Stjenica

- Gazda!
Spavao je kraj vrata. Povukoh ga za rukav:
- Gazda!
Gledao me pospano.
- Gazda! - ponovih jače. - Vratite mi onih šezdeset filira. Ja tu ne mogu da spavam. Na krevetu me izješe stjenice; legoh na pod i imao sam posla sa žoharima.
On mi je vratio novac, uzdahnuo, zijevnuo i rekao:
- Šta ćete. Na ovom krevetu nije već dugo nitko spavao. Drugi su zapremljeni. Dođite sutra i naći ću vam čišći.
Ispadoh na ulicu, u noć, na zrak. Trzao sam ramenima, češao se za bokove i palcem sam obilazio oko ovratnika. Pleća su me pekla, ušesa gorjela, trbuh grizao. I pored svega toga: onaj strašan miris gamadi, što udara jače u želudac, no u nos. Išao sam ulicom vrlo hitro. Činilo mi se da sam izašao iz tamnice i mučilišta, ne iz noćišta i kreveta. Nijesam znao kuda. Drugog prenoćišta uz onu cijenu nije bilo moguće naći, a da sam i našao, mogao sam biti unaprijed siguran da ću prema cijeni naći i krevet. Pođoh u glavnu ulicu. Ne sretoh skoro nikoga: samo nekoliko stražara i više žohara u svečanim, salonskim i crnim opravama koji su šetali po trotoaru, uživajući u poetičnoj noći i aristokratskoj promenadi, kad demokracija vrlo grubo hrče, a proza vrlo nepristojno spava. Bilo je hladno; svjetla svjetiljaka zelena i nepomična; nebo duboko i visoko; kuće kao sjene. Nijesam imao ni gdje sjesti, kamoli usnuti: javni su vrtovi bili zatvoreni; samo je jedan znao i kroz noć ostati slučajno otvoren. Ali, tu su često dolazili stražari i nemajući drugoga posla, onako da utuku vrijeme stali bi buditi beskućnike, sporo, jednog po jednog, debatirajući vrlo opširno i dosta temeljito o temi: smeta li njima to što oni tu spavaju, ili vrše li oni samo svoju dužnost. Prepuštahu se i sentimentalizmu i tiho šaputahu:
- Žao nam je, ali zakon je zakon, a mi smo policaji...
Beskućnici odgovarahu isto tako tiho i sentimentalno (bili su još pospani), i često se je moglo dogoditi, te bi ih stražari ostavili na miru, a onda bi se vratili ponovo, onako da utuku dosadu. Možda su i žalili, što ne nailaze na otpor: od ponoći do zore vrijeme prolazi sporo, a radni je dan s trijeznim ljudima pravo prokletstvo.
Ponoć je već bila prošla. Uđoh u kavanu. Kavanar je obično u to doba bio u poslu. Mene je cijenio, jer me je vidio nekoliko puta u društvu s jednim mladim novinarom, a novina je njemu silno imponovala: možda i zato, što je opazio da njegovi gosti plaćaju i piju njegovu crnu kavu samo zato da mogu čitati novine... Noćas mi se je odmah približio. On me je upozorio na povoljno pisanje talijanskih novina o balkanskim Slavenima. Govor je dakle bio o pangermanizmu. Ja češući se neprestano tobože od nervoznosti - rekoh odmah:
- Njemačka je jedini naš neprijatelj. Ona treba jedan veliki trg, gdje će moći istovariti svoju industriju, a piljarice možemo biti i mi Srbohrvati. Ona nema kolonija, radi mnogo, plodi se još više: ona se mora isprazniti. Tj. ona se mora prazniti normalno, redovno, dnevno! inače će dobiti takvu stitičnost, od koje će je zaboljeti glava i radi koje će morati uzeti takve purge koje će je tako otvoriti da joj neće dostati za potrebu sav papir njezine kolosalne žurnalistike... Ekonomija bi morala uzeti za princip higijenu: svaki dan jedi i idi od sebe...
