio odlučio odgovarati i razlagati razložno. I možda je već i misli prema tome upravljao, ali njegova fiziognomija stajaše već naprama njezinoj onako kao sinoć: svjesnija i tvrdoglavija pomičući se prema svakom trzaju majčinoga lica. Nevidne niti vezivahu uzajamno njihove crte i nevidna ih ruka potezaše.
Od obrazloženja ne ostade ništa. Oni bijahu na istoj polaznoj točki, tek s nekim već iskustvom. I Mijo je pogleda:
- Bio sam.
Ne proslijedi; stao je slušati njezinu tužbu. Ona je pogodila da se radi o ženama. Zato se je toga uhvatila. Brzo, vrlo živo stade pripovijedati o pokojnome ocu. Njega, govoraše, upropastiše žene. A brat njegov, onaj nesretni Mirko, što je utekao za granicu, postao je varalica radi - žene. Iskustvo! Iskustvo! "A ti - govoraše Miji - što bi ti znao..."
A i Mijo je tu prestao slušati. Ono za brata - dogodilo se to pred deset godina - sad je tek doznao. I "sveta uspomena očeva" bila je zablaćena i zato ni začas ne posumnja u istinitost njezinih riječi. Ove puste večeri, kod pjegave svjetlosti, iza prvih cjelova - on je čuo od rođene majke koja je poštivala očevu sjenu ovako nešto. To bijaše zacijelo istina. I tu se sustavi. Njezin govor bijaše sad uvjeravanje i zauzetost. Pa kad je ona rekla: - Čuvaj se žena! - on je odgovorio uvjeravanjem i istom brigom da nju umiri: - Ma kakih žena! Ja sam bio s Nikolom!
I više nije rekao ni riječi. Zagledao se nepomično pred sebe kao da pozorno prisluškuje laganom hodu svojih misli.
Jest! On je sad počeo da vodi računa o svome živovanju. U "knjizi računa" bijaše nešto neskladno i nejasno. Ovo je sve govorila majka s iskusnim pogledom u život; ovo je govorila majka, što hoće samo dobro svome sinu. A on, Mijo, osjeća da je kod Mice dobro; a ona, majka, kaže da je kod nje zlo. Ona možda ni ne zna, kaka je ta žena, što otima njemu večeri, one večeri koje je dosada sprovađao kod glasovira čekajući njezin: "Već je deset!" A on to njoj ne može da kaže. Čini mu se da bi majka i opet rekla da je kod Mice samo zlo. I možda bi imala pravo. Mijo je siromah i ona nema ništa. Kud dakle srću i što ih čeka? Što?... I tu ga podiže čar neizvjesnosti i draženje neopredijeljenosti, što mu ga dosada podavaše samo glazba za bijelih, zimnjih dana na škripljiv prasak leda... Ono isto, što ima u Čajkovskoga, kad doziva u pamet jednostavnim akordima ili samim notama stranicu iz "Ruđina" - baš onu, gdje vjetar zavija, a beskućnik Ruđin ide, ide i ide, bogzna kuda i zašto...

V.

