Rijeka i Kamov su me odmah privukli

ostalo

vijesti socijalne mreže

Čim sam se malo bolje »upoznao« s Kamovom počeo sam ga intenzivnije pratiti i ta mi je literatura odmah bila bliska. Rijeka me je odmah vizualno privukla, pogotovo sunce i more. Nekako mi se činila fotogeničnom, idealnom za snimanje, kaže Suk

RIJEKA – Idućeg četvrtka, 23. rujna, premijeru će u riječkom Art kinu Croatia imati »Kamo?«, prvi riječki igrani film o Janku Poliću Kamovu. Sniman na riječkim lokacijama, s riječkim glumcima koje predvodi Alen Liverić u ulozi Kamovljevog alter ega, ovaj film ima još jednu osobitost, osmislio ga je i realizirao jedan – Čeh. Iako, kad bi se čovjek malo stao raspitivati po riječkim alternativnijim kulturnim i filmskim krugovima, brzo bi shvatio da Pražanina Aleša Suka tamo nitko više ne doživljava kao stranca. Simpatični 33-godišnji češki redatelj u posljednje se nešto manje od dvije godine, koliko živi u Rijeci, sasvim dobro uklopio u mediteransko-riječku atmosferu i ovdašnju kulturnu scenu pa je mnogim njenim pripadnicima bilo posve prirodno da film o Kamovu snima upravo on.

Zaljubljen u Rijeku

Ideja je, uostalom, od početka isključivo njegova, s obzirom na to da je Kamov zaintrigirao Aleša već prvi put kad je čuo za njega. Poveznica između nesretnog riječkog pisca s početka stoljeća i češkog redatelja nove generacije bila je još tamo negdje 2000. godine riječka studentica na praškoj Akademiji likovnih umjetnosti Željka Violić. Par se upoznao na zajedničkom multimedijalnom projektu koji su trebali odraditi za otvaranje jednog kazališnog festivala u Pragu, istog onog na kojem je godinu dana prije, značajno će naglasiti Aleš, gostovao riječki »Trafik« s njihovom Kamovljevom predstavom »Hodač«. Aleš i Željka ipak na kraju nisu izrealizirali projekt, ali zato jesu vezu i kasnije brak, što je između ostalog mladog redatelja približilo Rijeci i Kamovu.

– Otkad sam upoznao svoju današnju suprugu, polako se upoznajem s Rijekom i riječkom alternativnom scenu, te naravno i s Kamovom. A čim sam se malo bolje »upoznao« s Kamovom, autorom koji mi je nekako sličio na Kafku, počeo sam ga intenzivnije pratiti i ta mi je literatura odmah bila bliska. I sam njegov odabir života, ta konstantna potraga, i psihička i fizička, fascinacija ženama, egzistencijalistički način života, progresivno izražavanje, pa čak i njegov lik u tom dekadentnom kaputu – sve mi je to »u paketu« bilo jako zanimljivo. Kad smo došli živjeti u Rijeku, cijela priča mi se odjednom »pojačala«. Rijeka me je odmah vizualno privukla, pogotovo sunce i more. Nekako mi se činila fotogeničnom, idealnom za snimanje. Nije baš L.A., istina, ali u odnosu na Prag je sasvim druga priča. Prvi impuls mi je bio napraviti film bez dijaloga, a veliki broj ljudi koje sam upoznao zamolio sam da nam pomognu oko filma, objašnjava nam Aleš kojem je, kaže, odmah po dolasku u Rijeku »sjela« i hrana i klima i cijeli mediteranski stil života.

Ništa slično biografiji

Njegov filmski koncept Kamova, pak, nije bilo ništa slično biografiji. Prvo što je, kaže, htio iskoristiti neobičan je spoj današnjih vizura ovoga kraja i radnje smještene u 1910. godinu. Scenarij na kojem mu je djelomično pomagala supruga Željka Sukova, oblikovan je u sedam scena, svojevrsnih prizora, odnosno trenutaka iz Kamovljevog života, onako kako ih je zamislio i interpretirao Aleš.

– Sljedeća ideja bila je da angažiramo dva ili tri profesionalna glumca, a ostalo »popunimo« ljudima koji su nam dragi i s kojima je jednostavno komunicirati i raditi. Iako je ovo vrlo niskobudžetni film, pa se snimalo i po hladnoći i po vrućini, mislim da su svi uživali, a mnogima koje smo uključili u projekt, bila je praktički želja iz djetinjstva snimiti nešto o Kamovu. Jako puno smo improvizirali. Bilo mi je super kad je Liverić, tek nakon što je došao na set, pitao »Kako se ono zove film«? Sve je bilo vrlo opušteno, nisam nikome govorio do posljednjeg trenutka što se događa u sceni koju ćemo snimati. Odjenuli bismo ih u kostime, postavili scenografiju, uključili kameru i pustili da vidimo kamo će nas scena odvesti, ispričao nam je Suk.

I glumci, i rukometaš

U filmu se, pored Liverića u naslovnoj ulozi, pojavljuju i Nina Violić, poznati češki glumac mlađe generacije Jan Budar, filmofilima najpoznatiji iz češkog hita »Povratne boce«, Žak Valenta, Predrag Sikimić, te još četrdesetak ljudi, među kojima i rukometaš Mirza Džomba i plesačica Ivona Brnelić. Angažman u filmu ima i međunarodni sastav »Mama Papa Banda«, čiji je frontman svojedobno i upoznao Aleša i Željku.

Za realizaciju prvog riječkog igranog filma o Janku Poliću Kamovu, Sukova je ekipa, pod okriljem udruge »Ukus«, dio budžeta dobila od Grada Rijeke, no jedan veliki dio pokrili su iz vlastitog džepa i zahvaljujući volontiranju uključenih. Aleš i Željka imaju u pripremi još jedan projekt, eksperimentalni kratki film »Kraj svjetla« za koji su dobili i novčanu potporu Hrvatskog audiovizualnog centra, a u kojem će glumiti najvjerojatnije samo jedan glumac – Predrag Sikimić.

izvor: Vedrana Simičević, Novi list

link na članak