Uto je došao onaj mladi novinar, radi kojeg me je kavanar cijenio. Vidio je on da sam ja “per tu” s jednom ličnosti od redakcije i s pravom zaključio da moram i ja znati nešto više od onoga što smije ući u novine i pred cenzuru. Moj se je drug na pisanje talijanskih novina nehotice začudio (ja sam se nervozno češao i drhtavim glasom govorio da to pisanje na svašta sluti i da mnogo znači). To su u izvatku donijele njegove novine, a on nije ništa znao. Kavanar je već htio oštroumno i zlobno opaziti da on, novinar, samo tobože ne zna, jer uistinu mora da zna puno toga više, a moj je drug već htio značajnim smiješkom dokazati da on uistinu samo tobože ne zna, dok zna još mnogo toga - kad je kavanar odjedared skočio:
-Čekte!
Njegove su oči nemirno brzale po mome ovratniku. Ja sam se nehajno smiješio i pun crnih slutnja stadoh nonšalantno trzati ramenima.
- Ček! ček! ček! - i kavanar je već nešto držao u ruci. Ostah bez daha. Kavanar se je bio zapuhao i kad je htio udahnuti zraka, smrknuo se, stisnuo bradu i pošao je da opere ruke. Uvidio je konačno da je ono nešto bila stjenica i to ga je razočaralo. Nije se više vratio. Nije mi ni rekao: Udaljite se. Ja razumjeh, i izađoh s dobre volje. Koliko se sjećam, samo sam se smješkao gorko, vrlo gorko. Dok se ono “nervozno” premještah i češah na stolcu, moja je savjest bila mirna; ali kako je kavanar uglavio na meni stjenicu, bilo mi je kao da sam uhvaćen in flagranti. Zamislite muža koji svog najboljeg prijatelja uhvati na svojoj ženi, ili prijatelja koji se nađe pred svojim prijateljem na njegovoj ženi, onda ćete moći da zamislite i mene i kavanara.
On je uvažavao moje političke sentencije i esprit i dapače uživao u mome talentu. Ja sam znao da me on cijeni, i velikom pozom i napravom izricah sudove o vanjskoj politici, tikajući se s Bulowom, Tittonijem, Izvolskim... kao ono moj znanac od redakcije sa mnom. Sad je jedna jedina stjenica učinila od mojih političkih refleksija mlaćenje prazne slame, kako to čine nadripisari bez kancelarije i pisari bez mjesta, potepusi oni najniže vrste koji po kavanama samo zato raspredaju političke debate da se mogu grijati, sjediti i proći noć, a da ne uzmu više od jedne crne kave! I ni po jada, dok se ljudima zanovijeta s pustim razgovorima, ali kad se stane zanovijetati stjenicama - kad jedna viđenija kavana ima da bude stovarište gamadi - šta će onda gosti? Plaćaju li oni tu crnu kavu skuplje no drugdje da mogu uživati komoditet, čistoću, svjetske novine, ili zato da stave u smrtnu pogibelj svoju opravu, svoju kožu, svoj njuh, svoj želudac - cijelu svoju egzistenciju i položaj? Eno gospodin doktor: elegancija, frizura, sjaj - što hoćete; ude on u tu glasovitu i finiju kavanu; sjedne, ispije kavu, baci napojnicu i pođe u salon kojeg presvijetlog i odjedared se utvrdi da ono na doktorovu kaputu nije ni leptir ni smrdljivi martin, nego prava pravcata stjenica!!!