Odsad započe igra zavaravanja. Majka je htjela da dokaže da je u kući, kod nje, sve dobro, ugodno i sretno, i poljepšavaše mu život. A on odgovaraše opsjenjujući je, kako ide ili u kazalište ili instrukciju, kako su glupe žene i kako krasno napreduje u naucima.
Slutili su oboje da lažu, ali ne bijaše razloga povjerovati u to. Mijo je, dapače, nagomilavanjem izmišljenih i proračunanih obećanja, osjećao neku dužnost da se pred njom prikazuje bez obzira na vjerojatnost onakim, kako to ona želi.
I da nije nešto nenadano prekinulo ovaj klimavi odnošaj, u kojega stalnost ne vjerovahu ni majka ni sin, bili bi se oboje privikli laži i možda priznali njezinu nužnost, pa se smirili i sredili.
Ali majka bijaše saznala da se njezin sin viđa češće na šetalištu s jednom vrlo lijepom djevojkom. Ona mu to i rekne.
Mijo se ne zbuni. On je to očekivao. Prema svojim slutnjama, koje naslućivahu nešto od laži u majčinu ponašanju, i prema svojem vladanju, koje dokazivaše laž s njegove strane, prema svojem dakle odnošaju, u kojem se je ta laž udomaćivala, on je znao da će i majka doznati, da će on sve poreći i oni će živjeti dalje. Postajaše već miran i "knjigu računa" vođaše kao iskusni i prometljivi knjigovođa, što unaša krivo račune, ali se sve najposlije slaže. I na eventualne prigovore svojega gospodara, on je spreman dokazati da su prigovori neumjesni, a ako to ne uspije, onda je pripravan udariti se u čelo, nazvati sebe blunom i priznati da je pogriješio.
Zato je on majci sve odlučno poricao. On nema nikake "svoje", nikake "simpatije". Nije najposlije lud, jer što će mu draga, kad se ni ne misli ženiti. On ima svoje više ciljeve; on ima svoje "ideale od sedam nota" i "simpatije od nekoliko vrlo nepopularnih imena", što žena, ova naša glupa žena, ne bi nikada razumjela sa svojim "ovčjim mozgom"... A ako - ako ide s kojom, to je nešto treće; tu ulazi samo glazba i - ništa više.
Mijo je sebi u tonu grdno protuslovio. Ali, začudo, ovo očito protuslovlje bijaše njemu umjesno, razložno i logično. Pričini mu se da je tako djelovalo i na njegovu majku. Ona je najprije - izjavljujući mu "novost" - izgledala prezirno, zlobno, i ogorčeno. Onda pod dojmom njegovih dokaza počela opravdavati žene, braniti ih pred takim muškim klevetama i predrasudama da su glupe i da ne osjećaju ništa. A onda; kad je on pobio sama sebe i rekao da ih samo glazba veže, ugodio je njoj kao ženi i priznao opravdanost njezinih dokazivanja.
I kad su došli do te točke razgovora, izgledahu oboje umireni. Jer od one prve noći koja je bila nešto novo i neiščekivano, pa za ovo nekoliko dana laganja i opsjenjivanja pak napokon kroz ovaj razgovor - priviknuše se oboje na to da razgovaraju o - Mici. I besvijesnost, nespretnost, iskreni očaj, mržnja i ogorčenje pred ovom jasnom, običnom i rasuđenom činjenicom - sve ono od prve noći postajaše svijesno, razložno, razumno, postajaše - uobičajenost.
I jednoga dana prođe Mijo ispod majčinih prozora s Micom.

VI.

