Vitlaj duše

Boja nota - glazba boja -
kaos misli - strast i sanja:
Tu ideja plazi moja
dublja, luđa, grča, tanja.
Tisni uho na glasiće,
kada buje, lete, prše,
kad na nebu sunce sviće,
kad se dusi tmina krše.
Ja ih gledam polomljene
i oko ih moje tišti
i sa one usne zdene
sve ko nešto mljaska, pišti.
To je trzaj smrtnih kosti,
mrazni pljusak sa grobišta:
mrska pjena jalne psosti -
jedno mrtvo, prazno ništa.
I čini se mramor sijedi
pred kim živa noga kleca
i sa njega mraz se cijedi
i proročkom psalmi jeca.
Tu mi drhtne usna s krvi
i sa nje se pjesme ruše. -
Ja poštujem mrtve strvi,
al i više - žive duše!
I sve ovo, što mi oči
svojim krikom cvileć biju,
sve te glase ljubav toči:
O ne dam da duše mriju!
O svi amo u tom plesu,
što ga moja krvca vodi,
kad je ono pošla k bijesu
sve po ljubav na slobodi.
Ja sam žena, što je pala
pod đavolje jedno tijelo
i sve mu je gola dala,
sve što bješe - biće cijelo.
A to dijete, što vas buni
i u rujno kolo vodi,
pamtiti će milijuni
i majku mu, što ga rodi.
Dojila ga samom krvi,
dok ono joj kida sise,
pa što i vas zubom mrvi
i mene je stoput više.
.... Sve u šumu strasnih vala,
u kristalnoj boji pjena -
sve što nam je miso dala
Satanasom poljubljena.