Shvatih odmah da sam se izigrao; da odsada neću moći da sebi ravnam kravatu, ni nervozno da pritežem prsluk, ni neodlučno da se češem za zatiljak, ni nemirno da čistim uho, ni da se hvatam za bok radi grčeva, ni za srce radi uzbuđenosti - sve ono što sam čas prije radio kod naše debate, ne osjećajući potrebe da protumačim te svoje kretnje, budući da smo kavanaru već jedamput bili rekli da su svi novinari i književnici vrlo nervozni ljudi... Bio sam raskrinkan. Potišten. U noći, van grada, neispavan, osjećao sam na plećima, trbuhu, vratu, zatiljku i bokovima kao da mi se lupi i prži koža. Bojao sam se da uđem u drugi lokal. Zora se je već javljala. Bijela me je kava čekala kod nekakvih mojih znanaca. Ali ja nijesam imao snage ni da maštam više o njoj. Da se na meni i pred njima pomole stjenice? Bilo mi je da sam okužen; da se na mene pribila tabla ,”priljepčiva bolest” i da me ta tabla boli više od bolesti. Buha ne pravi nikada sličnoga dojma. Ona je već po svojoj naravi okretna, poskočna, obijesna; dođe i prođe. Ali stjenica je gora i od uši, jer smrdi. Ja sam se stao bojati, proganjan uvijek onim smradom, što kroz nos udara u želudac i pogađa u mozak - da će se ovako na meni pojaviti u po bijela dana, kad neću ni slutiti. A imao sam k tome još prilično čist ovratnik. Čuvao sam ga brižno, jer iz svega će ovoga biti lako razabrati da sam bio došao u taj grad nemajući ni prebivališta ni zanimanja, ali pun refleksija na objede kod znanaca. U tu sam se svrhu imao danas da otpravim u pohode. Kao govordžija okretan i neumoran bio sam rado vidjevan kod stola; k tome sam bio proputovao sve naše krajeve i moje putne impresije otvarahu apetit, dobru volju i po koju specijalnu staklenicu. Ali sada! Ja i vizite! Ja i apetit! A da još kavanar ispripovjedi kome gostu koji može biti i moj znanac, kako sam se ja tobože nervozno motao na stolcu, kako je na meni našao jednu stjenicu i kako ne može biti sumnje da sam pun puncat gamadi .
Ja sam se neprekidno češao. Onda se skinuh na obali i pod prvim tracima rumenog, rujnog i hladnog sunca stadoh pretraživati sve šavove, pjege, kutiće i zakutke svoje košulje, gaća, čarapa - gol golcat, dršćući na zimi. A morski je zadah solio sav onaj smrad, što sam ga tu imao da progutam, izrigam i zakopam.
Na moje veliko čudo i veću žalost, ne nađoh gotovo ništa. A bio bih tako požudno sklopio svoje nokte kao ruke na pozdrav evanđeoski. Javljahu se i zvonovi; vozovi; pijetlovi; mljekarice. Svi oni mliječni, svježi, jutarnji zvuci i boje. Krajina je sada izgledala čista i oprana kao da su s naših trepavica ispali svi krmelji, s naših mozgova sve paučine, s našega planeta sve magle, s naše rubenine sve gamadi. Obukoh se. Pomlađen. Moj je mozak stao brzo i okretno raditi. Velikom snagom volje i većom voljom snage i rada, stadoh osjećati kako mi misao sve brže i sve više raste. Krenuh u grad. Zaduvan. Veseo. Nakon nekoliko minuta ovo moje nijemo i poletno raspoloženje stade se izražavati i govoriti.
Rehabilitacija!
Nitko nije vidio osim kavanara; drugi će saznati, ako kavanar ushtjedne: razoružajmo dakle njega. Da mu kažem u četiri oka: “Tako i tako, g. kavanaru, zapao slučajno... radi studija”... - ne bi pomoglo. Jer, uopće, bih li ja sada bio hrabar da mu se približim? Ne bi li on kakvom kretnjom pokazao da mu se ne približim lokalu? A možda je već i dao nalog konobarima, da me ne propuste?... Svejedno: ja ne osjećam snage stupiti sada ovako pred nj. Ima li tata koji bi se htio nakon prve krađe rehabilitirati, kad to ne može? Kad su oko njega uvijek sumnjičavi i nepovjerljivi pogledi? Ima li dužnika koji nije isplatio duga i traži drugi novac, da stari dug isplati, garantujući svojim poštenjem da će sve povratiti? - A poštenje je u tom slučaju kao ura koju založiš i ne iskupiš i koja zacijelo propadne, ako ne produljiš navrijeme zaloga - s dovoljno izvinjavanja, laži, obmanjivanja, i tako dalje...