Majka ih je vidjela. Da se je Mijo dospio okrenuti, da je on uopće znao da ih ona gleda onim istim prezirnim ogorčenjem, pri kojem joj je vazda nos izgledao tanji, veći i iskrivljeniji, možda ne bi bio tako bliz Micinome dahu. Ali pred njim bijaše sunce, zaduvena svježina i posljednje zelenilo. Njezine se nasmješljive oči bacakahu pogledima, obijesnim. Ona ih sustavljaše na profilu svoga ljubavnika kao ptica, što zasjeda granu, iskoprca se na njoj, pijucne i odleti. Išli su bez stisaka i bez cjelova; išli su kao jutarnji ljubavnici, zaljubljeni u petice svojih cipela, čavrljanje i šaputanje zavidnika.
Pa kad je Mijo došao na objed, prvo što je čuo (a majka je i više toga rekla) bila je majčina rečenica, duboko promišljena i izvrsno naperena:
- Fina roba! Vidjela sam je danas s tobom, a pred nekoliko vremena s jednim drugim.
I sad odmah, bez ikakvog premišljanja, Mijo je razumio da to nije istina. Da mu je to rekao tko drugi, bio bi možda posumnjao; ali saslušav to od majke, bijaše mu jasno da ne može biti istina. Majka je dakle slagala - i to mu se pričini sasma prirodnim. Zato je samo slegnuo ramenima i rekao: "Pa?" - a onda, sutra, prošao i opet.
On nije znao da izaziva, makar je pošao samo da izazove. Išao je sasma uz Micu, govorio intimnije i smiješak, što mu je pritom titrao na usnama, osjećaše da je usiljen i neprirodan, ali ga nikako suspreći nije mogao.
Vrativši se kući dobro je čuo sve; on je i došao više zarad toga da čuje majku, negoli rad objeda. I kako je dosad dolazio mašinalno ne gledajući majke i ne razbirući njezinih pitanja, tako je danas došao navlastice pomnjivo joj motreći lice i prosuđujući svaku riječ.
On nije nikad kasnije mogao opredijeliti ondašnji izraz njezina lica, ali ga je vazda gledao. A tako je bilo i s njezinim razlaganjem. Ona je sve znala! Ta njegova Mica! Fina roba! Pitati valja samo gospođu N. I sve druge!... On je protuslovio porugljivo, i ona je govorila porugljivo. Ali oni su rasli u izrazima, akcentima i činjenicama. Kroz taj dijalog pogledavahu se naizmjence: blijesak očiju iskazivaše slavodobitno zadovoljstvo. Jer oni gledahu naizmjence samo svoje lice. Pa u tom porastu riječi, fakta i naglaska ispolji se jedno:
- Djevojčura...
Sva zloba, zavist, muka i prezir, što se prikrivaše slavodobićem najedamput provali.
- Nakazo...
I oni se rastadoše. Mijo je reagirao i rekao: "Nakazo". Ova je riječ sama po sebi spuzla s njegovih usana i on je nije ni mario zadržati. U nabujalosti osjećaja mogao je biti nepravedan; ali on i kasnije morade priznati da je ona riječ sasma dobro i točno izražavala ustuk na onu: "Djevojčura". Rasuđujući ponašanje vlastito priznade i opet da je bilo bez prigovora. On je opazio na svoju veliku radost da je majka zablatila sjenu očevu koja je dotada bila sveta, i isto tako izustila sada riječ koja dosada nije imala pristupa u njihovu kuću. I sravniv ovo dvoje postane mu jasno: ona je slagala. To je dokazano! Slagala je bila preko oca da mu otuđi Micu; slagala i preko nje da mu i opet otuđi - nju. I postane mu očito i razumljivo da se je cijela ova borba od tjedan dana vodila oko nje, mirne i nasmiješljive Mice: jedan je branio, drugi napadao. Protivnik je upotrebio sva sredstva i onda ispustio posljednje - a on, Mijo, reagirao i - održao pobjedu. Jer Mica bijaše njegova - on se raskrstio s majkom.

VII.

"U čemu bijaše dobro?" - mišljaše, "nitko ne ide u propast; a ja vidim i osjećam da je moj život nepojmljiv bez Mice. Nepojmljiv! A zašto mi onda ona otima - nju? Zašto?"
Došavši do toga pitanja uvidi odmah da to prestaje biti pitanje i nikako ne može ostati pitanje. Odgovor je bio u samom tečaju njegovih misli koje su to pitanje postavile. I odmah je uvidio da se je borba vodila oko njega samoga. Mica je tu bila kao jedno s njim, a majka se je borila za - njega. On je njoj bio život, Mica smrt - a Mica njemu život i majci smrt! On je dakle bio majci život i postajaše smrt!
"Moja je majka mrtva" - prošapta onim dubokim šaptom koji je šumio kroz grudi, grlo, usta i uši. "Moja je majka mrtva" - prošapta na pragu svojega života, pravoga, velebnoga života. Izašao kao pobjednik, što je preko mrtvoga heroja iznio svoju pobjedu. I u ovome momentu, kad je počitanje drhtalo nad umrlim i živim, u momentu uspomena i nada, u zadnjem spoju prošlosti i budućnosti, u mirnoj formuli vječitog bitka - bijahu suze; suze što ukazivahu lice, osjećaje i prirodu - suze ogromne, pijane, histerične.
Mijo je ridao.