Tako eto imam i ja produljiti zalog, uvjeriti sve da sam užasno dalek po svom položaju, odgoju i osjećaju od stjenica - slagati naime tako da mi laž prođe pod istinu... Pišimo, tj. člančić u novine... Jer, reći nešto u četiri oka i kroz novine ili tribunu, nije nikada isto. Ja sam napisao već nekoliko knjiga pjesama i nijesam nikakav pjesnik, jer ih ne izdah štampom. Sad naravno nijesam pjesnik za one koji ne znaju da pišem pjesme; ali nijesam ni za one koji znaju za moje pjesmc i koji ih dapače čitaju. Pjesnik naime u pravom smislu riječi. Jer, ovakvih pjesama u rukopisu ima svatko, koji ih nije razderao i koji je došao do pete gimnazije. Rukopisi nijesu literatura kao ni pisma, spomen pjesme itd., sve ono što se ne štampa; kao što ni razgovor oko stola u četiri oka nije politika, ako vaše misli i riječi ne dođu do novina. Jer onda smo mi svi političari, od poslužnika do pometača. I tko će se odlučiti za mnijenje kojeg kočijaša radije no za ono kojeg nadripisara, ako to mnijenje imamo mi prosuditi svojim ušima i svojim mozgom, a ne i svojim očima? Možeš reći: “Ja sam grof”, ali ti se ne mora još vjerovati, ako to ne dokažeš ispravama. A krsni je list, iskaznica i svjedodžba literate i političara - štampa; njihovi su župnici, kumovi i svjedoci - slagari koji se plaćaju kao svi župnici i koji uz plaću i radi plaće mogu kao svi svjedoci učiniti da se vašoj eventualnoj laži i vjeruje i da jednostavna tikva, lubenica, repa, krumpir i kupus budu smatrani pjesnicima, romansijerima, kritičarima i novinarima...
Uđoh u jednu zabitnu rakijašnicu i napisah članak sa slijedećom otprilike stilistikom:

“…Ovaj grad slovi kao velegrad: dosta je upozoriti na hotele (onaj s uspinjačom), na slastičarne (ona najnovija), na kavane (ona s odjelima za pušače, gospođe i čitaonu), na zahode (onaj podzemni s češljaonom, praonom i glačaonom cipela, čitaona još fali!), na javne vrtove (zatvorene u noći), na električne tramvaje, rasvjetu, javne automobile... a da mimoiđemo karakteristike gradske: nekoliko dnevnika, jedna biblioteka i pola galerije slika... Naša je štampa puna hvale za ovaj napredak našega grada... Pa i ona štampa koja grmi protiv velike politike, a za malu, u svojoj neposrednoj blizini, kod prosuđivanja prilika ovoga grada, zaboravlja na malu a gubi se totalno u - velikoj politici... U hotele idu samo stranci; u pučke vrtove mogu po danu zalaziti samo starci i djeca; zahode s onakvom tarifom ne upotrebljava ni stoti dio pučanstva; kavanu onakvu posjećuje tek inteligencija u nedjeljama, a slastičarnu možda samo na Uskrs... Takvo pučanstvo ovoga velegrada uživa samo ono, što je gradsko: elektriku”... ,”I ta ista štampa koja je opjevala veliku politiku našega grada i malu našega naroda; ta ista štampa koju kupuju i sastavljaju široki slojevi od urednika do slagara, nije se sjetila da ovaj velegrad nema ni onoga, što drugdje imadu gradići: pučku univerzu, biblioteku, čitaonicu, kazalište, kupalište, kuhinje, noćišta i zahode... Ako se bijednik onesnaži na cesti, veli se: “Ta nije, zaboga, pas!” i ne da mu se ni za vraga da udovolji svojoj potrebi kao čovjek: jer onaj koji je kroz cijeli možda dan dao za primitak kestena deset filira, ne može toliko da da za izdatak kao onaj koji je primio samo objed za pet kruna... Eno dnevne tužbe na noćne beskućnike, što se provlače kroz ograde vrtova, i na slavnu policiju koja bdijući spava. A nitko ne pita: a imadu li gdje zakloniti glavu ti bijednici koje privlači sjaj našega grada, koji zarade na dan dvije krune, koji spavanje i počinak služe teškim dnevnim radom, - mogu li naime oni trošiti na spavanje više no zasluže kao što oni koji trpe na besanici u orgijama, šantanima i separejima, plaćajući sobe koje ni ne uživaju?... Pa reći ćete: “Ima noćišta i za nekoliko seksera!” Jest, krevet, ali ne spavanje i počinak! Ova su noćišta prava sramota za sve nas koji nijesmo primorani noćiti u njima. Pisac je ovih redaka žrtvovao malo od svoje gospodske komotnosti i udobnosti, pa je htio da se glavom uvjeri, može li se u onim konacima i konačiti. I evo što je vidio: plahte zamrljane žutim i crvenim, te čovjek ne zna, bi li to pripisao oskudici zdravlja i žena ili hiperprodukciji hrekače, protoplazme i stjenica; podovi vlažni i mekani kao samet, po kojem se sanjkaju žohari; zrak pun truleži i smrada, te bi rekao: to su oko tebe same strvi i ti si u grobištu, kad te ne bi dozvale k životu one male životinjice koje ni u čemu ne naliče crvima... Pisac je ovih redaka htio da zaviri i u dušu ovoga velegrada: u stare stanove, gdje se otkrivaju njegove tajne, tjelesa, plahte i kreveti, i odatle je ponio jedan dojam: smrad - i jednu jedinu uspomenu: stjenicu - ”

Članak ponudih jednome dnevniku; urednik je rekao, neka se vratim poslijepodne. Pomislih na njegovu susretljivost i honorar i posve zaboravih na kavanara. U vizite ne pođoh. Legoh na travu i usnuh. Noćas sam imao i opet spavati na - cesti. Onome gazdi nijesam mogao nikako više u konak, jer sam se pred njim ovim člankom i javnim vapajem za čistoćom protiv gamadi učinio nemogućim kao ono sa stjenicom pred kavanarom. Poslijepodne pođoh u redakciju. Članak je bio tiskan i na moju naročitu želju stajalo je dolje potpuno moje ime. Urednik mi je uručio deset kruna i ponudio suradnju. On da baš treba ovakve članke koji će raskrinkavati sve truleži našega grada pod imenom kojeg vanjskog suradnika, da tako list uđe u volju nižim slojevima, a da se ne zamjeri sam njegov urednik višima.
Pristadoh. Bio sam presretan: rehabilitiran kod kavanara i kao novinar koji proučava prilike grada i zaviruje u njegovu dušu; mogao sam sada mirne duše sjesti u najnižim lokalima i noćiti u najsmradnijim noćištima: stjenice bi bile sada samo trofeji i dokaz da mi je do čistoće i da s dušom shvatam svoju dužnost.
Ali, sad sam imao deset kruna: pođoh u šantan i pred zoru uđoh u jedan hotel na spavanje.
Otada pisah sve češće: pisah o kiselini koju niži slojevi piju za vino; o mesu koje jede proletarijat, pošto ga ne htjedoše ni muhe dojesti - ali ja sam se hranio kod jedne udovice višeg činovnika i obično pio pivu u restauraciji. Nakon godinu dana dobih povišicu plaće, stadoh pisati uvodnike o velikoj vanjskoj politici i prestadoh zalaziti svome starom kavanaru: postadoh stalan gost velegradske kavane u odjelu za pušače i danas nemam drugoga posla nego cenzurirati pretemperamentne i suvišne primjedbe mlađih drugova koji pišu gradsku kroniku... Da, otvorilo se jedno novo noćište pod upravom gradskom; naš ga je list pohvalio. Moj stari drug od redakcije opaža da u ovom ima, kako se kaže, više stjenica no u drugima, ali ja danas ne pamtim više kako stjenice izgledaju i pripisujem tu opasku njegovoj zlobi i zavisti, što sam danas ja u redakciji uplivnija ličnost od njega.

Genova, 11. veljače 1908.